14.10.07 Politika
Stenli Kjunic: „Dugi čamac”
Druga strana Amerike
Američka poezija je tokom prošloga veka bila izuzetno elastična. Naravno, još uvek je dominirao Vitmen koji je bio „mera svih stvari”, ali bilo je i pesnika koji su se značajno odvojili od njega. Kasnije je došao Bukovski.
Negde na sredini, između evropskih tokova i „vitmenovskog” puta, našao se veliki Stenli Kjunic (1905–2006), jedan od najpriznatijih i najuvaženijih pesnika u Americi u dvadesetom veku. Pesnik, urednik, esejista, akademik, dobitnik maltene svih američkih nagrada za poeziju.
Stenli Kjunic je tokom svoje sedamdesetogodišnje karijere (jedna od najdugovečnijih pesničkih karijera svih vremena!) prolazio kroz različite faze i uticaje. Mnogi smatraju da je Jungova teorija duboko ukorenjena u Kjunicov simbolizam (sam naslov knjige upućuje na to), kao i veristički anglosaksonski duh pesništva.
Gde ima dima ima i vatre. Naslanjanje na Junga je potraga, za svojim kolektivnim i ličnim identitetom, koja je duboko prisutna u jevrejskoj tradiciji kojoj Kjunic poreklom pripada.
Čini se da je Kjunic uspeo da se otrgne iz vitmenovskog šinjela i svoju poeziju preusmeri na jedan drugi put koji je razvijao, negde polovinom šezdesetih godina, kada je bio opčinjen prevođenjem i objavljivanjem ruske poezije.
Dugi čamac je, rekao bih, best of Kjunicove poezije. Ova mini antologija na najneposredniji način odslikava dve osnovne teme u opusu ovog velikog pesnika. Sliku jedne (zaboravljene) alternativne Amerike koja je svoju snagu crpla iz svakodnevnog života i jednu intimističku sliku samog pesnika u amarcord stilu. I upravo taj, intimističko-biografski momenat koji se najočiglednije postavlja u pesmama „Portret“, „Neutihli“ i „Halejeva kometa“ (možda najbolja pesma!), najupečatljiviji je trenutak ove zbirke. Duboko poniranje u sebe, svedenost u izrazu, bez patetike i patosa (...Živi slojevito a ne u neredu... kaže Kjunic).
Objavljivanjem ove knjige, neke praznine su popunjene, bar kad su čitaoci u pitanju. Američka poezija je primer da postoji i neka druga Amerika.
Marko Krstić