Neke knjige su nastale na nesumnjivo veoma pobožan način. Pomislićemo da su nastale zahvaljujući uslišenoj molitvi ili su same već molitva. Da, takve su zaista mnoge knjige. Ali, one su poklon, ne stvaranje. One su obraćanje Bogu, ne ljudima. Knjige na koje mislim, jednostavnije su u svojoj božanskoj prirodi. NJihovi tvorci su uvek znali kako se knjiga završava, odmah su poznavali njenu poslednju rečenicu. Sve ranije rečenice su im izmicale. A one su iznikle potom usred silnog piščevog uzdanja u Boga.
Sveštenik Lorens Stern je, kaže, međutim, svoj roman Tristram Šendi počeo prvom rečenicom, a za drugu se uzdao u svemogućeg Boga. Ako je naše znanje uvek znanje o smrti koja nas na kraju čeka, uzdanje je, pak, uzdanje u život o kome ništa ne znamo. Stern je ono što je dolazilo tek na kraju smestio na početak. I njegov roman, tako, nema kraja. Neprekidno je odustajanje od priče. Odustao je i od smrti da bi se, na početku romana, njegov junak Tristram uopšte rodio. Tristram koji se još nije rodio, počinje svoju romanesknu pustolovinu odustajanja i odricanja rečima o sopstvenom rođenju. Odustajanje i odricanje je uslov života, kao što je pristajanje nedvosmisleni nagoveštaj smrti.
Na pitanje koju biste propast izabrali
I opet nama, malobrojnima, osuđenima da izumremo, neće verovati da je svet sačinjen jedino od onoga što će za sobom ostaviti pesnici. NJihovi životi, njihova sećanja, pomisli i prikaze, sve što bi im sinulo, sve kada se skupi biće naš jedini svet koji smo izgubili. Kao kada plamen guta pomrle, a mi se čak ni ne molimo, Gospode. Ni sveta ni Boga više nema, nikoga nema da sluša molitve pesnika. Ni reči da bismo sročili oporuku, očitali opelo...
Još me progoni uništenje kome je bilo dovoljno tek da lizne: dalje je sve išlo samo.
Varaju se pesnici. A da svoju varku ne mogu doreći? Tu bih propast izabrao: svako će mrmljati sa svojom. Ionako se šapat samo izdaleka, izdaleka čuje, ne razume ga niko ko je blizu, idući ruku pod ruku sa sanjivim ludilom kad već više nema šta da se rekne, kad odmahujemo: svejedno.