04.01.09
Doba Šive i moderno vreme
Manil Suri
Izgleda da se spoljašnje promene u Indiji dešavaju vrlo brzo, ali za ono što je u stavovima naroda biće potrebno mnogo godina kako bi se značajnije izmenili, kaže indijsko-američki matematičar i pisac Manil Suri
Srećan sam što mogu tri puta godišnje da odem u Indiju, deo mojih korena tamo je čvrst, a drugi je u Americi. Nedavno sam uspešno obnovio svoje indijsko državljanstvo, čisto iz emotivnih razloga, tako da sam sada građanin i Indije i Amerike, kaže u ekskluzivnom intervjuu za „Politiku” Manil Suri (Bombaj, 1959) indijsko-američki matematičar i pisac.
Razgovor za naš list vođen je putem elektronske pošte, povodom novog romana Manila Surija „Doba Šive”, koji odnedavno imamo priliku da čitamo u izdanju beogradske izdavačke kuće „Mono i Manjana”, u prevodu Jadranke Đerić.
Prethodni Surijev roman „Višnuova smrt” brzo je postao svetski bestseler, osvojio je nagradu „Barnes and Nobles” za otkriće godine i ušao je u najuži izbor za PEN / Foknerovu nagradu.
Manil Suri predaje matematiku na Univerzitetu Merilend.
Vaš roman „Doba Šive” drugi je deo trilogije kojem prethodi „Višnuova smrt”, a sledi roman „Bramino rođenje”. Ovim „trouglom mitova i božanstava” pokušavate da odslikate istoriju i stvarnost Indije?
U Indiji je vrlo teško religiju odvojiti od života. Osim toga, hinduizam je religija u kojoj je mitologija vrlo živa. Za razliku od hrišćanstva u kojem se ne obožavaju bogovi i boginje iz grčke i rimske mitologije, mnogi Hindusi sasvim bukvalno veruju u mitološka božanstva. Naime, Višnu je čuvar svemira, Šiva je uništitelj, a Brama je stvaralac. Moja je ideja da stvorim trilogiju u kojoj je svaki roman zasnovan na jednom od ova tri božanstva, odslikana kroz ljudske likove. Takođe, ovi romani reflektuju krug stvaranja, uništenja i ponovnog stvaranja, ukazujući na prošlost i budućnost Indije. Prvi roman iz trilogije, „Višnuova smrt”, snimak je Indije u njenoj teškoj i burnoj savremenosti. Drugi deo trilogije „Doba Šive” pokazuje kako se zemlja razvila od vremena sticanja nezavisnosti do savremenog doba. Treći roman će priču odvesti u blisku budućnost: šta bi se moglo desiti u Indiji sutra?
Pišete o različitostima i konfliktima u društvu, o sukobima muškog i ženskog principa, sukobu razuma i osećanja u čoveku, religije i svetovnog u Indiji. Da li rešenje vidite u pobedi nekog od ovih principa?
Indija je mesto ogromne raznovrsnosti. Indija rađa i užasne konflikte: postoji vrlo jaka religiozna pretnja koja protiče duhom zemlje, ali postojali su i vrlo sekularni ne-verujući lideri kao Nehru i njegova kćerka. Izvestan broj ovih spornih i problematičnih stvari uslovljen je samim položajem Indije, na raskršću prošlosti i budućnosti. Modernost se uvećava velikim koracima, a neki ortodoksni i šovinistički stavovi u narodu reakcija su protiv toga. Izgleda da se spoljašnje promene u Indiji dešavaju vrlo brzo, ali za ono što je unutra, u stavovima naroda, biće potrebno mnogo godina kako bi se značajnije izmenilo.
Junakinja Vašeg romana suočava se sa vrlo teškim procesom sazrevanja i samospoznaje. Podseća na neku mešavinu likova Sidarte i Ane Karenjine...
Mira na početku romana ima samo sedamnaest godina i, kao sveže samostalna Indija, ona je vrlo nezrela. Potiče, i okružena je društvom u kojem je izrazita muška dominacija, kao što je Indija okružena svetom izrazito zapadno orijentisanim. Mira pravi mnogo grešaka pokušavajući da sredi svoj život, ponovo nalik na Indiju koja je pod vođstvom Nehrua i Indire Gandi često bila vrlo buntovna u pokušajima da se osamostali u odnosu na Zapad (setite se Pokreta nesvrstanih). Na kraju, Mira počinje da pronalazi sebe i da razume sopstveno mesto u univerzumu. Svakako, vrlo je laskavo porediti je sa Sidartom i Anom Karenjinom, mada njen lik nisam zasnovao na njima.
Kroz Miru ste prikazali i vrlo komplikovane odnose roditelja i dece, kao i položaj žene u Indiji. Da li je bilo zanimljivo baviti se ženskom psihologijom?
U početku sam se trudio da pročitam sve o ženama i majčinstvu (čak i klasični feministički tekst „Od žene rođen” Edrijen Rič). U jednom trenutku, ipak, prestao sam i pokušao da osećam Miru u sebi. Prvi deo romana prikazuje kako ona doji sina, pa sam pokušao da zamislim kakav bi to bilo osećati dečja usta na svojoj bradavici. U tom trenutku, čuo sam Mirin glas. Bila je to majka koja je pričala sa svojim sinom, skoro u formi ljubavnog pisma. Sledio sam taj glas, korak po korak ulazeći u njen lik, pokušavajući da svet vidim njenim očima. Bio je to dug i intenzivan eksperiment: biti muškarac i živeti u ženskom umu, misliti njenim mislima, osećajući šta njeno telo oseća, čitavih sedam godina koliko mi je trebalo da napišem ovaj roman. Takođe, iako Mirin lik nije zasnovan ni na kome koga znam, moja majka bila je velika inspiracija. Ona je imala sličan buntovnički i energičan odnos prema svom ocu, kao što ga ima moja junakinja.
Šta najviše volite da radite, da predajete, da se bavite matematikom, ili da pišete romane?
Sva tri poziva čvrsto su isprepletana, tako da ih je teško razdvojiti. Ljudi na Zapadu znaju vrlo malo i o Indiji, kao i o matematici, pa svaki put kada govorim o ovim temama, moram da preuzmem svoj profesorski metod. Počeo sam da pišem knjigu iz matematike za širu čitalačku publiku, a to je ponovo kombinacija moje tri uloge. Možda je matematičar u meni najjasniji, najlogičniji i najdosledniji. U suprotnosti sa tim, književni likovi moraju da budu bar malo nedosledni kako bi bili zanimljiviji, tako da pisac u meni mora da nastavi potragu i ne dopusti sebi da se zaroni suviše u postojanost, racionalnost i red. Proveo sam dve trećine svoje karijere kao profesor, radeći matematička istraživanja koja i sada nastavljam, ali osećam da treba više da se usredsredim na pisanje.
Marina Vulićević
18.10.08
Ljudi se mijenjaju spolja ali iznutra ostaju kao od prije dva vijeka
Manil Suri
Manil Suri (Bombaj, 1959) je indijsko-američki matematičar i pisac. Slavu je stekao svojim prvim romanom “Višnuova smrt”, koji je 2002. bio nominovan za Foknerovu i PEN nagradu i preveden na 22 jezika. Suri je u Indiji završio studije matematike, a potom nastavio školovanje u SAD, gdje je trenutno profesor matematike na Univerzitetu u Merilendu. Njegov drugi roman “Doba Šive” objavljen je u izdanju “Mono i Manjane” i u prevodu Jadranke Đerić.
“Doba Šive” je fascinantna knjiga o modernoj Indiji, obogaćena simbolima indijske mitologije, u kojoj Šiva otelovljuje erotičnu snagu i dominaciju muškarca. To je dirljiva lična priča, istovremeno otkriva i dubine jedne od najstarijih civilizacija i njen prelazak u savremeno doba, doba velikih promjena. Rivalstvo sa sestrom, pogrešan izbor životnog saputnika, nova porodica i još opasnije bratsko suparništvo ucrtavaju pogrešne staze života glavne junakinje Mire.
Manil Suri živi u Silver Springu, Merilend (SAD) odakle je govorio za “ART Vijesti”. Na početku razgovora o svom romanu “Doba Šive” Manil Suri je rekao:- Želio sam da napišem knjigu koja bi, koliko je to moguće, bila različitija od moje prethodne knjige “Višnuova smrt”. Radnja moje prethodne knjige dešava se u jednoj zgradi u Bombaju, u toku samo jednog dana u toku umiranja jednog čovjeka. Radnja nove knjige proteže se preko nekoliko dekada, a kreće se od grada Ravalpindi (sada je on u Pakistanu) preko Delhija do Bombaja. Takođe, dok je prva knjiga na tragu međusobnih odnosa nekoliko različitih likova, ova nova knjiga slijedi jednu ženu, Miru u njenoj borbi protiv muške dominacije.
Naslov Vašeg romana “Doba Šive” upućuje na slavnu ličnost hindu mitologije. Kako ovaj naslov možete objasniti u kontekstu Vaše knjige?
- Šiva je erotski asketa – on se povukao od svijeta i na taj način je stvorena nemogućnost da on postane erotski (a ljudi koji ga vole ne mogu ga imati). Lik Ašvina u knjizi je po tom osjećaju poput Šive – njegova majka Mira ne može ga imati i sljedstveno tome ispunjena je čežnjom za njim. Mira je takođe prilagođena ulozi Šivine mitološke supruge Parvati, koja je stvorila dječaka izvan svog tijela jer je njen muž uvijek bio odsutan. I Parvati i Mira vole dječaka koga su stvorile, toliko puno da zaboravljaju sve obaveze oko svojih muževa, voljeći više da provode vrijeme igrajući se u društvu svojih sinova.
Pored toga, “Doba Šive” se takođe odnosi na godine poslije sticanja indijske nezavisnosti, kada je muški (ili Šivin) element bio i te kako dominantan, kada je religija jačala i kada je prvi put nastajala politička sila.
Da li sam u pravu ako tvrdim da je Mira alegorija za samu državu Indiju?
- Da. Mira stoji iza Indije. Ona ima izraženo nezavisno mišljenje i tvrdoglava je, a njeni odnosi sa ocem su prkosni. To je zbog toga što je u jednom muško-dominantnom društvu to jedini način na koji ona može braniti svoju sopstvenu nezavisnost i da ide protiv savjeta svoga oca (pa čak i kada to podrazumijeva pravljenje lošeg izbora). Odnos je sličan onome koji je Indija imala sa Zapadom pošto joj je Britanija dozvolila nezavisnost. Zapad je bio patrijarhalna snaga i zemlja se pod Nehruom i Indirom Gandi uvijek bunila protiv te snage, ranije birajući nezavisnost koja bi mogla biti najbolja za interese zemlje.
Na kraju, Mira sazrijeva i nalazi se nadomak svjetlijeg života, baš kao Indija pravi svoj put na pragu sigurnije (i nezavisne!) budućnosti.
Istorijska pozadina Vašeg romana je u znaku sticanja indijske nezavisnosti i rat između Indije i Pakistana. Koliko su ovi događaji bili važni datumi u indijskoj istoriji 20. vijeka.
- Indija je dobila nezavisnost 1947. godine i vodila je nekoliko ratova (jedan protiv Kine i dva protiv Pakistana) tokom šezdesetih i sedamdesetih godina. Ovi događaji odvijaju se u pozadini romana – moja svrha je bila da ih uključim u priču i pokažem kako istorija može stupiti u neočekivano vrijeme i unijeti ogromne promjene u živote junaka. Podjela iz 1947. godine (u kojoj su stvorene Indija i Pakistan) bio je odlučujući trenutak u životu mojih roditelja – oni su morali da ostave sve za sobom u Ravalpindiju (gdje su živjeli) i pređu novu granicu kako bi napravili za sebe novu egzistenciju. To je ono što sam oduvijek želio da nekako inkorporiram u priču.
U romanu “Doba Šive” opisali ste složenost i komplikovane međusobne odnose u okviru jedne indijske porodice. Koliko se indijska porodica promijenila u posljednjoj dekadi. Tradicija je i dalje jaka?
- Da, veoma je jaka. Ima jedna scena opisana u mom romanu, odnosi se na godinu 1955, kada Mira posti radi života svog muža, a potom dodiruje njegove noge prije nego što počne da jede da bi pokazala poštovanje. To je nešto što se i dalje može vidjeti u Indiji, i u stvarnom životu i na televiziji. Moderno i staro i dalje uporedo koegzistira u Indiji. Ljudi se često mijenjaju spolja – koristeći mobilne telefone i kompjutere, ali unutar sebe ostaju kao od prije dva vijeka.
U centru pažnje Vaših romana je jedna od najstarijih svjetskih civilizacija i njeni konflikti u dodiru sa savremenim dobom. Zašto je to vrijeme velikih promjena inspirativno za Vas?
- Indija brzo postaje glavni igrač na svjetskoj sceni. Kao autor koji potiče sa tog podneblja osjećam da mi je dužnost da objasnim sopstvenu zemlju, njene težnje i njeno porijeklo u svijetu. Ako samo pogledamo u prošlost i vidimo koliko puno toga je pomiješano sa sadašnjosti, mi se možemo nadati da ćemo razumjeti Indiju.
Kritika poredi Vašu knjigu „Doba Šive“ sa Tolstojevim djelima. „Doba Šive“ je, poput „Ane Karenjine“, i intimna i epska knjiga, balansira između senzualne ljepote i visceralne realnosti“, kaže Ejmi Ten...
- Dok sam pisao svoju prvu knjigu „Višnuova smrt“, nekoliko ljudi me je pitalo da li sam čitao Tolstojevu knjigu „Smrt Ivana Iljiča“. Ono što sam otkrio je koliko je značajno stvaranje radnje i njeno smjenjivanje sa naracijom – Iljiču se dešavaju loše stvari, onda mu je bolje – to je od koristi vidjeti kako majstor poput Tolstoja održava dinamiku promjene. Moram Vam priznati da nijesam čitao Anu Karenjinu – ali to je jedna od prvih knjiga sa moje liste koje me čekaju da ih pročitam.
Indira Gandi i Nehru bili su dvije značajne indijske istorijske ličnosti. Vi ste ih opisali u Vašem romanu. Šta ove dvije ličnosti danas znače Indijcima?
- Da, Indira Gandi i njen otac Džavaharlal Nehru bili su ogromne figure u indijskoj istoriji. Međutim, današnje kompjuterske generacije ne gaje toliko poštovanje prema njima, kao što su to činile ranije generacije. Eto zašto je istorija toliko značajna.
Vaša domovina Indija, baš i kao moja bivša zemlja Jugoslavija, bile su članice Nesvrstanog pokreta. Sjećate li se Tita, našeg lidera? Kakva su Vaša sjećanja na te dane?
- Naravno da sam upamtio Tita! I Indiru Gandi! Oni su uvijek bili spremni da se narugaju Zapadu, odbijajući da slijede očekivanja koja su Amerika i Engleska imala od tih zemalja. Ono što ja najviše pamtim je kako je za nas bilo veoma stimulativno što idemo sopstvenim putem – čak iako bi to podrazumijevalo da neke odluke nijesu išle u korist populacije (bar na kratke staze). U stvari, to je ono što mi je pomoglo da oblikujem lik Mire u romanu “Doba Šive” – baš kao Tito i Indira ona se uvijek bunila protiv onog što je patrijarhat (u njenom slučaju to je otac Padži, a u slučaju Indije i Jugoslavije to je bio Zapad) očekivao od nje. To nije uvijek najbolja odluka, ali joj osigurava nezavisnost.
Vi imate u planu da napišete trilogiju?
- Da. Prvi dio se bazira na hinduskom bogu Višni koji je čuvar Univerzuma (on održava stvoreni svijet). Šivu često nazivaju rušiteljom (jer ako bi se on povukao, svijet ne bi mogao da nastavi bez njega), a tu je i treće božanstvo koje upotpunjuje trojstvo - Brama, stvoritelj. Ja pišem trilogiju inkorporirajući u nju duh sva ta tri boga. Iznad svega, ipak, trilogija govori o modernoj Indiji. Prvi dio (“Višnuova smrt”) nam daje snimak zemlje u surovom savremenom dobu, drugi dio (“Doba Šive”) označava razvoj zemlje poslije sticanja nezavisnosti, a finalni dio (“Potraga za Bramom”) daje odgovor na pitanje: Kako se mogla završiti priča – kakva je budućnost Indije?
Veliki je broj popularnih indijskih pisaca u svijetu, naročito onih koji pišu na engleskom jeziku, kao što su: Salman Ruždi, Anita i Kiran Desai, Arundati Roj, Amitav Goš, Đampa Lahiri. Ali, ne znamo puno o indijskim piscima koji pišu na nekim od mnogih indijskih jezika. Šta nam možete reći o tim piscima i knjigama?
- Postoji veliki broj odličnih književnosti na mnogim različitim indijskim jezicima. Na primjer, jedina Nobelova nagrada za književnost koja je ikada dodijeljena jednom Indijcu otišla je u ruke Rabindranata Tagore, a on je pisao samo na bengalskom jeziku. Nažalost, čak i meni koji sam Indijac, veoma je teško da prihvatim tu književnost, jer veoma malo tih djela je dostupno u prevodima.
Mnogi veliki pisci imali su formalno obrazovanje matematičara, poput Ernesta Sabata, Luisa Kerola, Petera Esterhazija, Giljerma Martineza, Vladimira Tasića. Koliko je matematika uticala na Vaš književni rad?
- Biti matematičar, znači i to da ste uvježbani da budete precizni u pisanju – uvježbani ste da odbacite svaku, pa i najmanju stvar koja može biti strana u Vašem zapletu. To je politika koju sam slijedio od moje prve knjige - “Višnuova smrt” nema ni grama suvišne materije na sebi – ona je u potpunosti u jednoj struji. U romanu “Doba Šive” odlučno sam se trudio da srušim taj kalup – prisilio sam sebe da budem ekspanzivniji i čak da slijedim priče nekih sporednih likova. Tako se stvorio različit efekat – možda jednom napišem knjigu koja će biti bliskija stilu pisanja onog koji nije matematičar.
A, kako ste postali pisac?
- Kada sam postao profesor, 1983. godine, uvidio sam da mi je potreban hobi – život bi mi bio glup ako bih u toku dana razmišljao samo o matematici, 24 sata, i ni o čemu više. Tako sam napisao priču, potom ništa nijesam pisao godinama, a potom je nastala još jedna priča. Vremenom, pisanje je postalo ozbiljniji – tajni hobi tipa „Džejms Bond“. To sam krio od svojih kolega na poslu, jer sam se plašio da me mogu posmatrati kao manje vrijednog matematičara, ako posumnjaju da „trošim“ vrijeme na druge aktivnosti. To je bilo 13 godina prije nego što sam napisao prvi roman, prošlo je još 5 godina dok je taj roman bio objavljen – tako da sam imao puno vremena za poboljšanje rukopisa.
Majkl Kaningem je prepoznao Vaš spisateljski dar. On Vas je ohrabrio da pišete?
- Da, on je bio prvi koji mi je rekao: „Ti si pisac“. To mi je dalo smjelost da završim svoj prvi roman.
Rođeni ste u Bombaju (danas je to Mumbai) u Indiji, kao student ste došli u SAD. Možete li uporediti život u Indiji i u SAD?
- Veliki luksuz u SAD je privatnost – u Indiji svako zna sve o vašim poslovima, dok u Amerci nikoga nije briga za to. U Indiji sam odrastao u jednoj sobi, živeći tu sa svojim roditelja – ta soba je bila u velikom apartmanu koji je dijeljen sa druge tri porodice (možete zamisliti koliko je moj život bio ispunjen). Zamka privatnosti ipak se ogleda u oskudici mogućnosti međusobnih uticaja jednih na druge – veoma je teško osjećati se kao dio zajednice u SAD, na način kako se to automatski osjećate u Indiji.
Ne bih išao tamo gdje je Ruždi već bio
Ja sam našao sličnosti Vaše knjige sa romanom „Djeca ponoći„ Salmana Ruždija. Koliko je ovaj slavni indijski pisac uticao na Vaše pisanje?
- Bio sam veoma pažljiv kako ne bih išao tamo gde je Ruždi već bio. Na primjer, želio sam da opišem scenu u kojoj će biti majmuni u Slonovskim pećinama (nalaze se u blizini Mumbaja, tu je i hram Šive iz 7. vijeka, prim. V. Og.), ali sam odustao od toga jer je to već on učinio u romanu „Djeca ponoći“. Moj glavni interes za slavne pisce kakav je on svodi se na to da budem siguran da oni ne utiču na mene, i zato sam veoma pažljiv kada gradim naraciju, stil i jezik, nezavisnije što mogu. Ako poredimo njegov roman i moj, rekao bih da je jedina sličnost što se romani odnose na isti period i ništa više od toga.
Matematika omogućava pogled u savršenstvo
Budući da ste uspješan pisac, šta vas je odvelo u svijet matematike?
- U toku mog odrastanja, a to je bilo tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, Indija je bila vrlo mlada zemlja i svako ko je bio dobar u školi, automatski je upućivan na nauku. To mi je davalo mogućnost četiri izbora: biologija, hemija, fizika i matematika. Svi u mojoj porodici su željeli da postanem ljekar, kao i moj djeda, ali ja sam bio odlučan da spriječim porodične želje (baš kao i Mira u mojoj knjizi!) – tako da sam prvom prilikom odustao od biologije. Izabrao sam hemiju, ali tu je bilo puno podataka za pamćenje, tako da sam prešao na fiziku. Na završnoj godini, moj predavač apstraktne algebre, ubijedio me je da se još jednom prebacim, ovaj put na matematiku, jer bio sam jedini u razredu koji je dobro radio taj predmet. Veoma mi je drago što sam napravio takav izbor – to je jedina ljudska aktivnost gdje pojedinac može letimično pogledati u savršenstvo!
Vujica OGNJENOVIĆ
05.06.08
Doba Šive
Doba Šive, Manil Suri
Prevela – Jadranka Đerić
Na konferenciji za štampu, u četvrtak, 05. juna izdavačka kuća Mono i Manjana predstavila je novi roman čuvenog indijskog autora Manil Surija.
Prva knjiga Manil Surija najavila je dolazak velikog pisca i romana koji će se naći u izboru svih prestižnijih nagrada. Posle debitantske priče Smrt Višne Manil Suri nastavlja da se bavi svojom rodnom zemljom, Indijom, u romanu Doba Šive.
Samo tri meseca posle izlaska romana Doba Šive već imamo priliku da ga čitamo na srpskom jeziku.
Ovo je drugi roman Manil Surija, koji je sa prvencem Smrt Višne skrenuo značajnu pažnju na sebe, osvojio brojna priznanja, među kojima je i nagrada velike elektronske knjižare Barns end Nobls za otkriće godine i našao se u najužim izborima svih značajnijih nagrada poput PEN/Foknerove, PEN/Hemingvej i Bukerove nagrade.
Ovih dana Suri širom Amerike promoviše svoj drugi roman Doba Šive. Jedna od prvih pohvala stigla je od njegove sunarodnice Kiran Desai, dobitnice Bukerove nagrade koja je izjavila:
„Zamenjujući sentimentalnost čistom slikom, Suri otkriva veliku ljudskost i nežnost prema ženi koja gradi sebi put u svetu muškaraca. Rađanje Indije kao nove nacije, u kojoj se sukobljavaju tradicija i moderno doba, teče u knjizi Doba Šive uporedo s psihološkim putovanjem jedne žene. Priča me je toliko privukla da sam u jednom dahu pročitala ovu izuzetnu knjigu.“
Doba Šive je fascinantna, hipnotišuća knjiga o modernoj Indiji, obogaćena simbolima indijske mitologije, u kojoj Šiva otelovljuje erotičnu snagu i dominaciju muškarca. Mira, glavna junakinja, počinje svoju priču kao odiseju kroz prizore nezavisne Indije, zemlje koja ne odustaje od svoje samodovoljnosti i superiornosti, mada je puna suprotnosti i verskih predrasuda. Rivalstvo sa sestrom, pogrešan izbor životnog saputnika, nova porodica i još opasnije bratsko suparništvo ucrtavaju krive staze života glavne junakinje. Sledeći svoju požudu i zanemarujući opasnosti na vidiku ona se bacila u naručje čoveku s kojim nije pronašla mir.
Komplikovane strasne odnose s mužem samo pogoršava njegov bratom – koji podjednaku vatrenost unosi u politička stremljenja i neostvarenu žudnju za njom, dok sa snahom, potpuno neočekivano, razvija uzajamnu naklonost. Izlaz iz tog bespuća, kako ona misli, pokazaće joj najvažniji muškarac u njenom životu – njen sin.
Ova dirljiva lična priča istovremeno otkriva i dubine jedne od najstarijih civilizacija i njen prelazak u savremeno doba, doba velikih promena.
Manil Suri (1959) je indijsko-američki matematičar i pisac. Rođen je u Bombaju, a sa dvadeset godina, posle studija preselio se u Ameriku. Ne računajući pokušaje početkom osamdesetih, prvu ozbiljnu knjigu počeo je da piše 1995. Višnuova smrt je priča o društvenim i verskim napetostima u Indiji, a čitava radnja se dešava u jednom stanu. Surijev drugi roman, Doba Šive, deo je tematske celine koja će biti dovršena trećim romanom, Bramino rođenje. Svi njegovi romani su duboko protkani simbolima indijske mitologije.
Iako je u međuvremenu postao poznat pisac, i dalje voli da predaje matematiku na Univerzitetu Merilend.