Dnevnik - Frida Kalo

09.06.03 Dnevnik - Novine i časopisi

Tokom poslednje decenije svedoci smo ekspanzije meksičke kulture na evropskim i severnoameričkim prostorima. Raskoš i bogatstvo umetnosti Meksika kreće se u rasponu od pretkolumbijskih idola, kulture Maja i posmrtnih maski sve do poznatih meksičkih slikara 20. veka kao što su Frida Kalo i muralisti - Dijego Rivera, Hose Klemente Orosko i David Alfaro Sikeiros. Na mnogim svetskim manifestacijama čiji je program propraćen izdavanjem brojnih knjiga o meksičkoj istoriji i kulturi, uz značajna dela meksičke književnosti - Karlosa Fuentesa, Huana Rulfa I Oktavija Paza, sve veću pažnju javnosti privlači nekoliko biografija o “meksičkoj Ofeliji” poznatoj slikarki Fridi Kalo.
Kao žena Dijega Rivere, čuvenog muraliste, Frida Kalo je do osamdesetih godina prethodnog veka bila poznata samo užem krugu zaljubljenika u nadrealizam, onih koji su naročito verovali Andreu Bretonu koji je izuzetno cenio njena platna. U epicentar znatiželje umetničkog i običnog sveta došla je kada se 1983. pojavila knjiga Hajden Herere “Biografija Fride Kalo”. Od tada na aukcijama Sotbija i Kristija cene slika Fride Kalo dosežu sume koje nikad nijedan latinoamerički slikar nije dostigao. Razne umetničke forme (filmovi, pozorišni komadi), svake godine sve brojnije, kao da se nadmeću u idealizovanju njenog lika i stvaranju nove latino-ikone, kao tragične, romantične heroine. U novije vreme, lik Fride Kalo već možemo naći na predmetima svakodnevne upotrebe, od šolje za kafu iz Metropoliten muzeja u NJujorku, do svilene kravate koju možete kupiti u avionu dok letite preko okeana. Danas se o Fridi više zna nego o njenom mentoru Riveri, delom zahvaljujući njenim senzacionalnim dnevnicima, a delom i čuvenom romanu francuskog pisca Le Klezija o fatalnoj ljubavnoj vezi dvoje umetnika.
Teško bi se i u umetničkom latinoameričkom svetu, koji obiluje čudima i nesrećnim sudbinama mogla naći tako potresna i u isto vreme fantastična biografija kao što je život Fride Kalo. Invalid od svoje osamnaeste godine (posledica autobuske nesreće u kojoj je metalna šipka probila abdomen i povredila kičmu), preko trideset i dve pretrpljene operacije i velikog dela vremena proteklog u metalnim korsetima i vezanosti za postelju, Kalo je postala simbol ljudske borbe za opstanak, pobede nad bolom paćeništva koje se “ne skriva i ne cenzuriše”.
I pored brojnih veza i avantura (imala je kratku vezu sa Trockim), njena najveća ljubav, strast i opsesija, istovremeno i najčešći uzrok njenih patnji, bio je njen dvadeset i jednu godinu stariji muž, slikar-muralista Dijego Rivera. Neprivlačnog izgleda, debeo, sa strabizmom (razrokost), nalik na žabu (sama Frida ga je oslovljavala sa “moj princ žaba”), Rivera ne samo da je predstavljao odličan mamac za žene koje su volele da se igraju “lepotice i zveri”, već se odlikovao izuzetnom duhovitošću, energijom i šarmom, a njegova svetska slava i reputacija zavodnika delovale su pomamno na žene. Neutoljenih seksualnih apetita, a sa ponudama koje su stizale sa svih strana, Rivera je svojim konstantnim neverstvom dovodio Fridu u stanje očaja što bi često pogoršavalo njeno zdravlje, a ponekad vodilo i u pokušaj samoubistva.
Frida Kalo je imala još jednu veliku strast, koju je delila sa svojim izabranicima - komunizam. Rođena 1907, često je prepravljala datum rođenja, kako bi izgledalo da je rođena u velikoj godini meksičke revolucije, 1910.
Pretežno autobiografskog karaktera, slikarstvo Fride Kalo deluje poput “krvareće memorije proživljenog” (sam Rivera ga opisuje kao “poeziju agonije”). Dualizam život-smrt i oplođavanje života jedna je od njenih najzastupljenijih tema. Kao i meksička istorija, Fridino slikarstvo je puno teatralnog, vitalnog, ali i okrutnog, pa i morbidnog, sa tonom slikarske naive “koja i otkriva i prikriva”. Još od svitaka na kojima su Asteci beležili krvave detalje svojih rituala i ne manje krvavo špansko osvajanje, pa do lokalne adaptacije katoličanstva koje prihvata nove figure svetaca, ali se ne odriče svojih boja, kulta smrti i karnevala, predstavljanje fizičke patnje u meksičkoj vizuelnoj kulturi, je daleko manje cenzurisano nego u umetnosti Zapada.
Nalazeći vezu njenog slikarstva sa nadrealizmom, neki zapadni kritičari često će je svrstavati u grupu slikarki poput Leonore Karington, Kej Saž, Valentine Igo, Doroteje Tenig, Leonor Fini i naše Milene Pavlović - Barili. Frida povezuje boje i stil narodnog slikarstva, njegovu statičnost i karnevalsku ornamentiku, iskustvo evropskog fovizma i postimpresionističke naive, i skoro “rembrantovsku obuzetost svojim likom”. S naglašenim spojenim, crnim obrvama i prodornim pogledom, na većini autoportreta njen lik zrači mešavinom senzualnosti i mračne ironije. Uvek egzotično obučena u meksičku narodnu nošnju, sa debelom pletenicom punom traka, cveća i šnala, obmotanom oko glave kao venac, a prvenstveno specifičnom lepotom, Kalo je gotovo hipnotički delovala na ljude. Oponašajući njen osoben stil, život i stvaralaštvo pojedini obožavaoci Fride Kalo stvorili su gotovo novu religiju - “kaloizam”. Po uzoru na njihovu miljenicu, “kaloisti” se zapravo izdaju kao individualci koji se ne plaše da budu ono što jesu u svetu u kome vlada konformizam.
Predstava o ličnosti i slikarstvu Fride Kalo bila bi jednostrana i nepotpuna kada bi kroz nju odzvanjali samo plač i jauci. Frida Kalo je bila strastvena osoba koja je volela da peva, da zasmejava prijatelje i da se igra s njihovom decom. U muzeju u Kojoakanu, na periferiji Meksika, u kući u kojoj je provela čitav život, na zidu dnevne sobe visi malo, bleštavo platno koje je Frida Kalo naslikala 1954, poslednje godine svog života. Osam dana pred smrt, na naslikanoj kriški lubenice, najomiljenijeg meksičkog voća, Frida Kalo je ispisala svoje ime, datum i mesto slikanja, i velikim crvenim slovima istakla svoj nepoljuljani životni kredo - Viva la vida (Živeo život).

Siniša Kovačević

16.03.03 Pobjeda

Opsesija autoportretima, posluzila je kao vrlo uspjesna terapija za licno prezivljavanje trauma

U "Dnevniku" meksicke slikarke Fride Kalo, koji je vodila tokom posljednjih deset godina svog zivota, preplicu se slika i rijec, boja i slovo. U neobicnoj knjizi prevedenoj i na nas jezik, otkrivamo njena osjecanja, strahovanja, ceznje i nadanja, bilo da prica o svom zivotu, o svojoj porodici, bilo da sluti sopstvenu smrt... Koliko je Frida Kalo i danas popularna govori i cinjenica da su se o njenom zivotu u 2002. godini snimila dva filma i to oba skoro istovremeno. Sa jednim od njih ("Frida") u kome je glavnu ulogu tumacila Salma Hajek a rezirala DZuli Tejmor, u septembru je otvoren Filmski festival u Veneciji. Djela Fride Kalo, a njih je zaista puno - ima ih preko 150, svakodnevno sticu sve vecu popularnost, dakako, i medju poznatim imenima kao sto su Madona i Robert de Niro.
Frida Kalo rodjena je 1907. godine u mjestu Kojokanu (Meksiko) i nakon samo pet godina zivota poceo je njen hod po mukama koji nije prestajao sve do 13. jula 1954. godine kada je u svojoj kuci pronadjena mrtva.
Zajedno sa tri sestre, Frida Kalo je uz roditeljsku ljubav odrastala u svojoj kuci obojenoj plavom bojom i bila srecno dijete, ali, na zalost, samo do seste godine njenog zivota. Tada je oboljela od djecje paralize od koje se izvukla, ali sa posljedicama. Naime, desna joj je noga djelimicno zaostajala u razvoju pa je trajno ostala tanja od lijeve. Ali, ta bolest po nju nije bila toliko tragicna koliko ce to biti dogodjaj koji se desiio 17. juna 1925. Toga dana, dok se vracala iz skole, dozivjela je tesku saobracajnu nesrecu prilikom koje joj je slomljena kicma i desna noga, zatim, iscaseno lijevo rame i sto je jos gore - gvozdenom sipkom rukohvata autobusa potpuno joj je, kao kopljem, probodena karlica. Poslije toga, mjesecima je lezala u postelji. No, svako zlo nije od zla, Frida je upravo u tim teskim trenucima, trenucima duboke skrhanosti i velikog bola, pocela da slika. Ispocetka je, uz pomoc ogledala, slikala samu sebe, dakle, pravila je autoportrete koji inace cine trecinu njenog umjetnickog opusa. "Cesto sam usamljena, zato slikam samu sebe. Uostalom, sebe najbolje poznajem", objasnjavala je kasnije Frida, kada je postala poznata slikarka. Ta (prinudna) opsesija autoportretima, posluzila joj je kao vrlo uspjesna terapija za licno prezivljavanje trauma od 32 operacije koliko ih je imala nakon saobracajne nesrece. Samim tim pojam fetisizma, koji se katkad mogao cuti u kontekstu sa njenom opsjednutosti autoportretima, ne stoji.
Poznata po sarkazmu, sebe je nazivala rekorderkom u operacijama. Svakako, te su traume pravile duboke oziljke u dusi ove slikarke pa se vjerovatno i zbog toga ova neobicna Meksikanka s lakocom predavala alkoholu i drogi. To se odrazavalo i na njen umjetnicki rad pa je cesto pravila slike sa temama iz hiruske sale gdje su ljudski organi, kao u kakvom kosmaru postavljeni u zaista nelogicnim spojevima, imali glavno mjesto na njenim platnima. Pogotovo je to bilo vidno na slici "Bolnica Henri Ford" koju je radila 1932. godine u Detroitu, neposredno nakon njenog treceg nezeljenog pobacaja, gdje se, uz takvu kompoziciju organa, nasao i jedan fetus koji, iznad njenog nagog tijela smjestenog u lokvi krvi, lebdi povezan sa njom jos neprekinutom pupcanom vrpcom.
Frida je rijetko svoje slike izlagala samostalno tako da je u toku svog zivota imala samo dvije samostalne izlozbe. Posljednja je bila 1953. godine i tada su je donijeli u bolnickom krevetu. Kao i mnogo puta ranije Frida se i tada salila na racun svoje bolesti i veoma loseg zdravlja, pa je novinarima rekla: "Nijesam bolesna. Samo sam slomljena, ali sretna sam sto zivim sve dok mogu da slikam".
NJen zivot je, osim ljubav prema slikanju, znacajno ispunjavala i ljubav prema Diegu Riveri, slikaru i muralisti koji je dvadesdvije godine bio stariji od nje a i kao slikar mnogo iskusniji. Upoznala ga je 1928. godine kao 20-godisnjakinja i vec su se sljedece godine vjencali. Diego i Frida bili su veliki patrioti i zagrizeni komunisti. Na njegov nagovor, Frida je ponekad nosila meksicku nosnju i nakit pa se katkad u njoj i pojavljivala u javnosti, pogotovo na svojim izlozbama. Spletena kosa ukrasena cvijecem, spojene obrve i brcici kojih se nije libila, skoro da je bilo njen zastitni znak. Stavise, njen se takav izgled moze vidjeti i na nekim od njenih autoportreta.
Kao komunisti, Frida i Diego su nakon Lenjinove smrti pruzili utociste komunistickom vodji Lavu Trockom, koji je u to vrijeme izbjegao iz Sovjetskog Saveza. Medjutim, dolazak Trockog znatno je poremetio njihov brak tako da je rastava Fride sa Diegom bila skoro neminovna i uslijedila je 1939. godine. Nakon toga Frida je zapala u ocaj i razocarenje te je utjehu, uz slikanje, nasla i u svojoj omiljenoj tekili. Tako je u tom periodu nastala njena poznata slika "Dvije Fride". Medjutim, ni to nije bilo dovoljno jer ona fakticki nije mogla bez svog Diega, kao ni on bez nje. Rezultat toga bilo je njihovo ponovno vjencanje, ali uz dogovor da zive odvojeno. Frida je Riveri, kao svom najvecem obozavatelju, posvetila i "Dnevnik", koji se cuva u Plavoj kuci, koji je danas njen muzej. U njemu je, govoreci o svom teskom stanju i bolu, neposredno pred svoju smrt, zapisala: "Prije sest mjeseci su mi amputirali nogu, beskonacan bol - ponekad bih skoro izgubila razum. Jos uvijek zelim da ucinim kraj svemu ovome, ali me Diego jos zadrzava. Toliko sam sujetna da vjerujem da cu mu nedostajati. To mi je rekao i ja mu vjerujem. Ali, nikada dosad u svom zivotu nijesam toliko patila. Ipak, jos cu malo da sacekam..."
Velika volja za zivotom Fridu nije napustila cak ni u tim teskim trenucima kada je amputiranu nogu zamijenila protezom. Uprkos smrti, upravo je tada narucila par lijepih crvenih cizama od koze sa zvoncicima i skupocjenim vezenim aplikacijama na njima.
Smrt ove velike, ali po mnogo cemu i kontraverzne, slikarke, izazvala je pravu buru u javnosti. Na stotine ljudi, pretezno njenih iskrenih obozavatelja, doslo je da isprati tu carobnu zenu koja se od svijeta pozdravila rijecima zapisanim u svom "Dnevniku": "Nadam se da je odlazak radostan i da se necu vratiti".

Vaskrsenje iz plamena

Frida Kalo je u svojoj tradicionalnoj meksickoj nosnji spaljena u krematorijumu. NJena sestra Kristina se tom prilikom onesvijestila a Diego Rivera je pao u depresiju i potpuno se povukao. Ali, nesto se neobicno dogodilo u tom obredu spaljivanja. Pred otvorenim vratima peci, u trenutku kada je trebalo Fridino tijelo da ubace u vatru, Frida se podigla u sjedeci polozaj. Kosa joj kao buktinja gorela i pravila jedinstveni oreol oko njene glave. Kasnije je taj fenomen objasnjen snagom toplote koja je naglo pokuljala iz peci.

"Nikad ne slikam snove"

Koliko je Frida Kalo imala obozavatelja, ne samo u Meksiku vec i sirom svijeta, najbolje govori cinjenica da su o njenom zivotu napisane mnoge knjige, da su se izvodile brojne pozorisne predstave, snimali filmovi, organizovale slikarske izlozbe, modne revije i druge kulturne manifestacije. U Plavoj kuci u kojoj se rodila, i vecim dijelom zivjela sa Diegom, danas su izlozene njene slike, njeni tradicionalni kostimi, nakit, potom slike Marksa, Engelsa, Staljina, Lenjina i Maoa, koje je Frida, kao pripadnica komunistickog pokreta veoma cijenila. Tu je takodje i njena velika fotografija sa Pablom Pikasom s kojim se upoznala na njenoj izlozbi u NJujorku, a kasnije postali bliski prijatelji. Upravo ju je on smatrao genijalkom. Fridu Kalo su neki likovni kriticari smatrali prethodnicom onim trendovima koji tijelo koriste, poput performanse, tetoviranja, slikanja po tijelu i sl. U prilikama kada bi joj neko kazao da je nadrealista, ona je to uvijek glatko negirala rijecima: "... ja nikad ne slikam snove. Slikam samo vlastitu realnost."

Vujica Ognjenovic

01.01.00

Politika
11.09.2002.

SAZNAJE SE...
Dnevnik Fride Kalo
Ispovest jedne od najzanimljivijih žena umetnica iz prošlog veka objavljuje uskoro "Klio"

Na nedavno završenom filmskom festivalu u Veneciji veliko interesovanje izazvao je film "Frida" američke rediteljke Džuli Tejmor, kojim je, uostalom, i otvorena ova velika svetska filmska smotra. Glavnu ulogu je tumačila glumica Selma Hajek, a film govori o životu jedne od najslavnijih slikarki prošlog veka Fridi Kalo, čiji je burni život koliko i njena umetnost vrlo često bio u žiži interesovanja velikog broja ljudi.

Kako saznajemo, uskoro će beogradska izdavačka kuća "Klio" objaviti "Dnevnik Fride Kalo", zapise koje je umetnica vodila tokom poslednjih deset godina života. Frida Kalo je rođena 1907. a umrla je 13. jula 1954. godine (ostala je sumnja na samoubistvo). Knjigu je prevela Biljana Bukvić, jedan od naših najboljih prevodilaca sa španskog jezika i dobitnica nagrade "Miloš N. Đurić". Dnevniku prethode tekstovi vrsnih poznavalaca Fride Kalo, a uvodni esej potpisuje Karlos Fuentes, "koji kroz prizmu političkih i umetničkih potresa u veku što je za nama stvara maestralnu sintezu ćć veka čija su personifikacija život i delo Fride Kalo".

U samom Dnevniku Fride Kalo, koja je prijateljevala sa Trockim, Bretonom i bila supruga čuvenog muraliste Dijega Rivere, prepliću se slika i reč, boja i slovo. I u likovnom i u verbalnom delu dnevnika prepoznaje se povremeno uticaj nadrealizma, a uz svu kontroverznost ove fascinantne žene - "Dnevnik" nam otkriva, kako kaže prevodilac Biljana Bukvić, osećanja Fride Kalo, njena strahovanja, strepnje, čežnje i nadanja, bilo da priča o svom životu, o svojoj porodici, o jedinoj i fatalnoj ljubavi Dijegu Riveri, bilo da sluti sopstvenu smrt...

A. Cvijić