01.01.00
Politika
23.02.2001.
Boš u verziji Predraga Radonjića
Negativna utopija
"Dinastija odsečenih noseva" u izdanju "Narodne knjige"
Groteska, neobični tragični događaji, spoljašnje sile, negativna energija i onespokojavajuća iskustva koja onemogućavaju čoveka da svoju sudbinu izmeni... Kao na platnima Hijeronimusa Boša: vrt uživanja, a u vrtu užasi. Sve je to, na osobiti način, na tragu naših najboljih proznih stvaralaca, Borislava Pekića i Danila Kiša, u svojim pripovetkama pod nazivom "Dinastija odsečenih noseva" preneo mladi pripovedač Predrag Radonjić.
Knjiga za koju književni kritičari Vasa Pavković ima samo reči hvale ima sedam pripovedaka. U njima, kako je Pavković još objasnio u susretu sa novinarima u biblioteci "Đorđe Jovanović", Predrag Radonjić krstari vremenom i prostorom i kao da priča jedinstvenu priču o istoriji i njenim najrazličitijim dobima, od Vizantije, preko renesanse, do Staljina ili virtuelne kompjuterske stvarnosti. Umetnost i stvarnost, onako kako to postmodernisti čine u svojim najboljim ostvarenjima, međusobno korespondiraju a pisac se koristi načinom koji taj odnos potpuno oneobičava. Gradeći fikciju, on je na kraju spušta na nivo realnosti, dajući svoj komentar i linkove preko kojih ta imaginacija drži korene sa stvarnim. Mladi pisac Predrag Radonjić kaže da u svojim pripovetkama ("Dinastija odsečenih noseva" - izdavač "Narodna knjiga" mu je drugo delo koje je objavio) želi da progovori o fenomenu ljudske nesreće, vlasti i društva kao negativne utopije.
A. C.
01.01.00
Bog stvara niizčega, a mi iz ruina... Citirajući Kristijana Ditriha Grabea na početku svoje druge prozne knjige "Dinastija odsečenih noseva", Predrag Radonjić (1970) nam posredno predočava i svoj poetički koncept, baziran, pre svega, na delima iz najbolje tradicije srpske proze postmodernog doba, a i šire.
Valja imati na umu činjenicu da je reč o piscu koji je svojom prvom zbirkom priča "Pobačaji" (1995) odškrinuo vrata Borhesove Vavilonske biblioteke , te je tako već dobrano zacrtanom pripovedačkom strategijom, sa minimumom epigonskog zamuckivanja i dodvoravanja formi blistavih uzora, predstavljao svežinu blagog povetarca na srpskom literarnom pozorju.
Ponovljeno izdanje "Pobačaja" ( izdavači: Kadinjača - Narodna knjiga, 1996), kao i brojne nagrade ("Milutin Uskoković", "Laza K. Lazarević", "Srpsko pero") za pripovetke iz nove knjige potvrdiće valjanost dosledno ispoštovanog autopoetičkog stava. Radonjićeve priče su, u najvećem broju, satkane od dvostruke dioptrije književnog preoblikovanja stvarnosti: istoričnosti - dakle, faktografske i literarne građe pohranjene u bezdnu tekstualnosti iz kojeg igrom slučaja ili srodnošću tematskih afiniteta pisac po potrebi zahvata - i imaginacije investirane u novo čitanje istorije a time i njenih posledica.
Savremeni pisac uvek računa na pun džep zlatnih trikova, na, kako je govorio pisac "Grobnice za Borisa Davidoviča" trikovanje dokumentarne građe. Svaka od sedam priča iz "Dinastije odečenih noseva" završava se piščevim komentarom u kome napominje izvore koje je eksploatisao, sižejno oblikovao, poetski sublimirao, dorađivao i dočitavao, gdegde, i bespotrebno odlažući kraj i konsekventnost priče.
Tako u izvanredno, sa ukusom epohe, "rekonstruisanoj" epistoli pisca "Majstora i Margarite" u priči "Iscepano pismo Mihaila Afanasjeviča" pripovedač u komentaru otkriva istorijsku pozadinu Bulgakovljevog odnosa sa Staljinom, što može a i ne mora biti važno za inače sasvim dobro informisanog čitaoca postmodernog doba. U pripovestima koje govore o životima blaženog Avgustina ("Priča o trenu bezmernom") i osnivača Vizantijskog carstva Iraklija Velikog i njegovih potomaka ("Dinastija odsečenih noseva") Radonjićev narator često insistira na stilskoj saobraznosti sa književnim oblicima iz doba u kojima se odigravaju sudbine njegovih junaka čime je, sa zavidnom jezičkom perfekcijom, sasvim opravdana namera autora da "ulije davno razloženu krv i učini njegove njegove predstavnike i vreme njihovog bitisanja bližim očima čitalaca".
Jedno od prvih pera srpske književne kritike danas, Vasa Pavković, piše da Radonjić, krstareći vremenom i prostorom, "kao da priča jedinstvenu priču o neumitnoj i tragičnoj sudbini čovekovoj unutar istorije, društva i uopšte života, od ranohrišćanskog doba i prvih vizantijskih dinastija pa, preko perioda renesanse, sve do vremena Staljinovih čistki i savremene virtualne realnosti, pri tom, tvoreći atmosferu sličnu onoj na slikama Hijeronimusa Boša (vidimo da izbor motiva za naslovnu stranu nije slučajan) gde se vrtovi naslade i užasa neposredno dodiruju".
Pisac objašnjava razloge petogodišnje pauze: "Nepisano je pravilo da sebe možete nazvati piscem tek sa drugom objavljenom knjigom. Želeo sam da ozbiljno i temeljno pristupim drugoj knjizi pripovedaka i da odgovorim nekim estetskim idealima koje sam sebi postavio. Hteo sam da svaka pripovetka bude objavljena onda kada osetim da je završena. Naravno, možemo ići u nedogeld i popravljati stvari koje su jednom napisane, kao onaj lik u Kamijevom romanu "Kuga" koji ceo život jednu istu rečenicu preoblikuje tražeći joj savršenu formu i nikada je ne nalazi. Bilo mi je potrebno da izgradim neki balans, kako zbog nekih ličnih odnosa prema ovim pričama, tako i zbog stvari koje su nam se, nažalost, okolo dešavale. Jer nije lako pisati kada je zemlja u ratu i kada se bombarduje, kada se stvari upijaju, doživljvaju, pa tek onda na neki način ispoljavaju. Pisao sam, dakle, ozbiljno i sporo, prema meri, snazi i talentu koji mi je od Boga dat".
Zoran Jeremić