10.11.07
Metafizika tela
Dr Jasna Šakota Mimica, asistentkinja na Odeljenju za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu
Nadežda Radović
Nedavno je iz štampe izašla Vaša knjiga Dekartova metafizika tela (Mali nemo, Pančevo, 2006). Naišla je na jako povoljne kritike, a u jednoj anketi je svrstana među deset najboljih knjiga iz filozofije za 2006. godinu. Šta mislite, zašto?
- Možda zato što je knjiga nastala iz pokušaja da se Dekart čita na nešto drugačiji način. Uobičajeno je da se ovaj filozof posmatra kao onaj koji je napravio rez u odnosu na čitavu pređašnju filozofsku misao. Moja nastojanja išla su u drugom pravcu. Više me je zanimalo koliko se Dekart ukorenjuje u tradiciji nego njegov otpor prema njoj. Trebalo je poći od Platona, Avgustina i Anselma, kako bi se razotkrili tragovi Dekartove privrženosti Lojoli i nekoj vrsti mističnog i neizrecivog sticanja saznanja. Ti tragovi svakako stoje u suprotnosti s onim što o Dekartu navodno znamo, a ipak su temelj njegove racionalne metode. Da bih mogla da pratim njegov ambivalentan odnos prema prethodnicima, pa i onu plodnu protivrečnost unutar njegove misli, valjalo je izabrati temu u kojoj se očituje sva složenost Dekartove filozofije. Reč je o telu. Najpre o telu koje nas sprečava da se upustimo u najdublja filozofska razmišljanja, da uđemo u meditativni postupak koji vodi prvim metafizičkim principima. Potom o telu kao konstruktu naše duše i njene senzibilnosti, u kojoj čulna percepcija, kao spontan i zapravo iracionalan duševni akt, kreira svakodnevni svet tela, pravi ono što imenujemo iskustvom, i to taman onoliko koliko gradi svoj odnos prema onome što doživljava kao vlastito telo. Najzad, tu je i geometrizovano telo, očišćeno od čulnosti i života, kakvo je, valjda, oduvek u božanskoj percepciji, a kakvo je nama dato isključivo zahvaljujući apstrahovanju od svakog iskustva. To poslednje telo jeste za Dekarta jedino istinsko telo, ali ono je do te mere osiromašeno i oslobođeno svega osim istine, da je čista sreća što ga takvim ne vidi niko osim stroge nauke. Svaki od ovih pristupa telu Dekart je obrazlagao svojim osnovnim metafizičkim stavom - dualizmom tela i duše.
Srbija je država nepismenih
Rekoste da tekstom potvrđena stvar dobija prave oblike zločina?
- Pa, da. Dekart dobro vidi snagu reči. Zato i piše skrupulozno. Jer, zabeleženo je kao izvršeno, a izvršeno, ako nije zabeleženo, kao i da ga nije bilo. Taj odnos bića i nebića koji se prenosi na odnos pisanog i govornog izraza nikada nije imao dovoljno snažno uporište kod nas. Razumljivo, Srbija je, na žalost, država nepismenih. I jako dugo će, bojim se, ostati takva. "Siska", što bi rekla Tatjana Tolstoj, samo "siska" je beogradski Sajam knjiga, koji neće dovoljno nakinđuriti ružnu udavaču. Ako je Srbija uopšte udavača. Možda se ona, osim što je niko neće, i ne želi nikome dati.
Kad smo već kod dualizma, zar se svi mi bar ponekad u životu ne zapitamo ima li naša duša moć nad telom i koliko je uslovljena telom?
Skorojevići i tajkuni na Filozofskom fakultetu
U nastavi filozofije na Filozofskom fakultetu je poslednjih godina došlo do smene generacija. Šta se promenilo?
- Kao i u državi. Otišli su "bardovi", a došli skorojevići i akademski tajkuni, ljudi bez talenta i truda, koji, najblaže rečeno, mrze svoj posao koji ih prevazilazi, a vole moć i funkcije koje će ih, tako nesposobne, uskoro zatući. Često se govori o univerzitetu pre i posle Bolonje , ali nije o tome reč. Ne treba puno pameti da bi se videlo da srpska varijanta Bolonje uglavnom znači obračun sa neistomišljenicima u profesiji, ukidanje predmeta koje drže nastavnici koji nisu po volji moćnih univerzitetskih i fakultetskih političara, te izmišljanje predmeta koje bi, eventualno, bili u stanju da drže nesposobni i lažno unapređeni činovnici naše akademske zajednice. Da se razumemo, nije to toliko strašno. Krađa zvanja i predmeta još je uvek manja od velike krađe para. Krađa para postoji i u akademskom svetu, ali ona je daleko sitnija od one koju građani Srbije s pravom proklinju. Doduše, većina roditelja plaća studij svoje dece, sve se nadajući da će ona uploviti u evropske vode. Treba im otvoreno reći - neće. Uploviće, ali na osnovu svojih sposobnosti, a nikako ne zahvaljujući studijama koje u Srbiji plaćaju.
A nije li tačno da se tih ranijih godina, koje su, kako Vi kažete, obeležili bardovi filozofije, takođe pokazivala netolerancija prema filozofima drugačijih opredeljenja, pre svega, prema filozofima analitičke orijentacije?
- Ne sporim. Nisam svedok, ali znam iz priča starijih kolega da se na Odeljenju za filozofiju nekada davno nije rado dočekivala nijedna magistarska ili doktorka teza iz, recimo, matematičke logike. Moj pokojni profesor, Aleksandar Kron, u istoj toj oblasti je napravio gotovo svetsko čudo. Ali, o čemu to govori? Sigurno ne o tome da je posve prirodno zatomiti svaku različitost u filozofiji, tim pre što filozofska tradicija daje prostora svakom od nas, istoričarima filozofije ili, ako hoćete, "metafizičarima", isto koliko i takozvanim analitičarima. Pa, profesor Kron je, nakon što je probio sve zapreke koje su mu u karijeri stajale, više od svega imao razumevanja za ono što je "s onu stranu logike". Sam je pisao prozu. Uspešno je to radio i srećom objavio.
Zaista ne mislim da bilo koja institucija treba da trpi zle natruhe prošlosti. Naprotiv, čini mi se da to trpljenje truje svaku ustanovu, bila ona država, fakultet, profesija ili ličnost, naprosto truje svakoga, sprečavajući nas da razvijemo sistem vlastitog opstanka u kojem ćemo se unapređivati a ne samo životariti. Kakva god bila prošlost filozofije u Srbiji, daleko joj je gora budućnost, budu li je krojili isključivo osvetoljubivost i sitni interesi onih koji filozofiju danas podučavaju. Zato i tvrdim da Bolonjsku deklaraciju na Odeljenju za filozofiju nisu smeli sprovoditi oni kojima je Evropa samo izgovor za izgon istorije filozofije s našeg Fakulteta. Nije se, naime, smelo dogoditi da u novim nastavnim programima za filozofiju, umesto izučavanja istorije filozofije, stoji logička analiza iskaza po slobodnoj volji odabranih filozofa. Ne mogu se filozofi, pa čak ni oni skloni tzv. analitici, redukovati na svoje iskaze i posmatrati tek kroz argumente pro et contra. Da ne govorimo o tome da postoje čitavi filozofski sistemi koji se opiru logičkoj analizi toliko da postaju besmisleni kada se ona na njih primeni. Baciti, tako, u nekakav koš budalaština jednog Hegela ili Ničea, Huserla ili Hajdegera - pa to nije samo greh prema tim velikanima, to je greh prema vlastitoj kulturi koja se danas tako jadno i traljavo neguje u Srbiji.
- Da, teško je izbeći nevolje koje proističu iz dualizma naše prirode. Ta pitanja su mučna, izazivaju teskobu, ali samo zato što ih vidimo kao sukob razuma i strasti koji se rešava pobedom jednog od njih, vladavinom jednog principa nad drugim. Tome nas, među ostalima, uči Platon. Takva je i hrišćanska tradicija. Naravno, u tom nauku ima nečeg nasilničkog i protivprirodnog. Izlazi da je uvek deo nas žrtvovan ili potlačen. Otuda nelagoda, ali i intiman osećaj da ovo samožrtvovanje nije neophodno, da se odnos između vlastite duše i tela može posmatrati drugačije, kroz saživot, a ne kroz rat. S Dekartom, taj intimni osećaj prerasta u čitavu jednu metafiziku, koja ne obuhvata samo čoveka nego i modernu državu. Za tog filozofa je dualizam način da se izbegne samosakaćenje ljudske prirode i očaj koji se u čoveku javlja kada tobože mora da se opredeli između sebe - kao od tela emancipovane duše, i sebe - kao duše koja je privržena vlastitom telu i telu drugoga. Dekart ne daje prednost ni duši ni telu pošto su, kako on kaže, to nezavisne supstancije. Drugim rečima, čovek je za njega zajednica dvaju autonomnih i ravnopravnih entiteta, ali entiteta koji su supstancijalno privrženi jedan drugome, zbog čega svaki od njih baš u zajednici a ne samo u svojoj autonomiji vidi vlastiti opstanak. U zajednici duše i tela, oboje rade na istom poslu, poslu čovekovog održanja, ali uz strogu podelu rada koja je saglasna njihovim strogo različitim prirodama. Duša, da tako kažemo, obdelava telo, jer ga, puštajući da utiče na nju, uz pomoć čulne percepcije održava u životu. Telo, opet, služi duši za iskustvo. A iskustvo, prema Dekartovom mišljenju, nije ništa drugo nego kreativnost duše, njeno stvaranje vlastitog sveta koji po bogatstvu i lepoti daleko nadmašuje istinu o njemu kakva nam je dostupna u naukama poput matematike ili fizike. Cilj Dekartove metafizike i bio je u tome da pokaže da iz metafizičkog dualizma ne proishodi samo podela na istinu i umetnost, na nauku i veštinu življenja, nego i čovekova sudbina koja sve ove podele miri u nesumnjivoj činjenici da čovek i ulogu tragača za istinom i ulogu kreatora vlastitog iskustva ili života ume da igra istovremeno.
A šta je, onda, sa Dekartovim čuvenim - mislim, dakle jesam?
- To izgovara Dekart koji traga za istinom. Takva mu je uloga u Meditacijama o prvoj filozofiji. Ali već u njegovom cogito, koje izriče gotovo na samom početku tog spisa, pomireni su duša i telo, jer će se na kraju Meditacija - koji autor, moramo priznati, unapred zna - pokazati da je cogito inkorporirano, da je duša po svojoj intencionalnosti telesna, da bez tela nema volju za saznanjem, čak ni onim koje se nimalo ne tiče tela niti se njime stiče. Kao u nekakvom uvrnutom krimi-romanu, nema zločina u samom Dekartovom tekstu, iako je on obećan kao razlog pisanja Meditacija, nego se zločin odvija van teksta, a tekst je tu da spreči vantekstualno zločinjenje, i to baš zato da se zločin ne bi zbio u tekstu. Kada bi bio i u tekstu, zločin bi bio zapečaćen. Da objasnim. Dekart nas na početku Meditacija uvodi u sukob duše i tela, u kojem telo stalno opseda dušu, muči je i kinji lažima, te preti da će te laži ozvaničiti kao istinu. Racionalni deo duše ovu pretnju doživljava kao zločin i zahteva odvajanje od tela. Uspešno ga sprovodi, znajući pritom da čini zločin prema telu, ali i prema samoj sebi, onom delu sebe, naime, koji je zabavlja i život joj čini podnošljivim. Dekart, u stvari, sledi biblijski govor o spoljašnjem i unutrašnjem čoveku. I on, kao što to čini Novi zavet, hoće da nađe rešenje "bratoubilačkog" sukoba u kojem je telo nasrnulo na dušu a duša, svojom emancipacijom, na telo. Novi zavet rešenje nalazi u vaskrslom telu Hristovom - zajednici svih hrišćana, a Dekart, pak, u svom dualizmu koji se svodi na njegovu priču o dva tela jednoga čoveka, te duši koja, pripadajući čoveku, ima svoja dva podjednako voljena muža. Nemojte pogrešno shvatiti, ali ova bigamija duše, tako suspregnuta u hrišćanskoj interpretaciji Novog zaveta, razrešava se samo solidnim brakom sa sopstvenim telom.
Da li ovako govorite i studentima?
- Naravno. Posao istoričara filozofije je težački, rudarski posao. Ako mu ne date nimalo oduška preko umetnosti, pre svega, lepe književnosti, ili nekakvog zanimljivog detalja koji ćete još zanimljivije tumačiti, šta, onda, radite u tom teškom poslu? I vi i vaši studenti ćete se zajedno ugušiti od gasa dosade u nekoj bezvrednoj rupi u kojoj nema rude. Ima dosadnih nastavnika, više ili manje obrazovanih, ali beskrajno nezanimljivih i neupotrebljivih. Najzad moramo shvatiti, naš posao, posao predavača, uveliko traži obučenost savršenog glumca. Teatar je druga strana edukacije kroz koju bi morali proći naši nastavnici. Bez tog obrazovanja i sposobnosti da glumite, ne treba da se upuštate u ovaj posao. Tako je još od antike. Ne veličam stare, ali akademija je pozorište, ili nije akademija.
Danas mladi ljudi, rekla bih prilično masovno, upisuju na filozofiju. Kako to objašnjavate?
- Možda se upisuju, sve se nadajući da će akademska filozofija odgovoriti na ono što im opravdani manjak poverenja u državu i crkvu izaziva. Mladi ljudi više ne veruju ni u znanje ni u veru. Pa nije li to najbolji pokazatelj da nešto s našom crkvenom državom nije u redu? Sećam se dana kada nas je na filozofiji bilo svega dvadesetak, poluludih i pomahnitalih individualaca. Jedni su završili na Bogosloviji, drugi na Filozofskom, treći u nekom od prestižnih instituta, a poneki u instranstvu. Možda smo bili zli i bezobrazni, možda smo bili nikakvi, ali svako od nas se, verujući u institucije koje su tada postojale, našao tačno tamo gde je želeo ili mogao poželiti da bude. Ništa od toga niti ja, niti moje slatkorečive kolege, ne možemo ni ponuditi a kamoli omogućiti našim studentima. Da se razumemo, ne čeznem za prošlošću, samo osećam tešku krivicu što danas mladi ljudi nemaju ni trunku šanse da učestvuju u onome što je moja generacija gotovo na pladnju dobila.
22.03.07 Vreme
Koreni modernosti
Dekartova metafizika tela, Jasna Šakota Mimica
Svima koji imaju interes za filozofiju, a posebno onima koje zanimaju duhovni koreni naše epohe Dekartova metafizika tela Jasne Šakote-Mimice može se najtoplije i sasvim bezrezervno preporučiti: u rukama će im se naći pouzdan vodič kroz krajnje složena pitanja odnosa duše i tela
Novovjekovlje započinje u duhovnom smislu s dvojicom mislilaca: Frensisom Bejkonom i Reneom Dekartom. Za razliku od renesanse, koja je, jednako kao i prethodeći joj humanizam, više usmjerena na obnovu izgubljene antike negoli na oblikovanje nove epohe, Bejkon i Dekart uspostavljaju duhovne koordinate vremena u kojemu i mi danas živimo, koliko se god neki zbrkani postmodernisti trudili da to ospore.
Za Evropljane u užem smislu riječi (dakle, za tzv. kontinentalce) u tom je sklopu važniji ovaj drugi: francuski mislilac Rene Dekart, poznatiji po svom latiniziranom prezimenu Kartezije. Pokušavajući očistiti metafiziku od svih predrasuda i neupitnih dogmi, Dekart uspostavlja primat razuma, tako da ništa što se razumu ne iskazuje u punoj jasnoći i razgovjetnosti ne može biti prihvaćeno kao istinito, pa čak ni kao vjerodostojno. Do istine se ne može doći preuzimanjem gotovih mišljenja nasljeđenih autoriteta, nego isključivo metodički osviještenim razdvajanjem istinitoga od lažnoga. A na tom putu razlučivanja istine od obmane neće nam pomoći ni ustrajavanje na formalizmu skolastičke terminologije, ali niti nekritičko pouzdavanje u moć zdravog razuma.
No, put do istine nije lišen ozbiljnih teškoća; na tom se putu sreću gotovo nesavladive prepreke, kao što je ona koja se usredotočuje u zamršenosti problema odnosa duše i tijela. Upravo je taj problem u središtu istraživanja jedne od najperspektivnijih filozofijskih spisateljica i istraživačica u današnjoj Srbiji, Jasne Šakote-Mimice, koja je na samom izmaku prošle godine objavila monografiju pod naslovom Dekartova metafizika tela (izdavač Mali Nemo, Pančevo 2006). Na ukupno 183 stranice i u devet poglavlja autorica je svestrano rasvijetlila kartezijansku problematiku dvojnosti duše i tijela. Osvijetlivši prevratnički karakter Kartezijeva filozofiranja, uključujući napose i njegov pomak u smislu i značenju meditiranja (isključenje imaginacije iz meditativnog postupka) te, dakako, novost njegove metode, ona uočava u čemu se sastoji novost kartezijanskog dualizma u odnosu na tradiciju. Dekart, naime, nipošto nije prvi mislilac koji je zastupao različitost tijela od duše. No, za razliku od antike i od kršćanske tradicije, on zastupa tezu o akcidentalnom karakteru spoja duše i tijela: njihovo je jedinstvo u nama evidentno, ali ono nam ostaje nečim nejasnim i zamršenim. Taj je spoj supstancijalno različitih i realno neovisnih entiteta za Dekarta nešto posve iracionalno, jer nema nikakva racionalnog objašnjenja načina i razloga ujedinjavanja ("miješanja") onoga što po svom pojmu ne zahtijeva ujedinjenje.
KARTEZIJANSKO TELO: Jedna od konzekvencija takvog postavljanja odnosa duše i tijela sastoji se u svođenju tjelesnosti na čistu mehaniku: tijelo po sebi nema snage djelatnog činjenja, nema ni moć da bilo što uzrokuje, ono nema nikakvo duševno svojstvo niti bilo kakvu intencionalnost. Ono ipak može utjecati na dušu, provocirati duševne sadržaje. I upravo se u tomu sastoji Kartezijev bitan pomak u odnosu na tomističku skolastiku, a motiv njegova istodobnog razdvajanja i povezivanja duše i tijela mora se prepoznati u poticaju napredovanja ljudske spoznaje. Taj je napredak moguć upravo na temelju kombiniranog korištenja spekulativnog i zdravog razuma.
Autorica se opsežno osvrće i na prigovore Dekartovom dualizmu, kako na one koji su iznošeni za njegova života (i na koje se on izravno i referirao, nastojeći razjasniti nejasnoće u vlastitoj terminologiji i ukazujući na razloge zbog kojih se niz prigovora mora smatrati promašenima), tako i na one kasnije, uključujući i većinu današnjih filozofa najrazličitijih orijentacija koji dijele sumnju može li kartezijansko tijelo biti uzrokom zbivanjima unutar kartezijanske duše. No, dobar dio tih osporavanja zasniva se na nepreciznim i falsificiranim interpretacijama Dekartovih teza. Na temelju analize njegove teorije vida i, općenito, teorije osjetilnosti, autorica pokazuje stupanj neosnovanosti dotičnih osporavanja, ali ujedno upućuje i na još jednu dimenziju Dekartove utemeljiteljske uloge u procesu rađanja modernosti: umjesto da se pita o genezi osjeta ili da psihofizički utemeljuje odnos između osjeta i cerebralnih kretanja, Dekart se pita o kakvoj se korelaciji između gibanja u ljudskom mozgu i različitih ljudskih iskustava zapravo radi. A iz takvog se postavljanja pitanja rađa prvo znanstveno istraživanje u psihologiji.
METAFIZIKA I FIZIOLOGIJA: Posebno je zanimljivo autoričino razotkrivanje neopravdanosti onih pokušaja razrješenja "tobožnjih" teškoća kartezijanske filozofije koje se artikuliraju u okviru različitih mind-body teorija. Zahvaljujući, tvrdi ona, bazičnom nepoznavanju Dekartove metafizike i njezine uloge u kartezijanskoj fiziologiji i psihologiji koje odlikuju protagoniste tih teorija, takvi pokušaji, svojstveni analitičkoj filozofiji, oslanjaju se na shvaćanje tijela kao eficijentnog uzroka osjeta ili osjetilnih ideja. No, posve je promašeno pripisivati Dekartu takvo shvaćanje, budući da u njegovoj koncepciji osjetilne ideje nastaju na način spontanog prevođenja tjelesnog svijeta na jezik duha. To prevođenje, ovisno o prirodno danoj moći duha, obilježeno je time što duh ne posjeduje (ne mora posjedovati) svijest o prirodi te svoje aktivnosti prevođenja. Kako duh nije u stanju istovremeno i stvarati i metafizički promatrati svoju tvorevinu, on je osuđen na izbor između praktičnog djelovanja i meditiranja, a jedino što će pri opažanju posjedovati svijest o vlastitoj osjetilnoj ideji, ali ne o njoj kao vlastitoj tvorevini, nego kao o opažaju koji svoj uzrok ima izvan njega: duh će, dakle, u okviru opažanja imati tek svijest o sebi kao posjedniku osjeta, ali ne i svijest o sebi kao tvorcu osjeta, uslijed čega će uvijek davati primat tijelu (a ne sebi), videći u tijelu uzrok osjetilne ideje. Stoga vezivanje osjeta za svijest kao supstrata osjeta (apercepcija) ne može nadomijestiti metafiziku. Tijelo je sukreator osjetilnih ideja, ali je duh, i isključivo duh, eficijentni uzrok osjeta, isključivo je duh tvorac vlastitih sadržaja. Duša začinje (koncipira) tijelo ne tek zahvaljujući urođenoj ideji tjelesne supstancije kao protežnosti iz koje se dade ustanoviti istina o tijelu, nego i kao urođena sposobnost duha da se spram tijela, bilo ono vlastito ili tuđe, odnosi na način oblikovanja osjetilnih ideja. Dokle se god ljudi bave doživljavanjem tijela a ne meditiranjem o njemu, ne može se ništa doznati o nervnim kretanjima i oblicima koji iz njih nastaju. To je znanje moguće tek na osnovi fizike i fiziologije, onih znanosti koje se temelje na realnoj razlici duše i tijela. Jasno je, dakle, da Dekartov pojam meditacije, daleko od bilo kakvog misticizma, u sebi sadrži utemeljenje novovjekovna znanstvenog prisvajanja svijeta.
U cjelini, može se reći da je Jasna Šakota-Mimica dala jednu meritornu i veoma preciznu interpretaciju središnjeg problema Dekartove filozofije. Naravno, pod pretpostavkom da je odnos duše i tijela doista središnji problem Dekartove metafizike (a autorica ove knjige nudi prilično uvjerljive dokaze u prilog opravdanosti spomenute pretpostavke).
Dekartovom se filozofijom u drugoj polovini XX stoljeća u Srbiji meritorno bavila Radmila Šajković. Knjigom Dekartova metafizika tela Jasna Šakota-Mimica iskazuje se kao njezina kompetentna i dostojna nasljedica. Knjiga, doduše, nije namijenjena široj publici i teško će privući pažnju onih koje metafizička problematika nimalo ne zanima (ili ih, što je mnogo gore i pogubnije, zanima u kvazipopularizatorskim šarlatanskim obradama). No, svima koji imaju interes za filozofiju, a posebno onima koje zanimaju duhovni korijeni naše epohe Dekartova metafizika tela može se najtoplije i sasvim bezrezervno preporučiti: u rukama će im se naći pouzdan vodič kroz krajnje složena pitanja odnosa duše i tijela, pitanja koja se ne daju na valjan način razriješiti presudoznanstvenim frazama kvazifilozofije anglosaksonskog tipa.
Lino Veljak
