15.01.06 Danas
Čitalište
Dnevnik Margarite / Penelopijada / Čovek renesanse / Zapisi pred san
Jelena i Mihail Bulgakov
Dnevnik Margarite
Rad, 2005 prevela Nada Uzelac
Jelena Sergejevna , supruga Mihaila Bulgakova, koautor je ovih dnevnika. Nešto od njenog lika i aure, zauvek je vaskrslo u liku Margarite, junakinje jednog od najčuvenijih romana dvadesetog veka, Majstora i Margarite. Jelena Sergejevna vodi ovaj dnevnik, iako ga, zapravo, većim delom zapisuje po diktatu samog Bulgakova, o kome je Pasternak, prilikom nekog imendana, rekao, nazdravljajući mu, da je velika, nezakonita pojava. Ovi dnevnici para Bulgakov su u svim vremenima velika, a u sovjetskim vremenima bili su i nezakonita pojava. Dnevnik Margarite dokaz je i da život, tako često, sledi delo. Naime, one noći kada je Bulgakov diktirao Jeleni Sergejevnoj poglavlje o požaru u Berliozovom stanu, izbio je požar i u njihovom stanu. Ovaj dnevnik predstavlja i uvid u tajne meandre života i smrti samog Bulgakova, baš kao i momente nastajanja čuvenog romana Majstor i Margarita. I ovi dnevnici dokaz su Bulgakovljeve teze da rukopisi ne gore, baš kao i postulata same Cvetajeve da se napisano ostvaruje. Na momente, Dnevnik Margarite pričinjava se i kao piščevo pismo iz pakla nekom drugom, ko je daleko, i ko je izvan svega toga. Čitaocu.
Margaret Atvud
Penelopijada
Geopoetika, 2005 prevela Bojana Vujin
Margaret Atvud, spisateljica poznata u čitavom svetu po nizu od preko tridesetpet uzbudljivih knjiga, odabrala je da pripovedanje ove priče prepusti Penelopi, ali i da u njenoj verziji mita progovore dvanaest obešenih sluškinja. One obrazuju hor koji peva i skandira i koji se fokusira na sva pitanja, što se nameću nakon svakog kritičkog tumačenja Odiseje: šta je razlog vešanja sluškinja i, šta je to Penelopa, zapravo, smerala? Atvudova smatra da Homerova Odiseja nije jedina verzija te priče, kao i da je mitska građa prvobitno bila usmena, kao i lokalnog karaktera. Pred nama je, dakle, mit o Penelopi i Odiseju, koji Atvudova počinje od gornjeg do: Sada kada sam mrtva, znam sve. Budući čitalac ove knjige neminovno će se naći u uverenju da je mit, najčešće, priča nad pričama, jer u sebi uvek sadrži živ komad Božje senke i sjaj ljudske krvi.
Čovek renesanse
priredio
Euđenio Garin
CLIO, 2005 PREVELE: J. VUČO,
J. Kosovac i J. Vidić
Studija pod nazivom Čovek renesanse delo je koje rekonstruiše tipični lik renesansne epohe na osnovu živih i raznolikih primera. Budući da se renesansa neprekidno preispituje i da je prošlost te epohe življa ponekad nego sadašnjica, nedoumica oko toga ko je bio tipični čovek renesanse i dalje traje. Govoreći o renesansnom vladaru, kardinalu, dvoraninu, filozofu i magu, trgovcu i bankaru, umetniku, moreplovcu i starosedeocu, ovo delo stvara ispred nas uzbudljivu, živu sliku možda najblistavije epohe, koja je stvarala i volela jednako strasno kao i Grci. Možda je najuzbudljivije poglavlje ovog dela posvećeno ženi renesanse, pogotovo napisi posvećeni odnosu žena i crkve i žena i visoke kulture. Čovek renesanse delo je koje dokazuje i postulat da je renesansa najblistaviji trenutak u istoriji modernog sveta. A svetlost tog bljeska ponovo prosija kroz najveće stvaraoce svih epoha.
Sei Šonagon
Zapisi pred san
LOM, Beograd, 2005 izabrao i priredio
F. Rigonat
Sei Šonagon živela je u desetom veku koji se smatra zlatnim vekom japanske kulture. Bila je dvorska dama carice Sadako, a njeni Zapisi pred san, literaran je i poetski dokument o svetu Heian perioda. To je doba kada je stvoren i prvi roman u svetskoj literaturi, Genđi, koji je, takođe, napisala dvorska dama, Mrasaki Šikibu, a sačuvani su i intrigantni Dnevnici Izumi Šikubu i Sarašine. Zapisi pred san predstavljaju veliku kolekciju ličnih beleški, a predstavljaju i vrstu dnevnika nastalog tokom desetak godina koje je Sei Šonagon provela na dvoru. Ovo delo svedočanstvo je o svetu zatvorenom u izolovano vreme i prostor, u okviru koga lucidna i nežna žena promatra svet i skida sa predmeta, pojava i ljudi, masku po masku. U vreme opšteg ubrzanja i istovremenog obesmišljavanja, zapisi Sei Šonagon o rosi na bambusovom lišću ili svetlosti koja mili uz bregove, vraćaju nam onu neophodnu nežnost prema svetu, neophodnu da bi se on podneo.
Sanja Domazet
17.12.05 Pobjeda
Epoha jedinstvenog kulturnog pregalaštva
Čovek renesanse, Euđenio Garin
Djelo "Čovjek renesanse" pokušava da rekonstruiše tipične likove ove značajne istorijske epohe na osnovu živih i raznolikih portreta pripadnika pojedinih društvenih kategorija. Svaki od njih dočaran je pojedinačnim istorijskim primjerima, slavnim ili anonimnim, i suštinski je uobličen društvenim okvirima svog vremena.
Kako ističe njen priređivač, knjiga nije posvećena korijenima, razvoju i osobinama humanističke kulture, već likovima koji su je, svaki na svoj način, stvarali i činili velikim periodom svjetske istorije. Ljudi koji su živjeli u tom značajnom vremenu i sami su ovu epohu prepoznavali kao ponovno rađanje, novo doba što proslavlja pojedinca i njegove vrijednosti. S druge strane, upravo je slava renesanse neke od njih učinila nezaboravnima. Ipak, nedoumice oko toga ko je tipičan čovjek renesanse još uvijek postoje. Cjelokupna renesansa je veliki izazov i predmet stalnog preispitivanja i ova knjiga upozorava na to ukazujući da renesansni likovi nisu samo likovi prošlosti.
Euđenio Garin (1909-2004), priređivač knjige "Čovjek renesanse", jedan je od najznačajnijih i najuticajnijih istraživača kulturne istorije renesanse. Renesansni humanizam on tumači kao epohu jedinstvenog kulturnog pregalaštva, u kome su literatura, filologija, filozofija, umjetnost, politika, istorija, prirodne nauke, stopljene u kreativnu cjelinu. Njegova najznačajnija djela su: Medioevo e Rinascimento (1954), La cultura filosofica del Rinascimento italiano (1961) i Dal Rinascimento allČ Illuminisimo: studi e ricerche (1970). Za domaće tržište djelo je publikovala izdavačka kuća "Clio", u prevodu s engleskog, francuskog i italijanskog:
Jelena Kosovac, Jasne Vidić i Julijane Vučo.
R.K.