Toni Parsons je rođen u činovničkoj porodici u londonskom Ist Endu. Kada mu je bilo dvadeset godina zaposlio se u fabrici za proizvodnju džina. Potom je postao muzički novinar i pratio je eksploziju panka i novog talasa. Parsons se oženio koleginicom, a kada su se razveli dodeljeno mu je starateljstvo nad njihovim četvorogodišnjim sinom.
Toni Parsons je sin bivšeg marinca kojem je dodeljen Orden za izuzetnu službu tokom Drugog svetskog rata, što je drugo po važnosti odlikovanje u britanskoj vojsci. Ta dva odnosa – sa sinom koga je sam podizao i sa pokojnim ocem koga je obožavao – čine okosnicu i srž romana Čovek i dečak.
Toni Parsons je jedan od najpoznatijih pisaca u Engleskoj. Tokom sedamdesetih bio je muzički kritičar u NME, jednom od najuticajnijih muzi?kih listova u Britaniji. Njegovi intervjui s grupama kao što su The Clash, Sex Pistols, Blondie, Talking Heads i Ramones načinili su ga kultnom figurom među mladima Engleske. Parsons je dobijao nagrade za svoj novinarski rad u listovima GQ i Elle tokom osamdesetih. U devedesetim je postao jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora u BBC-jevoj emisiji Late Review.
Njegov prvi roman Covek i decak doživeo je ogroman uspeh u Engleskoj i samo za prva dva meseca prodat je u tiražu od 750.000 primeraka.
Najlepši dečak na svetu
Dečak je, dečak je!
Dečačić.
Gledam tu bebu - ćelavu, naboranu i zgrčenu poput starca - i u meni se odigrava nešto hemijsko.
To je – mislim, on je – najlepša beba u istoriji sveta. Da li je to - on - zaista najlepša beba u istoriji sveta? Ili se to moja biološka predodređenost gura napred? Da li se svako ovako oseća? Čak i ljudi čije su bebe obične? Da li je naša beba zaista toliko lepa?
Zaista ne umem da kažem.
Beba spava na rukama žene koju volim. Sedim na ivici kreveta i piljim u njih dvoje, osećajući da mi je mesto u ovoj sobi, sa tom ženom i tom bebom, kako mi nikada nigde nije bilo mesto.
Posle svih uzbuđenja u poslednjih dvadeset četiri časa odjednom sam savladan osećanjem da nešto u meni - zahvalnost, sreća, ljubav – ključa i preti da se izlije.
Plašim se da će me suze osramotiti – da će pokvariti sve, umrljati ovaj trenutak. Ali tada se beba budi, počinje vriskom da traži hranu, i mi se – ja i žena koju volim – smejemo glasno, smejemo se zatečeni i začuđeni.
To je malo čudo. Iako ne možemo da pobegnemo od stvarnosti svakodnevice – kada se ono vraćam na posao? – dan je pozlaćen pravom magijom. Mi zapravo ne razgovaramo o magiji, ali je osećamo svuda oko sebe.
Kasnije stižu moji roditelji. Završivši sa zagrljajima i poljupcima, moja majka broji bebine prste na rukama i nogama, motreći da nožni nisu isprepleteni. Ali, on je zdrav, beba je zdrava.
“On je mali car”, kaže moja mama. “Mali car!”
Moj otac gleda bebu i nešto u njemu kao da se topi.
Mnogo dobrih strana ima moj otac, ali svakako nije mek čovek, nije sentimentalan čovek. On ne guče i ne tepa bebama na ulici. Moj otac je dobar čovek, ali ono kroz šta je za života prošao govori da je takođe i tvrd čovek. Danas je nešto leda duboko u njemu počelo da puca i vidim da i on to oseća.
Ovo je najlepša beba na svetu.
Dajem svom ocu flašu koju sam kupio pre mesec dana. Burbon. Moj otac pije samo pivo ili viski, ali uzima bocu sa širokim osmehom na licu. Na etiketi boce piše: “Stari deka”. To je on. To je moj otac.
Danas znam da sam mu postao sličniji. Danas sam i ja postao otac. Svi pretpostavljeni počeci muževnog doba – gubljenje nevinosti, dobijanje vozačke dozvole, prvo glasanje – bili su samo udaljena predgrađa moje mladosti. Prošao sam kroz sve to i pojavio se na drugom kraju u osnovi neizmenjen, i dalje dečak.
Ali sada sam doprineo da novo ljudsko biće dođe na svet.
Danas sam postao ono što je moj otac bio oduvek.
Danas sam postao čovek.
Imam dvadeset pet godina.
Jedan
Neke situacije koje treba da izbegnete tokom priprema za svoj najvažniji rođendan, onaj koji označava da ste sasvim odrasli – trideseti.
Avantura s koleginicom s posla.
Grozničavo kupovanje luksuznih stavri koje sebi ne možete da priuštite.
Da vas ostavi žena.
Da ostanete bez posla.
Da odjednom postanete samohrani roditelj.
Ako se primičete tridesetoj, šta god radili, izbegnite sve gorenavedeno.
Moglo bi da vam sjebe ceo dan.
Sa trideset trebalo bi da mislite – ovo su moje zlatne godine, sve je ovo bilo tek predjelo, najbolje tek dolazi – i sva ta izanđala sranja.
Još ste dovoljno mladi da probdite celu noć, ali ste dovoljno stari da imate kreditnu karticu. Sva nesigurnost i siromaštvo rane mladosti najzad su nestali - i uglavnom hvala Bogu za to – a sokovi i dalje bujaju.
Trideseti rođendan trebalo bi da je dobar. Među najboljima.
Ali, kako proslaviti primicanje velikog tri-nula? Okružen zbirkom nasmejanih neoženjenih prijatelja u nekom intimnom baru ili restoranu? Ili pored žene koja vas voli i dečice koja vas obožavaju pod okriljem porodičnog doma?
Mora da postoji dobar način da se napuni trideset. Možda su svi načini dobri.
Sve moje zamišljene slike tog naročitog rođendana kao da su nastale iz neke skupe američke humorističke serije. Kada mislim o navršavanju tridesete, mislim na privlačne tridesetogodišnje bračne parove kako se maze poput uspaljenih tinejdžera dok u pozadini beba gučući puzi po uglačanom podu, ili vidim grupu zgodnih, duhovitih prijatelja koji, pijući espreso, odeveni u impresivnu trikotažu, razočarano i sažaljivo govore o igri udvaranja. To je bio moj problem. Kada sam razmišljao o navršavanju tridesete, mislio sam o nečijem tuđem životu.
Tako bi trebalo da je u tridesetoj - odrastao, ali nerazočaran, smiren bez samozadovoljstva, iskusan, ali ne toliko da bi poželeo da se baciš pod voz. Najbolje životno doba.
Do tridesete ste već shvatili da nećete živeti večno, naravno. Ali to bi svakako trebalo da učini da sadašnji ukus smeha i srkutanja espresa bude još slađi. Ne bi trebalo da dozvolite svojoj neizbežnoj smrti da vam zagorča život. Ne dopustite tom dugom, sporom putu ka grobu da vam pokvari zabavu.
Bilo da uživate u poslednjih par godina bezbračne slobode ili da ste nedavno uplovili u zreliji, odgovorniji život s nekim koga volite, teško je zamisliti zaista užasan način da se napuni trideset.
Ali ja sam nekako uspeo da ga pronađem.
Kola su mirisala na život nekog drugog. Na slobodu.
Bila su parkirana tačno u izlogu salona, klinasto oblikovana sportska kola koja su, čak i spuštenog krova, izgledala glatko i čvrsto poput mišića.
Bila su, prirodno, crvena. Sijala su plamenim, testosteronima nabijenim crvenilom.
Dok sam bio malo mlađi, takav auto bi me naveo da se prezrivo iskezim, posprdno zasmejem, pobljujem ili uradim sve gorepomenuto.
Sada sam shvatio da me nimalo ne vređa. Zapravo, kao da je bio baš ono što sam tražio u ovoj fazi svog života.
Nisam zapravo tip čoveka koji zna kako se koja kola zovu, ali stavio sam sebi u zadatak - potajno tragajući po oglasima u uglačanim časopisima - da saznam ime ovog posebnog, izuzetnog parčenceta. Da, istina je. Naše oči već su se ranije srele.
Ime, zapravo, nije bilo važno. Jednostavno mi se dopadalo kako izgledaju. I taj miris. Iznad svega taj miris. Taj miris govorio je da svašta može da se desi. Čega je bilo u tom mirisu?
Pomešan s mirisima kože, gume i tih silnih metara sveže ispoliranog čelika, mogli ste da osetite srceparajući miris novog, toliko šokantnog da me je gotovo savladalo. Novo je nagoveštavalo neki drugi svet, bezgraničan i slobodan, otvoreni put ka neuništenim danima budućnosti. Put negde gde niko nije čuo za radove na putu, za fizičko propadanje, niti za moj trideseti rođendan.
Poznavao sam odnekud taj miris i prepoznao osećanje koje je pobudio u meni. Podsetio me je, začudo, na to kako se osećate kada držite novorođenče.
Analogija je daleko od savršene - kola nisu mogla da žmirkaju na mene očima koje su tek progledale, ni da mi stegnu prst malom, majušnom pesnicom, niti da mi upute sićušni osmeh desnima. Ali za trenutak se činilo da bi i mogla.
“Samo jednom se živi” rekao je prodavac automobila, kuckajući potpeticama po podu salona. Učtivo sam se nasmešio, pokazujući da bih malo da razmislim.
“Tražite li malo ozbiljne zabave?” upita on. “Jer, ako MGF išta pruža, onda pruža zabavu.”
Dok je udarao u svoje standardne prodajne žice, odmeravao me je, pokušavajući da oceni da li sam vredan probne vožnje.
Bio je uporan, ali ne toliko da vam se koža naježi. A uprkos mojoj odeći za vikend - koja se, zbog prirode mog posla, zapravo nije mnogo razlikovala od moje odeće za radne dane - mora da je video osobu od poštovanja. Brza karijera koja traga za odgovarajućim točkovima. Mlad, slobodan i neoženjen. Život bezbrižan poput reklame za pivo. Koliko je moguće pogrešiti?
“Ovaj model ima promenljivi sistem kontrole ventila”, reče on gotovo iskreno oduševljen. “Ritam otvaranja usisnog ventila može da se prilagodi izmenom ritma okretanja obe bregaste osovine.”
O čemu ovaj priča, koji moj? Ima li to neke veze s motorom?
“Stvarčica je pravi magnet za ribe”, reče on zapazivši moj zblanuti izraz. “Mnogo zezanja. MGF je prava stvar za mladog neženju.”
To je bila prava žica za mene. Zaboravi tehničke žvake, samo mi reci da možeš da se pogubiš u ovakvim kolima. To hoću da čujem.
Prodavcu je nešto na ulici privuklo pažnju. Pratio sam njegov pogled kroz stakleni zid salona.
Gledao je visoku plavokosu ženu koja je držala za ruku dečaka koji je na sebi imao majicu sa slikom iz Ratova zvezda. Bili su opkoljeni kesama iz samoposluge. I gledali su nas.
Čak i uokvirena svim tim plastičnim kesama i u društvu dečaka, žena je bila od one vrste u koju se pogleda više nego jednom.
Kod njenog deteta primetili biste - a to je sigurno bilo njeno dete – da nosi dugu plastičnu cev koja iznutra slabo i mutno svetli.
Ako ste se obreli u bioskopu bilo kada tokom poslednjih dvadeset godina, prepoznali biste cev kao svetlosni mač – tradicionalno oružje vitezova Džedaja. Ovom su trebale nove baterije.
Prelepa žena se nasmešila meni i prodavcu. Dečkić je uperio na nas svoj svetlosni mač kao da će da nas obori.
“Tata”, oblikovao je usnama sa druge strane staklenog zida koji nas je razdvajao. Nismo mogli da ga čujemo, ali to je bilo ono što je rekao.
“Moji žena i sin”, rekao sam i okrenuo se, ali ne pre nego što sam uhvatio razočarenje u očima prodavca. “Moram da krenem.”
Tata. To sam ja. Tata.
01.07.07
Slava nije teška
Toni Parsons, pisac svetskog bestselera "Čovek i dečak"
Nema stvaraoca koji ne želi popularnost. Ali ona obavezuje da ne razočaram čitaoce. To je mali teret koji ipak, priznao ili ne, svako rado nosi
Engleski pisac Toni Parsons slovi za jednog od najčitanijih savremenih književnih stvaralaca u Engleskoj ali i celom svetu. Rođen u istočnom delu Londona, sedamdesetih godina radio je kao muzički novinar, pišući članke o novom talasu i eksploziji pank roka. Radio i za program Bi-Bi Bija Late Revienj, a trenutno piše autorsku kolumnu za novine Daily Mirror. Parsons je objavio nekoliko knjiga, između ostalog "Brbljivac ponovo napada", kolekciju novinarskih tekstova"Ogoljeno", a učestvovao je i u pisanju biografije Džordža Majkla. Posle romana "Čovek i dečak" postaje bestseler pisac. Ova knjiga je samo u Velikoj Britaniji prodata u više od milion primeraka i prevedena je u četrdeset zemalja. Sudbinu ovog romana podelile su i knjige koje su usledile "Čovek i žena","Prava porodica" i "Neispričane priče". Bile su mesecima na prvim mestima najprodavanijih knjiga u svetu i kod nas. Izdavačka kuća "Laguna" objavila je sva dela ovog pisca na srpski jezik.
Kako "Čovek i dečak", tako i ostali vaši romani odišu snažnim, iskrenim emocijama, sa likovima vešto izgrađenim, gotovo iznad svake književne fikcije. Koliko zapravo autobiografskog ima u njima?
- Mogao bih da kažem da je u mojoj književnosti jedna polovina autobiografskog, utemeljenog na stvarnim situacijama, govori o ljudima koji me okružuju, dok je druga polovina izmišljena. Smatram da izmišljeni elementi moraju biti isto onoliko snažni i stvarni.
Šta je bilo presudno da roman "Čovek I dečak" osvoji srca miliona čitalaca širom sveta?
- Nisam računao na tu popularnost. Jednostavno, latio sam se obične životne priče, priče nalik mnogim. Svako može da napiše takvu knjigu. Moj junak Hari se u jednom životnom dobu koje je negde na granici mladosti i srednjih godina suočava sa dva krupna životna događaja - smrću oca i razvodom. Zamislite koliko se ljudi prepoznalo i identifikovalo sa mojim junakom, koliko njih je steklo utisak da je to njihova priča.
Može li se reći da je ovaj roman bio neka vrsta medijuma kroz koji ste podelili emocije sa čitaocima, preciznije muke samohranog roditelja?
- Podizao sam sam dete i shvatio sam da je vrlo teško biti samohrani roditelj. Svaki samohrani roditelj je neka vrsta heroja. To sam dokazao u ovoj knjizi.
Pišete o muškarcima koji sami podižu decu, o ženama koje su sve dominantnije i uspešnije u biznisu. Da li to znači da su polovi sve udaljeniji?
- Naprotiv, mi smo bliži jedni drugima više nego ikada dosada. Negde se sve uravnotežilo, poravnalo. Muškarcu, barem u mojoj zemlji, ne treba više od tri minuta da bi napravio dete. Žena to dete nosi devet meseci da bi ga rodila. Zato je za mene nekako prirodno da žene treba da iskoriste svoje intelektualne potencijale i dokažu se u biznisu, kao što muškarac treba da pronađe snagu, strpljenje i ljubav ne bi li se posvetio podizanju deteta..
U romanu "Čovek i žena" "obradili " ste ono s čime se sreću osobe koje su se razišle i koje žive u strahu od ljubavi, u neodlučnosti da izaberu partnera. Da li je čovek izgubio hrabrost da se bez obzira na promašaje bori za ljubav?
- Tema mog romana "Čovek i žena" jesu baš te pomešane emocije. Većina ljudi živi u tim složenim porodičnim odnosima, vezama. Ukrštaju se razvodi roditelja, razvodi njihove dece. Novi suprug, supruga ili partner ima svoju decu iz prvog, drugog braka, vi imate svoju. LJudsko srce ima potrebu da voli i da bude voljeno, što znači da svi imamo šansu da to ostvarimo. Naravno, treba biti hrabar da tu nameru ostvariš.
U knjizi "Za moju malu" trudili ste se da objasnite fenomen sreće i to kroz odnos prema neminovnostima života kao što su rođenje i smrt. Šta je za vas definicija sreće?
- Mislim da sam samo jedan u moru onih koji shvataju da pred neminovnostima života ne treba postavljati pitanja. Treba ih prihvatiti. Izgubili ste drago biće i tu je kraj. Rodilo vam se dete - tu je početak. Život ide svojim tokom, bez obzira na vašu odluku da zastajete.
Vaša poslednja knjiga "Neispričane priče" odiše nostalgijom za vremenom sedamdesetih, osamdesetih, kada ste kao novinar pratili tokove na muzičkoj sceni. Otkud mešavina nostalgičnog i kritičnog odnosa prema tom vremenu?
- To je vreme moje mladosti, ali nisam mogao da pišem o tom vremenu a da ga zapravo ne osenčim i nekim tamnijim bojama. Bilo je to, s jedne strane, doba uzbudljivih događanja, sretao sam se i družio sa muzičkim zvezdama svetskog glasa iz grupa poput, "Seks Pistolsi", Blondi, sa Dejvidom Bouvijem, Džegerom. Bilo je fascinantno biti u društvu takvih zvezda, a opet, imao sam dva bliska prijatelja koji su umrli od droge. Tog vremena se sećam kao vremena pomešanih emocija, kada su mnogi mladi ljudi svesno uništavali svoje živote nemajući snage da ih iskristališu.
Poznato je da ste bili izrazit fan panka. Slušate li ga danas?
- Moja ljubav prema panku nije nikada prestala. Istinski sam se vratio ovoj vrsti muzike dok sam pisao roman "Naše nezaboravljene priče". Dok sam gotovo po ceo dan slušao tu vrstu muzike, shvatio sam da u stvari nikada nije ni prestala da mi se dopada.
Pored toga što ste dosegli svetsku popularnost u svetu literature, niste ostavili novinarstvo. I dalje imate kolumne u prestižnim engleskim časopisima. Kako biste to objasnili?
- Odluka da nastavim da pišem za novine mi donosi višestruku korist. Za pisca je dobro da se disciplinuje kroz novinarstvo, gde uvek imate neke rokove. Morate da radite i kad ste bolesni, i kad vam baš i nije do pisanja. Novinarstvo vas obavezuje, ako ne pišete dobro niko neće hteti ni da vas čita. Tako je i sa književnošću. S druge strane, pisanje je usamljenički posao. Volim da budem deo tima. Tako, kroz novinarstvo zadovoljavam tu svoju potrebu za druženjem, za timskim radom.
Od rane mladosti ste bili svedok slave velikih muzičkih zvezda, poslednjih godina slovite za slavnog pisca. Kako se odnosite prema sopstvenoj slavi?
- Lako. Slavu nije teško nositi, na kraju, nema stvaraoca koji je ne želi, ne očekuje? Mene muče druge stvari, na koje ta slava obavezuje, a to je da ne razočaram svoje čitaoce. To je mali teret koji ipak, priznao ili ne, svako rado nosi.
Na čemu trenutno radite?
- To je zapravo moja životna, tačnije ljubavna priča. To je priča o ljubavi između mene i moje žene...
Mila Milosavljević
17.11.05
Kada se razvedete, ranili ste detetovu dušu zauvek
Toni Parsons
Pisac Toni Parsons (50) o ljubavi, braku, razvodu, deci, premijeru Toniju Bleru i – Srbima!
Tridesetogodišnji muškarac prevari ženu s koleginicom s posla. Ubrzo dobija otkaz, a žena ga napušta i ostavlja da sam gaji četvorogodišnjeg sina...
Upravo to se desilo britanskom piscu Toniju Parsonsu, koji je rešio da otvori dušu, sve muke samohranog oca lepo stavi na papir i napiše roman „Čovek i dečak„. Ideja se pokazala kao odlična: knjiga se prodala u milionima primeraka, a siromašni tatica koji jedva sastavlja kraj s krajem, odjendnom je postao dobrostojeći dasa.
ZAšTO MUšKARCI VARAJU ŽENE?
Danas je Parsons oženjen lepom Japankom Juriko, sa kojom ima ćerkicu Džesmin. Nije ih poveo sa sobom kada je nedavno boravio u Beogradu, kao gost na Sajmu knjiga. Zato je bio spreman da razgovara na temu braka, roditeljstva i vernosti: „Kada imate dete, morate dobro da razmislite da li ste spremni da rizikujete da sve izgubite. Ja znam kako je bolno tako nešto. Znam koliko je teško, posebno za decu. I žena i muškarac se nakon razvoda nekako povrate, počnu da se viđaju s drugim ljudima, izlaze i ponovo imaju dobar seks. A deca se nikad ne oporave od razvoda. Tek kad se razvedete, shvatite da ste napravili rane na detetovoj duši zauvek„ – kaže Parsons, koji pažljivo gaji svoj drugi brak, pokušavajući da uči na greškama iz prošlosti. Danas mu ne pada mu na pamet da „šara naokolo„. U čemu je čar braka – pitali smo ga. „U onome što ne možeš odmah da dobiješ kada si s nekom zgodnom cicom u baru, koju nikad pre nisi video i koja te uzbuđuje. Juriko je bila sa mnom kada mi je majka umirala i ja sam bio s njom kada je umirala njena majka. Prošli smo mnogo toga zajedno, o čemu zgodna cica iz bara nema pojma„ – kaže Toni.
Zašto onda ljudi u braku varaju jedni druge? „Nije problem samo nevernost. Ima i mnogo gorih stvari – kad te neko u vezi uzima zdravo za gotovo. Muškarci varaju zato što im brzo postane dosadno i onda traže nešto novo. Ali ni žene nisu drugačije. I one imaju svoje lične trenere i fitnes instruktore, koji im u teretanama kao fol pomažu da podignu tegove. Nismo samo mi muškarci ti koji flertujemo i varamo„ – brani se čuveni pisac.
Parsons mora da se „brani„ i od velikog broja obožavateljki. Lepši pol čini veći deo njegove publike, a on nam objašnjava šta je to što ih privlači: „U pitanju je tema o kojoj tradicionalno pišu žene: brak, razvod, roditeljstvo... One sigurno misle dok čitaju moje knjige: Aha, to je znači to što muškarci misle u svojim glava-ma! Moje knjige im dođu kao poverljiva informacija direktno sa izvora„.
A šta je zapravo to što Toni Parsons misli u svojoj glavi, posebno o ženama? „Kao što Prince kaže u jednoj pesmi: Women and girls rule my world! (žene i devojke vladaju mojim svetom!). Tako se ja osećam. Imam ćerku koja ima tri godine. A muškarac koji ima ćerku mora da voli žene. Nekada sam tugovao kada sam shvatio da žene zapravo vladaju svetom, a sada, kad imam ćerku – zapravo sam srećan zbog toga!„ – kaže Toni Parsons i izgleda da je tako. Na porodičnim slikama se široko osmehuje. Sada ne mora sam da gaji ćerku, kao što je nekada morao sam da gaji sina.
Ipak, pitali smo ga kakvo je to bilo iskustvo? „Mogu samo da zamislim kako je biti samohrani roditelj, bez rođaka i prijatelja. Meni su roditelji mnogo pomogli. Bio sam prilično mlad i žene su sigurno mislile da sam neki veoma fini momak, kada sam gajim dete. Žene te više vole ako imaš dete nego ako šetaš psa. Zapravo, bio sam baš popularan među devojkama„ – odgovara Parsons, valjda u šali.
DŽULIJA ROBERTS NARUČILA SCENARIO
Jedno je sigurno, Parsons je i danas popularan, čak i kada su u pitanju tako zgodne žene, poput Džulije Roberts. Holivudska diva je od njega nedavno naručila scenario, dok je u isto vreme morao je da završi i pisanje najnovijeg romana. Da bi sve postigao, morao je da radi danonoćno, ali, kako on tvrdi, nije mu bilo teško – jer mu težak rad nije stran.
Parsons je školu napustio sa 16 godina i čak jedno vreme zarađivao radeći na traci u fabrici džina. „Radio sam naporno kao sada, pa mi niko na kraju noćne smene nije rekao da sam od- ličan. Pogotovu ne neko kao Džulija Roberts!„
Parsons voli da ističe da potiče iz skromne radničke porodice. Tvrdi da ga novac nije promenio. „Pravi je blagoslov ne razmišljati o novcu po ceo dan. Kada si si-romašan, nemaš vremena da razmišljaš o životu. Samo misliš o tome kako da preživiš. Negde sam pročitao da je bogat samo onaj koji ne misli o novcu, a to definitivno nije slučaj sa mnom! U mojoj zemlji ti uzimaju 40% poreza, a moje pare verovatno idu Toniju Bleru, kako bi mogao da finansira avanturističke pohode na Irak!„ – ogorčen je Parsons. Britanski premijer neretko je kritikovan i u kolumni koju Parsons piše za engleski dnevnik „Mirror„. Između ostalog, krivi ga za uvlačenje britanskih vojnika u rat u Iraku: „U Bagdadu ima osakaćene dece. Mislim da niko ko je stvarno bio u ratu nema tako lagodan odnos prema ratovanju, poput Buša i Blera„.
Kad smo već počeli s politikom, što da ga ne pitamo i jedno prilično glupo, ali često pitanje strancima – šta misli o nama? „Mislim da su Srbi mnogo patili, a da im to niko nije priznao. Opisivali su ih kao negativce, skoro kao u crtanim filmovima. Politika je ovde komplikovana i nije laka za razumevanje. Imam koleginicu koja je odbila da joj knjige budu objavljene u Srbiji. To je jebeno smešan stav! Neoprostivo je da neko ima takav stav, a sebe smatra čovekom koji se bavi mišlju! Najmanje što možeš je da dođeš ovde, razgovaraš sa ljudima i onda odlučiš, na osnovu iskustva, a ne onoga što čitaš u novinama. Meni je čast što sam ovde!„ – tvrdi Parsons, dok mu sa grudi dreči ćirilični natpis SRBIJA. Profesionalno, nema šta. Ipak je ovo jedna od pet zemalja u kojoj najboje prodaje svoje knjige.
Tekst: Nikola Pešić
01.01.00
Večernje novosti
22.06.2001.
HIT ROMAN "ČOVEK I DEČAK" TONIJA PARSONSA
SMEH I SUZE
Roman "Čovek i dečak" istaknutog američkog novinara Tonija Parsonsa, koji vec dve godine ne silazi sa bestseler lista, stigao je pred nase citaoce u izdanju "Lagune".
Glavni junak Hari ima sve sto se pozeleti moze, lepu zenu, divnog sina i dobar posao na medijima, ali na pragu svog 30. rodjendana sve to odbacuje. Ulazi u ljubavnu avanturu, posle cega sve stvari krecu nizbrdo: zena ga ostavlja, gubi posao i ostaje sam sa cetvorogodisnjim sinom. Pocinje da uci da bude otac i u tom procesu i sam sazreva...
Roman je pisan vrlo iskreno, pokazujuci da niko nije savrsen, a posvecen je deci roditelja razvedenih brakova. Odrasli imaju pravo da upropaste svoje zivote, ali ne i zivote svoje dece, jedna je od poruka ove knjige koja se cita sa osmehom na licu, ali povremeno je u stanju da izmami suze, rekao je prevodilac Nenad Dropulic na jucerasnjoj promociji.
Direktor "Lagune" Dejan Papic najavio je jos nekoliko izuzetno atraktivnih knjiga, kao sto su "Mafija: prvih 100 godina", "Crveni sator" Anite Dijamant, dva romana Marija Puza, "Porodica" i "Poslednji dom", delo popularnog glumca Stiva Martina "Prodavacica", "Gangster" Lorenca Karkatele i nova knjiga Terija Praceta "Dobra predskazanja".
D.B.
01.01.00
Danas
24.07.2001.
Novi hit u Laguni
Covek i decak
Roman "Covek i decak" Tonija Parsonsa, koji vec vise od godinu dana ne silazi sa celnih mesta britanske top liste bestselera, pojavio se i pred nasom citalackom publikom, a u prevodu Nenada Dropulica. Ovaj roman suptilna je mesavina radosti i drame, a njegova je tematika snazna povest o modernim ljudima u moderna vremena. Sta se dogadja kada zbog jedne noci u kojoj je glavni junak pocinio preljubu, citav njegov zivot krene u sunovrat, tema je ovog pitkog stiva u kome se mesaju smeh i suze, ironija i tragedija, vedrina i sarkazam. Toni Parsons verovatno je novi Nik Hornbi, a pre nego sto je napisao ovaj svoj, prvi roman, bio je jedan od vodecih muzickih rok-novinara i poznati politicki komentator na BBC. "Covek i decak" delom je i autobiografsko stivo, jer je sam Parsons posle razvoda dobio starateljstvo nad cetvorogodisnjim sinom i iskusio veliki deo onoga o cemu pise.
Kada zena posle razvoda podize sama decu, to obicno radi cuteci. Kad se dva puta u istoriji desi da starateljstvo nad decom dobije muskarac, on o tome napise roman i za to jos dobije lovu. Eto nepravde.
S. D.