08.03.13 Danas
Milinko Bujišić ili slučajni pisac
Budućnost prošlosti, Milinko Bujišić
Danas, 01.03.2013
ISTRAGA JE ZAVRŠENA (1)
Iako ne pripadam onima koji biografske okolnosti smatraju naročito bitnim u tumačenju književnog dela, kad je u pitanju Milinko Bujišićnije moguće u tom poslu prevideti prednost koju obezbeđuje višedecenijsko prijateljstvo s njim. Još od ranih 70-ih godina prošlog veka i redakcije Studenta traje naše druženje.
Teško je i lapidarno pobrojati sve one „istorijske“ događaje čiji smo svedoci i zatečeni akteri bili. Generacijski, mi smo iz jednog prestabiliranog (i smrtno dosadnog) izručeni u jedan nepredvidiv svet. Ali problem nije bio, pre svega, u odsustvu sigurnosti koliko u osećanju himeričnosti onoga što nazivamo realnošću. Bujišićevo novinarsko iskustvo, iskustvo čoveka sa prve linije fronta događanja, nužno je pojačavalo osećanje da društvo proizvodi samo neizvesne događaje, čije je razjašnjenje neverovatno.
Pred tom inflacijom neizvesnih događaja mnogi intelektualci su zaćutali, ili su ponavljali većdavno naučene mantre moralnih, političkih ili filozofskih doktrina. Ali ta metodološko-pojmovna mreža nije više zahvatala ništa; bilo je to tek patetično, učeno brbljanje. Bujišićeva reakcija na sve pomenute okolnosti - više primordijalna, intuitivna i izraz habitusa nego proizvod učenosti - bila je u skladu s kolektivnim nasleđem. On je zaigrao na ironiju, reductio ad absurdum, oprečno mišljenje, na detalj koji prkosi očiglednom. Tako je započeo karijeru kolumniste u Borbi (1987-1991). Izbor tih tekstova nalazi se u knjizi Budućnost prošlosti (Otkrovenje, Službeni glasnik, Dan graf, Beograd 2008), knjizi koja je, iako hronološki prva, rašomonski objavljena kao druga, godinu dana nakon izlaska Sećanja na sadašnjost (izdavači isti, Beograd 2007), zbirci tekstova iz Danasa pisanih u periodu 2005-2007. Kao treća knjiga, 2008. štampana je Istraga se nastavlja, takođe izbor tekstova objavljenih, u međuvremenu, u Danasu. Iako sve tri knjige sadrže tematski raznovrsne tekstove, nastale u podužem vremenskom razdoblju (1987-2008), njih ne objedinjuje tek puko Bujišićevo autorstvo, većista književna forma i poetika, tako da se mogu shvatiti kao jedinstven opus.
Prirodu ovih Bujišićevih tekstova nije lako odrediti. Bilo bi sasvim površno - na osnovu mesta njihovog prvobitnog objavljivanja, njihove upotrebne vrednosti i često prepoznatljivih povoda - jednostavno ih označiti relativno neodređenim pojmom publicistike. Iako su neposredno nastali kao novinarski proizvod - ovi tekstovi su postepeno, posredstvom nesumnjivog književnog talenta, prerasli u književnost. To se desilo bez namere autora. Naime, kada sam mu, po objavljivanju knjige Sećanja na sadašnjost, imajući u vidu njen književni potencijal, predložio da uloži izvestan napor i načini obimniji i složeniji književni tekst - on je to odbio ironičnim otklonom da sebe ne doživljava kao književnika, to jest da nije u dovoljnoj meri egocentričan, ni paranoidan, ni narcisoidan, ni mlad, ni nesvestan svojih skromnih mogućnosti itd. Uzaludno je bilo to što sam ga opominjao da u Srbiji književnici, pre svega, započinju svoju karijeru tako što najpre „odluče“ da budu književnici, a onda ih kao takve najpre počinje da „prepoznaje“ uža i šira rodbina, zemljaci, novinari, kritičari, izdavači i, na kraju, tzv. celokupna kulturna javnost. Knjige su tu, takoreći, sporedne, nastaju usput, a ionako ih niko ne čita.Međutim, uprkos tom ličnom otklonu, njegovi tekstovi su se malo-pomalo emancipovali od svojih komentatorskih povoda. To je naročito vidljivo kad se uporede tekstovi iz knjige Budućnost prošlosti sa tekstovima zbirke Sećanje na sadašnjost. Dok je u delu Budućnost prošlosti pretekst još transparentan, u Sećanju na sadašnjost on tek ponekad postaje prepoznatljiv. Istovremeno, dogodio se i izvesni poetski pomak. Autor je 90-ih još verovao da se svet njegovih kritičkih i satiričnih opservacija može popraviti, da je u pitanju poremećaj koji se može dovesti u red - pa je utoliko njegov angažman više politički, a samo merom ličnog talenta književni. Dvehiljaditih on nema više tih pretenzija. Njegovi tekstovi sada imaju, baru pretežnom smislu reči, estetsku dimenziju, dok je njihov etički i politički uticaj implicitan i kolateralan. Oni su se mogli čitati i nezavisno od prepoznavanja preteksta, budući da su dostigli stepen poetičke zaokruženosti i univerzalnosti svojih književnih istina, kao i jezičku originalnost unutar žanra. U tom kontekstu, kod Kafke (Dnevnik) nalazimo stav da je književnost neka vrsta dnevnika jednog naroda, „dnevnika koji je posve nešto drugo od historiografije“. I još: „Pamćenje male nacije nije manje od pamćenja velike, prema tome ono temeljitije obrađuje svoj postojeći materijal.“ Dakle, Bujišićje, na izvestan način, nenamerno, kao hroničar povesti naših nevolja, postao književnik, čak i uprkos svom odbijanju da to bude.
Milivoje Stefanović
Danas, 08/03/2013
ISTRAGA JE ZAVRŠENA (2)
Slučajni pisac MB
Autor: Milivoje Stefanović
Žanrovski, Bujišićevi tekstovi pripadaju satirično-humornoj prozi, u formi kraćih pripovesti koje su ponekad uobličene i kao izveštaji, pisma, govori, dnevnički odlomci, transkripti telefonskih razgovora...
Imajući u vidu karakterologiju ličnosti koje se u njima eksponiraju, mogu se prepoznati tipizirani, najčešće bezimeni likovi seljaka, zemljaka, intelektualaca, političara, akademika, profesora, književnika, pijanaca, lopova, tajkuna, policajaca, uboge sirotinje, kumova, posustalih očeva, kao i raznih baba, deda, tetki i inih članova familije. Zato je, kad izblede sećanja na pojedinosti, naknadni utisak čitalaca Bujišićevih knjiga sličan doživljaju moćnog višeglasja, ne naročito harmonizovanog, poput bruja stisnute svetine u iščekivanju. Glasovi tih likova izazivaju pomešana osećanja - od navale oslobađajućeg smeha, ili tek setnog osmeha, do melanholične zamišljenosti. Da, sve to deluje isuviše ljudski. Banalnost zla i njegovo aleatorno i infinitezimalno razlikovanje od dobra, ta dijalektika zamenjivosti jednog s drugim a da se niti jedno niti drugo, po sebi, nije promenilo - taj drhtaj bezumnosti u jednom svetu plutajućih referenci, ta logika življenja kod koje se nikad ne može znati koje će dobro izaći na zlo i obrnuto - to je ono što Bujišićeve tekstove, uprkos posve folklornom mizanscenu, čini tako univerzalnim i udaljenim od klasične moralizatorske književnosti.
Tako, na primer, jedan od Bujišićevih likova govori o svom poštenju na temelju okolnosti da nije ukrao sve što je mogao pokrasti. U nekom razgovoru, jedan stariji, iskusniji i „čestiti“ čovek daje savet autoru: „da mogu da pišem, da čitam, da lažem, da kradem i da varam, a da pri tom čuvam obraz, jer kad se jednom izgubi obraz, više se nikad ne može vratiti“. Ili, u tekstu Ispit za Neznanog junaka, baveći se kontroverzama koje izaziva simbol Neznanog junaka povodom poslednjih ratova, kaže se: „da istim ordenom odlikujemo i zločinca i žrtvu, jer nam je jednom drag zločinac, a drugi put žrtva, svesni potpuno da nije žrtava ne bi bilo ni zločina i, obrnuto“.
Potpuno izgrađenu autorsku tehniku, koju Bujišić dostiže u svojim najuspelijim tekstovima, predstavlja minimalizam u književnom pristupu kad su u pitanju veoma kompleksne teme (političkog, etičkog, saznajnog i moralnog prosedea), munjevito osvetljavanje složenog problema na srećno izabranom detalju i višeslojnost značenja koja izmešta simboličku upotrebu jezika ka paraboli. Tako neki imaginarni „borac“, koji se borio za pravo da se otvore i učine javnim dosijei Službe, kaže: „Pošto sam već bio veliki u očima službe, počeo sam naglo da rastem i u svojim očima.“ A kad mu je predočen dosije, on je, između ostalog, shvatio: „Jedna od većih stvari koja me je takođe teretila godinama jeste prikupljeni materijal sa čvrstim dokazima da sam ja napisao roman Rat i mir a ne nekakav Tolstoj, koga uopšte nema u našoj evidenciji. I ne samo napisao već i čitao i delio drugima da čitaju. Zlo je to što sam u toj knjizi, najpre, zagovarao rat pa tek mir i što sam prevalio dug put od ratnog huškača do velikog mirotvorca. Razmišljam. Znam da sam tu knjigu nekad imao u rukama i da sam je davao drugima da čitaju, ali ne mogu da se setim kad sam je napisao. Svaka sumnja u ove činjenice bila bi atak na rad tih ljudi koji su danonoćno radili na nama. Brzo sam se uverio da je to tačno i da po tome ne treba ništa čačkati.“
Izbor tema, na prvi pogled, olakšan je okolnošću da su događaji na društvenoj sceni često bizarniji nego što to bilo koja imaginacija može da predoči. U tom smislu, Bujišićevi tekstovi imaju veliku dozu ne samo realizma već i izvesnu dokumentarnost. Pa ipak, oni, zahvaljujući književnom postupku, izgledaju kao plod puke mašte. Ali u toj okolnosti je još jedna od zagonetki što ih autor često stavlja pred čitaoca. Ono što izgleda posve izmišljeno - to je zapravo posve realno, kao nešto što se već dogodilo i što će se događati.
Na tragu te realističke potke, čini se kao da smešno nastaje ili malim ironičnim pomacima (čita se „između redova“), ili dovoljno signifikantnim „viškom značenja“, ili uveličavanjem izvesnih detalja, ili argumentacijom koja je toliko preterana da je kontraproduktivna (efekat postupka reductio ad absurdum), ili kakvim neočekivanim obrtom u odnosu na dotadašnji tok priče (poentiranjem), ili očiglednom nepremostivom provalijom između ideala i stvarnosti (gde nedostižnost ideala, zadata stvarnost, izgleda smešna u sudaru sa datom stvarnošću) itd. Sve skupa, fenomen humorne prirode ove proze nije u manihejskom pohodu na jednu lošu, neprijateljsku stvarnost. Bujišićeva duhovitost nije ni agresivna, ni podsmešljiva, ni zajedljiva, ni cinična, ni negatorska - ona je, pre svega, izraz potrebe da se pritisak depresivne stvarnosti preokrene u smeh, da se svetu priđe s one njegove lepše, vedrije strane. Naravno, svet se neće promeniti čitanjem ovakvih tekstova - ali se može promeniti naš doživljaj tog sveta.
Upravo se u tome ogleda originalnost i (post)modernost Bujišićeve proze. On ne samo da ne zastupa ovo ili ono doktrinarno, ideološko, programsko, partijsko stanovište (najčešći slučaj sa našim tzv. kolumnistima), ne podsmeva se svojim protivnicima kao zatočenicima karikiranog jednoumlja - već svaku vrstu ograničene i jednostrano shvaćene i viđene stvarnosti prikazuje kao smešnu. Njegovi tekstovi gotovo da „rastvaraju“ tvrdu realnost u fluidu humornog simulakruma, bez pretenzije da predstavljaju jedinu istinu. Možda se u tome nalazi objašnjenje njegovog odbijanja da bude „književnik“. Možda je u maloj formi njegovih pripovesti, u njegovom uzdržavanju od strukturalno zamašnijih književnih formi, i uslov da se ta autorska sloboda sačuva. A možda se i svet kako ga on vidi - fragmentaran, bez nekog integrišućeg logosa - i ne može drugačije prikazati.
22.05.08 NIN
Milinko Bujišić: Budućnost prošlosti
Druga knjiga Milinka Bujišića Budućnost prošlosti nastala je na isti način kao i prva (Sećanje na sadašnjost) – izborom već objavljenih novinskih tekstova – mada su tekstovi za drugu napisani pre prve. Konvencionalni argumenti za objavljivanje novinskih članaka u koricama knjige svode se na to da ti tekstovi imaju trajniju vrednost i, samim tim, ne zaslužuju sudbinu jednokratnog novinskog čitanja, da su, manje ili više, specifično i autentično svedočanstvo o jednom vremenu, da je autor u njima demonstrirao zavidnu hrabrost, kritičnost, oštroumnost, duhovitost, satiričnost, proroštvo itd. Sva ta argumentacija, in abstracto, važi i za Budućnost prošlosti (kao i za Sećanje na sadašnjost). Ali, kada je u pitanju književni talenat Milinka Bujišića, uopšte o tome nije reč.
Budućnost prošlosti se odnosi na razdoblje označeno podnaslovom: 1987-1991: godine u kojima smo se dogodili sami sebi. Od preko 150 kraćih tekstova (objavljenih u Borbi, kolumna Samo petkom), ovde je načinjen izbor njih oko 130. Tematski, to su vrlo raznoliki tekstovi, naslovljeni duhovito, ironično i provokativno – a poneki i paradoksalno (Sve ćemo promeniti da bi sve ostalo isto, Nedostaje uputstvo o korišćenju Republike, Bez privilegija nema socijalizma, Birajmo da nas ne izaberu, Neki nam nasrću na kontejnere, Komunisti su vedrili, svlačili i oblačili, Krađa je odgovoran posao, Bojim se da neće biti rata, Fabrika novca radnicima, ...). Generalno, oni se bave fenomenima vlasti i politike. Mnogostrukost i totalitarnost ove sfere čini da gotovo sve ima politički kontekst ili da se tako može protumačiti. Taj opsesivni redukcionizam svega, svačega i svakoga na politiku – pogotovu u godinama u kojima smo se dogodili sami sebi – još se, rastakanjem političkog i državnog organizma, i pojačao. Na ovom planu, Bujišić nije morao ništa da preuveličava. Sama stvarnost prevazilazila je i najrazobručeniju fantaziju. On se više trudio u suprotnom pravcu: da ukaže koliko je takozvana politička realnost (ili realpolitika) fantastična, to jest nerealna. Samim tim, njegovo pripovedanje nema farsični tonalitet. Naprotiv, sve je izloženo na preispoljno ozbiljan način, tako da se ironični otklon može očitati samo kao vrlo diskretan višak značenja. Kao autor ozbiljnih tekstova, on je, naravno, shvaćen neozbiljno – bez obzira na to što je delovao profilaktički i preventivno u jednoj sredini obuzetoj opasnim iluzijama, fantazmima, nerealnim očekivanjima, razočaranjem, bukom i besom. Međutim, Budućnost prošlosti nije samo vaskrsla Bujišićeve tekstove iz Borbe – ona im je podarila i drugačiji život. Što neminovno traži i znači njihovo drugačije čitanje, razumevanje i vrednovanje. Zbog toga smo skloni da verujemo da su okolnosti vezane za njihovo nastajanje i prvobitni odjek bile i da će biti od sve manjeg značaja.
Bez obzira na manje ili više vidljive (novinarske) povode, Bujišić nam ipak pripoveda priče. Zajedničko im je da su malog obima i da su, najčešće, potpuno književno zaokružene. Ponekad ispričane u prvom licu (i to tako da je pripovedač bitan akter događanja), one na scenu izvode i mnoštvo likova, navoda saopštenja, objava, pisama, oglasa, dokumenta, itd. Dakle, od priče do priče, njihovi sadržaji, struktura i dramaturgija veoma su različiti. Tolika raznolikost motiva i tema gotovo da je bez premca u novijoj srpskoj pripovedačkoj produkciji. To, naravno, samo po sebi ne mora biti nikakva prednost ili izraz vrednosti ukupnog teksta, ali je svakako neuobičajeno.
S druge strane, Bujišićevi junaci, brojni likovi koje on izvodi na pripovedačku scenu, najčešće su bez ličnog imena, kao i bez ikakve individualizacije. Oni su označeni nekim opštim imenima: zanatlija, majstor, pravnik, privrednik, lekarka, naučnik, političar, baba, seljak, poslanik, naučnik, usamljen čovek, ekspert, jedan Hrvat, Slovenac, Albanac, najviši rukovodioci naše opštine, mladi ljudi itd. Razlozi za ovakav književni postupak nisu razumljivi samo iz ugla malog prostora kojim su Bujišićevi tekstovi unapred omeđeni, niti je to samo stvar prirode sadržaja koje njegovi tekstovi osvetljavaju (a u kojima, da tako kažemo, nema nikakvih ličnih odnosa) – nego je to, pre svega, izraz jedne specifične poetike.
Naime, svi njegovi junaci su tek eksponenti svoje (ljudske) vrste, kao što su to pojedine životinje u basnama ili paradigmatični likovi u bajkama. Međutim, Bujišićeva pripovedačka scena nije ni najmanje bajkovita niti moralno poučna poput sveta basni. Ona je, iznad svega, paradoksalna, šizofrena i iracionalna. Tu je svak drugačiji od onoga što jeste, svako jedno misli, drugo govori a treće radi – tako da su njegovi likovi dati sa pomerenim značenjem u odnosu na ono koje bi im tipološki odgovaralo. Otuda se u njegovim pričama susrećemo sa direktorima koji kradu, političarima koji lažu i varaju, gospodom koja prevrće po kontejnerima, radnicima koji ne rade, privrednicima koji ulažu u partije i partijske manifestacije, đacima koji ne uče, domaćicama koje kafenišu i bave se sudbinom sveta, starcima koji nikad nisu bili luđi, članovima jedne jedine porodice koji su podeljeni na nekoliko nacija i međusobno teško zavađeni, naučnicima koji šire neistine i notorne gluposti, pojedincima koji su političke karijere stekli na lapsusima, penzionerima koji imaju duplo više penzijskog od radnog staža, seljacima koji se bave svetskom politikom itd.
Veruje li autor, ili bar gaji li nadu, u kakav bajkovit, srećan kraj ovog nerazmrsivog poremećaja sveta koji je naslikao? To je zaista teško odgonetnuti. Ali, jedno je sigurno – to je svet koji autor oseća kao svoj svet; on nije kritičar koji se postavlja iznad i izvan tog sveta, on ga ne prezire i ne mrzi. Uostalom, u pričama ispričanim u prvom licu, on je imaginarni saučesnik i isto toliko nesavršen akter tog istog sveta. Kao učesnik ili svedok, autor samo stvari, događaje i ljude naziva svojim pravim imenom. Humorni aspekt Bujišićevog pripovedanja nastaje, pre svega, u paradoksu između previsoko postavljenih, nedostižnih ideala i normi i realne nesavršenosti ljudske prirode, institucija, navika, kolektivnog pamćenja, itd. – dakle, realno datih mogućnosti. I to je ono što čitalac ovih kratkih priča može odgonetnuti kao budućnost naše prošlosti: skromnost i respekt pred činjenicama.
Milivoje Stefanović