Bliskost dalekog

05.02.06 Danas

Bojan Jovanović je široko poznat našoj kulturnoj javnosti. Već godinama se iskazuje u različitim medijima. Snimio je preko četrdeset alternativnih filmova. Objavio je sedam knjiga pjesama. Priredio je veći broj autorskih zbornika posvećenih različitim antropološkim temama, kao što su: teorija rituala, magija, mesijanstvo, etnopsihologija, tamna strana ljudske prirode, karakterologija Srba, Frojdov antropološki pesimizam.
Bliskost dalekog je treća i posljednja knjiga Jovanovićevih Anahronika. U uvodnom tekstu naslovljenom ‘Pevanje i umiranje’ Jovanović izlaže svoju teorijsku poziciju, opšti koncept o suprotnostima u neživom i u čovjekovom svijetu. Ogledi sakupljeni u knjizi - a ima ih trideset - predstavljaju razradu osnovnih teza predočenih u uvodu. U njima se na primjeru različitih, vrlo različitih pojava pokazuje kako se čovjek odnosi prema suprotnostima u sebi i oko sebe, šta se zbiva sa suprotnostima u nastojanju čovjeka da s njima izađe na kraj, riječju, kako čovjek živi suprotnosti. Svoje vlastite i suprotnosti drugih ljudi. Pomenuću naslove samo nekih ogleda: Govor i ćutanje Boga, Vrlina greha, Tamna pesma sunca, Logika nereda...
Koji je Jovanovićev konceptualni pristup životnim suprotnostima? Život je sazdan od suprotnosti. One su utkane u tkivo svakodnevne egzistencije, svih čovjekovih pregnuća, njegovih fantazama, njegovih spoticanja i uzleta. ‘Svaki element pretpostavlja svoju suprotnost, koja mu daje životnu referencijalnost, potrebno značenje i smisao,’ napisaće Jovanović. Drugim riječima, suprotnosti su ugrađene u život. Ali one nisu tek samo date. One su nerazlučivo povezane, one se bore za prevlast. Sad jedna, sad druga se prepoznaje u čovjekovim postupcima, u njegovim emocijama, u načinu na koji se odnosi prema sebi i drugima. Suprotnost čezne za svojom drugom polovinom, za drugom suprotnošću koja je ne poništava nego osmišljava. Zato na suprotnosti ne treba gledati kao na isključive, jedna drugoj neprijateljske. I sama duša čovjeka je antinomična. Ona je kadra da približi daleko i udalji blisko. Čovjeku je blizak drugi čovjek. Blizina drugog izražava se na različite načine - od solidarnosti čovjeka sa drugim ljudima do njegove sposobnosti da empatijski saosjeća sa patnjama drugih ljudi. Ali čovjek i zazire od drugih ljudi, boji se Drugog. On je i ksenofobičan. Čovjek je i aktuelno i potencijalno čovjekoljubac i čovjekomrzac. Često, istovremeno. Rečene duševne sile privlačenja i odbijanja se dopunjuju, jedna na drugu naslanjaju, ali se i pretvaraju u antagonizme i međusobno sukobljavaju.A da li se suprotnosti ikada izmiruju, da li se spajaju do nerazlikovanja? Jovanović pozitivno odgovara na ovo pitanje. On smatra da u tački u kojoj se spajaju suprotnosti počinje transdualistička realnost koju doživljavamo kao iskustvo nadnaravnog. U rijetkim, izuzetnim trenucima kada se ukinu suprotnosti, kada se posve neočekivano nađemo u tački oko koje se okreće svijet, čovjeku se objavljuje ‘dublja, duhovna suština božanskog isijavanja večnog u životno efemernom’. Jovanović smatra da je Ivo Andrić opisao upravo taj jedinstven trenutak doživljaja večnosti na ovom svijeta - trenutak ukidanja suprotnosti u kome pred čovjekovim očima iščezne šarenilo svijeta i objavi se jedinstvo svega postojećeg - kada je ispisao sljedeće rečenice. ‘Ima trenutaka kada su za mene voda i vatra jedno te isto. (...) Tada potpuno nestane ovog mučnog sveta sa njegovim suprotnostima, i ja vidim jasno i savršeno osećam jedinstvo svih elemenata koji kruže vasionom. Ništa nema imena, lika, pravca ni opravdanja. Po svojoj suštini i svom konačnom dejstvu, sve je jedno u ovom milionitom deliću sekunda koji se zove večnost.’
Čini mi se da bi se za ogled ‘Vrednost bola’ moglo reći da je nosivi ogled u ovoj knjizi. U njemu je autor Bliskosti dalekog najdalje otišao u ispitivanju i interpretiranju dvoznačne prirode svakog fenomena. U konkretnom slučaju - bola.
Iskustvo bola je koliko univerzalno toliko i dragocjeno. Bez iskustva bola nema sazrevanja ličnosti. Proces individuacije je nezamisliv bez muke, bez doživljaja i fizičkog i duševnog bola. Utoliko je nehumana današnja sve raširenija sklonost ljudi da se što prije liše bola, bilo kakvog porijekla i bilo koje vrste. Ljudi bi da se anesteziraju, da postanu imuni na bol, da učine da ne mogu da osjete bol. Zaboravljaju pri tome da, osim što je uslov psihičkog rasta i sazrijevanja, bol je drugo lice ugode, i osjećaja i osjećanja prijatnosti. Bol i zadovoljstvo imaju zajedničku životnu osnovu, zajednički korijen. A postoji li tačka u kojoj se neposredno dodiruju bol i ugoda? Postoji. Tačka u kojoj se dodiruju iskazuje se kao bol zadovoljstva i zadovoljstvo bola.
U zaključku bih istakao da je Jovanović i ovom najnovijom knjigom pokazao da umije da gleda iza privida pojava i da zna da pronađe analogije koje izmiču pažnji većine. Još jedan utisak steći će čitalac ove knjige. Utisak posebno laskav za njenog autora. Knjigom Bliskost dalekog Jovanović nas je uvjerio da ne sustaje u traganju za ishodištima pojava koje ga zanimaju.

Dušan Kecmanović