1964. Rođen u Beogradu
1989. Diplomirao na katedri za Opštu književnost sa teorijom književnosti (nekadašnja Svetska književnost),
Filološki fakultet u Beogradu
1990. Muzičke kritike (NON, Program Stereorama i Program 202).
1991. Euripid Alkesta (prvi prevod sa antičkog grčkog)
Radiodramska adaptacija prevoda Euripidove Alkeste (Radiodramski program RTS, reditelj Olga Brajović)
1992. Serija radioemisija Tako je govorio... (Od Bernštajna do Logara), Muzički program Stereorama
1993. Prvi roman Linije života, Rad, Beograd
Nagrada "Miloš Crnjanski" (Linije života)
Tri grčke tragedije (prevodi sa antičkog grčkog. Eshil Prometej u okovima, Sofokle Gospodar Edip i Euripid Alkesta), Fineks, Beograd
1994. Linije Života, roman, drugo izdanje, Evropski pokret u Srbiji
Umetnička lirika stare Grčke (prevodi sa antičkog grčkog. Sapfa, Alkej i Anakreont, kompletna kompaktnija zaostavština, Anakreont, Alkman, Simonid, Ibik), Evropski pokret u Srbiji
Govorite li klasični? (muzička esejistika. Prilozi emitovani na Programu 202, 1989–1992), Clio, Beograd
Edicija "Evropa",osnivač Izabran za člana Uprave Evropskog pokreta za Srbiju
1995. Naličja, roman, BIGZ
1996. Mimikrije, ciklus pripovedaka, Stubovi kulture Dokumentarac o životu dokumentariste, Vladan Slijepčević 1930–1989 (priređivač), Edicija Evropa, posebna izdanja Najuži izbor za NIN-ovu nagradu, kao najmlađi finalista (Naličja)
1998. Crno i belo, kratke istorije desetorice slavnih pijanista XX veka (Od Rubinštajna do Pogorelića, zbirka muzičkih eseja), Edicija Evropa
Dvojica jambičara (Prevodi sa antičkog grčkog. Kompletna zaostavština Arhiloha i Hiponakta), Evropski pokret u Srbiji
1999. Vek, sto jedna povest jednog veka, ciklus pripovedaka (Stubovi kulture)
Artur Rubinštajn protiv Vladimira Horovica i obrnuto (zbirka muzičkih eseja), Kulturni centar Beograda
Organizator festivala Beograd Horovicu, povodom desetogodišnjice smrti Vladimira Horovica, Kulturni centar Beograda
2000. Čioda sa dve glave, drama
Nagrada "Ivo Andrić" (Vek)
Nagrada Udruženja dramskih umetnika (Čioda sa dve glave)
Glavni urednik multimedijalnog CD-roma Serbian Contemporary Art 2000
Jedan od trojice jugoslovenskih učesnika u "Literarnom vozu 2000" ("Literaturexpress 2000")
Jedan od osnivača književne mreže "Literature Net" (Berlin)
Jedan od osnivača savetodavne mreže G 17 Plus
Literarni suplement "Svetska književnost" (List Danas)
Muzičke kritike (Glas javnosti)
Izabran za člana Uprave Srpskog PEN centra
2001. Kraj, roman, Glas srpski, Banja Luka
Postavljanje na scenu komada Čioda sa dve glave (Beogradsko Dramsko Pozorište, reditelj Gorčin Stojanović
Čioda sa dve glave (Radiodramska adaptacija, dramaturg Vladimir B. Popović)
Nagrada "Giorgio la Pira", Italija (za pripovetku Largo za Nadeždu Miladinov, iz knige Linije života)
Jedan od autora i urednik srpske edicije knjige Književni voz. Evropa 2000, Geopoetika
Zlatno doba pijanizma (emisija posvećena pijanističkoj muzici), Radio JAT
Osniva Srpsko književno društvo. Izabran za prvog sekretara UO SKD
Član žirija, nagrada "Librex-Montale" (Milano, Italija)
2002. Zlatno doba pijanizma (Od Rozentala do Lipatija, zbirka muzičkih eseja), Glas srpski, Banja Luka
Euripid Ifigenijina smrt u Aulidi (prevod sa antičkog grčkog)
Helenske drame, odabrani prevodi Miloša Đurića, Aleksandra Gatalice i Eduarda Dajča (priređivač), CID, Podgorica
Eshil Prometej u okovima, Sofokle Gospodar Edip i Euripid Alkesta (novo štampanje prevoda, izdanje Helenske drame) Euripid: Ifigenijina smrt u Aulidi (prvo izdanje, izdanje Helenske drame), CID Podgorica
Deset novih srpskih pripovedača (priređivač, sa Mirajnom Avramović Ouaknine), Esprit des Peninsule, Francuska
Zbirka pripovedaka Vek (drugo izdanje), Stubovi kulture
Krevet za sanjanje (iz zbirke Vek, Radiodramska adaptacija).
Živi i radi u Beogradu kao profesionalni pisac.
11.03.05 NIN
Linija odbrane
Beograd za strance, Aleksandar M. Gatalica
Već u nazivu ove kratke knjige skriva se, rekao bih, dvostruka dosetka. Iako je, naime, naslovna sugestija dodatno ojačana podnaslovnom odrednicom “Fantastični prestonički bedeker”, “Beograd za strance” obazrivom čitaocu ne otkriva se kao tek manje ili više uspela manipulacija pragmatsko-trivijalnim žanrovskim očekivanjima. To što, nakon uvodne priče, čiji je kvaziistoriografski siže smešten u prve decenije XVI veka, i preostalih šest naslova nerealističko-začudnim sredstvima tematizuje beogradske topose i karakteristične momente velegradskog života iz druge polovine XX veka, na prvi pogled, doduše, ide naruku rezonovanom prihvatanju autorovih dobronamernih instrukcija. Ali Beograd kroz koji nas Gatalica vodi ipak nije samo egzotično-atraktivna i zabavno-relaksirajuća ponuda za književne namernike izrazito savremenoga ukusa.
Mada se na prvi pogled može činiti i drugačije, autor ovog imaginarnog bedekera osetnije je nego u nekim od svojih prethodnih knjiga, takođe zasnovanim na borhesovskom “vavilonskom” nasleđu eruditne fantastike, zainteresovan za kulturološki horizont gledanja na svet o kojemu pripoveda. A jedina zaista delotvorna mogućnost takvog razumevanja otvara se, naravno, pogledu sa strane, i zato su junaci ovih novela po pravilu stranci u Beogradu, bili oni došljaci iz belog sveta (“Veštac u Beogradu”) ili pak provincije (“Kralj miševa i pacova”, “Dvoboj”), odnosno duhovni stranci u svom rodnom gradu, poput čudom uskrslog predratnog rentijera Lazara Hoyića iz priče “U kovitlacu godina”. Naslovom podvučeni “Beograd za strance”, otuda, nije prvenstveno zavičajno-domicilni i gostoljubivi Beograd koji se nudi i otvara dobronamernicima, nego onaj „okupirani”, zaposednuti Beograd koji je na izvestan način uvek otuđen i udaljen od svoga virtuelno autentičnog postojanja.
Mimikrijsko zaklanjanje iza eklektički raspoznatljivih manira i postupaka, i inače svojstveno Gataličinom pripovedaštvu (“Mimikrije”, 1996; “Vek”, 1999), ovde je, dakle, dobilo oblik svojevrsnog “angažmana” na liniji odbrane nikad do kraja iskazanog i stabilizovano urbanog, građanskog duha prestonice. Nastavljajući zanimanje za istorijsku sudbinu ovdašnjeg građanstva, ispoljeno još u romanu “Naličja” (1995), Aleksandar Gatalica se u najnovijoj zbirci priča, zapravo, tim problemom bavi iz jedne “kontrastivne” pozicije, koja podrazumeva afirmaciju odsustvom i apologiju kritikom. Stoga nije iznenađujuće otvoreno ili, pak, aluzivno (“Čovek koji je prodavao smrt”) pozivanje na Borislava Pekića, za savremenu srpsku književnost verovatno ključnog pisca obnove građanskog senzibiliteta u dosluhu s nastupajućim poetičkim pluralizmom postmoderne. Ali dok je pisac “Hodočašća Arsenija Wegovana” i “Zlatnog runa” na razmeđi modernizma i postmodernizma ironijsko-mitografski rekreirao jedan istorijski nestali svet ili, pak, svet građanstva u nestajanju, autor “Beograda za strance” postmodernistički lagodno priziva utvare i sablasti tog sveta, ostavljajući pri tom u vazduhu pitanje načina njegovog postojanja.
U okviru ovako tematizovanog niza, najuspeliji naslovi, začudo, nisu oni koji dosledno i doslovno slede odabrani poetički i – uslovno kazano – ideološki koncept. Bivajući najranjivije tamo gde ne odolevaju iskušenju parabolično svedene dosetke ili poente, pa makar ove bile efektno izvedene iz fantastičkoga pletiva kao njegove imaginativno logične posledice, Gataličine nemoguće priče o jednom tek mogućem, građanski uređenom i solidnom svetu najbolje su, stiče se utisak, onda kada se vinu preko unapred zaokružene zamisli i zakorače u neizvesno područje smisaono otvorenih nagoveštaja. Zbog toga, recimo, u uporednom doživljaju dveju donekle sličnih pripovesti o snovima opsednutim beogradskim imigrantkinjama čitalački sugestivnije deluje ironijsko-burleskna storija “Ja sam legenda” nego epiloški smešteni “Dvoboj”, relativno transparentna satira na svekoliko „kolonizovani” Beograd kao poprište neprestanog unutrašnjeg “malograđanskog rata” od posleratnih pa do ovih dana. Isto bi se – u poređenju s alegorijski čitljivim “Kraljem miševa i pacova” – moglo kazati i za narativno dvosmisleniji “čas anatomije” ovdašnje „evroprovincijski” samoljubive intelektualne svesti pod naslovom “Kako uhvatiti zvezdu repaticu”. Baš tu gde se oslonio na čitaočevu pronicljivost i doraslost problemu autor “Beograda za strance” ispisao je, mislim, najuzbudljivije stranice ove konceptualno intrigantne knjige koja predstavlja jedan od boljih domaćih proznih naslova u godini koja je za nama.
Tihomir Brajović