UMBERTO EKO italijanski je pisac, filozof, esejist i lingvista. Jedan od najznačajnijih mislilaca našeg doba rođen je u Alesandriji, u italijanskoj provinciji Pijemont. Redovni je profesor semiotike na Univerzitetu u Bolonji. Slavu je stekao romanom Ime ruže (Il nome della rosa, 1980), po kojem je snimljen i kultni film. I ostali njegovi romani naišli su na sjajan prijem kako kod publike tako i kod kritike. Usledili su: Fukoovo klatno, Ostrvo dana pređašnjeg, Baudolino, Tajanstveni plamen kraljice Loane, Praško groblje. Od ilustrovanih izdanja, najpoznatije su svakako Istorija lepote i Istorija ružnoće, neizostavne u svakoj dobroj biblioteci.
01.01.00
Politika
09.02.2002.
Umberto Eko, mađioničar reči
Pohvala laži
Baudolino je osvojio planetu: na svakoj bestseler listi, na užem ili proširenom spisku, stoji taj veličanstveni "tvorac magli" koji od istorije pravi komediju, od svog života tužnu istinu a od tuđih jednu veliku laž
Nikakva preporuka nije bila potrebna jednoj knjizi da se tokom protekla dva i po meseca nađe na spisku prvih pet najčitanijih kod nas. Kritika ju je, sve više verujemo svesno, prećutala; ali, ime pisca sasvim je dovoljno da čitalac ne čeka milost zvaničnih tumača literature. Umberto Eko. "Baudolino". Dve reči koje već dve godine povezuju čitaoce širom sveta, pletući tajno bratstvo uživalaca bravuroznih reči ovog naučnika semiotičara i pisca iz razonode, kako slavni Italijan za sebe voli da kaže.
Baudolino je osvojio planetu; na svakoj bestseler listi, od pet, od deset, od dvadeset naziva knjiga, na užem ili proširenom spisku, stoji taj veličanstveni "tvorac magli" koji od istorije pravi komediju, od svog života tužnu istinu a od tuđih jednu veliku laž. On je glavni junak četvrtog romana Umberta Eka, naizgled najjednostavnijeg.
U ponoru srednjeg veka
Posle "Imena ruže", romana koji je "Baudolinu" sušta suprotnost, ambicioznog i visokoučenog iako u trivijalnom krimi-žanru, "Fukoovog klatna", električki pretencioznog u naučno-kabalističkoj retorti, i musketarskog "Ostrva dana pređašnjeg", Umberto Eko je odlučio da sa visine propadne u ponore i bedu srednjeg veka i da u tom poduhvatu bude odmah jasan. Ali, samo, i isključivo, u prvom, najdirektnijem susretu, onom sa jezikom (koji, videćemo ima i drugačiju poruku) dela, zahvaljujući čemu je "Baudolino" pristupačan svakome. Ovaj junak, nišči poreklom ali ne i duhom, kasnije stekavši zavidno obrazovanje jer ga je Fridrih î Barbarosa posinio, pleo je svoje priče jednostavnim rečima, znajući da su one najprijemčivije običnim ljudima.
Eko, taj znalac jezika u "Baudolinu" se igra "mekim" psovkama, kletvama, polupijanim brbljanjem, unoseći u sve blagi humor pa život glavnog junaka teče poput žubora potoka. Iza te scene, pak, huče ratovi, padaju mrtvi, teče krv, vlada glad, posrće sirotinja srednjeg veka, tek nešto naizgled lepšeg ruha i mekših boja od one na Brojgelovim slikama.
Tim i takvim jezikom može se ispričati samo jedna priča, bolna u realnosti sopstvene opsene, a to je priča o laži, toj neophodnoj životnoj instituciji, čak! - koja nam kao desna ruka pomaže da se utešimo, da pobeđujemo, ili da vladamo. Zato, u krajnjem skoru, Baudolinova priča koju on izgovara u sećanje novostečenom prijatelju Nikiti (a ovaj će je posle objaviti, iako će je potpisati Umberto Eko) posle pada Carigrada, leta Gospodnjeg 1204, kada su Barbarosini varvari zaposeli ovaj grad, nije samo pikarski roman. On nije ni splet poglavlja o Baudolinijevoj zaljubljenosti u caricu, o spasavanju Alesandrije uz pomoć krave njegovog oca, o susretima dok kroz putešestvija pokušava da stigne do kraljevstva Prezvitera Jovana, tog "čardaka ni na nebu ni na zemlji", zemlje o kojoj kao kristalu hrišćanske smernosti i poštenja snevaju krstaši, vladari i siromasi.
Pikarsko u "Baudolinu", je samo začin da se blizu šest stotina stranica knjige brže listaju. Suština je poklonjenje laži, koje se junak ne odriče i kada dobije priliku za to, sa obrazloženjem da je njoj toliko već odan da je ona njegova sudbina, i da ono što slaže na kraju postane istina. Umbertu Eku je baš cilj da postulira osnovni princip čovekovog delanja i rezultata, njihove odbrane, njihove ocene i u tom času, ali i sa distance, svejedno je.
Vavilonska mešavina
Jednom rečju, velike samoodbrane, jer sve je... laž. I "nema ničeg lepšeg od zamišljanja drugih svetova, da bismo zaboravili koliko je mučan ovaj u kojem živimo. Tako sam bar onda mislio. Tada još nisam shvatio da, ako zamišljamo druge svetove, na kraju krajeva počnemo da menjamo i ovaj naš svet", reći će Baudolino svom carigradskom prijatelju Nikiti.
Ovu priču mađioničar semiotike ispričao je vavilonskom mešavinom svih jezika, jezika svih prostora i svih vremena, bez granica. Zato se u prevodu "Baudolina" koji su za "Narodnu knjigu" uradili Mirela Radosavljević i Aleksandar Levi nalaze reči iz laguma, pariskih krčmi i birtija drugih gradova, ratni pokliči, razni prostakluci srednjeg veka. Ali, i nazivi tih istih pojmova koji, drugačije kazani, odjekuju u nama, koji smo doživeli kraj drugog milenijuma i ušli u treći. I stoga, koga se tiče kako je Fridrih Barbarosa osvajao svet, da li uz pomoć lažljivca Baudolina i njegovih marifetluka!
Istorija ga je na svojim stranicama zapisala kao velikog osvajača. A istorija uči, ali i zaobilazi istinu, tako je odvajkada, bilo da se radi o životu beznačajne sitne jedinke koja u istoriji (ne)voljno učestvuje ili o velikanima. Zato je "Baudolino" jedna od najlepših, i najpoučnijih, večnih pohvala laži. I stoga je univerzalan.
Anđelka CVIJIĆ