Hermann Hesse rodio se 2. jula 1877.godine u virtemberskom mestascu Kalv u Svarcvaldu.Zivot u roditeljskoj kuci u Kalvu bio je prozet pijetistickom poboznoscu.Tu se od svakog pojedinca trazilo da kroz ljubav prema bliznjem usavrsava hriscanske vrline.S druge strane,u toj kuci su mnogi svjetovi ukrstali svoje zrake.Kako je Hesse opisao zivot u njoj "tu se studiralo i bavilo indijskom filozofijom,tu se znalo za Budu i Lao Cea,dolazili su gosti iz mnogih zemalja,donoseci sobom dah tudjine i zvuke stranih jezika".U njihovom sarenilu i suprotnostima djecak je uzalud pokusavao da uspostavi nekakvu harmoniju i putokaz koji bi ga uputio "kako se zivi".
Hermannu Hesseu je bilo 14 godina kada je u njemu sazrela odluka da ce "biti ili pjesnik ili nista".Prema odluci roditelja trebalo je da bude svestenik,ali vec pocetkom marta 1892.godine,nepunih sest mjeseci posto ga je otac doveo,Hermann Hesse bjezi iz sjemenista u Maulbronu.
Godina 1892. bila je za mladog Hessea teska i puna potresa.Zabrinuti roditelji odveli su sina u Bad Bol kod cuvenog "iscjelitelja duse i istjerivaca demona".Poslije dva neuspjela pokusaja samoubistva,roditelji smjestaju djecaka u dusevnu bolnicu u Stetenu.Pisma koja je Hermann Hesse te godine pisao,potresni su dokumenti ocaja,protesta i nemoci.Petnaestogodisnjak se bori da bude otpusten iz "lijecilista za slaboumne i za epilepticare" u Stetenu.Po izlasku iz lijecilista u Stetenu,Hesse se upisao u gimnaziju u Kanstatu,ali i tu ne moze da izdrzi duze od godinu dana.Zatim radi kao segrt-mehanicar,da bi 1895. godine napustio ovaj posao i zaposlio se u knjizari u Tibingenu.
1899. godine objavljuje prvo djelo "Romanticne pijesme", a zatim i zbirku pripovijedaka "Jedan cas iza ponoci".U jesen 1899. prelazi u Bazel i tamo se zaposljava kao knjizarski pomocnik.Knjizarstvom se bavio samo dotle dok mu je to bilo potrebno da bi imao od cega da zivi.Kada je u jesen 1903. cuvena izdavacka kuca prihvatila njegov roman "Peter Kamencind",Hesse se sa 26 godina,na osnovu svog prvog literarnog uspjeha,odrekao zanimanja knjizara.Nakon mnogih bura i zrtvi postigao je svoj cilj:postao je knjizevnik.
1904.godine Hermann Hesse se ozenio Marijom Bernuli.U to vrijeme je vec mnogocitani i mnogohvaljeni pisac,saradnik brojnih listova i casopisa.1905. rodio mu se prvi sin-Bruno,a 1909. drugi-Hajner.
Roman "Gertruda"(1910.),nailazi na odlican prijem kod publike i kritike.1912. napusta Njemacku i nastanjuje se sa porodicom u Svajcarskoj,u Bernu.Prvi svjetski rat dovodi do velike prekretnice u Hesse-ovom zivotu.Iz najdubljeg ubjedjenja pise clanke protiv rata.Posljedica toga je da mu vecina njegovih citalaca okrece ledja.Zvanicna Njemacka bojkotuje Hessea a njegova djela se sklanjaju sa rafova svih radnji.
Oceva smrt 1915. godine i sve izrazenija bolest njegove zene i najmladjeg sina Martina dovode Hessea do ivice nervnog sloma.Tada prvi put odlazi na Jungovu kliniku i psihoanaliticku terapiju.Tu se Hesseu otvaraju neki novi nesluceni svijetovi.Njihov odraz ce od tada da se provlaci kroz sva njegova djela.
Otudjen od svojih citalaca ,pod pseudonimom Emil Sinkler objavljuje roman "Demijan"(1919.).Knjiga nailazi na veliki odjek kod razocaranih ratnika po povratku iz izgubljenog rata.U svakom slucaju Hesse je opet popularan pisac. Ubrzo je otkriveno da je on autor "Demijana",i Hesse vraca Fontaneovu literarnu nagradu,koja je bila dodjeljena Emilu Sinkleru.Pa ipak,1919.godina je za Hessea ispunjena mnogim nevoljama i licnim krizama.Njegov brak se raspao,a Hesse ponpvo odlazi na psihoanaliticke seanse kod Junga.Iste godine seli se iz Berna u Montanjolu.Njegovu samocu u Montanjoli zapljuskuje nepresusiva bujica prekora kojom ga obasipaju zbog antimilitaristickog stava.1922. objavljuje djelo "Sidarta".1924. zeni se Rutom Vagner i razvodi vec 1927.
1926. pruska akademija umjetnosti izabrala ga je za clana Odjeljenja za knjizevnost.1927. objavljuje roman "Stepski vuk".1931. zeni se po treci put Ninom Dolbin.Od 1933. do 1943 radi na djelu "Igra staklenih perli".Za to djelo dobija Nobelovu nagradu 1946.godine.
Umro je 8. avgusta 1962. godine u Montanjoli u 85. godini zivota.Ostavio je za sobom zivotno djelo od bezmalo 40 knjiga:romana,pripovijedaka,zbirki pjesama,eseja,studija i rasprava,koje su u ukupnom tirazu od trideset miliona primjeraka rasirene po cijelom svijetu.
01.01.00
Večernje novosti
16.06.2001.
Herman Hese: "Banjski gost"
Vera u zivot
Lepo i ruzno, svetlo i tamno, greh i milost, samo su za trenutak u suprotnosti, stalno se pretacu jedno u drugo, pise autor
IZMEDJU cuvenih romana "Sidarta", i "Stepski vuk", nemacki nobelovac Herman Hese (1877-1962), napisao je autobiografski spis "BANJSKI GOST", koji se pre nekoliko dana pojavio pred nase citaoce - prvi put na srpskom jeziku. Price, romani, pesme, eseji, iz pera ovog autora, stampani su u tirazu vecem od 80 miliona primeraka sirom sveta, ucinivsi njega najcitanijim evropskim autorom 20. veka u Americi, i u Japanu.
Ovi zapisi o lecenju u Badenu, "moja su najlicnija i najozbiljnija knjiga, iza polusaljive fasade", pisao je Hese, oktobra 1923, neposredno po zavrsetku ovih belezaka. Naime, zbog vecih tegoba uzrokovanih gihtom i isijasom, te godine se 46. godisnji pisac, prvi put zaputio ka cuvenoj svajcarskoj banji. Kao vecit decak, vecit mladic, a ponekad - kako je sebe nazivao, stogodisnjak i hiljadugodisnjak, u ovom delu ispisuje stranice koje slave zivot, i sve sto on sobom donosi, pa bila to i - bolest. Na jednom mestu, on belezi: "Lepo i ruzno, svetlo i tamno, greh i milost, samo su za trenutak u suprotnosti, i stalno se pretacu jedno u drugo.
- Zar ne bi svako od nas, kad bira doktora, zvanje, ili mesto stanovanja, kad bira dragu, ili nevestu, sve to prepustio, mozda uspesnije, cistom slucaju, nadajuci se dobru - a, ako ipak, ne bira, ne trosi li on ipak, gomilu strasti, muka i briga na sve te stvari? Mozda ce on to ciniti naivno, s detinjastom strascu, verujuci u svoje snage, verujuci u uticaj sudbine; mozda ce on to uciniti sa skepsom, duboko ubedjen u bezvrednost svojih muka, ali bas zbog toga, bice veoma ubedjen u to da su rad i stremljenje, izbor i samomucenje, lepsi, zivotniji, probitacniji, ili manje zabavniji, od ukocenosti u rezigniranoj pasivnosti - pise Hese.
