Balkanski rastanci

30.06.07

Dražan Gunjača, hrvatski pisac iz Pule relativno je novo ime u svijetu knjige i veću popularnost uživa izvan granica svoje zemlje nego u Hrvatskoj. Gunjačine književne teme su antiratne, inspirisane sukobima iz minule decenije, nastalim raspadom bivše SFRJ. Kao pisca, njega interesuju obični ljudi - kako je rat promijenio, izobličio i uništio njihove živote i koliko se čovjek kao čovjek mijenja pod ratnim okolnostima. Pažnju na ovog talentovanog pisca skrenula nam je poznata beogradska književnica Gordana Kuić.
Dražan Gunjača je rođen 1958. godine u Sinju, gdje je završio osnovno školovanje. Vojnu školu je završio u Splitu; potom je proveo desetak godina u uniformi bivše Jugoslavenske ratne mornarice. U međuvremenu je diplomirao i na Pravnom fakultetu u Rijeci i nakon toga napustio bivšu JRM. Od početka devedesetih godina naovamo je uspješan advokat u Puli, odakle je i govorio za "Vijesti".

Svoj prvi roman "Na pola puta do neba" bez ambicija da bude objavljen Gunjača je napisao još 1983. godine. To je poluautobiografsko sjećanje na sopstvenu mladost i bliske mu osobe iz razdoblja od 1978. do 1983. godine, o grupi oficira bivše JRM, njihovom školovanju u Splitu, odlasku na službu u Pulu... Riječ je o galeriji likova, oficira i civila, Srba, Hrvata, Slovenaca, u svakodnevnim životnim situacijama, ljubavnim jadima i lijepoj mladosti. Isti likovi, oficiri na službi u Puli: Robi iz Sinja, njegov kum Aca iz Novog Sada, Boris iz Beograda, junaci su nastavka ovog romana koji nosi naslov "Balkanski rastanci". Prijatelji će se razići, Boris i Aca odlaze brodovima ratne mornarice za Boku, a Robi ostaje u Puli. Ali njihove veze se ne raskidaju. I mada se radi o stvarnim događajima i ljudima, Gunjača je uspio nadmašiti činjenice i dokumentaristiku i stvorio je potresan roman u kome će svako prepoznati sebe ili nekog iz svoje okoline.

Dražan Gunjača je još napisao i romane "Laku noć prijatelji", "Snovi nemaju cijenu", "Silovanje razuma", "Sedam dana samoće", zbirku priča "Svi su ljudi braća" (objavljena je u Italiji) i zbirku pjesama "Kad me ne bude više". Inače, najveću čitanost njegove knjige bilježe u Italiji (gdje je dobio preko 50 književnih nagrada). Vaša trilogija "Balkanski rastanci" obuhvata romane: "Na pola puta do neba", "Balkanski rastanci" i "Ljubav kao kazna". Kako su nastajali ovi romani i kako biste ih ukratko predstavili?
- Roman "Na pola puta do neba" napisan je 1983. godine. Nakon toga sam prestao pisati. Život pobrka prioriteteÉ Kasnije sam napustio bivšu JRM, otišao u advokaturu, a na ove prostore doselio se rat. Prođe i rat i ostavi iza sebe brojna pitanja, dvojbe, preispitivanja, sukobe sa samim sobom i okolinomÉ Sve to rezultiralo je povratku pisanju i tako, negdje oko 2000. godine, nastaju "Balkanski rastanci". Iskreno, pisao sam to radi sebe samog, da spasim ostatke dobrano načete mentalne ravnoteže. Nisam uopće razmišljao o objavljivanju, a još manje o prevođenju na druge jezike i nagrade, a što je sve kasnije uslijedilo. Inače, u najkraćem, radi se o antiratnim romanima multikulturalne orijentacije, koji opisuju stanje prije rata ("Na pola puta do neba"), rat ("Balkanski rastanci") i stanje poslije rata ("Ljubav kao kazna").

Vaš junak u "Balkanskim rastancima" kaže: "Čini mi se da je najprilagodljivija živa vrsta na Balkanu upravo čovjek, pod uvjetom da se rodio i odrastao na njemu. Drugi pripadnici ljudske vrste niti su ikada niti će se ikada prilagoditi Balkanu, a niti će shvatiti njegove ljude, ma odakle dolazili". Iz kojih razloga: zbog istorije, živih mitova, zabluda?
- Umjesto odgovora, parafraziraću jednu misao iz romana "I nebo je za ljude", kojeg sam upravo dovršio. Otprilike bi glasila:
"Prvih pet generacija ovdašnjih naroda najprije osmisle ideju oko koje se svi okupe, onda sljedećih pet generacija zajebu ideju do balčaka, onda novih dvadeset i pet generacija od propale ideje stvara mit, e da bi nakon toga desetak nebeskih generacija ratovalo zbog tog mita. I tako ukrug, dok ne dođe red na nas, pripadnike petsto i neke generacije, da vodimo unaprijed izgubljen rat s mitovima i mitomanima"
Ako vam se ova misao čini previše uopćena i klišeizirana, onda uzmite povijesne čitanke bilo kojeg od tih naroda s početka prošlog stoljeća, potom iste takve čitanke iz sredine prošlog stoljeća i njihova današnja izdanja. Procijenite sami što je od tih različitosti kojima te knjige vrve povijesna zbilja, što je mit, a što su zabludeÉ Pokušajte povući jasne granice između njihÉ Ovdje svaka generacija ima svoju povijest, svoje mitove i svoje zablude. Nema povijesnih istina koje mogu izdržati ratna iskušenja, a na Balkanu nema generacije koja nije bila zahvaćena ratom.

Vaše knjige se bave posljedicama krvavog kraja bivše Jugoslavije, koje su ostavile trag na životima običnih ljudi. Pišete o porodičnim iskustvima običnih ljudi, a ne o vojnim strategijama ratovanja, iako ste bili profesionalni vojnik. Zašto ste se opredijelili za ovaj pristup temi?
- Zato što me interesira običan čovjek, a ne stratezi. Zato što su ti tzv. mali ljudi moji prijatelji koji mi više znače od svih povijesnih stratega zajedno. Oni su tim stratezima samo statistika, brojke koje popunjavaju njihove grandiozne planove prepune krvi, suza i znojaÉ Oni su meni dio mog života, moje prošlosti koje se ni pod koju cijenu ne želim odreći jer se ne mogu odreći samog sebe. Država i stratega nikad nije i nikad neće manjkati. Ali zato uvijek nedostaje pravih ljudi, prijatelja, koji neće okrenuti glavu dok te hulje drže na nišanuÉ Lako je biti i Hrvat i Srbin i Crnogorac, ali je vrlo teško biti čovjek.

Za razliku od ruskog ruleta, gdje postoji vjerovatnoća da se ostane živ, balkanski rulet je pucanj iz "tetejca", a mogućnost da se preživi je isključenaÉ čini se da ste u ovoj drami isuviše pesimistÉ. Zašto?
- U romanu "Sedam dana samoće" napisao sam da nisam ni optimist, ni pesimist, nego realist, s laganim nagnućem k idiotizmu. Kako sam to postao? Lako. Okolina kao faktor (a)socijalizacije. Uostalom, što drugo napisati nakon što cijelu noć provedeš s dugogodišnjim prijateljem moleći ga da se ne ubijeÉ Treba biti optimist. Tako bih volio biti optimist. Ponekad čak i uspijem u tome. Onda me život ošamari, a ja, pomalo posramljen svojom naivnošću, vratim se na onu opisanu crtu realitetaÉ Ipak, koliko god me život šamarao, neću propustiti nijednu priliku da prigrlim optimizam. Pa, dok traje, traje. Bez njega naprosto nema budućnosti.

Drama "Balkanski rulet" nije imala sreće da se postavi ni u jednom pozorištu u Hrvatskoj i Srbiji. Zašto se odlaže?
- Ne očekujem više ništa, ali bih volio da doživim izvođenje te drame na jeziku na kojem je napisana. Doživio sam izvedbu talijanskog kazališta koje je s mojom dramom gostovalo u Puli. Na talijanskom jeziku, naravno.
Ne znam koliko to ima veze sa srećom i zašto je tako. Zasigurno ne iz samo jednog razloga. Ono što znam jest činjenica da mnogi misle kako je preuranjeno s postavljanjem takvih (multikulturalnih) komada. Svježe ratne raneÉ Ja mogu i trudim se razumjeti svaku žrtvu rata, ma kojem narodu pripadala. Ali, ne mogu i ne želim razumjeti one koji žive na račun tih žrtava. Vrlo dobro znam kako obični ljude reagiraju na moje knjige, pa i drame, i njima zasigurno ne bi smetalo da se one postave na kazališne daske. Dapače. Elementarnom logikom dolazimo do zaključka kako nekom ipak smetaju. Zašto, ako je rat doista završio, kako tvrde?

Koliko je rat uticao na ljude u Vašoj okolini, u Istri?
- Rat je, dok traje, kolektivna tragedija u koju su svi na neki način uključeni. Kad rat prestane, onda postane tragedija pojedinaca, onih koji su u ratu izgubili nekog svog ili su izgubili sebe ili dio sebe. Ni Istra se nije bitno odmakla od ovakve slike. No, za Istru treba napomenuti da u njoj nije bilo vojnih operacija, pa je bila i ostala veliko pribježište mnogih prognanika. Ljude u Istri i inače krasi veća tolerancija od okoline, što u ratnim prilikama zna biti od neprocjenjive važnosti za mnoge.

Bili ste oficir bivše JRM, potom advokat, kako ste proživjeli ratno i poratno vrijeme. Kaže se da je poratno vrijeme uvijek teže od ratnog, slažete li se?
- Teško je sve to skupa bilo proživjeti. S jedne strane pokušavaš preživjeti, s druge strane pokušavaš ostati čovjek. Ne znam što je od toga bilo teže. Nadam se da sam barem polovično uspio, i u jednom i u drugom.

Što se tiče poratnog vremena, nisam baš siguran da je teže od ratnog. Velika očekivanja nose i velika razočaranja. Rat svakako nosi velika očekivanja. Možda i najveća. Posljedica toga su, kako rekoh, velika razočaranja. Na svim zaraćenim stranama. Problem poratnog vremena su upravo ta razočaranja. Svi akteri od rata očekuju više, i većina se na kraju osjeća prevarenom, izdanom. Ipak, rat je puno strašniji. S razočaranjima se čovjek prije ili poslije pomiri, a sa smrću nikada.

Vaš roman "Silovanje razuma" govori o poratnom vremenu, izigranim ljudima, koji su poslužili kao "meso" za ratnu mašineriju, strašnim posljedicama PTSP sindroma (posttraumatski stresni poremećaj) kome su podlegli mnogi bivši vojnici. Koliko se danas u Hrvatskoj pominje ovaj problem?
- Spominje, kako da ne. Naročito u izbornim godinama. Tada ih se svi sjete, čak se neki i slikaju s njima kad uhvate vremenaÉ Potapšaju ih po ramenu i obećaju bolju budućnost. Problem je s tim bolestima što one ne prepoznaju budućnost.

Poslije ratova na prostorima bivše SFRJ za neke ljude pitanje identiteta postaje vrlo važno. Kako Vi gledate na to?
- Osobno nikad nisam imao problema s pitanjem vlastitog identiteta, ali me jednako tako nije smetao tuđi identitet. Iznimka od ovog pravila su ljudi koji su od vlastitog identiteta napravili (unosnu) profesiju. Ja ih zovem profesionalnim Hrvatima, profesionalnim Srbima Oni su pitanje identiteta unovčili i dali mu negativni predznak. Učinili ga toliko "važnim" da od njega često ovisi egzistencija (počev od zaposlenja pa nadalje). Identitet bi trebao biti osobna stvar pojedinca koja ni na koji način ne bi smjela štetno utjecati na njegov društveni položaj. Onog momenta kad identitet doista postane isključivo stvar pojedinca a ne okoline u kojoj živi, pitanje identiteta postat će mnogo, mnogo manje važno.

Vaši romani objavljeni su u SAD, Italiji, Njemačkoj, Australiji, BiH, Srbiji. Veliki broj nagrada dobili ste u Italiji. Kako su Vas Italijani otkrili kao pisca, prije zvaničnog priznavanja u domovini?
- Slučajno (pod uvjetom da vjerujete kako slučajnost postoji).
Načelno sam protiv globalizacije, ali eto, nije svako zlo za zlo. Naime, mene kao koliko-toliko poznatog književnika stvorio je Internet. Živim u Puli, malom gradu daleko od velikih centara i jakih medija pa se Internet pokazao kao jedini način za dopiranje do javnosti. Kad sam napisao roman "Balkanski rastanci", moj prijatelj Srđa Orbanić preveo ga je na talijanski jezik, nakon čega sam ga putem Interneta ponudio tamošnjim izdavačima, usput ga prijavio na natječaj Premio Satyagraha 2002, održan na temu mirÉ Tamo je bio nagrađen i tako nekako je krenulo. Kako se čini, bez Interneta ne bih ni postojao kao književnik. Nažalost, kad je domovina u pitanju tu nekima ne pomaže ni Internet. Tu su problemi druge vrste o kojima sam već govorio.

Na kraju moram reći da ipak vjerujem kako se i na ovim prostorima kreće naboljeÉ Nekima presporo, nekima prebrzo, ali glavno da se kreće, zar ne?

DEVET NAGRADA U ITALIJI

Gunjača, blizak tradiciji najboljih dalmatinskih pisaca, Brešana, Smoje, pa i Tomića, posjeduje osoben humor, ironiju i grotesku. Ima sposobnost da kroz smijeh i suze opisuje tragedije. "Balkanski rastanci" su njegov najuspješniji roman, objavljen je do sada u Njemačkoj, SAD-u, Italiji, Australiji, BiH, Srbiji, a u Italiji je ovaj roman dobio čak devet nagrada među kojima i: Premio Satyagraha, Premio Cesare Pavese, Premio Carver... Treći dio ove trilogije "Ljubav kao kazna" je parabola o besmislu rata, u kojem se rat posmatra kroz neizbrisive dugoročne posljedice na sudbinu i svijest ljudi.
Gunjačine drame ("Balkanski rulet", "U sjeni razuma", "Balkanski akvarel") takođe govore o sudbinama ljudi različitih nacija bivše Jugoslavije. "Balkanski rulet" je njegovo najnagrađivanije djelo (preko 20 nagrada, među kojima je i Plaketa Evropskog parlamenta za podsticanje multikulture) a bavi se apsurdnim fatalizmom i žrtvama jugoslovenske krvave drame, tragedijom vojnika, koji u vanrednim situacijama žele ostati vjerni vojničkoj zakletvi, običnim građanima lišenih svojih ljudskih i građanskih prava u vihoru suludog vremena.

IRONIJA I GROTESKA SU ODBRAMBENI MEHANIZMI

U romanima i dramama kroz ironiju i grotesku pišete o tragičnim stvarima. Kako razumjeti ovaj postupak? Možda kao protivteža strahotama?
- Upravo tako. Negdje sam napisao da je sarkazam zadnja duhovna brana intelektualizma. Uostalom, što mi drugo preostaje? Da priznam kako me je rat slomio? Ni slučajno. Mogli su i mogu mi uzeti sve osim moje prošlosti i moje duše. Na budućnost već duže vrijeme ne računam ozbiljno. Zvuči malo patetično, zar ne? Ne mogu da odolim. Konačno, nisam ja kriv što živimo na prostorima prekrivenim grubom patinom patetike, po kojoj leže mrtvi koji se ne daju pokopati, hodaju živi koji ne žele živjetiÉ Ironija i groteska su samo odbrambeni mehanizam i ništa više.

Vujica OGNJENOVIĆ