17.09.03 Dnevnik - Novine i časopisi
Nostalgija i karnevalski urnebes Bogdana Čiplića
Leksikalije Bogdana Čiplića udenute u ravničarski pejzaž, u crkvene satove erlavo slućenih tornjeva, u sumaglicu i prah iza čije penušave zavese prangijaju čikoši i konjokradice, na skeli koja prima paore sa sedam kola odjednom, te leksikalije ofarbane kukuruznim zlatom jeseni lebde nad vetrenjačama urezanim u nebo čamovo da ne znaš u šta ekser zakivaš, jer i sam si u tim leksikalijama kvrgav kao u Čiplićevoj pesmi SOPILA svinjarevom brisom izrezan u ritskoj čamotinji. U tim bdenijima od gajdi, svatovima izubijanih duša iz čijih pukotina krv piša slute se gromovite letnje kiše sa uzvinutim letom jednog vivka nad konjima čije nemire nozdrve podrhtavaju u prostoru, u samoći ravnice iz koje se niko osim kiše javiti neće. Tu straobalnu osamu prostora s tundrom u sumračju, sa tarnicama koje landaraju prostorom u potrazi za čovekom uvijenog u čaršav koga će zakovati među četiri daske neorendisane da svi budu veseli, jer se sveta oslobodio i muka zemaljskih retko ko je s takvim baroknim žarom u raskoši inventarisao, eto, baš tu i takvu osamu u kojoj je svet unatraške sazdan. Draško Ređep nam upravo predočava i ono što ćute zidine naboja na usijanom suncu Bogdana Čiplića. Da li je Čiplićeva fantazmagorija ulovljena Ređepovim izborom? Jeste, i više od toga.
Sočno jezikoslovje vitla ptice i bilje katastarske zemlje i erara sa graždanima koji umesto divljih veprova tamane moljce po ormarima, starim krpama kroz čije svilene konce se nazire Bečkerek u čijim šorovima se bez reči u prolazu nariče. Neki će kazati da tih sablasnih ritina nikada i nije ni bilo, a te iste ritine, opet i opet, u zimskim tintama urlaju severnim vetrinama na golo. Kanda nas još uvek sumnjičavo gleda Rihter Hugo iz bašte pune patnje i čežnje oslovljen pesmom KOLEČKE SVIRAJU APASIONATE. Ređep nam je ovim izborom zadao Bogdana Čiplića. Uzvratio nam se ogledalom da u likovnoj maskaradi upamtimo rasporedne sate ne samo crkvenog porekla u pospanom plavilu tamjana. Ceo Čiplić je nostalgija i karnevalski urnebes crnožute monarhije u rasapu, tu sredine nema, središte se događa tek onda kada se inventariše celina ANTOLOGIJE ČIPLIĆ u čitaocu, inventarisana celina sazdana merom Draška Ređepa.
Čiplićev TRAKTAT O SLUŠKINJAMA i danas pristaje u portretnoj komediji mentaliteta. Đula Ilješ u svoj knjizi SVET PUSTARA kaže da deca na pustari žive slobodno kao stoka koja po hataru i među kućama tumara i tela ne navikavaju na zakone izgrađenoga društva nego na ždrebad, krave i bikove. E, baš te istine su krucijalna greda, greda koja nosi tavanske utvare književne kuće od naboja Bogdana Čiplića. U svojim komentarima Ređep, mari i okolnosti pod kojima se Čiplić odao kaži mastila i, konačno, još jednom je s razlogom Čiplića u upitnom znaku ostavio otvorenim pred našim olako brbljivim savestima koje ni ne znaju u većini slučajeva kakva i koja im rodoslovlja leže ukopana u crkvenim portama i manastirima. Ređep koliko ukazuje s poštovanjem na Čiplića - toliko i upozorava na čiviluk učiteljskog šešira, pošteno, jer u grob tvoj niko mesto tebe leći neće, vredi proniknuti i ovog književnog nauka put.
Milutin Ž. Pavlov
18.06.03 Politika
Za dugo pamćenje
Predstavljene nove pesničke knjige "Prometeja", "Sadevo" Vuka Krnjevića i "Antologija Čiplić"
U Biblioteci grada Beograda juče su predstavljene dve nove pesničke knjige izdavačke kuće "Prometej" iz Novog Sada, "Sadevo", zbirka poezije Vuka Krnjevića, i "Antologija Čiplić", izabrane pesme Bogdana Čiplića – predgovor, izbor, redakcija i komentari dr Draška Ređepa.
Krnjevićeva knjiga izišla je u "Prometejevoj" najprestižnijoj ediciji "Tajanstvena tačka", a "Antologija Čiplić" u sasvim osobenoj ediciji, antologiji od jednog pisca. Zaslužnik za obe biblioteke, pokretač i više drugih, prema rečima izdavača Zorana Kolundžije, upravo je dr Ređep, juče i besednik o novim "Prometejevim" izdanjima.
Vuk Krnjević se u "Tajanstvenoj tački", u stvari, odjednom pojavio sa tri knjige – prethodne su "Karakazan" (1997) i "Vjetrena vrata" (1998). Njegova trilogija, po rečima Draška Ređepa, reprezentativno je postavljena u ovoj ediciji, koja ima matićevski naslov, po jednoj od poznatih pesama iz knjige "Munjeviti mir". Govoreći o Krnjevićevoj poetici i, posebno, o novoj zbirci pesama "za dugo pamćenje", prof. Ređep je, između ostalog, istakao: "Još u kultnoj antologiji ’Poezija Sarajeva’ Huseina Tahmiščića (1968) bilo je moguće pročitati u drugačijem okruženju pesmu Vuka Krnjevića ’Sudbina očeva’. Sada, ta pesma iz davne već knjige ’Dva brata uboga’, stoluje gotovo neprikosnoveno, bezmalo sa novim konotacijama, usred zbirke pesama i ogleda atraktivnog naslova ’Sadevo’... Rana spoznaja užasa, smrti koja je opšte mesto naših biografija i naših legendi, jame koje imaju svoju dramatičnu toponomastiku i zadiru u naše rodoslove mahnito, hirovito i nezaustavljivo – sve je to već odavno, bezmalo od samog početka opervažilo liriku jednog od naših najistaknutijih autora generacije kojoj pripadaju i Branko Miljković, i Borislav Radović, i Božidar Timotijević".
Draško Ređep ukazuje i na autobiografsku notu Krnjevićeve poezije, kojoj snažni pečat daje pesnikov rodni grad Sarajevo – "I obnoć i obdan je u mojoj krvi Sarajevo"...
A sam pesnik je juče rekao da su njegove nove pesme neka vrsta odgovora na pitanja o smislu života, koja je sebi kao 19-godišnjak u svojoj prvoj knjizi postavljao. I dodaje: "Na žalost, moja generacija živi u dobu nasilja i smrti, i ovo je neka vrsta tužbalice nad ovim dobom i našim životima".
A samu reč "sadevo" našao je kod Tarabića, koji je u dalekom selu rekao: "Sadevo ubiše knjaza" – a onda je zbog toga bio uhapšen, da bi se pokazalo da je to tačno. U reči "sadevo", kaže Vuk Krnjević, prvi put u našem jeziku spojeni su vreme i prostor, a što je pesniku bila opsesija iz mladosti.
"Antologija Čiplić", izbor poezije Bogdana Čiplića (1910-1989), po rečima Draška Ređepa, reprezentativnog pisca 50-ih, 60-ih godina, sa 40 objavljenih knjiga, pesama, romana, proza, i još velikom zaostavštinom sačinjen je iz 12 knjiga, od "Divljeg jata" (1952) do "Četir konja debela" (1976) i "Traktata o sluškinjama" (1962)... I niko kao Čiplić, kaže Ređep, u jeziku nije pokazao raznovrsnost vojvođanskog, banatskog pejzaža, koji se putniku namerniku može učiniti monotonim.
R. Saratlić