Tigrova žena

Gotovo svi opisani likovi su predstavljeni kao pomjereni u "balkanskom" smislu, bilo da su praznovjerni, primitivni seljaci, brutalni guslari ili identitetsko kulturni bastardi (orijentalno zapadni, što je pak balkanski par excellence). Samim tim je i prostor na kojem žive, iliti Balkan, uglavnom predstavljen kroz mistiku folklornog sujevjerja bilo da se radi o bolesnim kopačima leša koji misle da je pokojnik bacio prokletstvo na njih, četrdesetodnevnim pogrebnim žalovanjima i ritualima koji se provode ako nešto nakon smrti pođe po zlu, te seljacima koji misle od tigra da je đavo

Tea Obreht, dvadesetšestogodišnja američka spisateljica balkanskog porijekla svojim je prvim romanom The Tiger"s wife u izdanju Random House, 2011. postigla uspjeh kojem se nada svaka autorica prvijenca. Svrstana je u grupu 20 najboljih američkih autora ispod 40, bila finalistkinja National Book Award, našla se na New York Times listi bestselera i dobila Orange prize za fikciju. Ovim je sebi stvorila odlične uslove za buduću spisateljsku karijeru a domaćim čitateljima bi moglo biti drago što se radi baš o autorici s ovih prostora. Naime, Obreht je rođena u Beogradu u slovenačko/bosansko/srpskoj porodici gdje je živjela do 7. godine, potom je emigrirala na Kipar, živjela u Kairu, i s dvanaest konačno dospjela u USA. No i pored svoje nomadske životne putanje, Obreht je odlučila da radnju svog prvog romana smjesti baš na Balkan, što je, zajedno sa sjajnim kritikama koje je dobila u nekim od najutjecajnijih časopisa engleskog govornog područja, bio razlog što sam se radovala čitanju romana.
Međutim, moja nevjerica je uslijedila već nakon par stranica (uz srbijanske doktorice koje su nekom čudnom logikom putovale preko granice da bi vakcionisale hrvatsku siročad), a do kraja romana sam doživjela još nemali broj neprijatnih iznenađenja. Iako se autorica jasno ograđuje i tvrdi da je njeno djelo prvenstveno rad fikcije i da je svaka sličnost sa stvarnim događajima slučajna, jasno je od početka da je mjesto na koje situira radnju Balkan i da rat koji spominje nije nikakav fiktivni rat, nego rat koji se devedesetih desio na Balkanu. U intervjuu koji je vodila sa Jeffrey Brownom za PBS, ona jasno potvrđuje da je u roman ukorporirala realnost "horora balkanskog rata" i fantastične elemente, čime snosi odgovornost za način na koji je upotrijebila maštu u odnosu prema realnim dešavanjima.
Ako pristanemo na takvu didaktičku podjelu, možemo reći da autorica piše roman na dva načina, pri čemu u jednom dijelu koristi tehniku magijskog realizma, a u drugom se više bazira na "realnosti", iako ti dijelovi romana nisu, naravno, jasno odijeljeni nego se prepliću. Međutim, i jedan i drugi su problematični. "Realni" dio romana priča priču o mladoj ljekarki koja vakciniše djecu u fiktivnom balkanskom gradiću neposredno nakon što sazna za smrt svog djeda koji je umro baš u susjedstvu, a onda odlazi u taj gradić po njegove stvari. Toponimi su plod spisateljičine mašte, ali je od samog početka jasno "ko je ko" i kojoj "strani" bi trebao pripadati izmišljeni grad, te da postoje "mi i oni", i način na koji naratorka manipuliše sa ovim zamjenicama pomoću kojih oslikava odnose u regionu, ne ostavlja puno mjesta pitanjima i nejasnoćama (barem kad se radi o balkanskom čitatelju).
Ožalošćena djedovom smrću, naratorka se prisjeća života s njim i odrastanja u Gradu u kojem je preživjela rat koji se desio za vrijeme njenog studija i koji je bio obilježen sveopćom adolescentskom anarhijom. Kakva je bila tačna priroda tog rata, zbog čega je počeo itd, protagonistica ne objašnjava i prema njemu se jasnije ne određuje, osim što na nekoliko mjesta aludira na zločine "naše vojske". Na jednom mjestu spominje i bombardovanje Sarobora (koji bi trebao da bude melange Sarajeva i Mostara) u kojem se našao njen deda i to baš nekad u jeku bombardovanja ovog grada, koji na pitanje zašto je došao u Sarobor iako je na drugoj strani odgovara: ""Nisam na drugoj strani. Ja nemam stranu. Ja sam na svim stranama"“ (318). Iako naratorka ni na jednom mjestu ne izražava svoj stav (osim što se može pretpostaviti da se autorica implicitno grozi rata i pacifistkinja je), može se pretpostaviti da je i njen stav nezauzimanje strane, što je sasvim legitimno u književnom smislu, čak iako je ta rečenica izgovorena u gradu koji upravo biva "sravnjivan sa zemljom" od "druge strane". Međutim, ono što nije legitimno i nema književnog smisla je sama potreba za fikcionalizacijom spomenutog. Niko ne sumnja da je prostor na kome se radnja odvija Balkan, iako se to nigdje ne navodi, niti da je rat na koji referiše, rat koji je nedavno tamo bio.
Dakle, autorica ništa ne postiže upotrebom magijskog realizma u smislu mijenjanja imena gradova i falsificiranjem određenih detalja vezanih za rat. Ne može ovdje biti govora ni o kakvom Makondu i upotrebi magijskog realizma na način na koji je to uradio Marquez (jedan od njenih uzora za ovaj roman) sa Sto godina samoće koji je istovremena i kritika masakra koji je vlada zataškala, niti se radi o upotrebi ove tehnike da bi se naglasio apsurd hiperboliziranog nacionalnog identiteta i želje za nezavisnošću i homogenošću, kao u Rushdieovom romanu Djeca ponoći. Historijsko falsificiranje tipa Sarobora koji biva sravnjen, Maršalove operacije ili izmišljenih događaja koji su se desili na početku ne uobličuju baš neku alternativnu historiju ovog kraja i nemaju nikakav kritički potencijal pri čemu postaju sami sebi smisao. Zbog svega toga mi se njena upotreba magijskog realizma i fikcionalizacije određenih momenata više nameće kao način na koji je autorica dobro zamaskirala sopstveno nepoznavanje tog rata i nemanje stava o njemu (a rata se morala dotaći kad je već imala tu nesreću da piše o Balkanu). No, takvim je besmislenim miješanjem fikcije i realnosti uspjela samo da taj balkanski prostor i rat koji se desio, dodatno zamagli, mistificira i učini još nejasnijim svom potencijalnom američkom čitatelju.
U epizodi koja je izabrana da se oslika bombardovanje Grada se oslikava još jedna karakteristika autoričinog pristupa ratnoj tematici, koju bih nazvala infantilni eskapizam. Naime, autorica je NATO bombardovanje Beograda (koje se ni u jednom momentu ne precizira kao ni sve ostalo) prikazala kroz patnju životinja u beogradskom zološkom vrtu i ta je epizoda njen najduži "ratni komentar" u smislu da joj je posvetila najviše mjesta. U toku bombardovanja, nastradale su životinje i lavica je pobacila, a tigar jeo svoje noge itd, i sve to jest tragično samo po sebi i treba da bude zapisano, osim ako životinje nisu jedine žrtve koje se spominju. Autorica direktno ne kritikuje te koje bombarduje, niti govori ko su oni, već nastoji pokazati koliko je to sve bilo surovo kroz opis patnje najnevinijih mogućih žrtvi - životinja. Komično je da demonstranti koji protestuju zbog toga što se desilo, maskirani u životinje, na transparentima nemaju napisano ni standardno "JEBI SE", već su više "prijateljski orijentisani". Dakle, ovom epizodom pored ponovnog nezauzimanja "odraslog" i jasnog stava o stvarima o kojima piše i zaobilaženju "pravih problema", možemo konstatovati i da autorica podilazi tom svom američkom čitatelju.
Iako se ovaj "realistični" sloj romana nikako ne može odvojiti od pravih fantastičnih epizoda, ove su dodatno problematične. Tigrova žena i Besmrtni čovjek su dobre priče u smislu da su dobro napisane i uklopljene u naraciju, ali istovremeno doprinose balkanističkom diskursu. Autorica u intervjuima ističe da je željela da obradi temu balkanskog praznovjerja i da u roman uplete balkansku usmenu tradiciju i folklorne mitove. U već navedenom intervjuju za PBS kaže da je željela da prikaže važnost pričanja i usmene tradicije u bivšoj Jugoslaviji gdje se sve pretvara u priču. U tome je uspjela, jer je veliki dio romana posvetila narodnom sujevjerju. Besmrtni čovjek zna odrediti tačan momenat smrti ljudi, iako sam ne stari (u dijelu u kojem se uvodi u priču, čitatelj čak sumnja da se radi o vampiru), a tigrova žena je gluhonijema muslimanka dodatno egzotizirana vezom s tigrom u koju vjeruju praznovjerni i svim vrstama strahova ispunjeni stanovnici sela u kojem živi. Inače, osim naratorice, njene prijateljice Zore i djeda, gotovo svi drugi opisani likovi su predstavljeni kao pomjereni u "balkanskom" smislu, bilo da su praznovjerni, primitivni seljaci, brutalni guslari ili identitetsko kulturni bastardi (orijentalno zapadni, što je pak balkanski par excellence). Samim tim je i prostor na kojem žive, iliti Balkan, uglavnom predstavljen kroz mistiku folklornog sujevjerja bilo da se radi o bolesnim kopačima leša koji misle da je pokojnik bacio prokletstvo na njih, četrdesetodnevnim pogrebnim žalovanjima i ritualima koji se provode ako nešto nakon smrti pođe po zlu, te seljacima koji misle od tigra da je đavo. Starija historija je predstavljena ovlašno, uglavnom vezana uz životnu priču starijih likova, pa se doima još nejasnija od ove posljednje. Autorica čak reprodukuje i stereotip o Balkanu kao buretu baruta i mističnom ciklusu ponavljanja plemenskih ratova i na jednom mjestu naratorkin deda kaže: ""Ovaj rat se nikad ne završava. (...) Bio je tu kad sam ja bio dete, i biće tu sa decom moje dece."" (320) Zapravo, geografski prostor u koji ona situira svoj roman i značajke koje imaju njegovi žitelji bi mogao poslužiti kao dobar savremeni primjer u eventualnom proširenom izdanju studije Otkrivanje Ruritanije Vesne Goldsworthy.
Njeno pominjanje zoološkog vrta i tigra u vezi bombardovanja Beograda kako "99. tako i "41. me podsjetilo na početne kadrove Undergrounda u kojem se također prikazuje bombardovanje zoološkog vrta. Obzirom da je Kusturica "prokazani" predstavljač "balkanske egzotike" i osoba koja ovim filmom doprinosi balkanskom stereotipu, veoma je moguće da je i ovaj film bio jedan od izvora autoričine balkanske inspiracije. A uspjeh ovog romana govori da je zapadni čitatelj još sklon da se primi na savremenu Ruritaniju, naročito ako joj kredibilitet daje autorica s Balkana.
A ono zbog čega je bitno ovo istaknuti jeste da ta autorica s Balkana nije napisala roman ni na jednom balkanskom jeziku već na engleskom, roman je kritički hvaljen i nagrađivan te je nekoliko zadnjih mjeseci među najbolje prodavanim. Da ne bi bilo zabune, Tea Obreht je talentovana spisateljica i njen je roman, ako se zanemari navedeno (recimo da je to moguće i da postoje čitatelji koji ne primjećuju niti im smeta sve što je meni zasmetalo) dobro napisan roman. Njena rečenica je bogata i privlačna, a ono što me najviše impresioniralo kao čitateljicu jeste dubina psihološke karakterizacije likova kojom je bila u stanju da istraži razloge zbog kojih seoski mesar brutalno tuče svoju gluhonijemu ženu, ili da predstavi evoluciju karaktera od senzibilnog dječaka kojem je najveća životna briga epileptična sestra do lovca kojem najveća životna strast postaje prepariranje životinja. Autorica posjeduje tu sjajnu sposobnost da zađe ispod krinke i ne slika stvari crno-bijelo, a zapanjujući je i prostor koji je posvetila pokušaju empatije s tigrom. Dakle, prava je šteta što je Obrehtova s prvim romanom napravila greške koje je napravila, a ne bi me iznenadilo ni da u bućnosti ne nastavi da eksploatiše i obrađuje motive balkanske egzotike. Nadati se onda i kakvoj skoroj ekranizaciji, jer je očito da Balkan još dobro prolazi na tržištu.

Emina Žuna

Tea Obreht, rodjena Beogradjanka koja već duži niz godina živi u Americi. Dobitnica prestižne nagrade Orindž o kojoj mnoge domaće spisateljice mogu samo da sanjaju. Zato sada njen roman, Tigrova žena, čitamo u prevodu na srpski.
Rodjena Barjaktarević, Tea Obreht, budući od detinjstva nastanjena u Americi, piše na engleskom. Na Njujorkerovoj listi je svrstana medju dvadeset najboljih pasaca ispod 40-te godine, njene pripovetke su uvrštene u Antologiju najboljih američkih kratkih priča. Tigrova žena je njen prvi roman. Pisan je pod očiglednim jakim uticajem Markesovog magijskog realizma, ali i Bulgakova, donekle Andrića. Spajajući poetiku južnoameričkog maga sa temama preuzetim iz balkanske mitologije, Tea Olbreht se nametnula kao pripovedačica bogatog jezika koja svoju spisateljsku inspiraciju crpi iz narativnih modela narodnih priča.
Započinjući roman pričom pripovedanom iz perspektive mlade lekarke koja u humanitarnim akcijama prelazi granice nekih neimenovanih zemalja do rata objedinjenih u jedinstvenu državu, Tea Olbreht, nedvosmisleno, za našu publiku, a veoma neodredjeno za američku, govori o balkanskim prostorima i vremenu nakon devedestih godina u bivšoj Jugoslaviji. Medjutim, rat i nove podele su samo naznaka, čak ne ni okvir ovog romana. Okvir je zapravo potraga za uzrocima i okolnostima smrti voljenog dede i to traganje će je odvesti u prostore sećanja na život uz dedu i na njegove priče prepune mitoloških, fantastičnih i bajkovitih elemenata, a s druge strane u konkretna mesta, romansekne toponime koji bi trebalo da budu realna poprišta neverovatnih dogadjaja iz dedinog detinjstva i priča, nasledjenih od ranije, legendi koje izranjaju iz tmine istorije.
Tako se jednom realističnom okviru nalaze priče o besmrtnom čoveku, skretničaru mrtvih duša ka onome svetu i o gluvonemoj devojci koja nesrećna u braku, započinje vezu sa tigrom. Tigar kao simbol koji ujedinjuje moć, snagu i slobodu ali i strah koji izaziva, povezujući sve slojeve romana: od realističnih priča o najdražoj dedinoj knjizi, Kiplingovom romanu Knjiga o džungli i zbog nje opsesivnoj povezanosti dede sa tigrovima, o posledicama rata i bombardovanja na tigrove u zoo-vrtu (a tigrovi su ovde samo slika u ogledalu ljudskih patnji) do mitskih predanja i fantastičkih motiva preuzetih iz tradicije srpske bajke, gde su životinje (ovde tigar, a tamo zmije ili zmajevi) muževi nesrećnih devojaka .
Nema sumnje da Tea Olbreht poseduje izvanredni pripovedački talenat, ali pažljivom čitaocu neće promaći i činjenica da je u romanu mnogo nezavisnih pripovesti odvažno započeto i veoma dopadljivo ispripovedano, a da se konačno ulančavanje u celinu koja bi svoj tematski, pa i estetski smisao izdigla za stepenicu više, nije dogodilo. Pomalo infantilna potreba da se u romanu nadje što više nataloženog iskustva, životnog ili ispripovedanog, svejedno, prirodna je potreba veoma mladih pisaca kakva je Tea Olbreht. Veština sa kojom je ona uspela da zataška američkom čitaocu tragove porekla različitih ličnosti, motiva i tema objedinjenih ovim romanom i pretvori ih u autentični rukopis, daje nadu da će u budućnosti to uspeti da učini i sa domaćim čitaocima.

Jasmina Vrbavac

Téa Obreht je oličenje američkog sna. A sve je počelo u Beogradu...

Tea Barjaktarević je rođena pre četvrt veka u Beogradu. Po razbuktavanju rata, 1992. godine, Tea i njena porodica napuštaju zemlju. Devojčica je odrastala na relaciji Kipar-Kairo. Od 1997. godine živi u svojoj novoj domovini, Sjedninjenim Američkim Državama. Danas je Téa Obreht (akcenat na imenu je tu kako bi Amerikanci mogli da ga pravilno izgovore, dok je prezime promenila u čast svog dede Stefana Obrehta) na pragu blistave književne karijere. Njen debitanstski roman Tigorva žena (za koji je osvojila prestižnu nagradu Orindž) od nedavno je dostupan i na srpskom jeziku.
Tigorva žena je iznenađujuće zreo roman za devojku koja ima svega dvadeset i pet godina. Napisan bogatim jezikom i vešto sklopljen, roman sadrži tri odvojene, a opet isprepletene naratine linije. Pripovedanje teče iz vizure Natalije Stefanović, mlade doktorke koju na službenom putu, daleko od rodnog grada, sustiže vest o smrti voljenog dede. Natalija odlučuje da poseti mesto u kome je deda proveo svoj poslednji dan (ispostavlja se da ono nije previše udaljeno od njenog trenutnog boravišta) i sazna što više detalja koje će joj pomoći da shvati zašto je teško bolesni starac krenuo na put koji će ga odvesti tako daleko od kuće. Istovremeno, gubitak u Nataliji pokreće brojne reminiscencije koje je vode sve dublje i dublje u prošlost... Prisećajući se vlastitog detinjstva i zoološkog vrta koga je često posećivala sa dedom, a zatim i teških ratnih godina, Natalija od zaborava krade i dedine priče - pre svega onu o Gavranu Gajleu, besmrtnom čoveku koji je uz pomoć šoljice kafe mogao da predvidi trenutak tuđe smrti. Roman uskoro tone još dublje u prošlost - proširuje se i na priču o tigru koji je jedne davne ratne zime došao u Galinu, zabačeno selo u kome se Natalijin deda živeo kao dečak...
Za domaće čitaoce će biti posebno zanimljivo to što je radnja romana smeštena na Balkan. Bez obzira što su nazivi većine toponima promenjeni, a imena istorijskih ličnosti „zamagljena“ (mada, na primer, nije teško izmozgati ko je poslužio kao inspiracija za moćnog i vlastitim uživanjima zaokupljenog Maršala ili sakupljača narodnih pesama Vuka – mada je pojava ovog drugog namerni anahronizam), Tigrova žena je u svojoj srži duboko ukorenjena u balkansku istoriju, bez obzira što je mitski sloj romana svojim većim delom konstrukt same autorke. Imajući u vidu činjenicu da se određene relacije očigledne od samog početka, na prvi pogled čudi spisateljičina odluka da Beograd preimenuje u Grad, ili Sarajevo u Sarobor... Možda je na taj način želela da pojača stepen bajkovitosti koji bi korespondirao sa markesovskom fantastikom krakova priče smeštenih u prošlost? Možda je želela da predupredi kontroverzu (Sarajlije su se, recimo, mogle požaliti što je previše prostora posvećeno bombardovanju Beograda, a premalo užasima rata u Bosni) ili da zbog američkog tržišta zaigra na kartu egzotike (Tigrova žena bi bez problema mogla poslužiti kao case study u eventualnom proširenom izdanju izvanredne studije Otkrivanje Ruritanije Vesne Goldsvorti)?
Bez obzira što neki izbori čitaocima u Srbiji mogu izgledati upitni, ne treba gubiti iz vida očiglednu dobronamernost spisateljice. Téa Obreht ima razumevanja za svoje junake. Pa čak i one, poput Luke i Dariše iz galinskog segemnta, koje bi manje slojevit pisac prikazao kao čiste negativce. Po tematici i senzibilitetu, Téa Obreht dosta podseća na velikog Ivu Andrića. Mislim da neću pogrešti ako zaključim da je Andrićeva Priča o vezirovom slonu bila jedna od glavnih nadahnuća za galinski krak Tigrove žene, a mogle bi se povući i još neke paralele sa delima umetnika koji su strvarali na ovim prostorima. Velika je šteta što sama Téa Obreht nije prevela svoj roman na srpski. Ne zato što je Dubravke Srećković Divkivić uradila loš posao, već zato što bi to Téu Obreht kvalifikovalo i kao domaćeg autora. A srpskoj književnosti su potrebni pisci poput nje, tim pre što je odlučila da progovori o temama koje su najuže vezane za ove naše napaćeno ali samim tim veoma inspirativno podneblje.

Đorđe Bajić