24.08.07
Svaki novi roman donosi novog pisca
Dojna Galić Bar
Moj najnoviji roman se bavi pojavom Ane Li, ženom koja je sebe proglasila za drugo ovaploćenje Isusa Hrista, i prati priču o njenoj grupi „novih metodista“ odnosno „Šejkera“ (drhtavaca) od njihove engleske postojbine do novog kontinenta
Posle romana“Zvona i vetar“ koji je pre godinu dana objavljen u izdanju Derete, a koji je privukao veliku pažnju kako čitalaca tako i kritike, Dojna Galić Bar je napisala novo delo. Glavna junakinja njene nove knjige je Ana Li, jedna od najkontroverznijih ličnosti s kraja osamnaestog i početka devetnaestog veka. Roman će našoj čitalačkoj publici biti predstavljen za vreme Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu.
Kako ste se odlučili za ovu temu?
- Sa surovošću društvenih uslova rastu i ljudski strahovi. To je i razlog što je napaćeno čovečanstvo, kao nikada pre, u 18. veku zapalo u kolektivnu čežnju za mesijom koji će ga osloboditi duševne i telesne neizvesnosti, straha i očaja. Moj najnoviji roman se bavi upravo tim vremenom i pojavom stvarne istorijske ličnosti, Ane Li - koja je samu sebe proglasila za drugo ovaploćenje Isusa Hrista. Roman nosi naziv po njenom imenu i prati grupu takozvanih „novih metodista“ odnosno „Šejkera“ (drhtavaca) od njihove engleske postojbine do iseljavanja u Ameriku, gde će podići na Novoj Libanskoj Gori hram od belog mermera i zlata koji mogu da vide pravoverni Šejkeri. Razume se, ovaj istorijski milje bio je pravi izazov za pisca da učini univerzalnim i aktualizuje karakter jedne zatvorene grupe, sekte, i njen odnos prema svetu.
Zanimljivo je da vas svaka vaša nova knjiga otkriva kao posve novog pisca. Reklo bi se da posedujete neverovatnu moć književne transformacije?
- To je tačno, svakom novom knjigom sam se trudila da pronađem i novu temu i novu pripovedačku formu. Nije nemoguće da su moja dijametralno suprotna tematska interesovanja u dosadašnjim knjigama i plod mog profesionalnog opredeljenja. Kao psihijatar, davno sam uočila da se duhovna i duševna izglobljenja ličnosti ne mogu pojednostavljeno sistematizovati. Svaka sudbina je slučaj za sebe, pa zato i moja najnovija knjiga o Ani Li nije istorijski već psihološki roman. Ova zanimljiva ličnost - kojom su se bavili i Dikens, general Lafajet, Marks i Džordž Vašington - pružala mi je više mogućnosti od ranijih književnih junaka, pa sa radoznalošću i zebnjom očekujem recepciju i čitalaca i kritičara. Prema tome, utisak da svaki moj novi roman donosi i „novog pisca“ sasvim je primeren opredeljenju koje neću napuštati ni u sledećim knjigama.
Šta vi trenutno čitate, koji naslov vas je posebno impresionirao?
- Sada upravo čitam veoma zanimljivu studiju Ričarda Dokinsa, jednog od najuticajnijih biologa i svetskih intelektualaca. NJegova knjiga „Zabluda o Bogu“ nije samo provokativna već je i inspirativna - iako se sa njim ne morate slagati. Na stolu mi je i poslednja knjiga pesnika Stevana Raičkovića „Male proze“. Moja je sreća što mogu da čitam na četiri svetska jezika, a što mi pomaže da i u svom delu pomirim različitosti. Ipak, sa posebnim zadovoljstvom čitam srpske spisateljice čije „žensko pismo“ stavljam u vrh svetske književnosti. Naravno da nikoga ne želim da favorizujem pa neću nikoga ni imenovati. Ali, moram da izrazim svoje nezadovoljstvo odlukom srpskih izdavača da naše spisateljice ne objavljuju na stranim jezicima. Nisam sifražetkinja, ali ne mislim da su naša braća po peru jedini zaslužili da se njihovo delo predstavlja svetu na nekom od vodećih jezika. To nije kulturna politika već kulturni debakl.
Kakvi su vam budući književni planovi?
- Pisci uvek imaju nove rukopise, a hoće li ih konačno završiti to ni oni sami ne znaju. Kao neko ko je više decenija pisao za „fioku“ (jer je fobija od moguće reakcije izdavača bila veća od autorovog narcizma), dovršavam rukopise čijim verzijama nisam bila zadovoljna. Verujem da ćemo u Beogradu i Americi promovisati dva nova romana. NJihovi radni naslovi su „Kuglica“ i „Kuća slomljenih ogledala“. Mislim da ću oktobra ove godine - kada u Beograd stižem za Sajam knjiga na kome će se pojaviti i moja najnovija knjiga, roman o Ani Li - poneti i završne verzije dva nova rukopisa. U ovom trenutku za jedan od ta dva nova rukopisa upravo konsultujem dodatnu i neophodnu građu, pa je moguće da ću potpuno preoblikovati koncepciju rukopisa „Kuća slomljenih ogledala“. Biće to ezoterijska priča čija je junakinja kultno ime evropske umetnosti. Više od toga ne smem niti mogu da kažem.
E. G.
14.12.06
Vera uliva mir
Dojna Galić-Bar, američka spisateljica i doktor psihijatrije
Visoko internacionalno priznanje Andrićeve akademije ovenčalo je poslednji roman Dojne Galić-Bar
Spisateljica srpskog porekla, Dojna Galić-Bar, inače doktor psihijatrije, već decenijama živi i radi u Americi. Književnica je nedavno boravila u Beogradu, gde joj je uručena Medalja Udruženja književnika Srbije koju ova ugledna nacionalna asocijacija dodeljuje stvaraocima od nacionalnog značaja.
Kako ste primili vest o nagradi, Visokom internacionalnom priznanju Akademije Ivo Andrić i šta ona za vas predstavlja obzirom na ime koje nosi?
Visoko internacionalno priznanje "Ivo Andrić"doživljavam najpre kao nov podsticaj i veru posvećenost pisanju. Pišem da bih se vraćala otadžbini i ljudima koje volim. Neprestana čežnja svih nas u seobi za otadžbinom, radost, seta, kad doživimo posetu i susrete dragih prijatelja u meni bude kreativnu motivaciju da pišem, jer sa svakim novim romanom ja se nadam da ću doći rodnoj grudi. Pišem noću, s lakoćom jer u noćnim časovima posle rada u klinici, u tišini doma u Ilinoju, dok pišem osećam da sam u domovini. Preko dana govorim engleski, a noću jezik otadžbine. Kroz pisanje smanjuje se daljina i obećava se ponovni susret. Internacionalna nagrada Akademije Ivo Andrić povezuje sve nas rasute po svetu kao u mom romanu "Zvona i vetar"za koji sam dobila nagradu. Zvuk zvona se širi vetrom koji ne zna za granice. Zato mi je ova nagrada vrlo draga, jer povezuje sve nas na svetu koji govorimo prelepi jezik otadžbine. Ovo priznanje koje mi je dodelio stručni žiri Akademije sa potpisom našeg velikog pisca gospodina Radomira Smiljanića je unelo novu radost u "otadžbinu kao krug svetlosti" (Andrićevi "Znakovi pored puta").
Kako doživljavate Andrića i njegovo delo?
Volim lirsku prozu Andrićevog "Eks ponta", njegove večite enigme oko pitanja šta je čovek u romanu " Na Drini ćuprija", zatim "Travničku hroniku" u kojoj je Bosna Gordijev čvor. Ta istorijska istina i ljubav prema svojoj zemlji koju opisuje sa dokumentarnom vrednošću izbijaju iz gotovo svakog dela Ive Andrića. Teško je opredeliti se za jedno delo, ali, "Travnička hronika" i "Na Drini ćuprija" su romani koji se retko sreću u svetskoj književnosti. Elegancija kojom Andrić piše bez obzira da li je to tmina ili svetlost, ljudska tragika mogućeg, željenog, ostvarenog je moguća samo kod velikog pripovedača. Te izuzetne psihološke analize i pripovedačke bravure su istorija, legenda i epopeja, legenda i ljubav prema otadžbini. Volela bih da sam videla film prema njegovom scenariju o Vuku Karadžiću. To je nova, meni nepoznata dimenzija njegovog stvaralaštva poput pesama koje nikad nije objavio.
Na čemu trenutno radite?
Moj četvrti roman je kod urednika i biće objavljen 2007. godine u jesen. Sada radim na svojoj novoj knjizi. U tišini mog doma čuje se moje kucanje i pucketanje vatre u kaminu. Moja je mašta bujna, čežnja je intenzivna i traži kreativno oslobađanje u pisanju. Osećam miris jeseni, žutih dunja i jabuka i sanjarim ponovni susret sa otadžbinom u 2007. Peti roman se zove "Kuglica". Radnja se odigrava u Americi sa sadržajem prepunom peripetija, lukavih dramskih zapleta. Ovo je roman o Vavilonu, o padu civilizacije u vreme čoveka otuđenog od svakog smisla.
Kroz vašu ordinaciju prošlo je preko pedeset hiljada izbeglica sa ovih prostora. Kako ste doživljavali sve te susrete s obzirom da ste i sami prošli kroz muke izbeglištva, kada je vaša porodica, posle konfiskovanja celokupne imovine, utočište potražila u Americi?
U pitanju je bilo obostrano lečenje. Ja sam slušala njihove priče o njihovim tragičnim sudbinama, njihovim patnjama i čežnjama i suočavala sam se sama sa sobom. U njihovim sudbinama prepoznala sve ono što sam preživela. Plakala sam zajedno s njima dok sam ih slušala. Upravo je to bio razlog moje odluke da dođem u Beograd. Toliko sam čeznula za Beogradom, a to sam godinama sama od sebe skrivala. Kada je Beograd ponovo bombardovan, upitala sam se da li je moguće da se to događa opet. Tada sam počela da pišem svoj prvi roman. Pisanje smatram jednim veoma dobrim načinom lečenja a i svojim pacijentima savetujem da pišu ili slikaju, da bi na taj način izrazili svoja osećanja. Ujedno, to je način da iz sebe izbace ono što ih opterećuje. Na ovaj način sam i ja na neki način spasla sebe romanima "Anđeli bez lica" i "Plavi golub".
BIOGRAFIJA
Dojna Galić-Bar je rođena u Bukureštu, uoči Drugog svetskog rata. Medicinu je studirala na Beogradskom univerzitetu. Psihijatriju je specijalizirala i usavršila u Parizu i Čikagu. U Americi slovi za jednog od najuglednijih stručnjaka iz oblasti psihijatrije, a bila je i jedina žena direktor psihijatrijske bolnice u Americi. Godinama se bavi privatnom psihijatrijskom praksom, u okviru koje se poslednjih deceniju i po intenzivno bavi problemima izbeglica sa naših prostora. Bila je supruga američkog senatora Bara, izrazitog borca za prava crnaca u Americi.
Pored romana "Zvona i vetar" napisala je romane "Anđeli bez lica" (2004) i "Plavi golub" (2005).
Mila Milosavljević