30.08.08
Mi idealizujemo maglovitost i krhotine proslosti
Kolum Meken
Inspirisan zivotom poljske ciganske pjesnikinje Papuse, irski pisac Kolum Meken podario nam je lik Zoli Novotne, romske igracice, pjesnikinje i revolucionarke. Njen neobicni zivot opisao je u romanu "Zoli", nedavno objavljenoj u izdanju "Lagune".
Tridesetih godina proslog vijeka Zoli je jos dijete i sa svojom porodicom luta drumovima kroz Slovacku. Ubrzo po izbijanju Drugog svjetskog rata fasisti brutalno ubijaju njene roditelje. Brigu o djevojcici preuzima njen djed i zajedno se pridruzuju grupi putujucih Cigana, harfista. Tako pocinje Zolina okrutna zivotna avantura. U sukobu kultura i vjerovanja, u vihoru politickih previranja, mlada i talentovana zena ulazi u krug ceskih avangardnih intelektualaca i umjetnika. Otkriva svoju prvu veliku ljubav, ali i surovu realnost poslijeratnog drustva. Njeno neuobicajeno socijalno porijeklo i umjetnicka dusa mogu je ili izdici iznad svih ili potpuno slomiti. "Zoli" je roman o ljubavi i gubitku, parabola savremene Evrope.
Kolum Meken je roden u Dablinu 1965. Pored "Igraca" (romana o slavnom baletskom igracu Rudolfu Nurejevu) i "Zoli", koje su jedine njegove knjige dostupne nasim citaocima, Meken je napisao i romane: "Pasja pjesma", "Ova strana svjetlosti", zbirke prica "Sve sto se mora u toj zemlji" i "Pecanje u glogovoj crnoj rijeci". Bavi se i novinarstvom. Njegovu prozu i eseje objavljuju poznate svjetski listovi: "New Yorker", "The New York Times Magazine", "Atlantic Month". Zivi sa suprugom i troje djece u Njujorku, odakle je i govorio za "Art Vijesti". Ovaj pisac ce sredinom oktobra boraviti u Sarajevu kao gost tamosnjeg knjizevnog festivala.
O svom neobicnom romanu "Zoli" o izuzetnoj ciganskoj pjesnikinji i pjevacici Zoli Novotnoj, iza koje se krije stvarna licnost, Bronislava Vajs, Meken je na pocetku razgovora rekao:
- Mislim da je najveci uspjeh u vezi sa ovom knjigom to sto je ona napisana. Morao sam da ucinim veliki imaginativni skok, da iznesem cinjenice kako sam bijelac, Irac, muskarac, pripadnik srednje klase, koji pokusava da napise knjigu o slovackoj Ciganki, pjesnikinji iz sredine pedesetih godina proslog vijeka. Ali, zaista ne bi trebalo da postoje price koje bi bile iznad nas. Price su ono sto nas cini jednakima. One su velika demokratija. Sve price su o "drugima". To je ono sto ih cini vrijednima. Mi stupamo u tijelo koje ranije nijesmo poznavali. Tako da sam i ja pokusao da napravim jedan veliki uzivljavajuci skok u dusu te zene. A, kada sam prvi put otpoceo istrazivanja, stupio sam u svijet o kome gotovo da nijesam nista znao.
Da li je romska kultura za Vas bila nepoznanica?
- U romsku (cigansku) kulturu usao sam praznih saka. Ali tu je postojala sloboda, jedan otvoren ulaz. Morao sam da budem otvoren za razlicite mogucnosti. I morao sam da preokrenem svoje sopstvene, ranije izgradene klisee i stereotipe. Poslije cetiri godine istrazivanja i pisanja, postao sam, ako ne dobro obavijesten onda u najmanju ruku promijenjen. Izjednacio sam moju inicijalnu ignoranciju sa opstim nivoom ignorancije sirom svijeta. Ja se ne razlikujem od drugih. Nijesam znao nista o Ciganima. Nijesam cak znao ni za rijec "Rom" ili "romski". Ali moj interes je bio podstaknut knjigom Izabele Foneske "Sahrani me uspravno" i tada sam zelio da saznam vise. Zelio sam da kopam po toj temi i da prevazidem sopstveno neznanje. Zelio sam da vidim postoji li mogucnost da ispricam tu pricu, koja je uglavnom neispricana, u Irskoj, u Srbiji, ili bilo gdje drugdje gdje se nalazimo. Jer, price Roma, ili Cigana i dalje su velikim dijelom neispricane.
Iza imena Zoli Novotne junakinje Vaseg romana krije se ime Bronislave Vajs, poljsko-romska pjesnikinja i pjevacica. Kako ste otkrili njenu zivotnu pricu?
- Trazio sam knjigu koja bi formirala vrh mojih ideja o egzilu, koga sam ja tokom svoje spisateljske karijere pokusavao da istrazim. On je bio - iako nijesam uvijek u potpunosti bio toga svjestan - moja opsesija tokom dvije decenije. I kada sam jednom shvatio da je egzil bio moja opsesija, doslo je vrijeme da ga se i oslobodim. Bio je to posljednji izlet u osobenu tamu. A onda mi je moja supruga, Alison, ispricala pricu o poljskoj pjesnikinji Papusi koja je bila vrlo poznata ciganska pjevacica tokom 1950-ih. Moja zena je citala o njoj u knjizi Izabele Foneske i kada sam ja vidio njenu sliku nijesam mogao da se oslobodim od nje. Kakva pjesnikinja. Kakav egzil. Kakva Ciganka. Da bih joj umakao, morao sam da pisem o njoj.
Da li ste isli u Slovacku kako biste istrazili teme za ovaj roman?
- Da. Putovao sam par mjeseci po Slovackoj i po djelovima istocne Evrope. Posjecivao sam naselja, razgovarao sa predavacima, muzicarima, visio po sirotinjskim naseljima, pokusavao da vidim svijet sa unutrasnje strane. Siromastvo pojedinih regija bilo je brutalno. Medu najgorima koje sam ikada vidio. I rasizam je bio zapanjujuci. Upoznao sam zenu koju su ljekari sterilizovali, porodice koje su iz svojih domova protjerali vatrom. Vazno je ne praviti blagoslov siromastva, iako.. sam upoznao neke gnusne ljude. I vidio sam veoma surove granice.
Ali u romskim ili ciganskim naseljima koje sam obisao nailazio sam na veliku darezljivost. Otvarali su mi svoja vrata, tjerali me da sjedim, pricali mi price. Da postoji takva darezljivost usred tolike sirotinje, to je za mene bilo zapanjujuce. Mislim, svi ti ljudi su me pozivali u svoje domove. Trebalo je da me izgrde zbog mog muka i ignorancije. Trebalo je da se late oruzja protiv policajaca sa kojim su se svadali svakoga dana. To me je zaprepastilo. I mi bismo sjedeli i po cijelu noc pjevali pjesme. Ja sam pjevao irske balade. Sva djeca su se prislonila uz mene, a ponekad bi i tako zaspali. Vjerovatno zato sto sam pjevao tako grozno.
Sjecam se da sam jednoga dana bio u Sviniji, u mjestu koje oni zovu "kamp onih koji jedu pse". Vidio sam djecaka koji sjedi pored mosta i savija cigarete. Taj most je zapravo bio gomila krsa, napravljen od dasaka, aluminijumskih plahta, konopaca, debala drveca, raskvasenog kartona, automobilskih guma, i svake vrste otpada. Sam po sebi djecak je izgledao kao da je dio mosta. Stavljao je duvan na papir. Potom sam primijetio kako je iscijepao stranicu knjige kako bi od nje pravio kartice za pravljenje cigareta. Posto je povukao dim, papir se u trenutku razbuktao i on je pusio u brzim i ostrim potezima. Kada je zavrsio, iscijepao je preostale stranice knjige i strpao ih u dzepove svoga dzinsa. Bacio je korice knjige i spustio se pjesice do mosta.
Kada je otisao do oronule supe, ja sam odsetao da vidim sta je on to pusio - bio je to slovacki pijevod knjige francusko-rumunskog pisca Siorana. Nevjerovatno.
Zivotna prica Zoli Novotne bila je nesvakidasnja: nacisti su ubili njenu porodicu tokom Drugog svjetskog rata, ona je zivjela u Cehoslovackoj pod socijalizmom. Nije li njen zivot svjedocanstvo o burnom dvadesetom vijeku?
- Da, svakako da jeste svjedocanstvo o velikom djelu XX vijeka. Zapravo, ono sto ne bi trebalo nikada da zaboravimo, da se ne bi ponovo dogodilo.
"Zoli" je roman o pjesnikinji, ali njeno doba moglo bi biti nase doba u kome zivimo. Slazete li se?
- Da, tamo gdje smo bili je cesto ono mjesto gdje smo sada. Jedino i samo nade tih vremena idu na bolje, kako bismo srusili kulturu ignorancije. Ali, ja zarko zelim da idem u danasnje vrijeme i da pokusam da ovdje pronadem neku nadu.
Kakva je bila uloga Zoli Novotne u novijoj romskoj knjizevnosti?
- Pa, ona je pisala na najosnovnijem nivou. I to je ono sto je po sebi zapanjujuce za kulturu koja je primarno usmena kultura. Ona je slomila kalup. Ona je stvorila nov nacin saopstavanja svojih prica, prica iz svog naroda, i to kroz poeziju i pjevanje.
Romska kultura je marginalizovana kultura, ali u Vasem romanu pokazali ste koliko je ta kultura bogata. Koliko mi zapravo (malo) znamo o romskom ili ciganskom nasljedu?
- Znamo veoma malo. Potrebno je da saznamo vise. Najprije, samo u Evropi postoji od 10 do 12 miliona Roma. To je, na primjer, dva puta vise od populacije Irske. Postoje brojni problemi koji iskrsavaju kada govorima o iskustvima sa Romima. Po tradiciji oni su bili oralna, usmena kultura, tako da je proces "pamcenja" razlicit. Postoji nepovjerenje prema ucenju iz knjiga. Pjesnici i naucnici su uglavnom ignorisani cak i u skorasnjim godinama. Mozete cuti kikot kada neko izgovori rijec "ciganski intelektualac". I to je neka vrsta nenormalnosti. Mozda je prica o Ciganima toliko bolna za susrijetanje sa njom. Mi ne mozemo vladati njom. Umjesto toga mi idealizujemo maglovitost, krhotine proslosti, ili mi brutalizujemo uzasnu sadasnjost. Ima toliko puno prisutnih stereotipa o romskom narodu.
Ima li kakvih slicnosti izmedu Vasih romana "Zoli" i "Igrac"? Obje price su o egzilu, zar ne?
- Obje price su o osobama koje su u egzilu i pokusavaju da pronadu put nazad, do svog doma - jedan junak to cini kroz ples, igru, a drugi kroz poeziju. Oni svoj dom pronalaze u tim stvarima. Oboje su, naravno umjetnici. I oboje prelijepo izrazavaju sebe na licu bolnog svijeta. Ja smatram da je Rudolf Nurejev prozivio najljepsi dio svog zivota kroz igru, a Zoli je zivjela najljepsi dio svog zivota iskazujuci se kroz poeziju.
Moze li se Vas roman "Zoli" citati kao knjiga o manjinama u Evropi i rasizmu protiv Roma?
- Ja sam zelio da to bude prica, dobra prica, srceparajuca prica. A ispod toga da postoje politicki stavovi i tako dalje. Ali na kraju, moj zadatak je bio da ispricam pricu, a ne da kazem ljudima kako da razmisljaju. Citaoci ce dobiti ono sto zele od knjige. Najbolji citalac mogao bi biti sposoban da me poduci o cemu govori moja knjiga. Dopadaju mi se ti cinovi kreativnog citanja isto kao sto volim kreativno pisanje.
Kakve su najcesce reakcije Vasih citalaca na knjigu "Zoli"?
- Nevjerovatno je, ali dobio sam puno crteza sa likom Zoli od ljudi kojima se dopala knjiga. To su ucinili umjetnici koji su pozeljeli da je skiciraju. Onako kako se njen lik javio u njihovim umovima.
A, sta kaze kritika?
- Od strane kritike tretiran sam uopsteno i to vec duze vremena!
"Zoli" nije "irska" knjiga. Kako ste postigli distancu i uspjeli da pisete o, za Vas, potpuno novoj temi?
- Mozda to i jeste irska knjiga. Ali, mozda je i balkanska knjiga. Ili mozda je to francuska knjiga. Ali, ono sto bih ja zelio je da ta knjiga bude citana svuda, da ima znacenje bilo gdje drugdje. I proces pisanja je takav, ja moram da prionem i da citam puno. Proveo sam godinu dana u njujorskoj Javnoj biblioteci. A potom sam morao da putujem. Bio je to cetvorogodisnji projekat.
Istovremeno ponosni i postideni
- Cak i medu njima samima postoji duboka ambivalencija oko romskog identiteta - oni su u isto vrijeme i ponosni i postideni. Oni su ponekad i povrijedeni da bi nazvali sebe Romima. Postoje brojni klisei o njima samima. Ali, ima Roma bankara, kompjuterskih tehnicara, filantropa, glumaca, svih vrsta ljudi o kojima nije neophodno da se cuje. Imaju vema bogatu kulturu, takode veoma jake porodicne veze, muziku, nacin na koji pamte, izrazenu darezljivost. Kod njih postoji obilje stvari koje zbunjuju, ali to je tako u bilo kojoj od drugih kultura.
Nedostaje mehanizam javnog negodovanja
U mom dijelu sveta, na Balkanu, i dalje su veoma jake predrasude o Romima. A kakva je situacija u Irskoj?
- Tako je i ovdje. Prije samo nekoliko nedjelja vratio sam se u Irsku i tu su bili ogromni protesti protiv Roma koji su se preselili na zeleni prostor na gradskoj zaobilaznici. Kakva zajedljivost u novinama i na radiju. Naravno, postoje nomadi svuda, koji su poput Roma, ali etnicki Irci - oni se i dalje razlikuju. A potom sam bio u Napulju, u Italiji, gdje su ih tjerali vatrom iz njihovih kampova. To je najmanje prihvatljivo lice rasizma. To je dovoljno da vas otjera u ocaj. Ali tako velika masa Roma i dalje nema unutrasnji glas ili mehanizam javnog negodovanja. Dio teskoca se pripisuje njihovoj sopstvenoj tisini koja ide na ruku stereotipima.
Vujica OGNJENOVIC