Znak serafima

16.06.07

Skoro šest vjekova, u periodu od 1230. do 1818. čelnici franjevačkog reda krili su grob svetog Franje Asiškog (1182-1226). Zbog koje tajne? Odgovor na ovo pitanje dao je američki pisac Džon Sak u romanu "Znak serafima" (u originalu "The Franciscan Conspiracy" - "Franjevačka zavjera"). Sakov roman je zasnovan na istinitim događajima, otmici i skrivanju posmrtnih ostataka sv. Franja Asiškog. Radnja romana se dešava u 13. vijeku, poslije smrti sveca, u doba kada se ekstremno siromaštvo religioznih zilota kosilo s procvatom trgovine, monaških redova i visokih crkvenih dostojnika. Mladi pustinjak Konrad biva uvučen u lavirint tajni oko bizarnih i zagonetnih događaja koji su uslijedili poslije smrti Franja Asiškog 1226. godine. Njegov pohod uvlači ga u živote svjetskih trgovaca, proračunatih klerika, neustrašivih žena, pa i samog pape Grgura X. "Znak serafima" (izdavač je "Editor", prevod Magdalena Reljić) je raskošno ispripovijedan istorijski roman, zasnovan na decenijskom proučavanju franjevačkog reda a otkriva jednu od mogućih istina o smrti sv. Franja Asiškog.

Džon Sak je rođen 1938. godine u Springfildu (Ohajo, SAD), studije engleskog jezika i književnosti zavšio je na Jejlu, a postdiplomske iz kreativnog pisanja u Vašingtonu. Sada živi u Džejksonvilu (Oregon, SAD), odakle je i govorio za "Vijesti". O tome kako je nastajao roman "Znak serafima" Džon Sak je rekao:
- Godine 1985. objavio sam roman za mlade pod naslovom "Vuk u zimi", on je bio zasnovan na ranom periodu života Franja Asiškog, kada je on još bio tinejdžer, sam na svom putu i prije nego što je imao svoje sljedbenike. U to doba, pored ostalih dogodovština, on je radio kao bolničar u leprozorijumu. Naučio sam puno o lepri, koju sada zovu Hansenova bolest, kroz svoja istraživanja - o njenim uzrocima, simptomima, periodu inkubacije - i ono što sam otkrio razmišljanjem dovelo me je do "Znaka serafima".
Moja originalna zamisao bila je da napišem novinski članak ili dokumentarnu knjigu o toj svojoj ideji, ali shvatio sam da bi bilo teško dokazati bilo kakvu teoriju posle 800 godina. Na kraju, izabrao sam da se zabavim, da napišem roman i da ostavim ljudima da sami izvedu svoje zaključke.

"Znak serafima" nije Vaša prva knjiga o ovom svecu. Kao što pomenuste prethodila joj je "Vuk u zimi". Zašto ste odabrali svetog Franja Asiškog da o njemu pišete?
- Sveti Franjo je oduvijek bio moj junak. "Vuk u zimi", ta knjiga za omladinu, nastala je kao inspiracija za 800. godišnjicu od njegovog rođenja, 1981. godine. Istraživanje koje sam obavio pišući taj roman dovelo me je do "Znaka serafima". Ja trenutno završavam roman blizak "Znaku serafima". Radni naslov je "Anđeoski prolaz". Nadam se da će biti štampana ove godine, a prevodi će početi već sljedeće godine.

Otimanje i skrivanje zemnih ostataka svetog Franja Asiškog se zaista dešavalo u prošlosti. Ali, šta se krije iza tog čina? Koji su razlozi?
- O otimanju sam saznao u knjizi "Nova Vita di San Francesco" Arnalda Fortinija, penzionisanog gradonačelnika Asizija. On je predočio nekoliko mogućih objašnjenja događaja. Iznijeću njegov citat koji je na engleski prevela Helena Moak:
"Tijelo sv. Franja Asiškog odnijeto je iz privremenog konačišta, male crkve Sv. Đorđa u novu Baziliku sv. Franja, 25. maja 1230. godine. U savršeno uvježbanoj procesiji u blizini njegovog odredišta, naoružani čovjek iz komune zgrabio je mrtvački sanduk, unio ga u crkvu, povukao rezu na vratima i sahranio ga u šupljinu napravljenu u masivnoj stijeni"
"Razlog za bizarno dešavanje nesumnjivo se razvio zbog izuzetnog poštovanja za relikvije svetaca i to je bila karakteristika srednjeg vijeka. Tijelo je možda bilo oteto da osigura grad od njegovog starateljstva i da spriječi da ga ugrabe ili osakate željni lovci na relikvije"
"Sljedeće objašnjenje predočava da je prošlo četiri godine od smrti sv. Franja; za to vrijeme tijelo je nesumnjivo propalo. Velika većina u enormnim masama tiskala se u gradu ne bi li vidjeli stigmate, ali one vjerovatno da više nijesu bile vidljive. Sa tijelom sigurno skrivenim od pogleda, opasnost od razočarenja je nestala".
Moje lično zapažanje je da su oni isto tako mogli biti razočarani -kada su vidjeli da se tijelo sveca raspada. Oni su možda očekivali da se tijelo očuva u nepokvarenom stanju.
Da se vratim Fortiniju, koji kaže: "Ovim trima objašnjenjima treba dodati i četvrto - da se ogromna masa posjetilaca, gradskih ljudi i fratara pod emocionalnim okolnostima izmakla kontroli i da su se iz vlasti umiješali kako bi ponovo uspostavili javni red".
Naravno, moj roman pretpostavlja i alternativu za sva ta objašnjenja - a to je da je tijelo imalo izložene znakove lepre. To je možda bilo držano u tajnosti, naravno, iz razloga što je leproza podrazumijevala u srednjem vijeku kaznu za grijeh. Otkriti Franja kao grešnika bi dovelo u protivrječnost njegovu svetačku reputaciju i javni lik.

U ovom romanu pisali ste o stigmama sv. Franja, kako je on dobio stigme, pet rana na rukama. Ali, šta je čudno i nepoznato u toj priči?
- Franjo je bio slijep u vrijeme svoje smrti. Jedna stvar mi je pala u oči kod njegovih ranih biografa, a to je pitanje vremena njegovog sljepila. Zvanična biografija, koju je napisao sv. Bonaventura, kaže da se to desilo kao rezultat njegovog putovanja u Egipat i izlaganje jakoj sunčevoj svjetlosti tamo. Ranija biografija, čiji je autor Tomas di Celano, (kasnije je bila zabranjena od strane reda) kaže da je on oslijepeo u doba kada je primio stigmate. Sljepilo često prati lepru, zbog nesposobnosti pacijenta da zatvara kapke na očima. Što više, prvi djelovi tijela napadnuti od te bolesti bivaju ruke i stopala. Inkubacioni period je oko petnaest godina - surovi vremenski perod između Franjovog rada u leprozorijumu i njegovog dobijanja stigmata. Iz ovog možete zaključiti kakva je putanja mojih razmišljanja.
Franjo nikada nije tvrdio da je primio stigmate ili da "nosim rane Hristove na mom tijelu", kao što sv. Pavle kaže da je on imao. Sigurno je da se nešto moćno dogodilo na planini La Verna, kao što je on nagovijestio u svojoj poruci bratu Leu (da je imao viziju serafima s krilima u obliku raspeća, prim.a.). Meni lično se čini da bi Franja ponizili kao sveca, ako bi dali prednost leprozi a ne stigmatama, vjerujući da je zaslužio prvo, da je bio nedostojan drugog.

O Franju se često razmišlja kao o prvom stigmatizovanom, ali niko zasigurno nije znao šta je mislio sv. Pavle. Zanimljiv je i podatak da je bilo oko 300 stigmatizovanih i prije slučaja sv. Franja, a nijesu svi od njih bili religiozni. Ta mogućnost se jednostavno nije desila ljudima prije vremena sv. Franja. Možete li pretpostaviti šta bi psihijatar od tog slučaja napravio?
Koliko je danas jak kult sv. Franja Asiškog?
- Zaista ne znam koliko je danas popularan kult sv. Franja. Kao što sam pomenuo u prethodnom odgovoru, pojava ekološkog pokreta takođe je oživjela interes za sv. Franja, jer su ga uzeli za svog zaštitnika. Uopšteno, čini se da je veoma popularan kao protivteža modernom materijalizmu.

Da li je "Znak serafima" preveden na italijanski? Da li je bilo zvaničnih reakcija katoličke crkve na vaš roman?
- Roman je preveden na italijanski jezik pod naslovom "I Sigillo di Dio" (izdavač je Sperling and Kupfer Editori iz Milana). Još je preveden i na 18 jezika. Nijesam imao formalne reakcije na knjigu od katoličke crkve ili reda franjevaca, iako mi je stigao veliki broj pojedinačnih i mejlova sa različitim opsegom reakcija.

U "Znaku serafima" glavni lik je monah - detektiv, kao i glavni lik "Imena ruže" Umberta Eka. Da li je Eko uticao na Vaše pisanje?
- Zaista sam uživao u Ekovim knjigama, pored i ostalih srednjovjekovnih misterija kao što su "Stubovi zemlje" Kena Foleta i serijal detektivsko-monaških priča o braći Kaedfil autora Elisa Pitersa. Najveći uticaj na moj roman, ipak imale su misterije u vezi sa životom, sahranom i legende o sv. Franju. U bibliografiji sam naveo mnoge izvore svojih istraživanja. Vaši čitaoci mogu pregledati tu listu ako se za to interesuju, ili ako žele da saznaju više o pozadini i da se upuste u sopstveno istraživanje mojih ideja.

Napisali ste knjigu o moći religije i vjere. A, kako vi vidite hrišćansku religiju u 21. vijeku?
- Čini se da će vjera opstati. Međutim, vidim da je hrišćanska crkva na raskršću, više nego u vrijeme Vatikana II, iz 1960-ih (drugi Vatikanski koncil, sproveo ga je papa Jovan XXIII, prim.a.). Mistična tradicija hrišćanstva je oživjela i interes za nju raste još od početka 20. vijeka. Takođe, kako se svijet sužava i vjerski sljedbenici su naučili mnogo o drugim različitim kulturama i religijama, te su i druga vrata ostala otvorena. Oni su otkrili da kada neko jednom prekorači rituale i sistem vrijednosti individualne religije i dopre do nivoa gdje rukovode mistici svih vjera, jezik je upadljivo sličan i blizak - bilo da su ti učitelji hrišćanski mistici, zen budisti, sufi pjesnici, nju ejdž gurui ili bilo koji drugi.
Mistični elementi hrišćanstva čini se da su postali popularniji, naročito među mladim ljudima, na račun organizovane strukture rimokatoličke crkve i drugih hrišćanskih crkava. Kada ljudi traže direktnu vezu sa Bogom, to pretpostavlja "posrednika", sveštenika, rabina, mulu (vrhovni kadija), za one koji su zaobiđeni u nezgodnoj poziciji. Mnogi vjernici se manje uzdaju u posrednike pri interpretaciji svetih tekstova i izvode sopstvene zaključke.
To ne govori da će doći dan kada će formalna religija postati beznačajna. Put ka Bogu uključuje ljude iz mnogih različitih djelokruga duhovnog razvoja. Neki će biti uvijek u poziciji da od religije traže uputstva i usmjerenja. Pometnja može nastati kada hrišćanstvo ili druga religija zahtijeva da jedino ono ima pristup istini i da njihova riječ o nečemu bude zaključna.
Upravo sam objavio knjigu "Čežnja za ocem" (Hohm Press, Prescott, Arizona), knjigu misaone molitve, koristeći Božiju molitvu kao katalizator. U tom dijelu citirao sam Bernadeta Robertsa, koji kaže: "Iako znamo da svaka religija gaji osjećaj da sama može pregaziti rijeku, smatram da je daleko bolje pregaziti je zajedno, jer je teško presijecati tok". Svjestan sam da veći faktor u budućnosi mora biti ekumenizam da bi se premostile kulturne podjele.

Kako Vi objašnjavate trenutno veliku popularnost romana zasnovanih na temama iz hišćanske religije?
- Interesantno je što najpopularniji romani o hrišćanstvu izgledaju poput objašnjenja neotkrivene "istine" o incidentima koji su bili prihvaćeni u prošlosti vjere. Naravno, mi ne možemo reći šta se sa sigurnošću desilo prije 2000 godina, ali vjerujem da je otkriće svitaka sa Mrtvog mora (Kumranski rukopisi, prim a.) označilo tačku preokreta. Odjednom, mi imamo alternativna jevanđelja, pored tradicionalnog Novog zavjeta i naučnici koji proučanvaju Bibliju otkrivaju da činjenice i objašnjenja iz ranijih vjekova nijesu od koristi. Ljudi su postali više skeptični prema starim pričama i više ih intrigiraju tajna hrišćanska mistična društva koja su u podzemlju cvjetala vjekovima. Druga kategorija popularne fikcije, bilo da obavija velom tajni hrišćanstvo ili ne, je "dobro protiv zla", alegorične fantazije, kao što su "Ljetopisi Narnije" (K. S. Luisa). One će uvijek biti popularne, jer u mitološkoj formi predstavljaju borbu svakog od nas sa kojom se suočavamo na sopstvenom životnom putu. Kao junaci naših sopstvenih priča, mi smo predstavljeni u herojskoj borbi sa drugima i uvijek ima nade da će dobro pobijediti na kraju.

VESELI TRUBADUR I POETA

Sveti Franjo Asiški je najpopularniji hrišćanski svetac, unutar rimokatoličke crkve, a i šire. Kako Vi lično vidite sv. Franja kao sveca? Zašto je on toliko značajan i danas?
- U jednom smislu, sv. Franjo je bio istinski sin crkve. On je bio dovoljno priznat da dobije odobrenje od pape Inoćentija III i prije nego što je osnovao svoj novi red. U 13. vijeku bilo je na hiljade ljudi koji su propovijedali ekstremno siromaštvo, uključujući bogumile, katare i valdenežane - oni su bili osuđeni kao jeretici i poslati u smrt.
Ali, Franjo je takođe bio mistik, prirodni mistik da budem precizniji, njegovo pronicanje ga je nosilo iza ograničenja organizovane crkve. Njegovo potpuno predavanje biblijskom siromaštvu i njegov lični odnos prema Isusu učinili su ga omiljenim kod sljedbenika i obožavalaca, kako u prošlosti, tako i danas. Premda se držao strahovitog samouzdržavanja, on je uvijek bio veseli trubadur i poeta. Formiranjem tri monaška reda, on je učinio korisnim životni put religioznih žena i položaj ljudi. Činjenica je da on nije dozvoljavao sebi da ga obuzdavaju stroge doktrine hrišćanske crkve, te je tako sebe učinio prihvatljivim isto tako i među mnogima van hrišćanske crkve. On je takođe gajio posebnu odanost prema ženskom božanstvu, koje je obožavao u formi Madone Poverte i to u eri kada su crkvom dominirali muškarci.
Mnogi su danas na istom putu, kao i sljedbenici u Franjovoj eri i njegovo nepokolebljivo posvećenje u svojoj potrazi za Bogom ostaje kvalitet kome mi možemo da se divimo i nadamo da se možemo na njega ugledati. Njegovo poštovanje za sva božija stvorenja i tvorevine isto tako odjekuje među savremenim ekolozima koji se brinu o čovjekovoj sredini, a sv. Franja su prihvatili za svog patrona.

OD SAMOSTANA DO SVAMI MUKTANANDE

Da li Vi, lično imate nekakve veze sa franjevačkim redom?
- Nikada nijesam bio franjevac, niti sam član trećeg reda (za svetovnjake). Živio sam u Trapist manastiru u Kentakiju dvije godine prije nego što sam završio školu, iskušenički otac mi je bio Tomas Merton. Boravio sam i u hinduističkom hramu u Ganešpuriju, u Indiji, dok je Svami Muktananda još bio živ.
Franjevce koje sam lično poznavao bili su umiješani u socijalne slučajeve i činili su dobro siromasima. Po temperamentu, više sam usmjeren ka razmišljanju. Na drugi način želim da kažem da bih se bolje osjećao u manastiru među trinaestovjekovnim monasima (iz mog romana), živeći kao monah, nego među duhovnjacima - iako su moje simpatije očito okrenute prema franjevačkim duhovnjacima.

Vujica OGNJENOVIĆ