01.01.14 Književna istorija
ŠTA JE BIBLIOGRAFIJA PERIODIKE KNjIŽEVNOJ ISTORIJI
Kad istraživač, svaki put na putu ka tačnosti nekog podatka o periodičnoj publikaciji, krene ka polici s obaveznim, jer u potpunosti neophodnim knjigama, i uvek pogleda u jednu od njih, kakva je Srpska književna periodika 1768–1941, onda je potpuno razumljivo što danas, a u izdanju istog Instituta za književnost i umetnost u Beogradu – jedinog koji sistematski proučava građu iz periodičnih publikacija – jednako neophodnom smatra i zbornik radova na još uvek nedovoljno proučenu temu; ona je naznačena u naslovu najnovije publikacije koja zbornikom radova selektuje pojedinačne, a uvek važne, probleme na temu periodičnih publikacija. Još tačnije kazano, ova knjiga produbljuje probleme u vezi s iskazivanjem važnosti periodike u nauci o književnosti.
Iako je u središtu pažnje periodika, što je nesumnjivo važno za projekat koji vodi ovaj Institut, još je više taj centar istraživanja sada usmeren ka onom značaju koji za nauku mora da ima i bibliografija tih publikacija. To svakako znači kako dobro utemeljen projekat – zasnovan, pre svega, kako uvek mora da bude u nauci, na onom što se danas posprdno naziva pozitivizam – ima za svoju temu upravo onu koja izaziva nove ideje, one koje i te kako jednom moraju da postanu delotvorne za književnu istoriografiju i nacionalnu kulturologiju, ako, verovatno, ne – a zašto ne! – i komparatistiku. U uvodnoj reči jedne od urednicâ, Vesne Matović, pregledno je izloženo dosadašnje proučavanje srpske periodike i višetomno publikovanje tih rezultata, bilo onih sistematsko-monografskih, kao i onih koji su opisali i komentarisali pojedinačne teme proistekle iz periodike (a indikativno naslovljene kao Letopis kulturnog života), a pružaju, rečima urednice, „potpuniji uvid u kulturni i umetnički život”. Otud je i ovaj zbornik radova interesantno podeljen u tri celine: prvu čine radovi opštijeg karaktera, gotovo monografsko-teorijskog nivoa, uz studije o specifičnim temama pojedinih periodičnih publikacija, druga celina, i te kako dobrodošla, a veoma važna za dalja razmišljanja, obuhvata sve rečeno u javnoj diskusiji o problemu proučavanja periodike, pa i njene bibliografije. Treći deo donosi nekolike bibliografije i indekse, imenski i prema naslovu časopisa; pogotovu je ovde od važnosti detaljna bibliografija prednadrealističke periodike (Biljana Andonovska i Bojan Dražić).
Kad Vesna Matović, čiji rad otvara prvu tematsku celinu, naslovi svoj prilog kao „Bibliografija periodike i istorija književnosti i kulture”, onda svakom čitaocu biva potpuno jasna intencija i ovog zbornika radova, ali i pravac tumačenja koji se odnosi na funkciju izučavanja priloga u periodici. Dodajući onom uvodnom nabrajanju važnih publikacija – tematski zaokruženih oko bibliografije svih periodičnih publikacija – još dve, ne manje značajne (Bibliografija srpskih almanaha i kalendara Miodraga Matickog, do danas neprevaziđene monografije!) i Branke Bulatović bibliografiju srpske štampe od njenih početaka (1768, tj. 1769) do centra romantizma (1849), autorka je, zapravo, započela razmišljanje metodološkog karaktera, iz kojeg proističe i tumačenje problema istaknutog u naslovu. Uzimajući za svoje poredbeno uporište jedan nemački rad, ukazala je koliko je strana nauka o književnosti otišla dalje od naše; koristeći dobre rezultate nemačke nauke, i srpska bi, prema ispravnom mišljenju Vesne Matović, uspela da, bibliografijom svih članaka u svakoj od periodičnih publikacija, dobije najbolju građu za novo viđenje sopstvene književnosti i, šire, nacionalne kulture. Nešto od ovih ideja dao nam je svojevremeno Pavel Jozef Šafarik u svojoj Istoriji srpske književnosti, onoliko koliko je uspeo sâm, ili uz pomoć nekolicine prijatelja, da sakupi do kraja svog boravka u Novom Sadu, 1833. godine, dakle, kojom je najveći deo svoje građe, bibliografske i literarne, prikupio i kritički opisao.
Prilog Staniše Tutnjevića ističe važnost utvrđivanja onakvih kriterijuma u bibliografskom (p)opisu građe iz periodike, koji bi ukazao na sve važne činjenice za potpunije književnoistorijsko viđenje srpske književnosti. S pravom ističe dobro urađenu bibliografiju priloga u časopisima Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1991). Kritički opisujući takvu vrstu naučnog posla, autor ističe i razliku među bibliotečkim bibliografskim poslom i bibliografskim zadatkom književnog istoričara. U takvoj vrsti istraživanja sustiču se ove dve oblasti, ne smetajući jedna drugoj, ali su drukčije funkcionalnosti, pa im i metodologija postaje različita. Naučna komunikacija, naime, među književnim istoričarem i prilogom u periodici podrazumeva, uz prethodnu katalogizaciju i bibliografiju časopisa, i naučnoknjiževni opis kritičkog oka, upravo stoga što bi takva bibliografija bila građa za književnu istoriografiju. I bivala bi potpuno u znaku jednog znamenitog zbornika radova – Wissen bewegen (2008) – koji se okrenuo novoj i drukčijoj književno-istorijskoj motivaciji, naime, da poetiku jednog doba ne određuju samo monografska dela, već, i to još koliko!, i prilozi, za nauku najčešće, nažalost, zatureni u koricama časopisa, a koji, čak i kad su epigonski, a tek tada pogotovu, čuvaju, jer oponašaju, poetiku jednog doba. Konačno, i voluminozna bibliografija negdašnjeg upravnika biblioteke u Koburgu, Rudija Mehtholda (Rudi Mechthold), o časopisima važnim za zavičajnu istoriografiju (1800-2009) ovom prikazivaču ukazuje se kao dobrodošla publikacija za odmeravanje onog što je dosad urađeno u srpskoj nauci o književnosti, kojoj bibliografija časopisa svakako mora da pripadne. Rađena kao prilog za građu istorije pojedinačnih kulturoloških regija, ona, po svojoj metodologiji, nalikuje onoj koju je svojevremeno izdao Institut za književnost i umetnost, a koja se spominje i fotografijom naslovne stranice ilustruje u prilogu koji čitaoca uvodi u ovaj najnoviji zbornik radova. Prikazivač je, međutim, prilično ponosan kad, upoređivanjem te nemačke i ove srpske knjige, ustanovi koliko je naš bibliografski popis periodičnih publikacija detaljniji, jer navodi sve urednike časopisa, osnivače i potonje urednike, kao i promenu naslova kod pojedinih časopisa. To je, svakako, srpskoj nauci za ponos, a dodatni elan projektu Instituta koji tim stopama preciznosti dalje istražuje.
Zaslužan za sve ove pohvale upravo je Miodrag Maticki, koji je takve institutske publikacije objavio pod svojim rukovodstvom, ali i kao autor već spomenute bibliografije almanaha; ovaj put pojavljuje se prilogom „Bibliografija književne periodike – put do žive baštine”. Ovaj put pažnju je posvetio onome što je serijski izašlo u više od šesnaest tomova – biblioteci usmene književnosti. Iz uverenja o neophodnosti književne građe iz periodike, a za potpuniju istoriju srpske književnosti, autor je uverenja da bi se hrestomatijama usmenih narodnih tvorevina rasutih po časopisima dobio tačniji uvid u poetiku narodnog pevanja, možda čak i nešto drukčije sagledanu od one koja je zasnovana samo na čuvenim Vukovim zbirkama. Tačno i hvale vredno zapažanje ipak bi moglo istraživača da ostavi u nedoumici o tome da li takva bibliografsko-hrestomatska pažnja treba da bude osmišljena samo oko tog dela srpske književnosti. Šta, dakle, činiti s umetničkom? Kako nju sistematizovati? Miodrag Maticki je svojim razmišljanjima ostavio prostor ovakvoj provokaciji za buduće istraživače periodike i njene bibliografije.S ovim radovima, metodološki opštijeg karaktera, jer proniču u funkciju bibliografskog opisa periodike, saglasan je i prilog Dragane Grbić („Bibliografska istraživanja u funkciji proučavanja srpske periodike 18. veka”). Iako skromno nazvan preglednim, ovaj rad podstiče na ideje o važnosti proučavanja upravo osamnaestog stoleća kao nezaobilaznog doba za oblikovanje građanske kulturološke svesti. Utoliko važniji, jer ukazuje kako se takva svest formirala i na kulturi čitanja i ono malo periodike koja se pojavljivala u srpskom prosvetiteljstvu, takav metodološki putokaz insistira na činjenici koja se u našoj nauci još uvek odbija, baš zato što se ne razume; a ne shvata se upravo zato što se ne istražuje, ni knjiga ni periodična publikacija. Nemačka nauka nas je i u tome pretekla.
Osim toga što u Volfenbitelu imaju Institut (!) za proučavanje tako važnog – prevažnog! – 18. stoleća, osim toga što izdaju zbornike radova koji monografski obrađuju po jednu važnu temu vezanu uz ovo svetski važno kulturološko doba, oslanjaju se i na jednu, po formatu samo, knjižicu, i to dvotomnu, u kojoj su popisani i ukratko komentarisani časopisi 18. veka s nemačkog jezičkog područja. Što je ta knjiga već odavno rasprodata može jedino da znači koliko je – važna. Šta nam je tu potrebno. Popis svih priloga iz srpskih periodičnih publikacija, njihovo žanrovsko razvrstavanje i predmetni indeks – posao koji bi omogućio da, nakon odlične monografske obrade Skerlićeve, o srpskoj književnosti u 18. veku sad dobijemo potpunu sliku; da dobijemo čak i to koliko je upravo književna reč davala impulse i oblikovala kulturološku svest tadašnjeg Srbina. O tome je ovaj prikazivač napisao oveći prilog, pa mu pripada zadovoljstvo da vidi mladog istraživača koji nastavlja tim idejama svoje istraživačke ideje.
Sledećih deset priloga u ovom zborniku posvećeni su pojedinačnim srpskim časopisima: Srpskom književnom glasniku (Slobodanka Peković, Jelena Milinković), Mladosti (Ana Ćosić Vukić), Delu (Biljana Andonovska), Poeziji (Goran Korunović); tu su i prilozi o stvaralaštvu ženâ (Stanislava Barać, Dragana Grujić i Gordana Đoković), o listovima međuratnog perioda (Vidosava Golubović, Bojan Đorđević), kao i o osavremenjavanju bibliografije periodike dostupne eletronskim putem (Marija Cindori Šinković). Svi ti radovi upravo pokazuju ono što i jeste bila namera čitavog zbornika: ukazivanje na važnost izučavanja, najpre kroz detaljan bibliografski (p)opis časopisa kao specifičnog obrasca inoviranja pojedinih žanrova, širenja i oblikovanja pojedinih tema, i kulturoloških svakako, ali i očuvanja poetike svog doba. Jedan mali žal priređivač ipak mora da istakne. Bez obzira, naime, na obrazloženje o naslovu „knjiženstvo”, koji mu je dobro znan, jer se metaforično poigrava sa srednjovekovnom srpskom rečju, ipak je naučno neutemeljen, jer je taj izraz, a tada je bio nazalizovan, značio „knjižestvo” (književnost), pa se onom ko nije upućen u istoriju srpskog jezika, strancu pogotovu, može činiti kako je srpski jezik još u srednjem veku imao poseban izraz za stvaralaštvo proizašlo ispod ženskog pera.
Ovom prikazivaču, konačno, posrećilo se da čita i ono što je najproduktivnije za istraživača. To je ovde, na str. 219–238, gde je objavljena diskusija na temu ovog zbornika. Izuzev zbornikâ radova koje objavljuje Vukova zadužbina i onih koje je u svojim ranijim knjigama imao Naučni sastanak slavista u Vukove dane, ovo je prava retkost, a toliko dragocena, da se, naime, sučeljavaju, i to živom rečju, mišljenja. Pravi podsticaj za nauku: živa reč! Izuzev Zdravke Radulović, osvedočenog bibliografa, svi ostali učesnici ovog okruglog stola, nažalost, zapravo su i autori priloga u ovom zborniku. Ostaje nedoumica o tome zašto međusobno zbore oni koji inače sarađuju na istom projektu, pa nam se to i publikovano prezentuje. Nije li bolje, ako već hoće da se dobro zamišljena naučna ideja, jer prevažna, proveri sa sagovornikom, na takav okrugli sto nisu pozvali i istraživači van Instituta. To bi moglo samo da doprinese dinamičnosti, ali i proveri ove naučne ideje oko bibliografije časopisa kao građe za kulturnu i književnu istoriju.
Ističući ne samo važnost, već i naučnu neophodnost ostvarenja ideje drukčije bibliografije srpske periodike u svrhu njenog književnoistorijskog tumačenja, ovaj prikazivač dodaje još jednu – pored već nekih spomenutih – ideju o tome da bi se moglo, u sledećem koraku, otići i rumunskom naučnom praksom. Ta nam je nauka, opet nažalost, najmanje poznata, a vodeća je u književnoteorijskoj misli – samo je treba čitati! U Bukureštu je, naime, još 1987. godine Jon Hanđiju (Ion Hangiu) objavio rečnik rumunske književne štampe za period 1790–1982. i tako ponudio još jednu ideju o tome šta bi i kako bi dalje moglo da teče istraživanje srpske periodike. Ponudio je i dobar metodološki obrazac, koji ovaj priređivač još uvek nije video u zapadnoevropskoj nauci. Uz to, još i tihi obol što lektor i korektor nisu valjano obavili svoj zadatak, jer u zborniku ima niz lektorski i korektorski nedopustivih grešaka. To nije potrebno ovom izuzetno važnom zborniku odlične istraživačke problematike.
Mirjana D. Stefanović