01.01.00
Politika
11.01.2003.
Podsećanje
Književno delo Mihaila Lalića
O poraženim pobednicima
Krajem decembra (2002. godine) navršilo se deset godina od smrti znamenitog romansijera Mihaila Lalića. Dvadesetak tomova čini opus Lalićevih značajnih dela. Mada je gdekad pisao pesme, kritiku, reportaže, putopise, dnevničku prozu, filmske scenarije i dramatizacije, veliko književno ime stekao je pripovetkama i romanima. Osobito su značajni njegovih 12 romana, od kojih su četiri antologijska ("Zlo proljeće", "Lelejska gora", "Hajka" i "Ratna sreća").
Lalić se rodio na početku Prvog svetskog rata, a započeo je književnu karijeru (za vreme studija u Beogradu) iščekujući Drugi svetski rat. U antifašističkoj borbi učestvuje na početku i na kraju rata. Središno ratno vreme otpatio je kao zarobljenik u fašističkim logorima u Kolašinu i Solunu. Kako je i svaka generacija Lalićevih predaka otrpela nekoliko ratova, razumljivo je što je i njihovom "naivnom" poezijom dominirala ratna tematika. Nije neobično što i u Lalićevoj prozi preovlađuju ratne priče, pa bi se ceo njegov pripovedni opus mogao nazvati imenom njegovog romana - ratna sreća. Pri tome reč sreća dobija širok raspon dopunskih značenja: neostvarena sreća, privremena sreća pobednika, a najčešće gorko-ironični antipod sreće - ratna nesreća.
Gledan iz ove tematske perspektive, Lalić je verovatno najbolji ratni pisac srpskoga jezika... Njegovi preživeli ratnici počesto su - poraženi pobednici. Većim delom svog stvaralaštva Lalić slika građansku komponentu (bratoubilačkog) rata u Crnoj Gori. Pri tome njegov - primetno autobiografski koncipiran - narator ne skriva svoju naklonjenost partizanima, kojima je i sam pisac aktivno pripadao. Lalić će tek u završnoj stvaralačkoj fazi - osobito u trima svojim poslednjim knjigama - kritičku oštricu okrenuti protiv "devijantnih" komunista, tj. protiv monstruma sa crvenom knjižicom (kako ih je sam jednom nazvao), koji su izneverili piščev mladalački ideal - moralno uzornih boraca za egalističku Utopiju.
Estetski zaokret
Lalićev roman prvenac (Svadba, 1950), dobio je nepodeljene pohvale kritike. Uspešno osvojivši (prestižni) žanr "velike priče", Lalić će se kasnije samo uzgredno baviti manjim pripovednim formama, ali ih neće napustiti do kraja svog stvaralaštva.
Drugi Lalićev roman - "Zlo proljeće" - predstavlja važan estetski zaokret. Od ovog romana počinje, da je tako nazovemo, "visoka škola" umetnosti Lalićevog romana. "Svadba" je potvrdila Lalićevu darovitost, a "Zlo proljeće" je ubedljiva potvrda školovanja te darovitosti. Posle epskog, deseteračkog viteštva "Svadbe", bučnog optimizma i u teškim zatočeničkim okolnostima, "Zlo proljeće" donosi stišani nemir i lirsku setu, sećanje na izgubljenu ljubav i izgubljenu slobodu.
U dekadi između 1950. i 1960. Lalić je objavio pet romana. Uz "Svadbu" i "Zlo proljeće" još i "Raskid", "Lelejsku goru" i "Hajku".
"Hajka" pripada najsloženijim Lalićevim romanima. U njoj se gotovo na istom stupnju važnosti prati dvadesetak junaka iz četiri zasebna ratnička tabora. Obuzdati tako disparatnu i razuđenu pripovednu građu i potčiniti je redu jedinstvenog umetničkog htenja, a pri tome izbeći plićake detektivske priče, to je mogao dosegnuti samo vrhunski umetnik. Kad sve vuče krupnom i spoljašnjem, a sve je umetničkim preoblikovanjem podešeno da zrači kroz tananosti najsićušnijih duševnih odziva, da bude, dakle, govor i izraz samih suština bića - to znači da je umetnik ovladao najsloženijim izražajnim prefinjenostima.
"Hajka" je prvi Lalićev roman pisan u dve verzije. Kasnije je ne samo preradio "Lelejsku goru" i "Raskid" nego je - radi estetskog i stilskog ujednačavanja - redigovao ili prepravio gotovo sva svoja značajnija dela. Malo je umetnika i u evropskoj literaturi koji su sa toliko upornosti, u tolikom obimu i sa tolikim uspehom, popravili i usavršili svoja dela prerađivanjem. Lalić je govorio da su objavljena dela "samo podnošljiv oblik nesavršenosti".
Motiv usamljenog junaka
Lalićeva "Lelejska gora" (prva verzija 1957. druga 1962. i konačna verzija 1990) najbolje je njegovo delo i jedno od najboljih napisanih na srpskom jeziku. Tu se ponavlja klasični motiv o usamljenom junaku, savremena varijanta Odiseja ili Robinzona. Lorens Darel je primetio: "Robinzon Kruso je poslednji roman o ljudskoj izolovanosti bez gubitka identiteta".
Glavni junak "Lelejske gore", osamljeni Lado Tajović, vratiće se društvu ozleđenog identiteta. Lelejsku priču valja čitati bar na dva krupna plana: kao romansiranu "istoriju" osamljenog ustanika u crnogorskom prostoru za vreme Drugog svetskog rata i kao svevremenu priču o egzistencijalnim i moralnim tegobama osamljenog čoveka u bilo kojem prostoru. Problem je: kako samovati a biti? Da bi izbegao monološku monotoniju Tajovića i dramatizovao njegove strepnje, sumnje i nedoumice, Lalić je Tajoviću pridružio đavola. Na đavolu je prohodao junakov dvojnik, kroz đavola progovaraju polusvesne zebnje, javkaju se upozoravajući odblesci nesvesnog.
Lalić je i u "Lelejskoj gori" pokazao da ni u prozi nije prestajao biti pesnik. On je rusoovski zaljubljen u prirodu. Retko je naći pisca koji je dao tako upečatljive i raskošne slike prirode. Lalićev govor se zasniva na sintaksi usmene reči, pa mu je izraz spontan, pokretljiv, efektan a prirodan. Tako se u srećnom spoju nalaze - jednostavnost kazivanja i floberovska artificijelnost u kompozicionom oblikovanju krupnijih struktura romana.
Ako skrajnemo i svoja i piščeva ideološka određenja, pa se priklonimo samo estetskim merilima vrednosti, moraćemo, objektivnosti radi, uvrstiti Lalićeve najbolje romane (a osobito njegovu mnogoznačnu "Lelejsku goru") u antologijska umetnička ostvarenja.
Branko POPOVIĆ