01.01.17
Memoari Jelene Skerlić Ćorović
Život među ljudima. Memoarski zapisi / Jelena Skerlić Ćorović
Knjiženstvo
Memoari Jelene Skerlić Ćorović (1887–1960), Život među ljudima, koje jepriredila Zorica Hadžić, a objavila novosadska „Akademska knjiga“, naslovom naizgled potvrđuju uobičajeno shvatanje razlike između žanrova memoara i autobiografije. Ova jednostavna podela, posebno draga francuskoj teoriji – na autobiografiju, kao priču o sebi, i memoare, kao priču o svetu – ne samo da je preoštra već je i u mnogim slučajevima – Šatobrijan (Chateaubriand) je samo najočigledniji primer ove vrste – sporna. Iako autorsko „ja“ memoariste može biti manje ili više vidljivo u tekstu, njegovo prisustvo se ne ispoljava samo u izboru i organizaciji građe nego i u pogledu na svet i vrednostima zastupljenim u tekstu. Jelena Skerlić Ćorović je u svojim zapisima prisutna i kao nosilac određenog etosa i kao „ja“ koje, sećajući se minulog doba, progovara o sadašnjosti u kojoj piše.
Taj etos, koji je Jelena Skerlić Ćorović delila sa intelektualnim krugom kojem je pripadala, nedvosmisleno je izražen u njenim sudovima o znamenitim savremenicima, poput Slobodana Jovanovića, Bogdana i Pavla Popovića, Jovana Dučića, Milana Rakića i Isidore Sekulić, u njenim uspomenama na bližnje, kao i u poređenjima između predratnog Beograda i Beograda pedesetih godina prošlog veka. On je obojio i njena sećanja na poznanike, poput Brane Jovanovića, od čijeg je „istinskog viteštva ostala [...] samo legenda, koja se katkad spomene, nekoliko redova u istoriji koju već slabo ko čita, i ime jedne ulice“2 i prijatelje, poput Smilje Đaković, čiji je značaj za književni život međuratnog Beograda bio veći od imena vlasnika, štampanog „sasvim u dnu“ poslednje strane časopisa Misao. Najupečatljivije je, međutim, uprizoren kroz poređenje između Hamleta i Don Kihota, preuzeto od Turgenjeva (Turge´nev), koje u tumačenju Jelene Skerlić Ćorović postaje oznaka za dva suprotstavljena stava prema svetu i delanju:
Bledi, zamišljeni princ svakako je zavodljiviji, ali sanjalice i sumnjala nikad nisu kretali stvari unapred. Misaonost pogoduje tragičnom shvatanju života, ali mračno raspoloženje je besplodno. Pustinjski vetar pesimizma suši klicu u zametku, njegov duh ne dopušta da se nešto razvija. A kad smo se već našli na ovome svetu „bez svoga znanja i bez svoje volje“, dužnost je uraditi ma šta za napredak i za opšte dobro. Čak i po cenu neuspeha i opasnosti da ispadnemo smešni. U nedostatku iluzija i samouverenosti ja sam provela život „na marginama“ i baš ta sama suprotnost moje prirode učinila je da više cenim ljude koji imaju optimizma i poleta. Oni stvaraju. Aktivnost, čak i kad ide sa kratkoumnošću, vredi više od parališućih osobina sumnje i razmišljanja.3
Ova samokritika, kojoj, između ostalog, protivreči prevodilačka karijera Jelene Skerlić, ne treba da zavara čitaoca: prikazivanje sopstvene uloge u društvenom životu kao marginalne, uz divljenje prema onoj vrsti aktivizma čije je oličenje za mnoge bio njen brat, Jovan Skerlić, poteklo je iz istog skupa vrednosti koji je odredio i njen odnos prema savremenicima. Zato ona daje prednost Rakiću nad Dučićem i Smilji Đaković nad Isidorom Sekulić. Rakić je, prema Jeleni Skerlić Ćorović, „dublji, topliji, a naročito istinitiji pesnik“ 4 od Dučića koji je „voleo sebe u poeziji većma nego poeziju samu“.5 Kao što je poštovala Slobodana Jovanovića, prikazujući ga kao „Mefista, ali bez zlobe“, kao čist um, koji bez uzbuđenja posmatra komediju oko sebe, ali uviđa „da ipak ne vredi gledati na ljudska zbivanja kao na igru marioneta“ nego da treba preduzeti nešto i za opšti boljitak,6 tako je cenila i Rakića, kao čoveka spremnog da se neposredno angažuje u borbi za ideje u koje je verovao. Sličan kontrast dat je kroz portrete Isidore Sekulić, s jedne, i Smilje Đaković i Milice Janković, s druge strane. Egocentričnost, bilo ogoljena, kao kod Dučića, bilo sofisticirana, kao kod Isidore Sekulić, bila je odbojna Jeleni Skerlić Ćorović, i to ne samo iz ličnih razloga već i zato što je smatrana socijalno neprihvatljivom osobinom. Isti kodeks ponašanja nalagao je, međutim, da povodom Dučića zaključi da će se u budućnosti njegovi lični nedostaci zaboraviti i da će njegov „pesnički lik ostati na visini, kao što je i pravo“7 i da uloži nemali napor kako bi osvetlila različite ličnosti koje su istovremeno postojale u Isidori Sekulić. Ako je, pišući svoje memoare, Jelena Skerlić Ćorović nešto pokazala, osim obilja zanimljivih pojedinosti o znamenitim ličnostima, to je da ljudi, čak i oni poput Pravde Ristić i Milice Mokranjac, kojima je istorija dodelila sasvim sporednu ulogu, nikad nisu bića „iz jednog komada“. Delom i zato, čitalac stiče utisak da minuli svet koji ovi memoari prikazuju, ponekad i sa neskrivenom nostalgijom, nije bio tako homogen kao što se naknadno čini.
Jelena Skerlić je u taj svet ušla u trenutku kada je on počeo da prevazilazi opoziciju između različitih kulturnih tendencija, u memoarima određenim kao „Istok“ i „Zapad“, čije su prevazilaženje ljudi poput njenog brata smatrali zadatkom svog naraštaja. Složenost njihovog položaja, o kojoj doznajemo i neposredno iz Skerlićevih pisama porodici, ona prikazuje kao rezultat delovanja raznorodnih činilaca:
Nema sumnje da treba primati današnjicu koja je mnogo složenija od prošlosti, ali ne i slepo prihvatati sve što nam drugi pruže. Ne kidati sasvim sa tradicijom, vekovnim iskustvom predaka [...]. Skerlić je crpeo prva saznanja iz porodičnih predanja; zatim, da bi se izgradio, morao je ulagati mnogo ličnoga truda. [...] Pa i taj lični trud i napor, i to je tradicija državotvorne Šumadije. Preko poluprimitivnog oca on je primio njeno slobodoumlje, svest o celini narodnoj i dužnostima koje su nam pale u deo. Preko majke primio je radnu energiju kulturnog Zapada, nagon da se uvek gleda unapred, da se kida sa teškom ostavštinom Istoka, odbace naslage koje nas još pritiskaju.8
U odnosu na moralni i intelektualni lik Skerlićeve generacije, razdoblje posle 1918. godine za Jelenu Skerlić Ćorović označava period „moralnog i umnog opadanja Srpstva“. „One bolje jedinke rase“, dodaje ona, „izginule su dobrim delom u ratovima. Ono od njih što je ostalo živo bilo je premoreno, pa su šićardžije uzele maha. Oni gori postali su gramzivo aktivni, a oni bolji i osrednji uljuljkivali su se u zabludi da je nešto stvoreno jednom za svagda“.9 Kao svedok dramatičnih istorijskih zbivanja – od Majskog prevrata, preko Aneksione krize, balkanskih ratova i onih koji su potom usledili – Jelena Skerlić Ćorović beleži mnoge napetosti i sukobe koji su zahvatili srpsko društvo u XX veku. Među njima je prikazana, premda više implicitno nego eksplicitno, i borba za rodnu emancipaciju, za pravo na obrazovanje i bavljenje željenim pozivom. Zapisi posvećeni Milici Janković, Pravdi Ristić, Danici Marković, Smilji Đaković, Isidori Sekulić, Anici Savić Rebac i Desanki Maksimović, kao i uzgredna zapažanja o Anđeliji Lazarević i Kseniji Atanasijević, iako uglavnom usredsređeni na njihove privatne živote, rečito govore o ovim problemima.
Melanholija koja senči zapise Jelene Skerlić Ćorović ne potiče, ipak, samo od istorijske svesti o osujećenju kolektivnih težnji jednog sveta već i, kako to često biva u memoarima, od svesti o sopstvenoj prolaznosti i gubitku voljenih bića. Tako, sećajući se Bogdana Popovića i njegovog uverenja da se u kosmosu „sve obnavlja i ponavlja“, ona primećuje:
Bića možda vaskrsavaju, ali svest i individualno sećanje trne. Čestice su verovatno iste, jer ništa ne propada u večnom kovitlanju, ali jednom iščezli, nažalost, iščezavaju. Tužno je onima koji su trenutno pošteđeni. Lepa je ona misao Prospera Merimea da bi mnogo bolje bilo kad bi svi ljudi jedne generacije umirali odjednom, kao što sve lišće na drveću zajedno opadne u jesen. Ja bih to, ženski nedosledno, izmenila i proširila na sve one koje volimo. Očajne su ove praznine koje ostaju, neumitno sve brojnije.
U najbolje napisane delove ovih memoara spadaju reminiscencije, zaokružene u lirske minijature, poput one o Kalemegdanu autorkine mladosti, izazvane slobodnom asocijacijom na prvi susret sa Tinom Ujevićem. Čitalac, međutim, u njima neće naći samo žal za prošlošću i kritiku savremenosti, koja bi se mogla očekivati od pojedinca koji sumira svoj život. U memoarima Jelene Skerlić Ćorović ima, naravno, i izliva staračkog nezadovoljstva mladim naraštajima, i odlomaka ispovednog karaktera (opis očeve bolesti i smrti, na primer), i podataka koji su nesumnjivo dragoceni za istoričare kulture i proučavaoce književnosti, ali i duhovitih dosetki i zabavnih anegdota. Među njima se ističu priče o ljubavnim jadima Branislava Petronijevića, opevanim u njegovoj, podjednako komičnoj, ljubavnoj poeziji, o izvanrednom osećaju za poslovanje Skerlićevog oca, koji je prepoznao kralj Petar, nudeći mu položaj dvorskog ekonoma, o trezvenosti majke Slobodana Jovanovića u samrtnim trenucima, epskim razmerama Dučićeve sujete i mnoge druge. Prošavši kroz ovu knjigu, čitalac ostaje sa žaljenjem što je smrt njene autorke ostavila neke praznine nepopunjenim.
1 Ovaj tekst je nastao u okviru projekta Knjiženstvo, teorija i istorija ženske književnosti na srpskom jeziku do 1915. godine (178029) Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije.
2 Skerlić Ćorović, Jelena. Život među ljudima. Prir. Zorica Hadžić (Novi Sad: Akademska knjiga, 2014), 181.
3 Isto, 183. Intervencije u interpunkciji su moje – D. D. Za drugo izdanje ove knjige bilo bi poželjno temeljnije redigovati osnovni tekst, naročito u pogledu pravopisa i interpunkcije.
4 Isto, 231.
5 Isto, 226.
6 Isto, 153–154 i 157–158.
7 Isto, 228, kurziv Jelene Skerlić Ćorović.
8 Isto, 37.
9 Isto, 157.
10 Isto, 115.
Dunja Dušanić
01.01.15 Polja
Jelena Skerlić Ćorović: Život među ljudima: Memoarski zapisi, priredila Zorica Hadžić
Već na osnovu dvadeset pet naslova u sadržaju knjige Život među ljudima, jasno je da je reč o portretima istaknutih savremenika Jelene Skerlić Ćorović (1887–1960), akterima intelektualnog i umetničkog života u nas. U sećanjima ispisanim tokom poslednjih godina života, ostalim do sada (najvećim delom) u rukopisu, autorka predstavlja svoj doživljaj mnogih velikana srpske i jugoslovenske kulture: Jovana Skerlića, Bogdana i Pavla Popovića, Branislava Petronijevića, Slobodana Jovanovića, Uroša Predića, Stevana Mokranjca, Isidore Sekulić, Tina Ujevića... „U danima osamljenosti, opadanja i propadanja, uteha je setiti se da se nekada živelo među takvim ljudima.“ Pri tom, to nisu portreti – portreta radi. Svaka stranica ovih Memoarskih zapisa potvrđuje da je reč o autoru od integriteta, ličnosti sa stavom, koja opservira, dokumentuje, odmerava, rasuđuje, otkriva lične simpatije i antipatije, impresije i ocene. Tako se, na izvestan način, i čitalac uvlači u priču, priziva na dijalog, najčešće doveden u poziciju istomišljenika. Pišući o drugima, autorka, nenametljivo ali sugestivno, donosi svoj duhovni portret, i predočava svoju vrednosnu skalu. Ne samo sestra (Jovana Skerlića) i supruga (Vladimira Ćorovića), Jelena Skerlić Ćorović „bila je neobična“, „u mnogo čemu izuzetna pojava“. Fakultetski obrazovana, student Bogdana Popovića, svojevremeno poznata kao prevodilac s francuskog, ruskog i engleskog jezika, saradnik Srpskog književnog glasnika, zahvaljujući bratu i suprugu no, ponajpre, svojoj druželjubivosti i smislu za prijateljevanje, stvorila je od svog beogradskog doma salon, u kojem se utornikom okupljala međuratna i poratna duhovna elita prestonice. Izuzetnog literarnog nerva, vanrednog (i ne samo formalnog) obrazovanja, intelektualno radoznala, iako na pisanje ovih memoarskih stranica nagovorena od mlađih članova porodice, Jelena Skerlić Ćorović, na dve stotine pedeset stranica knjige, ostavila je vredno svedočanstvo o jednom prošlom dobu, prilikama, ljudima i događajima. Iskrena, ne libi se da prizna ni sopstvena ogrešenja (o oca kojeg ostarelog i bolesnog smešta i ostavlja da skonča u duševnoj bolnici, ili o Anici Savić u kojoj vidi pozerku koja će i na muževljevoj sahrani nešto „izvesti“); svesna relativnosti subjektivnog doživljaja (na primer, kada je reč o Jovanu Dučiću i njegovom delu); bez patetike (kada treba opisati ono pred čim se ostaje bez reči); odrešita i smela (kada iznosi sud o delu, pa i ličnosti, neprikosnovenih autoriteta poput Isidore Sekulić); nepristrasna (beleži Dučićev sud o kritičaru Skerliću: „Skerlić je kao crnac – njemu nije dosta da ubije čoveka, nego još igra oko njega“); intrigantna: odmereno seje opaske i pikantne detalje iz intime savremenika, beleži anegdote (uverljiva je ona o racionalnosti majke Slobodana Jovanovića koja, na samrti, praksi nevičnim intelektualcima oko sebe, daje recept za koljivo: „Pola kile žita, pola kile oraja“), briljantnim beogradskim stilom, diskretno, ali s jasno definisanim kako estetskim, tako i etičkim kriterijumima, otkriva koliko lično vjeruju, toliko i postulate sveta na čijim se ruševinama nalazimo. O nastanku specifične klime - koja će usloviti najsilovitiji prosperitet srpske sredine koncem 19. i u prve dve decenije 20. stoleća - Jelena Skerlić Ćorović, svedoči opisujući sopstveni roditeljski dom i u njemu vladajuće prilike. Majka Persida, prečanka, sveštenička kći, mnogo mlađa od supruga Miloša, u muževljevoj srbijanskoj porodici starinom iz Hercegovine, sa živom hajdučkom tradicijom, doživljena kao „Švabica“, uspeće, uz svu disharmoničnost, da uvede red i pravila donesena iz svog, uveliko evropskim duhom oplemenjenog zavičaja. Blagodareći njoj, koja u supružanski dom unosi malu devojačku biblioteku s knjigama na nemačkom, redovno putuje iz Beograda za Beč radi obaveza vezanih za porodičnu zanatsku radionicu šešira, ali i obnavljanja lične garderobe, njenim poslovnim sposobnostima i roditeljskoj brizi, ponajpre o obrazovanju dece, formira se moderna građanska porodica koja već u drugom kolenu daje vrhunske intelektualne izdanke. „Skerlić je crpao prva saznanja iz porodičnih predanja; zatim, da bi se izgradio, morao je ulagati mnogo ličnoga truda. ’Ja dobro znam jedino ono što sam naučio sâm’, govorio je nekoliko puta. Pa i taj lični trud i napor, i to je tradicija državotvorne Šumadije. Preko poluprimitivnog oca on je primio njeno slobodoumlje, svest o celini narodnoj i dužnostima koje su nam pale u delo. Preko majke primio je radnu energiju kulturnoga Zapada, nagon da se uvek gleda unapred, da se kida s teškom ostavštinom Istoka, odbace naslage koje nas pritiskaju“, rezonuje Jelena Skerlić. Jovan Skerlić, ali i njegove sestre Jovanka i Jelena, popeli su se iz skromne zanatske porodice na intelektualnu i javnu scenu. Autorka ove knjige unekoliko ruši famu o ženi u „muškom društvu“. Majka je istinski spiritus agens porodice Skerlić, a samo lični napori, rad i volja, zaloga su uspeha. Samosvesna i samokritična, piše: „U nedostatku iluzija i samouverenosti ja sam provela život ’na marginama’ i baš ta sama suprotnost moje prirode učinila je da više cenim ljude koji imaju optimizma i poleta. Oni stvaraju.“ U doba formiranja naročito će na nju uticati deset godina stariji brat, koji vazda, uzgred, kao mladić beleži: „Nada je u radu.“ Koliko svojim primerom (pisma svedoče o siromaštvu i odricanju koji su cena boravka u Švajcarskoj i Francuskoj zarad studija i doktorata), toliko i pedagoškim dociranjem: „Kao što sam vam ranije pisao ja vas bratski molim da se slažete i između sebe i sa Tatom, da budete vredne, pametne i dobre, i da čitate. Ja podvlačim da čitate. Čovek onoliko vredi koliko zna, i kako mi nemamo novaca da plaćamo učiteljice i guvernante, to stoji do vaše vrednoće da nadoknadite ono što vam sudbina nije dala, i da dokažete staru istinu kako novac i pamet ne idu zajedno“, piše Jovan sestrama oktobra 1900. Ili sedam godina kasnije, Jeleni, sada profesorki francuskog u Smederevu, ophrvanoj, kanda ljubavnim, brigama: „Tvoje poslednje pismo me je obespokojilo i ožalostilo. Vidim da te čamotinja i melanholija spopadaju. Ti si odrasla i pametna devojka i treba da se otreseš jedne pogrešne ideje koju smo zapamtili svi koji smo prvo živeli knjigama, a posle životom. Čovek je na zemlji da radi, da stvara, a ne da bude srećan. Sreće nema, ali ima spokojstva u radu i vršenju dužnosti. ’Pravo na sreću’ je jedna od najkobnijih romantičarskih ideja koje su tolike živote skrenule sa pravoga puta. Nemoj se napustiti trenutnim raspoloženjima i nestalnim i nejasnim osećanjima. Radi što više, to je najbolji lek. Čitaj, probaj da pišeš (ja držim da bi mogla i trebala da se ogledaš tu). Spremaj se za ispit koji svakako treba da položiš zimus. Kada bih ja poklecnuo pred mojim teretom, kada se svim silama ne bih odupirao nevoljama, kada ne bih radio, šta bi bilo sa mnom. Rad će ti povratiti mir i skladnost i vedrinu u duši“, bodri je i podstiče brat. Dobrim svojim delom knjiga Život među ljudima kazuje o ženskom aktivizmu, nemalom broju emancipovanih prijateljica Jelene Skerlić Ćorović, stvaralaca – poput Milice Janković, Danice Marković, Isidore Sekulić, Anice Savić Rebac, Desanke Maksimović, pregalaca poput retke, a zaboravljene Smilje Đaković, do onih koje su se ostvarile kao supruge i majke – Pravde Ristić ili Mice Mokranjac. Upravo celina posvećena vlasnici časopisa Misao – Smilji Đaković, predstavlja jednu od najuspelijih, s dosta autobiografskih, autorefleksivnih, esejističkih redova. Rekonstruiše autorka pred čitaocima sticanje ličnog čitalačkog i prevodilačkog iskustva, te u vezi s ogledom Turgenjeva „Hamlet i Don Kihot“, razmišlja: „On je davao prednost ljudima od soja Don Kihota. Bledi, zamišljeni princ svakako je zavodljiviji, ali sanjalice i sumnjala nikad nisu kretali stvari unapred. Misaonost pogoduje tragičnom shvatanju života, ali mračno raspoloženje je besplodno. Pustinjski vetar pesimizma suši klicu u zametku, njegov dah ne dopušta da se nešto razvija. A kad smo se već našli na ovome svetu ’bez svoga znanja i bez svoje volje’, dužnost je uraditi ma šta za napredak i za opšte dobro.“ Trezvena, upoznavši život u različitim sredinama (Beogradu, Mostaru, Sarajevu, Zagrebu), demaskira Jelena Skerlić Ćorović i nacionalni kult. Oživljavajući atmosferu u Književnom jugu, i sećajući se prilika u Zagrebu posle rata i nakon ujedinjenja, pišući o manifestacijama hrvatsko-srpskog „bratstva“, razmišlja: „Čini mi se da je rodoljublje u obrnutoj srazmeri sa veličinom nacije. Da bi se imalo čim oduševljavati, preteruje se u samosvesnom uzdizanju nacije. Ima toga i kod nas Srbijanaca. Crnogorci sasvim ozbiljno uzimaju Brankove reči ’care mali’, i tvrde da je tačno sve ono što Ljuba Nenadović pesnički boji. (Treba biti Njegoš pa umeti reći ’jedna slamka među vihorovi!’).“ Karikaturalan je stoga, u njenom viđenju, Dučić, koji se busa svojim hercegovačkim (navodno aristokratskim) poreklom i srpstvom. Izuzetno zanimljiva su svedočenja, koje nam autorka posreduje, recimo o stilu Isidore Sekulić, o kojem će Slobodan Jovanović „pogađajući klinac u glavu kao vazda“, reći: „Stil Isidore Sekulić podseća na nošnju Totica koje obuku po sedam-osam sukanja jednu preko druge.“ Ništa manje uverljive su i književnokritičke opaske Jelene Skerlić Ćorović. Tako, o delu velike spisateljice, zaključuje: „Nju je knjiga u stvari odvojila od života što je nenaknadivi propust za romanopisca. Inteligentna, ona je to uviđala i pred kraj najviše se bavila kritikom i esejem, priče sve ređe pisala, i pravi roman nije nikad ni pokušala; Đakon je skroz neuspela fikcija. Kad se malo više zagnjurila u stvarnost i napisala Istoriju palanačkog groblja, trudeći se da izbegne izveštačeni stil, dala je u tom rodu najbolje stvari. Inače, od samog početka, a zatim sve više i više to knjiško kod nje, taj nategnuti način pisanja zamarao je i čak kvario utisak. Videlo se da tu jedan veštak obdelava rečenicu za rečenicom. Da ih ispreda i raspreda jednu za drugom, kao što svilena buba izvlači iz sebe svoje niti, tanane, meke, sjajne, uvija ih i savija, izvija i previja dok ne stvori malo savršenstvo, svetlu, glatku čauru, ali u njoj nažalost pokatkad ostane začaurena suština misli. Osećate da je to visoka literatura, ali te pregršti lepih reči i to obilje citata pretrpavaju utisak.“ Boji ovu knjigu i razložna nostalgija za atmosferom koja je išla u prilog humanitetu. „Starali smo se da umno napredujemo u koliko je bilo moguće, i uspevali da bogatstvom unutrašnjeg života nadoknadimo oskudnu stvarnost oko sebe. Osim škole i biblioteke pozorište, a zabave sa igrankama dve ili tri preko zime. Ali svi bioskopi koji sad stalno niču ni iz daleka nisu ravno onome što je za nas značilo provesti dva-tri sata na Kalemegdanu...“ Tu su kasnije i sedeljke, muziciranja, odlasci u pozorište, razgovori o predstavama i knjigama. Knjigu Memoarskih zapisa zaokružuju tekstovi Nenada Ljubinkovića (unuka Jelene Skerlić Ćorović, koji je rukopis sačuvao) i priređivača Zorice Hadžić. Koliko sećanja dočaravaju ličnost Jelene Skerlić Ćorović, njenu ljubopitljivost za ljude i sudbine (po čemu je slična Slobodanu Jovanoviću i njegovoj sestri Pravdi Ristić), toliko kazuju i o priređivaču. Ovaj rukopis savršeno konvergira s do sada iskazanim književnoistorijskim aspiracijama Zorice Hadžić (biografistika, epistolografija, arhivistika, interes za stvaralaštvo žena, priređivački rad); istrajna težnja da se sačuva nepoznato i skrajnuto, marginalizovano - ono što autentično kazuje o prošlosti. Tako se nakon Danice Marković, Anđelije Lazarević, Milete Jakšića, Milana Ševića, Milana Savića... u fokusu njenog interesovanja našla i autorka na koju se ne sme zaboraviti. Ako je Jovan Skerlić doživljavan kao učitelj energije, knjiga Jelene Skerlić Ćorović doživljava se, pored ostalog, kao udžbenik energije. Ni kad je najteže – dok se ratuje, boluje, umire - tu nema mesta za samosažaljenje, depresiju, zapitanost šta ti je društvo „pružilo“. Svemu uprkos, tu se gleda u budućnost, radi i - živi „među ljudima“.
Natalija Ludoški