16.04.11 e-novine.com
Vesele devedesete
Žig zveri, Dejan Radulović
Žig zveri je prvi roman i zbog toga nosi gomilu tipičnih slabosti. Očigledan je nedostatak neke instance koja bi kontrolisala napisano i povela autora ka boljem tekstu. Ako nastavi da piše i ukoliko ovaj roman nije bio samo hir, onda će Dejan Radulović imati mnogo prilike da poboljša svoj rukopis. Jasno je da novi Marko Vidojković nije potreban srbijanskoj književnoj sceni. Da bi ga prevazišao, Radulović će morati mnogo toga da nauči i da, pre nego što ih objavi, pocepa nebrojene napisane stranice. Rad, red i samokritika mogu od njega da načine zanimljivog autora
Posednutost đavolom je odlična psihološka metafora kako se već pokazalo dovoljno puta u književnosti i na filmu. Međutim, postoje i ona dela koja postojanje đavola i đavolska posla vide i osećaju u društvu, kao silu koja je prevagnula nad logikom i redom i koja izaziva tektonske poremećaje, bilo da se radi o nekoj vrsti fantastične satire kao u delu Mihaila Bulgakova ili kao neku vrstu izopačenosti čitave generacije mladih ljudi kako to pokušava da nam pokaže Dejan Radulović u svom romanu prvencu Žig zveri (Rende, 2010).
Poetički, leksički i politički blizak Marku Vidojkoviću i njegovim Kandžama, Radulović je pokušao da ispriča priču o prokletstvu generacije ljudi rođenih početkom sedamdesetih godina prošlog stoleća koji nakon svih patnji kroz koje su prošli tokom “veselih” devedesetih konačno čekaju one famozne izbore od 24.9.2000. godine i veruju da će u trenutku kada On ode sa scene, sve da se promeni nabolje. Glavni temporalni nivo romana prati tih nekoliko nedelja septembra pre konačno dana glasanja, ali se u reminiscencijama vraća na period devedesetih i razjašnjava nam sudbine nekolicine momaka iz kraja, ekipe koja se raspala, u kojoj su svi tragično završili jer su bili “obeleženi”. Leksički i stilski se krećući u krugu beogradskog žargona devedesetih i nultih, držeći se sigurnosti uglavnom banalnih, mada nekad i duhovitih psovki, Radulović je iskazao nesigurnost u samosvojan stil kojim bi se odvojio od kolumniste Kurira, svog uzora. To je šteta jer se čini da je njegov roman, bez obzira na brojne i čak iritirajuće nelogičnosti sasvim pistojno složen i dramaturški prilično dobro izveden. Kopiranje Vidojkovića koje se ogleda u nepotrebnom i nefunkcionalnom obilju scena seksa, uzimanja alkohola i droge i gotovo identičnom mačo tripu u mnogome umanjuju ono što bi mogle biti dobre strane romana. Roman je napisan koristeći se gotovim modelom, ali se vidi da ispod toga postoji jedan dublji uvid, istinska potreba da se o stvarnosti i suočavanju sa njom kaže nešto smisleno, prenesu važna poruka i iskustvo.
Glavni junak Jovan Petrović je momak od nekih dvadeset osam godina. Pored nelogičnog produžavanja meseca septembra za koji se čini da ima sto a ne trideset dana još jedna je od stvari koje pripovedač nema uvek na umu, ali takve materijalne greške trebalo je da se reše u uredničkom čitanju. On je šampion u “blejanju” koji se nalazi u večitom interregnumu između dva posla, jer čak i kada ima posao on na njege ne ide. Sa svojom ekipom sa Brda krade bogu dane i čeka da Onaj ode. Njegova politička svest nije niska, ali se on zadovoljava ulogom posmatrača, dok njegova povremena devojka Marina igra aktivnu ulogu u Otporu. Ovo je mizanscen za dramu koja će se odigrati u romanu. Likovi iz ekipe živopisnih nadimaka Žohar, Gašpar, Žare i Maks polako će na ovaj ili onaj način ostaviti Jovana i on će ostati sam s jalovom nadom da će se nešto u njegovom životu promeniti rečenicom “Gotov je!”. Proces sazrevanja kroz koji Jovan prolazi a koji podrazumeva putovanje od letargije do nade i natrag, u stvari jeste osnovni zamajac romana, a ostali likovi u narativu služe da bi se ona potcrtala i naglasila.
Problem sa metaforom iz naslova nastaje u trenutku kada bi je trebalo nekako rastumačiti. Naime, Jovan prepoznaje u nekoliko navrata žig zveri na svom čelu i biva obeležen njime. Pitanje koje se postavlja, budući da je on jedini ostao živ, ne računajući odustnog pokretača radnje Gašpara i Žoharovu dugogodišnju devojku Vesnu, da li ovo obeležje nosi sa sobom određeni boljitak (ostavljanje u životu) ili je ono zaista nešto što njega i njegovu generaciju (u tom smislu i mnogo nas) obeležava kao pripadnike đavolskih masa u zemlji kojom upravo vlada zver. Drugim rečima, koja je priroda ovog žiga? Ako je on nešto što dolazi spolja, što je nametnuto, što je, da kažem, stečeno, ko je kriv za to, jer ne zaboravimo pitanje đavola je izvorno pitanje krivice i kazne. Ako su nam, pak, đavolske osobine, žigovi, pečati, zovite to kako god hoćete, prirođeni, inherentni onda ih se nije moguće osloboditi i dobijamo konačnu viziju pakla kao jedinog mogućeg mesta za život. Knjiga u tom pogledu ne daje jednoznačne i jasne odgovore i to je ono što umanjuje njenu vrednost. Iako su dvosmislenost i otvorenost za tumačenje jedna od osobina koja bi trebalo da čine književnost boljom, u slučaju Radulovićevog prvenca nerazumljivost jasnog autorskog stava po suštinskom pitanju krivice i kazne zbunjuje i slabi knjigu. Iako postoje neke od naznaka da je fatalizam ono što na kraju prevladava (posebno što knjiga nastaje sa istorijskim odmakom od deset godina) stvari nisu iskazane do kraja. Kao da se i sam autor uplašio mogućnosti da bude shvaćen doslovno.
Žig zveri je prvi roman i zbog toga nosi gomilu tipičnih slabosti. Očigledan je nedostatak neke instance koja bi kontrolisala napisano i povela autora ka boljem tekstu. Ako nastavi da piše i ukoliko ovaj roman nije bio samo hir, onda će Dejan Radulović imati mnogo prilike da poboljša svoj rukopis. Jasno je da novi Marko Vidojković nije potreban srbijanskoj književnoj sceni. Da bi ga prevazišao, Radulović će morati mnogo toga da nauči i da, pre nego što ih objavi, pocepa nebrojene napisane stranice. Rad, red i samokritika mogu od njega da načine zanimljivog autora.
Vladimir Arsenić