Poglavlje 1
Mnogo ljudi leškari pored bazenâ u Los Anđelesu, ali malo njih je, zaista,besmrtno, ma koliko se takvim pravili uz pomoć plastične hirurgijei vežbanja. Dol je, uistinu, besmrtan, i to, već, preko hiljadu godina.
Hiljadu godina ratova, atentata i političkih intriga, a od njega je ostaosamo lepotan u tanga kupaćem kostimu, koji boravi na bazenu bogatihi poznatih. Ležao je na ivici bazena gotovo bez ičega na sebi. Neboplavaboja vode u bazenu bleskala se na suncu. Svetlost se prelamala po njegovomtelu plešući poput bodlji, kao da je neka nevidljiva ruka uskomešalasvetlost pretvarajući je u desetak sitnih tačaka i mameći na Dolovomtamnom telu boje nesvojstvene njegovoj puti.
Njegovo telo je bilo crne boje, ali ne onako kako je ljudska koža crna,već više onako kako su psi crni. Posmatrajući igru svetlosti na Dolovojkoži, pomislih da sam pogrešila. Koža mu se presijavala u svetlim tragovima,sjajem ponoćnoplave boje duž dugačkog mišićavog lista, uzblesak kraljevskog plavetnila, poput iskre sa beskrajnog neba koja muje okrznula leđa i ramena. Purpurna boja, koja bi postidela i najtamnijiametist, milovala mu je kuk. Kako li sam, ikada, mogla pomisliti damu je koža jednolika? Predstavljao je čudo boja i svetlosti, trakasto raspoređenihpo njegovom telu koje se mreškalo i pokretalo, sa mišićimabrušenim tokom ratova koje je vodio vekovima pre mog rođenja.
Njegova crna pletenica pružala se preko ivice ležaljke, padala sastrane i uvijala se na betonu pored njega, poput kakve strpljive zmije.Jedino što je na njegovom crnom telu izgledalo crno bila je kosa. Nanjoj nije bilo igre bojâ, već je samo sijala poput crnog dragog kamena.Činilo se da je trebalo da bude baš obratno, da je u kosi trebalo da imasvetle pramenove, a da mu telo bude jednobojno, ali nije bilo tako.
Ležao je na stomaku, glave okrenute nasuprot meni. Pravio se daspava, ali znala sam da je budan. Čekao je. Čekao je da helikopter nadleti.Helikopter sa ljudima iz štampe, fotografima. Sklopili smo pakt sađavolom. Kad bi se novinari makar malo uklonili i dali nam privatnosti,mi bismo se postarali da, u prethodno dogovoreno vreme, dobiju nekuvest koja je vredna fotografisanja. Ja sam Meredit NikEsas, naslednicaprestola Neblagosiljanog dvora1, a moje pojavljivanje u Los Anđelesu, uKaliforniji, nakon trogodišnjeg odsustva udarna je vest. Ljudi su mislilida sam umrla. Sada sam živa i zdrava, i živim usred jednog od najvećihcarstava na planeti. Tada sam otišla i uradila nešto što predstavlja jošbolju hranu za tabloide.
Tražim muža. Jedina vilinska princeza rođena na američkom tlugleda da se uda. Zbog toga što sam feja2, naročito što sam pripadnicašijske3 rase, najviše od visokih kraljevstava, nije mi dozvoljeno da seudam pre nego što zatrudnim. Feje ne rađaju mnogo, a još manje onekoje pripadaju kraljevskoj lozi. Moja tetka kraljica Vazduha i Tame nećetolerisati nikog ko nije plodni partner. Pošto, izgleda, izumiremo, pa,valjda zato ne mogu da je krivim. Međutim, tabloidi su nekako shvatilida ne samo što izlazim sa svojim telohraniteljima već se i jebem snjima. Ko god me oplodi, udaću se za njega. Postaće moj kralj.Tabloidi su čak znali i da je kraljica organizovala neku vrstu takmičenjaizmeđu mene i njenog sina, princa Kela. Ko prvi dobije bebu, dolazina presto. Mediji su se obrušili na nas poput kanibalskih orgija. To mise ne sviđa, nimalo mi se ne sviđa.
Ono što tabloidi nisu znali jeste da je Kel nekoliko puta naručio mojeubistvo. Takođe nisu znali da ga je kraljica kaznila tako što ga je zatvorilana šest meseci. Šest meseci zatvoreništva i mučenja. Besmrtnost isposobnost da se iscele skoro sve rane imaju svoju cenu. Mučenje možetrajati vrlo, vrlo dugo.
Kada izađe, Kelu će biti dozvoljeno da nastavi takmičenje, osimako ja ne zatrudnim prva. Do sada nisam imala sreće, a nije da nisampokušavala.
Dol je bio jedan od telohranitelja, kraljičinih ličnih telohranitelja,koji se prijavio, ili su ga prijavili, da bude moj ljubavnik. KraljicaOndiejas je imala pravilo da njeni telohranitelji svoje seme daju ili njenomtelu ili nikome. Dol je vekovima živeo u celibatu. A, opet, besmrnost,ako zastrani, ima svoju cenu.
Izabrali smo jedan od najupornijih tabloida i organizovali se. Dol jemislio da je to kazna za loše ponašanje; kraljica je želela da medijimaprikažemo pozitivnu sliku. Pripadnici Neblagosiljanog dvora naroda šiimaju reputaciju loših momaka. Mi možemo biti loši momci, ali jasam provela dobar deo vremena na Blagosiljanom dvoru, svetlom i sjajnomdvoru za koji mediji misle da je tako savršen, tako veseo. Njihovkralj Taranis, kalj Svetlosti i Iluzije, moj je ujak. Međutim, ja ne nasleđujemtaj presto. Nisu me hteli jer je moj otac čistokrvni pripadnikNeblagosiljanih šija, a to je zločin koji bleštava skupina ne oprašta. Nijebilo zatvora u koji bi mogli da me smeste, ni mučenja koje bih moglada podnesem, a koji bi me očistili od ovog greha.
Mogu reći da je Blagosiljani dvor lepo mesto, ali shvatila sam da jemoja krv iste crvene boje kako na belom tako i na crnom mermeru. Tilepi ljudi su, još u ranom dobu, raščistili da ja neću biti jedna od njih.Previše sam niska, previše ličim na ljudsko biće, a, što je još gore, previšeličim na Neblagosiljane.
Koliko je Dolova koža crna, toliko je moja bela. Ja imam kožu bojemesečine, znak lepote u oba dvora, ali sam visoka jedva metar i po.Nijedan pripadnik naroda ši nije toliko nizak. Imam obline i previšesam čulna za ši narod – valjda imam tu neprijatnu ljudsku krv. Očisu mi trobojne, dve nijanse zelene oko zlatnog kruga. Oči bi odgovaraleBlagosiljanom dvoru, ali ne i kosa. Kosa mi je krvavokestenjasteboje, grimizna, kao kad odete u dobar frizerski salon i ofarbate se. Nijekestenjasta, ali, nije prirodno crvena kao kod ljudi. Boja joj je kao kadcrveni garnet i to drago kamenje upletete u kosu. Blještava skupina jejoš zove i Neblagosiljana crvena. Blagosiljani imaju crvenu kosu, ali jebliža ljudskoj nijansi crvene, narandžastu, zlatnu, ili baš crvenu, ali netamnu kao što je moja.
Moja majka se pobrinula da saznam da sve što imam, imam umanjim količinama. Manje sam lepa, manje dobrodošla, sve manje.Ona i ja ne razgovaramo mnogo. Otac mi je umro kada sam bila mlađa,a ne prođe ni dan da mi ne nedostaje. On me je učio da svega imamdovoljno: da sam dovoljno lepa, dovoljno jaka, sve dovoljno.
Dol podiže glavu; naočare za sunce su mu kružno obavijale glavu,a ispod njih su se krile crne oči. Sunčeva svetlost se odbijala od srebrnihminđuša koje su krasile skoro svaki centimetar njegovih ušiju, odresice do špicastog vrha. Jedino su ga uši odavale da nije čisti pripadnikNeblagosiljanih šija. Suprotno popularnoj književnosti i svakom ko želida postane feja sa implantima u uhu, pravi ši nema špicaste uši. Dolje mogao sakriti uši i proći kao pravi ši, ali, skoro, uvek je terao kosuunazad, tako da se ovo nesavršenstvo videlo. Mislim da su minđuše tekoje ćete sigurno opaziti.
„Čujem helikopter. Gde je Riz?”
Još ništa nisam čula, ali sam naučila da ne ispitujem Dola; ako jerekao da je nešto čuo, onda je čuo. Njegovo čulo sluha je bilo bolje negoljudsko, čak bolje od većine stražara. To, verovatno, ima veze s njegovimpomešanim nasleđem.