09.05.09
Ne može se oprostiti sistemu koji stvara dželate
Marina Nemat
Zaboravljeni snovi” je knjiga sjećanja Marine Nemat, kanadske spisateljice rusko-iranskog porijekla, na dvije godine provedene u zloglasnom teheranskom zatvoru Evin poslije pobjede islamske revolucije. Ona je 1982. kao šesnaestogodišnjakinja, uhapšena i osuđena na smrt, a potom na doživotnu robiju. Bila je prisiljena da se uda za Iračanina Alija koji je radio u zatvoru, da pređe u islam i preživi strahote. Svoja sjećanja objelodanila je 25 godina kasnije, 2007. godine u knjizi “Zarobljeni snovi” (“Alnari”, prevod Tea Jovanović), prevedenoj na više od 20 jezika za koju je dobila nagradu Ljudskog dostojanstva koju dodjeljuje Evropski parlament. Njena knjiga je potresno svjedočenje u čijoj se sjenci odvijaju veliki istorijski događaji u Iranu, smjena vlasti šaha Reze Mohameda Pahlavija i uspostavljanje islamske države i dolaska ajatolaha Homeinija na vlast. Marina Nemat od 1991. godine živi u Kanadi odakle je i govorila za “Vijesti”.
Velika je vremenska distanca između događaja iz 1982. godine koje opisujete u knjizi i trenutka Vaše ispovijesti. Šta je razlog?
- Bila sam zaprepašćena ubjeđenjem nekih ljudi koji vjeruju da neko može preživjeti izuzetno traumatsko iskustvo i odmah potom o tome govoriti ili pisati knjigu. Ekstremna trauma može lako odvesti do posttraumatskog stresnog nemira i drugih psiholoških problema koje je vrlo teško prevazići. Pogotovo ako veoma mladi iskusite traumu, onda se trudite da tu traumu potisnete u balon, da ga okačite na rame i tako koračate kroz život i izbjegavate sve da prijetnja ne bi izletjela iz balona, a kao rezultat izbjegavate život i sve što on nudi. Izbjegavate bilo kakve ekstremne emocije ili bilo šta što vas može podsjetiti na prošlost. Rezultat toga je da nikada istinski ne volite, mrzite ili uživate u bilo čemu i živite u stanju emocionalne utrnulosti. Jedna dobra metafora za opisivanje te situacije je da je traumatizovana osoba maratonac koji se ne može zaustaviti i za njega nema linije cilja. Trkač koji istrajava sve dok ne umre ili dok se ne spotakne. Ja sam se konačno spotakla. Pošto sam puštena iz zatvora, moja porodica me nikada nije pitala o mojim iskušenjima. Ne zato što ja nijesam bila spremna da govorim o tome, ne, ali bilo bi mi od koristi da mi je neko rekao “kada budeš spremna za razgovor, mi ćemo te saslušati”. Međutim do tog poziva nikada nije došlo, a poput moje porodice i prijatelja i ja sam vjerovala da prošlost može biti odbačena i zaboravljena. Bila sam u zabludi.
Godinama sam pokušavala da gledam unaprijed i živim normalan život. Udala sam se za čovjeka koga sam voljela, Andrea, on je bio orguljaš u mojoj crkvi u Teheranu, i mi smo na kraju uspjeli da napustimo Iran. Pošto smo došli u Kanadu, borili smo se i marljivo radili da izgradimo novi život, iako nijesmo imali novaca. Mi imamo djecu, podigli smo porodicu i počeli smo da se osjećamo kao pravi Kanađani, slali smo naše dječake u dobre škole, gledali ih kako treniraju sport i sviraju klavir, gajili smo prijateljstva i koristili sve stvari koje Kanada ima da ponudi. Onda je moja majka oboljela od raka. Moji majka i otac su 1993. godine došli za nama u Kanadu. Moja majka je umrla u martu 2000. i ja sam shvatila da me ona nikada zaista nije upoznala. Niko me zaista nije poznavao. Istina je bila ta da sam ja živjela u laži 16 godina. Počela sam da patim od flešbekova i noćnih mora iz zatvora i da se suočavam sa simptomima posttraumatskog stresnog nemira. Mnoge žrtve trauma godinama kasnije ne pokazuju simptome psihološkog nemira. Primjeri ove situacije su žrtve holokausta koje godinama izbjegavaju da govore o logorima. Poslije smrti moje majke ja sam imala nekoliko psihotičkih epizoda tokom kojih sam se zatvarala u kupatilo, vrištala i udarala glavom u zid. To je bilo kada sam shvatila da se moram suočiti sa prošlošću ili će me u protivnom ona ubiti. Bila je situacija: ili skočiti sa mosta ili ispričati. Ja sam odlučila da govorim.
Kakva su Vaša sjećanja na Iran prije islamske revolucije. Koliko se iransko društvo izmijenilo poslije tih događaja?
- Iran je imao veoma kompleksnu istoriju, a sada nije ni mjesto ni vrijeme da vam držim dugačak čas istorije, ali dozvolite mi da samo ukratko objasnim da je Iran drevna zemlja koja je napadana i pustošena konstantno tokom 3.000 godina svoje istorije. A zemlja koja je kolijevka civilizacije i prva supersila na svijetu postala je predmet želja moći žednih osvajača i bila je spaljivana i pustošena mnogo puta kroz vrijeme. U moderno doba, pošto je otkriveno da ima nafte i zbog izrazitog strateškog položaja postala je zanimljiva Velikoj Britaniji, Rusiji i SAD, i svi oni se miješaju sa svojim poslovima i pokušavaju da postave vlade koje će štititi njihove interese, a ne interese naroda Irana. Mohamed Reza Pahlavi, koji je bio kralj Irana kada sam ja rođena bio je postavljen poslije upada saveznika tokom Drugog svjetskog rata i on se prilično trudio da pozapadnjači Iran, zanemarujući posebne potrebe zemlje i kulturu i uvjerenja svog naroda. Naravno, takva praksa rđavo se završila i dovela je do islamske revolucije 1979. godine.
Rođena sam i odrasla u ruskoj pravoslavnoj porodici u Teheranu. Tada su žene mogle nositi šta su htjele, čak su mogle postati i sudije. Moj otac je bio instruktor igranja u dvorani za balove. Posjedovali smo kućicu na Kaspijskom jezeru, tu sam provela moje posljednje ljeto prije revolucije, noseći bikini na plaži, koketirajući sa momcima, igrajući uz „Bee Gees“ i čitajući Džejn Ostin. Potom se moj život promijenio za nekoliko mjeseci. Šah je otišao u egzil, Islamska Republika je rođena, a sva pravila na kojima je počivao moj život su propala. Ljepota je postepeno postala nezakonita, ples je proglašen za satanski, zapadnjački romani su proglašeni za antirevolucionarne i islamska revolucija je počela sa pokušajima ispiranja mozgova mladim generacijama.
Šah je bio diktator, a Homeini, iako je obećao demokratiju ljudima Irana, je bio još gori. Homeini je zatvarao, mučio i ubio hiljade mladih Iranaca koji su govorili protiv njega.
Kako je počela islamska revolucija? Koje je bilo glavno neslaganje između šahovih i Homeinijevih pristalica?
- Umjesto obećane demokratije Homeini je odveo zemlju u bezdan vjerskog fanatizma. Šah je gurao zemlju ka zapadnoj kulturi, zanemarujući činjenicu da većina ljudi Irana to ne želi. Ljudi nijesu željeli da imaju vladu koja bi bila marioneta Zapada. Međutim, postali su žrtve još mračnije diktarure...
Šta se desilo sa Vama poslije hapšenja? Koja je bila Vaša krivica?
- Uhapšena sam kada mi je bilo 16 godina u Teheranu, tri godine poslije uspjeha islamske revolucije. Do tada sam otvoreno protestovala protiv politike vlade, bila sam na mnogim protestnim mitinzima i pisala sam članke protiv vlade u školskim novinama. Vlada je gledala na mene kao na “antirevolucionarku”. Bila sam mučena i blizu egzekucije zato što nijesam sarađivala sa nadležnima.
Zašto ste bili prisiljeni da se preobratite u islam?
- Jedan od mojih isljednika, Ali, iskoristio je svoj uticaj kako bi smanjio moju kaznu na smrt na doživotnu robiju. U to doba bila sam katolik, pošto sam prihvatila katoličku vjeru u 15. godini. Ali mi je rekao da pošto sam žena i politički zatvorenik sa doživotnom kaznom da moram postati njegova supruga kako ne bi uhapsili i mog momka Andrea i moje roditelje. Iako se prema islamskom zakonu hrišćanka može udati za muslimana, Ali mi je saopštio da njegovi roditelji neće prihvatiti snahu hrišćanku, pa sam morala da pređem u islam.
Kakvi su bili uslovi u zatvoru Evin? Kako ste izašli?
- Evin je pakao na zemlji. Za dvije godine koliko sam ja bila tamo, bilo je na hiljade političkih zatvorenika, više od 90 odsto njih bili su tinejdžeri. Većina njih su bili mučeni. Živjeli smo pod stalnom prijetnjom od nasilja i pogubljenja. Niko od nas nije imao pravo suđenje, niko od nas nije imao odbranu advokata, bili smo prepušteni na milost i nemilost zatvorskim moćnicima. Uslovi su bili strašni. Hrana je bila rijetka, higijena nepostojeća, ćelije su bile prenatrpane i nije bilo vladavine prava.
I onda sam postala Alijeva supruga. I nijesam se predala. Provodila sam mjesece u samici i morala sam da provodim noći sa njim. On me je odvodio na kratka odsustva da vidim njegovu porodicu. Za razliku od onog što sam očekivala, bili su jako ljubazni prema meni. Oni su me hranili, oblačili, liječili me humanošću. Alijeva majka mi je rekla da je on bio politički zatvorenik za vrijeme šaha u da je bio mučen tri godine. Tu činjenicu sam stavila u moju perspektivu. Mrzjela sam ga, ali sam shvatila da je moj muž mučitelj jednom bio i žrtva kao i ja. Shvatila sam da se žrtva može pretvoriti u mučitelja, da uvijek imate izbor. Jednoga dana doći će i moj red da se odlučim da li želim da krenem putem osvete ili humanosti i praštanja. Pravda i osveta su dva različita mišljenja koja podstiču ciklus nasilja koji nas kinji od početka vremena. Ja odbijam da me mržnja zaslijepi.
Da li ste u vezi sa roditeljima i sestrom Vašeg pokojnog supruga Alija?
- Ne, nemam nikakve veze sa Alijevom porodicom. Imam odgovornost prema njima, a svi smo mi shvatili da smo ostali u kontaktu da bi to bilo opasno za njih. Takođe ne želim da ih moja porodica zna. Očekivala sam da mi se jave kada je knjiga izašla, ali ako i dalje žive u Iranu, kontakt sa mnom bi im donio nevolje i ništa više.
Vaš knjiga je lična istorija Irana u kome svaka žrtva ima svoju ličnu priču. Da li i Vi tako doživljavate ovu knjigu?
- Naravno. Kada je istorija samo skup brojeva i datuma, ona postaje bezlična i dosadna i od toga se ništa ne može naučiti. Kroz ljudsko iskustvo takva istorija dobija na životu i postaje značajna.
Bili ste pripadnica ruske manjine u Iranu. Kako su Vaši preci došli u Iran i šta je bio razlog za to?
- Obje moje bake su bile Ruskinje. Oba djeda su bili Iranci koji su otišli na rad u Rusiju prije revolucije 1917. godine. Oni su se vjenčali sa mojim bakama u Rusiji i pobjegli su od komunističke revolucije u Iran. Moji roditelji su odgajani u duhu ruske pravoslavne vjere. Poput nas, mnogi Rusi su pobjegli od revolucije 1917. i emigrirali u Iran. Neki su bili u Iranu na privremenom radu i kasnije se vratili u Sovjetski Savez.
Kažete da su Vam roditelji bili u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, a otkuda Vi u katoličkoj?
- Da, moji roditelji su pripadali Ruskoj pravoslavnoj crkvi, a ja sam ušla u katoličku crkvu kada mi je bilo 15 godina. To je bilo uglavnom iz razloga što Ruska pravoslavna crkva u Teheranu godinama nije imala sveštenika.
Kakvi su uslovi života danas u Iranu? Da li se nešto mijenja nabolje? Prije nekoliko godina pravnica Širin Ebadi je dobila Nobelovu nagradu za mir. Da li vjerujete da će u Iranu uskoro biti više ljudskih prava i ličnih sloboda?
- Kao što sam ranije rekla, Iran je kompleksna zemlja i vrlo je teška strancima za razumijevanje. Nije vlada Irana dala Nobelovu nagradu Širin Ebadi. Ona je bila stalno maltretirana u Iranu i bila bi ubijena da nije poznata internacionalna ličnost. Nema nikakve sumnje da je u Iranu strašna diktatura, bez obzira na ljudska prava. Međutim pored veoma nestabilne situacije na Bliskom istoku, ljudima u Iranu se čini da su satjerani u ćorsokak. Iako imaju strašnu vladu, za razliku od Iraka, oni uživaju stabilnost i žene i djeca neće biti razneseni u komade kada pođu na tržnicu. Za razliku od Bagdada, Teheran ima tekuću vodu, puteve, škole i javni prevoz. Ja vjerujem da sve dok je Iran uređen zakonom zasnovanim na šerijatskom zakonu tamo neće biti prave slobode. Predsjednici tvrde linije, poput Mahmuda Ahmadinedžada učinili su živote Iranaca, posebno žena, težim, a umjereni predsjednici poput Katamija napravili su kozmetičke promjene pravila i olakšali su neke stvari u Iranu. U svakom trenu biram nekog poput Katamija prije nego Ahmadinedžada, ali bez obzira koliko dobre namjere ima predsjednik u Iranu on neće biti u mogućnosti da napravi bilo kakve suštinske reforme pošto stvarna moć u Iranu leži u rukama ajatolaha Hamneija, vrhovnog vođe koji je zamijenio Homeinija poslije njegove smrti. Hamneji može staviti veto na svaku odluku predsjednika i parlamenta.
Kakve su reakcije Vaših čitalaca sa Zapada na knjigu? Da li se u Iranu zna da postoji Vaša knjiga? Imate li kakve vijesti o tome?
- Moja knjiga je imala odlične recenzije i postala je internacionalni bestseler i na tome sam zahvalna. Čula sam da se knjiga može nabaviti na crnom tržištu u Iranu, na persijskom jeziku, ali ja je još nijesam vidjela. Nijesam odlazila u Iran od kada sam ga napustila, ali imam nekoliko prijatelja koji povremeno odlaze i dolaze. Mnogi Iranci imaju satelitske programe i oni su čuli i gledali intervjue koje su razne persijske TV i radio-stanice, koje se nalaze u Evropi i Sjevernoj Americi, radile sa mnom. Reakcija Iranaca na moju knjigu zavisi uglavnom od njihovih političkih pogleda. Prosječni Iranci su mi dali mnogo podrške. Pristalice iranskog režima me mrze. Članovi marksističkih i marksističko-islamskih antivladinih političkih grupa me ne vole, jer u meni vide izdajnika zbog braka sa Alijem i kažu da sam u njemu vidjela malo čovječnosti. Bez obzira na sve ja sam napisala knjigu jer vjerujem da svako ima pravo i dužnost da pamti. Pošto sam preživjela, ne bih mogla dalje da živim ćuteći.
Kada postane ideologija, religija zaboravi Boga
Da li danas, poslije svih iskustava (i iskustva Vaše bake u ruskoj revoluciji) vjerujete u revolucije i moć promjene?
- Vjerujem da su ideologije, bile one religiozne ili ne, loše za ljude i da na jedan ili drugi način vode do diktature. Svijetu je potrebna nova vrsta nenasilne revolucije koja će stremiti jednakosti i demokratiji nezavisno od religije i ideologije. Kada su u pitanju političke i socijalne promjene, vjerujem da nam je potrebno nešto slično onome šta je Mahatma Gandi činio. Moguće je pomaknuti se ka demokratiji bez upotrebe nasilja. Ja sam religiozna osoba, ali kada religija postane ideologija, onda ona zaboravi Boga. Religija je o odnosu čovjeka i Boga i nema nikakve veze sa politikom.
Oprostila sam Homeiniju
U knjizi ste opisali i vrijeme kada je ajatolah Homeini umro, u to doba bili ste u Zahedanu, gradu u istočnom Iranu. Kakva sjećanja imate na taj događaj?
- Andre, naš sin i ja bili smo u Zahedanu u Iranu kada je Homeini umro. Jasno se sjećam toga dana. Dojila sam svoga sina kada je na radiju objavljena Homeinijeva smrt. Spiker je plakao. Milioni ljudi su prisustvovali njegovoj sahrani i nijesam uopšte shvatila zašto su bili toliko tužni. Uostalom, on je bio odgovoran za smrt toliko mladih ljudi. Ja pretpostavljam da je svojim sljedbenicima on bio poput sveca koji je pružio otpor Zapadu. Njegovi sljedbenici ili su bili nesvjesni strahota koje je on počinio ili ih nije briga za to, jer on je rekao narodu Irana da su politički zatvorenici bili zli i neprijatelji naroda i zemlje. Oprostila sam Homeiniju kada je umro i molila sam se za njega. Koja je svrha vješanja zbog mržnje? Ja sam oprostila Homeiniju i mojim mučiteljima, iako vjerujem da se ne može oprostiti sistemu koji stvara dželate.
Vujica OGNJENOVIĆ