Žalostna pozorja I

Jovan Sterija Popović (1806. - 1856.) je najznamenitija ličnost rođena u Vršcu. Gimnaziju je učio u Vršcu, Sremskim Karlovcima, Temišvaru i Pešti; prava u Kežmaraku u Slovačkoj. Po završetku studija (1830.) bio je profesor, a od 1835. godine, kada je položio advokatski ispit, advokat u Vršcu. Godine 1840. odlazi u Kragujevac na Licej za profesora "prirodnog prava". Već iduće godine prelazi, zajedno sa ovom, tada najvišom školom u Srbiji, u Beograd. Ustavobraniteljska vlada ga je 1842. godine postavila za načelnika Ministarstva prosvete. Na ovom položaju je ostao do 1848. godine, radeći na organizaciji školstva i prosvete u Srbiji. Početkom te godine podneo je ostavku i vratio se u Vršac u kome je živeo do smrti, povučen i usamljen, duboko razočaran u život i ljude.

Jovan Sterija Popović je neosporno jedna od najznačajnijih figura srpske i jugoslovenske književnosti. S pravom je nazvan "ocem srpske drame". Napisao je prve prave tragedije na srpskom jeziku i genijalne komedije. Kao tragičar, po uzoru na velike francuske i nemačke tragičare, opisivao je događaje iz istorije srpskog naroda. Njegovom tragedijom "Smrt Stefana Dečanskog" otvara se 1841. godine beogradsko pozorište "Teatar na đumruku". Od tragedija vredno je pomenuti prvu Sterijinu tragediju "Svetislav i Mileva", pa "Miloš Obilić ili Padnuće serbskog carstva", zatim "Nesrećno supružestvo ili Naod Simeon", "Skenderbeg" i "Lahan". Pravu umetničku vrednost pokazao je Sterija kao pisac komedija. Njegov komediografski talenat stvorio je snažna i velika književna dela, koja su tim veća što je u srpskoj književnosti ustvari tek Sterija utro put srpskoj komediji. Prvi period u Sterijinom pisanju komedija pada u vreme njegovog života u Vršcu između 1830. i 1840. godine. U njima je Sterija ovekovečio svoj rodni grad likovima Kir Janje, Feme, Alekse Ružića i drugih. Komedije "Laža i paralaža" (1830.), "Pokondirena tikva" (1830.), "Tvrdica" (1837.), "Zla žena" (1838.) i "Pomirenje" (1841.) donose mu priznanja savremenika i reputaciju "srpskog Molijera". Godine 1841., 1842. i 1847. izvedene su i neke Sterijine manje komedije: "Ženiba i udadba", "Simpatije i antipatije", "Volšebni magarac", "Džandrljiv muž", "Sudbina jednog razuma" i "Prevara za prevaru". Jedinu komediju, koja u celini slika beogradsku sredinu "Beograd nekad i sad", Sterija je izdao 1853. godine. Poslednja komedija koju je Sterija napisao bili su "Rodoljupci". Ovu značajnu komediju Sterija nije uopšte štampao, pa je ostala još dugo posle njegove smrti u rukopisu. Inspiraciju za ovu komediju Sterija je našao u revolucionarnim događajima 1848.-1849. godine.

Sterijine komedije su umetnički verna slika jednog dela srpskog društva u Vojvodini u prvoj polovini XIX veka i nose bogatu galeriju likova. Sterijine komedije su prešle okvire svoga vremena, dobile trajnu vrednost i ulaze u naše kulturno nasleđe. Raznovrstan kao pisac, Sterija je pisao i satire, romane, rasprave o književnosti i jeziku i refleksivnu poeziju koju je izdao u zbirci "Davorje", jednoj od najboljih knjiga refleksivne poezije u našoj književnosti. Boraveći u Srbiji kao ministar prosvete, Sterija je osnovao Društvo srpske slovesnosti (sada Srpska akademija nauka i umetnosti) i Narodni muzej. Postavi je i temelje modernom školstvu Srbije i bio pisac mnogih udžbenika. Jovan Sterija Popović je sahranjen na Pravoslavnom groblju u Vršcu.