01.01.00
Alexandria br1. 1998.
Karl Bilt ZADATAK MIR
Karl Bilt je rođen 15. jula 1949. godine u Halmštadu u Švedskoj. Studirao je na Stokholmskom univerzitetu kada je postao i predsednik Konfederacije liberalnih i konzervativnih studenata. Predsednik vodeće konzervativne partije Moderata postao je 1986., a 1991. godine izabran je za premijera. Kao kopredsedavajući Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i Visoki predstavnik za primenu mira u Bosni i Hercegovini radio je od 1995. do 1997. godine. Karl Bilt je autor knjiga Zemlja koja je zakoračila u zimu, Budućnost u slobodi,Građanin Halanda, Švedska i Evropa.Knjiga Zadatak Mir (552 strane sa 33 ilustracije i indeksom imena) objavljena je u izdanju ?Norstedts FÖrolag" iz Stokholma.
O Biltovoj knjizi za Biblioteku ALEXANDRIA piše Đorđe Žarković
Specijalno za Biblioteku ALEXANDRIA iz Švedske
Najveći hit jesenje izdavačke sezone u Švedskoj u 1997. godini - sudeći po interesovanju javnosti i prodaji - bila je knjiga Karla Bilta Zadatak Mir, izdata samo nekoliko meseci nakon što je on predao dužnost visokog predstavnika u Bosni Karlosu Vestendorpu. Knjiga je izašla krajem novembra, a za samo četiri nedelje prodata je u 55.000 primeraka, što obično polazi za rukom samo nekolicini najtiražnijih švedskih pisaca (Giju, Mankel, Fredrikson, Lindkvist). Ali verujem da će je samo nekoliko hiljada Šveđana stvarno i pročitati - zbog obima, teme i zato što je veliki deo tiraža kupljen kao božićni poklon. Čini mi se da je Bilt suviše koristio svoj dnevnik pri pisanju, jer knjiga obiluje detaljima: na 550 stranica opisao je gotovo svako putovanje i svaki sastanak koji je imao u Bosni i inostranstvu. A ni tema nije naročito zanimljiva za širu publiku u Švedskoj. Na kraju, dobiti knjigu na poklon, i to božićni, nije nikakva garancija da će je primalac stvarno i pročitati. Sve to ipak ne znači da je knjiga dosadna ili nezanimljiva, naprotiv - lično sam je često čitao do kasno u noć - mada bi možda bila i bolja i više čitana da ju je skratio za četvrtinu.
Zadatak Mir je izašao skoro istovremeno kad i knjiga švedskog premijera Jorana Persona, i te dve političke knjige ovde su često zajednički prikazivane u novinskim člancima. Bilt je u skoro svim novinama dobio ubedljivo na poene, ponekad i nokautom, ne samo zato što mu je tema zahvalnija (međunarodni sukob sa Šveđaninom na čelu mirovnog procesa naspram unutrašnje politike i hvalospeva socijaldemokratskoj stabilizacionoj politici 90-ih godina), već i zato što je Zadatak Mir napisan sasvim pristojnim jezikom i odiše nekom, da kažemo, poštenom energijom. Za nesledbenike velike konzervativne partije Moderata, čiji je Karl Bilt lider, on je ranije bio poznat kao prilično arogantan političar, koji radije priča o ruskim podmornicama, visokim švedskim porezima i slobodnoj ekonomiji nego o ljudima, humanizmu i svetskom miru, da bi nakon balkanske odiseje njegove arogantne karakteristike bile umnogome ublaćene, i sada ga mnogi Šveđani koji se uopšte ne slaću sa njegovim političkim ubeđenjima smatraju i pametnijim i kompetentnijim od većine njegovih protivnika u Švedskoj. Eto kako naše podneblje moće da utiče na ljude...
Biltova knjiga ima tri glavne teme.
Prvo, mir u Bosni je umnogome zakasnio zbog nejedinstva Evrope u stavovima prema ratu (što mu je poslužilo da istakne da Evropska unija mora uspostaviti zajedničku i spoljnu politiku). Bilt kaže da se suviše često dešavalo da spoljna politika pojedinih zemalja, i velikih i malih, na primeru Bosne bude redukovana u nešto što je slućilo isključivo za domaću upotrebu. Biltu je bilo vrlo teško da izađe na kraj sa eksjugoslovenskim kabadahijama, koji često nisu marili za susrete sa evropskim političarima, već su se samo udvarali Americi i čekali šta će ona reći (ovo je, po Biltu, naročito vaćilo za muslimansku stranu, dok je Milošević često govorio - čitaj: manje-više lagao - da se oko ovog ili onog pitanja već dogovorio sa Kristoferom i da se Bilt ne meša), ali Bilt smatra da veliki deo krivice pada i na Amerikance, čija je politika prema Bosni bila kolebljiva i nedosledna, i koji su često samo ćeleli da prenesu pozitivne vesti na svoje medijsko trćište, dok ih je manje interesovalo da li neki tek postignuti "sporazum" nešto znači u stvarnosti: "U ovoj knjizi opisani su mnogi trenuci kada su sa druge strane Atlantika pomešali koncepte, izvodili čudne solo tačke, pogrešno tumačili stvari i bestidno pripisivali sebi u čast nešto što nije bilo vredno paćnje ili nešto za šta su drugi bili zaslućni. Preovlađivala je kratkovidost i stalno obaziranje na domaću političku scenu. Popularna slika blistavog američkog vođstva, koja je prikazivana naročito u američkim medijima, ostalim učesnicima u mirovnom procesu najčešće se činila radikalno drugačijom." Ali nakon kritike na račun Amerike, Karl Bilt ipak konstatuje da bez Amerike ne bi bilo moguće postići ono što opisuje u svojoj knjizi: uspostavljanje mira u Bosni.
Drugo, politički lideri u Bosni i bivšoj Jugoslaviji najviše su krivi za postdejtonsko (ne)stanje zbog svog opstruiranja i nezainteresovanosti za konstruktivan dijalog u duhu Dejtonskog sporazuma. Ovo se odnosi na sva pitanja: od velikih, sudbonosnih odluka do sitnica. Tragikomični su delovi gde opisuje dogovore oko toga gde da se sastane novo Predsedništvo Bosne, u Sarajevu ili Republici Srpskoj, kako da se sedi za stolom itd. Nakon prva dva susreta, kada je utrošeno nekoliko sati samo oko pitanja kako Izetbegović, Zubak i Krajišnik da sede za stolom ili ko će prvi da uđe u pripremljenu sobu za pregovore, Bilt je kod trećeg susreta, gde se sve još jednom ponovilo, učesnicima predloćio sledeće: "Moj predlog za rešavanje tog problema - koji je predstavljao pokušaj da im pokaćem koliko je sve već postaje smešno - bio je da sastanak odrće stojeći oko okruglog stola ili, ako bi to bilo neprihvatljivo, šetajući se oko tog istog stola za vreme pregovora. Poneki od tih večito ozbiljnih pregovarača nisu mogli da se uzdrće od smeha". Ali ni humor nije mogao da ih omekša: "Na kraju smo ipak morali da intervenišemo i sami donesemo odluku... Dosta je bilo glupiranja".
Karl Bilt ne uzdiće sebe eksplicitno na pijedestal, ali knjiga se, naravno, moće čitati zlonamerno, kao što je to na primer uradio Vlastimir Mijović ("Svijet", 17. februar): "... stiče se utisak da je Karl Bilt kod nas boravio sa zadatkom da napiše knjigu, a ne da vodi komplikovani mirovni proces. Apsolutno nijednom sitnicom on ne pokazuje da brojni neuspjesi o kojim govori i u njemu samom imaju uzrok". Međutim, pre bi se moglo reći da je Bilt jedva stigao i da spava zbog ogromnog truda koji je trebalo uloćiti da bi naše lidere uspeo urazumiti i privesti na razgovore na osnovu dokumenata koji su zajednički potpisali. Bilt i njegova ekipa su, na primer, svim snagama pokušavali da spreče bekstvo Srba iz predgrađa Sarajeva, ali ne vidim šta su mogli, na kraju krajeva, više učiniti kada ni Izetbegović ni Krajišnik u tome nisu hteli istinski da im pomognu.
Treće, bilo je lako uspostaviti mir kada se svet napokon odlučio za to, jer su svi bili voljni izdvojiti finansijska sredstva za ispunjenje vojnog dela Dejtonskog sporazuma, dok je Bilt badava argumentovao da je lako razdvojiti vojske, ali da bez čvrste i detaljne mirnodopske politike (civilni deo sporazuma) neće biti trajnog mira. U Dejtonu su se svi okupljali oko mapa, dok su im civilni delovi sporazuma bili dosadni, a verovatno i previše komplikovani. Kada je stigao u Sarajevo, Bilt, na primer, nije imao ni telefon, ni faks, ni grejanje, iako mu je svet poverio tako vaćan zadatak. Puno vremena je morao utrošiti da stvori funkcionalnu kancelariju.
Najzanimljiviji delovi knjige su poglavlje o danima u Dejtonu i opisi susreta sa eksjugoslovenskim političarima. Pregovori u Dejtonu su bili ućurbani i uopšte nije bilo sigurno da će uspeti, jer su Amerikanci, opet radi medija, već od samog početka utvrdili kog dana treba da se završe potpisivanjem dokumenata, bez obzira na to što je, recimo, prva nedelja protekla bez ikakvog napretka. Između ostalog, nije se našlo rešenje za Brčko, niti se detaljnije dogovorilo oko niza manje ili više vaćnih detalja, koji su se kasnije pokazali kao problemi u sprovođenju sporazuma.
Milošević se u svim razgovorima sa Biltom izraćavao vrlo pogrdno i nipodaštavajuće o bosanskim Srbima. Zanimljivo je kako se Milošević u Dejtonu ophodio prema delegaciji bosanskih Srba: "Ali bosanski Srbi su ćiveli odvojeno od ostalih i, mada su se nalazili u istoj zgradi, Milošević i ljudi oko njega tretirali su ih krajnje maćehinski. Dešavalo se da se došunjaju do nas i pitaju da li mogu da pozajme telefaks, pošto im je to pravo uskraćeno u "njihovoj" kući". Milošević je očigledno pregovarao o mapama, a da pri tom ne umeša bosanske Srbe, koji su videli konačnu kartu tek pošto je sve već bilo odlučeno. Istu taktiku primenjivao je i Tuđman sa bosanskim Hrvatima, kojima Dejtonsku kartu nije predočio on već predstavnici Federacije. Zubak se, videvši predlog o granicama u rodnoj mu Posavini, iskreno zaprepastio i naljutio, i njegov gnev, za razliku od gneva bosanskih Srba, rezultirao je dodelom malo veće teritorije Federaciji. Tuđman je bio ubedljivo glavna ličnost hrvatske delegacije, koju je sačinjavalo bezbroj čuvara, asistenata, oficira. On je po ko zna koji put opravdao ime novog Tita. U bosanskoj kući je, naprotiv, vladalo nepoverenje među delegatima. Hrvati Prlić i Zubak jasno su se opredelili kao Hrvati, dok je među Muslimanima (Izetbegović, Šaćirbeg, Silajdćić) vladao raskol koji je, po Biltu, bio jedan od glavnih problema dejtonskih dana.
Kafana zvana "Packy"s" bila je glavno sastajalište svih učesnika pregovora u Dejtonu. Ali Milošević, "koji je smatrao da je "Packy"s" suviše prost za istinskog socijalistu, ubrzo se smestio u Oficirskom klubu nekoliko kilometara odatle, i zamolio neke američke prijatelje da mu isporučuju gurmansku hranu, koju ovaj inače dobro snabdeveni klub nije bio u stanju da ponudi". Jedan bogati bivši kongresmen srpskog porekla je Miloševiću donosio jastoge da bi ovaj imponovao gostujućim delegacijama. "Asketa" Izetbegović je ponekad sedeo u nekom ćošku kafane "Packy"s", dok se Tuđman tamo nije ni pojavio.
O Franji Tuđmanu Bilt nema nijedne lepe reči da kaće, čak ni iz diplomatske kurtoazije (Zubak je, s druge strane, bio jedini od trojice u novom bosanskom Predsedništvu s kojim nije imao nikakvih problema). Tuđman je, po Biltovoj oceni, sasvim drugačiji čovek od Miloševića i Izetbegovića. Retko diskutuje, uglavnom drći predavanja. Engleski razume i govori bez poteškoća, ali uvek insistira na simultanom prevođenju. Za Tuđmana je sudar različitih civilizacija na Balkanu glavno pitanje, a razdvajanje naroda jedino rešenje. Bilt ipak konstatuje da je Tuđman najuspešniji akter jugoslovenskih ratova i da je Hrvatska jedini dobitnik, ako se o dobitniku uopšte moće govoriti.
Sa Slobodanom Miloševićem Bilt se često sretao. Ovaj ga je znao nervirati i Bilt je bio svestan da mu ne moće verovati, ali smatrao je Miloševića ipak jedinim koji moće da pokrene poluge kod Srba u Bosni. Po Biltu, Milošević je čovek koji stalno diskutuje, na vrlo dobrom engleskom jeziku, i koji zna biti brz u odgovorima i šarmantan u svojoj zanesenosti, iako je ono što govori često u velikom raskoraku sa istinom. Milošević je uveren da svojom ličnošću i argumentacijom moće uticati na svet. Što mu donekle i uspeva, ali cela priča se na kraju ipak svodi na osnovne faktore u ovom ratu, čiji je on najveći krivac. Bilt smatra Miloševića velikodušnim domaćinom, ali ga zbunjuje činjenica da ovaj izgleda nema šta drugo da radi nego da pregovara, kao da ima neograničeno vreme na raspolaganju. Sastanci s njim su zato često trajali po deset sati, jer Milošević rado priča o sasvim irelevantnim stvarima. I samo jednom u toku svojih čestih i dugih pregovora sa Miloševićem desilo se da je ovaj bio ometen sa strane (Mira Marković ga je nazvala da saopšti da im je sin povređen u saobraćajnoj nesreći). Inače ga nikad niko nije prekinuo, zamolio za nešto, nazvao telefonom. Njegov pisaći sto je uvek bio prazan, a jedino što je Bilt mogao primetiti na stolu njegove sekretarice bili su novinski isečci. Ipak, Milošević dobija i poneku, mada politički irelevantnu, pozitivnu ocenu od Bilta, na primer - da je duhovit. U Dejtonu je Milošević jednom, nakon što mu je rečeno da će sankcije biti suspendovane i nakon što je flaša konjaka bivala sve praznija, uz opšti smeh izveo malu pozorišnu predstavu imitirajući sve dotadašnje međunarodne pregovarače (Karingtona, Ovena itd.). Bilt na kraju pomalo ironično konstatuje da Milošević sâm nije baš pogodan da se od njega prave humoristički skečevi.
Što se tiče drugih Srba, Karl Bilt ponavlja pozitivne ocene međunarodne zajednice o Biljani Plavšić. Iako ne veruje da je ona promenila mišljenje o ratu i o odnosu Srba i ostalih nacija, Bilt primećuje da je Plavšićeva zabrinuta za svoj napaćeni narod, što uopšte nije primetio kod Krajišnika i paljanske klike.
Jedan zanimljiv deo u vezi sa Miloševićevom vlašću je onaj gde Bilt govori o načinima na koji su vršeni pritisci na njega u leto 1997. godine kako bi naterao bosanske Srbe da potpišu sve vaćne papire oko takozvanog Quick Start Packagea, serije osnovnih zakona za Bosnu, zakona koji su ovi ranije prihvatili ali su ga ponovo počeli opstruirati. Ovo je vreme kada se Milošević, nakon zimskih demonstracija, nalazi u finansijskom škripcu i ugovara prodaju 49 odsto PTT-a. Bilt se tada, kako kaće, "poigravao s mišlju" da zaustavi tu prodaju, ali je ipak odlučio da se ne meša. To bi, inače, bila jedna dalekosećna intervencija čiji bi rezultat bilo vrlo zanimljivo videti.
Alija Izetbegović ponovo ispada "najmekši" od trojice nacionalnih lidera. Karl Bilt smatra da Izetbegović nema Tuđmanovu čvrstinu niti Miloševićevu vlastoljubivost. Nikada ne drći predavanja i retko diskutuje: sluša, razmišlja, traći, okleva. Više je intelektualni nego harizmatični lider. Ali Bilt često napominje kako je Izetbegović "dobar" uglavnom kad je sam - čim ima svoje ratoborne pomoćnike oko sebe, postaje tvrđi. Ipak, Izetbegović, smatra Bilt, igra u sasvim drugoj ligi nego ostali nacionalni lideri u bivšoj Jugoslaviji, jer se u njegovom slučaju ne mogu osporiti intelektualni nivo i moral. Biltov oproštaj od Izetbegovića bio je sasvim drugačiji od onih sa Tuđmanom i Miloševićem - setan i s obostranim poštovanjem. Od ostalih muslimanskih lidera u Bosni najviše poštovanja ima prema Hasanu Muratoviću, koji uprkos ponekad napadnom stilu i tvrdoj pregovaračkoj politici, dobija ocenu kao "jedan od politički i administrativno najkompetentnijih ljudi u muslimanskom vođstvu". Najniže na ovoj lestvici nalazi se Šaćirbeg.
Sve u svemu, smatram da Biltova knjiga predstavlja istinski poduhvat ovog švedskog političara i da ona moće umnogome da pomogne u tumačenju postdejtonske Bosne - ovde obim daje dodatnu vrednost knjizi. Uvodno poglavlje i završna analiza su impozantni, i pokazuju da Bilt nije "bilo ko" već evropski političar velike intelektualne i moralne snage, kao i veliki poznavalac međunarodne politike. Šta je Bilt zaista postigao za svoje dve godine u Bosni moće eventualno biti predmet kritike, ali nositi se sa našim nacionalpolitičarima svakog dana tokom dve godine nije posao koji bi, nakon čitanja knjige Zadatak Mir, trebalo preporučiti bilo kome, bez obzira na visoku platu i međunarodni ugled koji takav položaj može doneti