17.06.11 Danas
Knjiga o zanosu i olimpijskim idealima
Velosiped Lajoša Vermeša Marije Šimoković
Život i „podviženija“ Lajoša Vermeša, palićkog plemića, zaljubljenika u sport, erudite i vizionara već sami po sebi imaju romaneskni potencijal. Književnica Marija Šimoković taj potencijal iskoristila je na najbolji način stvorivši secesijski roman o zanosu jednog vremena, i jednog čoveka, izuzetnog po hrabrosti da živi daleko ispred svog vremena. Roman Velosiped gospodina Vermeša ima i namenu da sačuva od zaborava zaostavštinu i zaveštanje čoveka koji je doneo na Palić olimpijski duh i organizovao prve moderne evropske olimpijske igre.
Vermeš je nesumnjivo stekao mesto i u istoriji time što je, kako kaže Sava Babić, književni prevodilac i lik u romanu M. Šimoković, „Palić izvukao iz metafizičkog dremeža“, i otvarajući vrata sveta prema svom gradu „počeo da pravi promaju bez koje bi se mnoge stvari ugasile ili uplesnivile“. Marija Šimoković to je jasno uvidela i kao niko pre nje osvetlila ovaj nadahnuti i entuzijastički lik kontroverznog palićkog aristokrate, u kojem mnogi vide genijalnog i izuzetnog vizionara, dok pojedini običnog Minhauzena. No, već sama činjenica da se neko drznuo da skine sa Olimpa helenski ideal sporta i igara i donese ga u „panonsko blato“ morala je izazvati i takve reakcije.
„Lajoš je zaslužio ne jedan roman, nego zaista i simpozijum, kao što sam ja i organizovala u romanu. Želela sam da takvom čoveku koji je mislio helenski, koji je mislio celinu, koji ljude nije delio po tome ko su i šta su već prema talentu, danas kada je sve razdeljeno i na ovaj način odam priznanje. On je uzbudljiv i po tome što je već u ono vreme prepoznao činjenicu da je Olimpijada više od sporta, shvatio da je to i filozofija i način života, ali i mogućnost za Palić. Njegova je ideja bila da ovde donese Evropu, da okupi evropske sportiste i intelektualce, i da od Palića napravi pravo evropsko letovalište, a da gradnjom tih svojih sportskih objekata stvori scenografiju kakvu danas imamo“, kaže Marija Šimoković. Roman je u stvari hronologija istraživačkog poduhvata novinarke lokalnog lista Anje kojim ona nastoji da što više rasvetli život i lik Lajoša Vermeša, koji je, kako to već biva, u svom rodnom gradu ostao delom nedorečen i delom neshvaćen, te je priča koja ga prati samo jedna nedovršena slagalica. A ono što je izvesno govori o njegovom sportskom entuzijazmu, koji ga je odveo do Olimpa. Uzevši sa Mironovog bacača diska mustru da bi napravio isti takav disk za potrebe svojih igara, započeo je 1880. prva olimpijska takmičenja u savremenoj Evropi, čitavih 16 godina pre De Kubertenove Olimpijade.
„Šta je istorija a šta mit, možda nikad nećemo saznati, ali je činjenica da je jedan od Kubertenovih sekretara, poreklom iz Vojvodine, i sam prisustvovao tim igrama na Paliću“, kaže Marija Šimoković. No, Vermeš zanesenjak kakvim ga je Bog dao, ni osvrnuo se nije na takvu okolnost. Nesebično je ulagao u svoje Olimpijske igre, svoje vreme, entuzijazam, strast i - novac. Ubrzo po osnivanju, igre su dobile pravi stadion, na kojem je moglo stati i desetak hiljada ljudi, a sportisti su dobili svoje prvo olimpijsko selo, dok je za bicikliste izgrađena jedna od najboljih biciklističkih staza. Palićka Olimpijada okupljala je mnoge poznate sportiste i intelektualce toga vremena, a sve je to finansirao Lajoš Vermeš. Takve investicije dovešće ga i do bankrota, te se nakon decenije održavanja Olimpijske igre na Paliću ipak gase.
Vermeš se potom, kao izvrstan mačevalac, izdržavao od časova mačevanja. A svoje druge sportske talente i umeće demonstrirao je učestvujući i sam u olimpijskim takmičenjima, u boksu, atletici i biciklizmu, i prvi je u ove krajeve doneo popularni dvotočkaš, u vreme kad se bicikl doživljavao kao čudo neviđeno. Danas je u subotičkoj istoriji on neraskidivo povezan koliko sa Olimpijadom, toliko i sa biciklizmom. Jedan od junaka romana tvrdi da je godinama bio ubeđen da je Vermeš u stvari i izmislio bicikl.
Takvo bogatstvo duha, talenata, interesovanja moglo je nastati samo u epohi koja je iznedrila secesiju. Ili je to bilo obrnuto. Lepota, sloboda, inventivnost, i raznolikost jesu neke od prepoznatljivih odrednica ovog stila najvidljivijeg u arhitekturi, ali prisutnog i u načinu života, razmišljanju, modi... Taj stil moglo bi se reći karakteriše i sam roman - prepun detalja, mistično isprepletenih potpuno nespojivih sudbina, lucidnih otkrića i neočekivanih obrta, priča koje zalaze u metafizičko, poetsko, i imaginarno, do konkretnih istorijski jasnih i dokazanih fakata.
„Priča je i neka vrsta viteškog romana, jer Lajoš Vermeš je svakako bio vitez iako ga niko nije proglasio vitezom, koji je porodično blago ulagao u opšta dobra. Zato roman i nosi podnaslov Roman o zanosu. On se viteški poneo i prema činjenici da je 16 godina pre Pjera de Kubertena u tadašnjoj Evropi obnovio antičke igre, a da ni od koga i nikakvo priznanje za to nije dobio. Njega to prosto i nije zanimalo“, priča o svom junaku Marija Šimoković.
Veliki deo romana i događanja u njemu smešteno je u kafiću Saks, koji je literarna veza sa sadašnjošću. On je mesto susreta mnogih poznatih i anonimnih Subotičana, vrlo moderan a istovremeno po svom enterijeru odjek one, nekadašnje Subotice iz devetnaestog veka. One Subotice kojoj nije bilo važno ko joj živi u komšiluku, ni ko je kakvog prezimena, ni ko je iz kakve porodice, nego se jednostavno družilo. Takav prostor je taj Saks, a takav je čovek Lajoš Vermeš.
„Kasnije je nastala povika o Lajošu Vermešu da je veliki Minhauzen. Ja sam jednog takvog Don Kihota kojih danas ima tako malo želela da odbranim. Prosto sam želela da čovek poput njega, koji je i po svojim postupcima i svojim rečima bio drugačiji od mnogih, i video daleko u budućnost, uspevši da taj svoj olimpijski disk baci daleko, čak do nas, dobije svoj poetski spomenik“, kaže autorka. Vermeš je pravi postmoderni junak, koji je poput secesije kratko trajao, ali ostavio veliki trag, i koji je na kraju, neshvaćen, i prognan iz Subotice. On je bio žrtva svoje sredine i svog vremena, koja beži u mašti da bi preživela. No ni buduće vreme ga nije poštedelo - njegova neprocenjiva biblioteka, sa retkim i vrednim knjigama nestala je kada su vilu Vermešovih naselili novi stanari posle Drugog svetskog rata. Oni su knjige koristili za loženje peći.
Knjiga o Lajošu Vermešu je takođe i hronika Subotice s kraja XX veka, u kojoj se pojavljuje plejada poznatih i manje poznatih Subotičana, koji su pozvani da kažu ponešto o ovoj nesvakidašnjoj sudbini. Njihovi su životni putevi povezani nevidljivim nitima u složeno i beskrajno tkanje čija je jedna od glavnih potki čovek zvan Lajoš Vermeš. On, ipak, uprkos simpozijumu za mnoge ostaje enigma, isto kao i za novinarku Anju, koja nakon obilja novih podataka o svom junaku dolazi do zaključka da manje zna o njemu nego na početku.
Vesela Laloš