Unutrašnje stvari

03.01.09 Politika

„Tokaj Maru i Kormoran potopljeni 1917. i 1943. dodiruju se na dnu oceana. Jedan je njemački a drugi japanski“ - zapisao je u jednom fragmentu Milan Milišić 1989. godine, možda baš na margini neke knjige ili časopisa, na računu donetom iz prodavnice ili na kutiji cigareta koja mu je bila pri ruci. Ovaj kratki zapis o ratnim brodovima, nakon dosta godina, našao se na 145. stranici knjige Unutrašnje stvari, dodirujući se u okeanu Milišić sa nekim drugim mislima, kratkim esejima, poetsko-proznim skicama koje je pisac ispisivao običnim i hemijskim olovkama, finim naliv-perima na avionskim i autobuskim kartama, na jelovnicima, na marginama Politike, Slobodne Dalmacije...
Misli i beleške stojale su rasute, da bi se nakon tragične smrti Milana Milišića te zabeleške, lirske, ali i prozne skice, odjednom pojavile, kao Tokaj Maru i Kormoran, jedna kraj druge, živeći svoj drugi život i nakon jezivog potonuća. Istom onom čudesnom igrom sudbine kojom su se spojili ratni brodovi iz različitih ratova, samo nekom drugom, ovoga puta literarnom igrom u okeanu, svi su Milišićevi zapisi formirali izuzetnu posthumnu knjigu koju je priredila Jelena Trpković uz pomoć pesnika Ibrahima Hadžića.
Unutrašnje stvari ponudile su tako ekskluzivno pravo svakome čitaocu da zaviri u intimni i do sad neobjavljeni svet Milišićevih misli napisanih na marginama - sjajni zbornik oštroumnosti u međužanru, najpikantnijem od svih „žanrova“. Tako je može biti stvorena neka vrsta Milišićevog dubrovačkog „dnevnika“, ali dnevnika u kome je ono obično i svakodnevno sasvim pozlaćeno ponekim stihom ili proznom linijom, neobičnom slikom, opaskom, u tri poteza ispisanim putopisom, genijalnim zaključkom, celom pesmom ili kratkom pričom.
Poređani hronološki, od 1975. godine pa do nedatirane beskonačnosti, sa naslovima koji su načinjeni od prvih reči svakog fragmenta, mikro-zapisi Milana Milišića načinili su knjigu od dve stotine strana čiji je naslov preuzet iz zapisa sa 149. stranice: Miješanje u unutrašnje stvari koji počinje rečima: „U kakve je sve suprotnosti zamršen!“.
Jedna od najlepših strana ovoga mozaika jeste šarenilo tema i likova. Milišić piše o umiranju: „U engleskom jeziku sve što živi –umire./U hrvatskom umiru samo ljudi, pčele i lastavice.“, ili zapisuje najbolje kratke priče: „Dok njoriš, duboko, osječaš točno koliko ti je još života ostalo – rekao mi je Davor Dolina neku večer u kafiću. – I ja se sve češće osjećam loše što ubijam ribu – dodao je.“ Neki od fragmenata su na tragu najbolje anegdote. „Najduhovitije je ono što je D. čuo od Đ.U: Najviše zla našem narodu nanjeli su Srbi i Hrvati.“
Ali je ubedljivo najtragičnije predosećanje, vizija tragične smrti. Milan Milišić (Dubrovnik, 1941) će nastradati kao prva civilna žrtva bombardovanja Dubrovnika 1991. godine, a 1987. godine zapisaće ovakve stihove: „Mogao bih uskoro umrijeti/Jer nemam pametnijeg posla/Slušajući zaglušenu eksploziju/Svake mrvice kruha koja pada na pod.“ Ili možda kratak zapis sa 103. stranice: „U stanovitom smislu sam tipična građanska žrtva – ne bih branio odveć život ali – ginem za uvjerenja.“

Mića Vujičić

Fašizam
Brijem brkove na onom mjestu
Gdje ih je Hitler puštao.
Čuvam se fašističkih misli o čistoći bilo kakvoj.
Izbjegavam ideje koje bi mogle povući mase.
Izbjegavam tanku dosljednost pouzdanih.
Neću se dobro provesti, znam.
Nadam se samo da ću biti loš sapun..

-1976