Jovica Aćin (1946), sa svim pričama u knjigama: Duge senke kratkih senki (1991, 1997, 2003), Uništiti posle moje smrti (1993, 2000), Leptirov sanovnik (1996), Nezemaljske pojave (1999), Lebdeći objekti (2002), Ko hoće da voli, mora da umre (2002), Mali erotski rečnik srpskog jezika (2003), Dnevnik izgnane duše (2005), Pročitano u tvojim očima (2006, 2007), Ušće Okeana (2011) i Jevanđelje po magarcu (2013).
01.01.00
Nin
17.05.2001.
Poetika kopiranja
NAZIV: Uništiti posle moje smrti, Otpaci i druge crne price
AUTOR: Jovica Acin
IZDAVAC: Stdylos, Novi Sad 2000.
Adrijana Marcetic
Zbirka kratkih proza Jovice Acina, Uništiti posle moje smrti, druga je knjiga ovog pisca "namenjena uništenju": to je nova, dopunjena i modifikovana verzija istoimene knjige iz 1993. godine. U prvom delu knjige Acin je sabrao nove, dosad "nevidene" price, dok u drugom delu gotovo integralno prenosi starije izdanje, izostavljajuci uglavnom samo one tekstove koji su bili više esejistickog nego fikcionalnog karaktera. Poslednji i najkraci deo knjige takode je autocitat, ali ovde, u završnoj prici "Nastavak bezumlja i kraj", Acin ne "kopira" prethodnu verziju "sastava namenjenih uništenju", vec jednu svoju drugu kolekciju "malih povesti" - Nezemaljske pojave (1999). Najzad, kroz redove Otpadaka i drugih crnih prica, pa i izmedu njih, cesto promicu senke Dugih senki kratkih senki, Acinove knjige ciji je bezmalo ceo tiraž, kako kaže autor, zaista uništen - izgoreo u Sarajevu, u prolece 1992.
Prepisivanje samog sebe, kopiranje "kopija", citiranje svojih i tudih tekstova u Acinovom slucaju ne treba shvatiti kao nedostatak inventivnosti ili pišcevu nameru da dobro namuci nekog buduceg priredivaca. Ovakav nacin oblikovanja teksta izraz je specificne poeticke zamisli, tacnije dugorocnog književnog projekta. Pisac prepisuje postojece i nepostojece tekstove, prikuplja fragmente, fusnote, "otpatke" i "okrajke otpadaka", slucajne zapise i marginalna zapažanja sistematski ih kombinujuci u tekstualnu mrežu koja vremenom izrasta u "temeljno" delo, istu Knjigu koju stalno iznova piše. Svi ti zapisi i prepisi ulivaju se u jedinstveno "veledelo", "knjigu nad knjigama", sastavljenu od "opusa mnogih godina".
"Knjiga nad knjigama" je središnji pojam Acinove poetike. Sudeci po objašnjenju sadržanom u uvodnom tekstu drugog dela zbirke, autopoetickom Dnevniku pisca idiota, "knjiga nad knjigama" predstavlja Acinov pokušaj da u praksi realizuje bartovski shvacen pojam teksta. Za razliku od tradicionalnog pojma dela, zaokruženog, dovršenog i u sebe zatvorenog entiteta, u poststrukturalistickoj poetici Rolana Barta tekst je odreden kao otvorena struktura koja obuhvata celokupnu književnu i vanknjiževnu tradiciju: mnoštvo razlicitih glasova, izvora, uticaja i kulturnih kodova. Metafora za delo je organizam; metafora za tekst je mreža. Delo je izraz pojedinacnog tvorca i prima se u kljucu biografskog citanja: iza njega uvek stoji figura pisca od krvi i mesa koji je garant njegovog znacenja. Nasuprot tome, iz teksta svedenog na mrežu citata, licnost pisca je išcezla, pisac je svako i niko, "papirnata" figura cija je egzistencija uslovljena primenom odgovarajucih strategija citanja. Pisac je samo prepisivac prethodnih tekstova, on je "gost" u svom tekstu, odnosno - kako kaže Acin - "koautor", "priredivac" i "recenzent".
I nove i stare price Acinove zbirke treba citati u hermeneutickom kodu "knjige nad knjigama" - kao zapise istrgnute iz konteksta dela koje tek treba da nastane, parodicno poigravanje literarnim klišeima i citaocevim stereotipnim ocekivanjima i ironicno distanciranje od tradicionalno shvacenog pojma teksta. Osim poeticke, nove i stare Acinove price imaju i jednu važnu stilsku slicnost. To su kafkijanske minijature, duhovito ispricane price o svakodnevici koja se, posmatrana iz nekog neobicnog ugla, pretvara u bizaran i zastrašujuci košmar. Ton izlaganja i doživljaj sveta takode su prepoznatljivi; kao i u starijoj zbirci, ali i u ostalim Acinovim knjigama, i ovde je dominantno osecanje usamljenosti u neprijateljskom, groteskno-užasnom, otudenom svetu.
Ali, izmedu starih i novih "kopija" ipak postoji i jedna važna razlika. Ona se sastoji u tome što su nove price - u dobrom smislu te reci - nešto tradicionalnije. Cini se da je u novim pricama, na štetu rada na teorijskom projektu "knjige nad knjigama", naglašenija ona životna, "sadržinska" dimenzija pripovedanja. U novim pricama manje je eksperimentisanja a više autenticnog doživljaja stvarnosti; manje je na delu pasionirani kopista a više originalni stvaralac. Pisanje ovde kao da više nije shvaceno samo kao artisticka igra kombinovanja citata, lišena svake veze sa spoljnim, vec kao izražavanje osobenog pesnickog senzibiliteta. Utoliko ove price i za citaoca predstavljaju prijatniji zadatak. Naime, one mu omogucavaju da "iza" teksta "knjige nad knjigama" otkrije nešto više od papirnate figure recenzenta - da ugleda ljudski lik pisca i da se sažali nad njegovom usamljenom pojavom i tragicnim osecanjem života. Ovaj pisac poseduje nekoliko pravih pripovedackih darova: u stanju je da isprica pricu i iz sasvim "tanke" fabule, kao i da zasmeje citaoca, cak i kada je kontekst daleko od komicnog. Najzad - što je možda i najvažnije - pisac Otpadaka predstavlja dobro nam poznati svet iz sasvim licne, pomalo "išcašene" vizure, cime nam omogucava da i mi u poznatom doživimo nepoznato, da u svakodnevici koja nas okružuje sagledamo sasvim nove dimenzije znacenja.