UVOD
Složenost uloge obaveštajnih službi i njihovo prisustvo u državnim institucijama, pa i u političkom životu i međunarodnim odnosima u istoriji ljudske civilizacije je poseban fenomen. Njemu na našim prostorima nikada nije ozbiljno poklanjana naučna pažnja, tako da ni danas u Jugoslaviji nema mnogo ozbiljnih istraživanja koja bi ovaj fenomen detaljnije osvetlili. Obaveštajnim službama stranih zemalja, posebno su se bavili samo policijski i vojni instituti i škole bezbednosti i njihovi stručnjaci i profesori. Opravdanja za takvo naše ponašanje nema, ponajviše i zbog toga jer su u međuvremenu obaveštajne službe od nezvaničnih formacija izrasle u složenu državnu instituciju sa profesionalnim funkcijama i nadležnostima. Tajne službe su u vreme medijskog rasta čovečanstva postale "servis" bez koga se ne može zamisliti funkcionisanje nijedne druge državne institucije. Njihov posao je da prikupljaju, obrađuju i plasiraju informacije na osnovu kojih donose zaključke i procene koje sugerišu političkim liderima i vladama. Volja vladara je da te informacije prihvate ili odbace i tu moć i nadležnost obaveštajnih službi prestaje. Ljudi koi su se bavili prikupljanjima, ali i odavanjima poverljivih državnih, civilnih i vojnih tajni u našem političkom i javnom mnjenju identifikovani su najčešće kao špijuni. Mnogi od njih su jednostavno zapošljavani kao obaveštajci, a mnogi pak vrbovani kao podkazivači, doušnici, cinkaroši i agenti. Prvi su školovani i obučavani, a drugi pronalaženi na značajnim mestima kao dobri informatori. Mnogi od njih su bili po profesiji političari, diplomate, oficiri, umetnici, novinari, a neki i puki avanturisti ili ljudi u nevolji. Bilo je među njima dosta intelektualaca, džentlmena kakav je, na primer, bio Ficroj Meklin, britanski obaveštajac iz bliske Titove okoline, legenda britanske službe MI-6. Kako tvrdi Milan Trešnjić u red velikih špijuna, gospodina sa beogradskog asfalta spada i Leni Davičo, novinar, ali i funkcioner UNICEF-a u Parizu. Rastao je u krilu novinske kuće "Politika" i kao poliglota vrlo brzo izrastao u jednog od njenih legendarnih dopisnika iz sveta, kojima su se čitaoci godinama divili. Zato je bio privlačan i saveznoj Udbi, koja je želela da ga vrbuje za obaveštajni rad u Švajcarskoj i Francuskoj. Kako je, međutim, Leni Davičo odbio da radi za Udbu i diplomatsku tajnu službu SID, to su inspektori tajne policije morali da intervenišu kod Danila Purića, direktora "Politike". Besan zbog takve ponude Purić je nekontrolisano, a i da bi se pohvalio, inspektorima Udbe saopštio da "...moj najbolji novinar Leni Davičo već obavlja kurirske poslove između Tita i premijera Mandes Fransa u Parizu..." Tako se otkrilo da je Davičo radio za dve države i dve obaveštajne službe, ali i u obostranu korist.
Manes Šperber, teoretičar policijskog shvatanja istorije tvrdi da su špijuni recidivi mitološkog shvatanja obaveštajnog rada kao gole špijunaže, pa bilo da su odlični detektivi ili ovejani gangsteri i avanturisti. Oni deluju veličanstveno samo ako služe svojoj otadžbini, a deluju bedno ako služe neprijateljima svoje otadžbine. Četnički vojskovođa, parol iz Drežnice pop Đura Vukelić je iza rata proglašen za ratnog zločinca, a kako piše u njegovom dosijeu pohranjenom u SIDU SMIP-a - " bio je i plaćeni italijanski špijun sa platom od dve hiljade lira mesečno". U zemlji niske bezbednosne kulture kakva je bila SFRJ reč špijun je imala prevashodno pežorativno značenje, pa su i pravi špijuni, profesionalci, bilo da su bili heroji ili kukavice, prihvatani kao ljudi bez ličnosti i autoriteta, odnosno kao ljudi sa najmanje dva lica. Zato rezultate njihovog obaveštajnog rada, kao junaka ili kao izdajnika, nisu cenili ni vladari, a ni narod. Setimo se vladara koji nisu poštovali informacije svojih obaveštajaca - Cezara, Ričarda II, Hitlera, Staljina, Niksona, pa i Tita. Ranjen je u Drvaru, Broz je izgubio čitavu Prateću četu samo zato jer nije verovao vestima pukovnika Đure Torbice, obaveštajca, da su nemačke eskadrile krenule prema zapadnoj Bosni. Ni Staljin nije verovao svojim špijunima da će ga Hitler napasti i to pred zimu, pa je SSSR izgubio 20 miliona ljudi u Drugom svetskom ratu.
Obaveštajni rad nije ni u jednoj državi ili sistemu bio sam sebi svrha, jer je predstavljao, u suštini, neodvojim segment prvo spoljne politike, zatim vojne i unutrašnje politike. Kao pružena ruka politike, kako je to Stane Dolanc imao običaj da kaže, (kontra)obaveštajni rad svake zemlje, imao je pored zadataka prikupljanja tuđih poverljivih informacija i da proizvodi dezinformacije, pa i tajne operacije na tuđem terenu, kako bi kroz njih prikrio, kamuflirao i lažno predstavio prave interese vlastite države. A i da bi tim dezinformacijama i tajnim akcijama prouzrokovali socijalne i političke nerede i time otpočeli proces tzv. destabilizacije drugih zemalja. U drugoj polovini dvadesetog veka takva uloga agenturnih tajnih službi poprimila je oblike tihog nevidljivog, stručnjaci bi rekli specijalnog rata. Umesto direktnog vojnog ili diverzantskog napada države na državu, velike sile, pre svega, i njihove tajne službe, koristeći, opet, treću zavađenu zemlju, vršile su tihu spoljnu i unutrašnju okupaciju zemalja, koje su bile na meti njihove, bilo političke, vojne ili ekonomske ekspanzije. To je bio i slučaj sa Jugoslavijom. Uvek kada je Jugoslavija bila u krizi našla se na udaru agresivnih stranih obaveštajnih službi. Drugi svetski rat je najbolji primer za to, jer kako je tada rasparčana Kraljevina Jugoslavija, podeljena na okupacione zone, tako je bila podeljene i na zone uticaja obaveštajnih službi. Pedeset godina kasnije, kada se SFRJ cepala, te zone su oživljene, pa su se nemački špijuni obreli u Zagrebu i Ljubljani, turski u Sarajevu, italijanski u Crnoj Gori, britanski na Kosmetu, a ruski i posebno američki svuda po Balkanu.
Postoje grubo rečeno dva perioda u istoriji SFRJ i SRJ kada su agenti svih vrsta i svih zemalja, gotovo, masovno nadirali na ove balkanske prostore. Prvi put to se događalo posle Drugog svetskog rata kada se hladnoratovska i jaka ibeovska politika Zapada i Istoka prelamala preko tek uspostavljene države FNRJ. Italijani su, na primer, u Bariju imali svoj poseban obaveštajni centar za Jugoslaviju, u kome je radio i Jerko Radan, hrvatski emigrant. I Zapad i Istok koristili su se istim metodima ubacivanja špijuna i diverzanata iz inostranstva, s tim što su Sovjeti bili u prednosti, jer su, imajući dosta simpatizera u samoj Jugoslaviji, mogli da deluju i iznutra. Prema kazivanju Dobrosava ]ulafića, bivšeg ministra jugoslovenske policije tih poratnih godina otkriveno je i onemogućeno preko deset hiljada špijuna i diverzanata, uglavnom ubacivanih iz inostranstva. Početkom osamdesetih, kada je pitanje SFRJ počelo da se lomi na Kosovu i Metohiji, a krajem te decenije i u Sloveniji, strane agenture su pojačale svoj rad. Jedna od njih bio je i sovjetski KGB, o kome se, inače, u drugoj Jugoslaviji nije previše govorilo u policijskim izveštajima o bezbednostnom stanju u zemlji. SDB SSUP-a je protiv sovjetskih špijuna izveo dve vrslo uspešne akcije, koje su imale šifrovani naziv "Tenis I" i "Tenis II".
Za bugarsku tajnu službu može se reći da je bila jedna od vulgarno najagresivnijih, jer je prosto kidisala na južne prostore FNRJ i SFRJ. U akciji "Plamen" osamdesetih godina otkriven je čitav špijunski lanac kobajagi bugarskih muzičara i lekara na tlu Jugoslavije. Zbog svojih velikobugarskih pretenzija prema prostorima Jugoslavije zvanična Sofija je decenijama vodila tajni rat infiltracije ideja i ljudi u Makedoniju, Kosovo i istočni deo Srbije, koje je u svojim političkim planovima ucrtavala kao bugarsku teritoriju. U posleratnom periodu, kada se od fašističke preobratila u savezničku državu Bugarska je već prvom prilikom 1948. godine Jugoslaviji opet okrenula leđa. Bugarska je u vreme IB samo u Negotinsku krajinu gurnula 56 diverzanata i čak dve stotine špijuna. Osamdesetoro njih je uhvaćeno i likvidirano. U negotinskim selima zbog odavanja državnih tajni i špijunaže odgovarali su, na primer, Petko Vidov, Vlade Ivanov, Najdev Najdenov. Državna sigurnost Bugarske - DS i Vojna obaveštajna služba - RO do sredine sedamdesetih su za rad prema SFRJ formirale tri velika obaveštajna centra u Vracu, Vidinu, Kuli i Mihalovgradu. U njima je radilo čak 250 agenata, dok u centrima oko Sofija u sektoru za SFRJ ima još pet stotina obaveštajaca. Jedan od njih, Venko Markovski, rodom iz Skopja, u međuvremenu izrastao je u simbol antijugoslovenstva, jer je u Sofiji priman i predstavljan kao prognani disident iz Jugoslavije.
Zvanična Sofija je to činila zbog otvorenih teritorijalnih pretenzija prema SFRJ, pa se udružila sa Tiranom osamdesetih godina, ne bi li potakla pucanje Kosmeta. Bugarska je pružala utočište odbeglim kosovskim esktremistima i albanskim špijunima, a mnoge od njih je vrbovala, obučavala i vraćala natrag u Jugoslaviju. Centri za obuku agenata RO bili su u mestima Ruse i Ahtopolj. U tim centrima pripreman je i atentator na papu. Glavni koordinator te antijugoslovenske i špijunske aktivnosti Sofije bio je Mavrodin Ognjanov, bivši predstavnik Bugarske u SEV-u. Rođen je u Bugarskoj, pobegao je u Jugoslaviju 1970. godine, ali se vratio pokajnički u Sofiju pet godina kasnije, kao pristalica Venka Markovskog, zakletog antijugoslovena. Jedan od Ognjanovih zadataka, na primer, bilo je vrbovanje ucenom jugoslovenskih građana, koji bi u Bugarskoj bili uhapšeni zbog počinjenih krivičnih dela, pa im je zauzvrat nuđena sloboda. Tako su njegove žrtve postali Šenik Esad iz Peći i Kasami Nevaip iz sela Debarce kod Tetova.
Obe službe, i albanska, i bugarska, početkom osamdesetih, sa aktiviranjem kosovske krize, počele su i sa ubacivanjem novih grupa svojih agenata. Ovog puta bili su maskirani kao muzičke i umetničke grupe, poslovni ljudi, trgovački putnici i prebeglice. Od četrnaestoro stranih špijuna uhvaćenih početkom osamdesetih godine, na primer, šestoro je radilo za bugarsku tajnu službu. Jedna lažna bugarska muzička grupa, čiji su se članovi bavili špijuniranjem Jugoslavije uhvaćena je u Ljubljani, a druga u Sarajevu. Vođa ove druge grupe bugarskih ageneta bio je dramski tenor Ivan Hristov. Zvanično, Hristov je bio operski pevač na privremenom radu u Sarajevu. Tu se oženio jednom našom službenicom, zaposlenom u *Energoinvestu*. Preko nje je uspeo da se uvuče u vrh ovog predužeća i da izvlači važne privredne i vojne podatke za centralu u Sofiji. Za tu vrstu organizovane špijunaže tenor Ivan Hristov je osuđen na pet godina robije, a njegovi asistenti iz orkestra Jordan Trajkovski i Mihail Nokolov na po dve godine zatvora. Koristeći slovensku sličnost između jugoslovenskih i bugarskih imena, čelnici obaveštajnih službi iz Sofije su dosta često u SFRJ ubacivali ilegalce sa pedigreom visokih stručnjaka. Silvana Živkov je tako 1984. godine došla u Kragujevac kao lekarka bez posla. Lepa, komunikativna ova žena četrdesetih godina vrlo brzo je našla prijatelje, koji su je, prvo zaposlili u Domu zdravlja, a potom, je i udali za jednog majora JNA. Svim silama se upinjala da iz gradske bolnice pređe u ambulantu fabrike * Crvena zastava*, što je jednom od porodičnih poznanika, oficiru KOS-a bilo sumnjivo, pa je Silvana Živkov uhapšena 1985. godine. Tek na suđenju ova lažna doktorka je priznala da je samo medicinska sestra, koja je sa dokumentima jedne uhapšene Jugoslovenke u Sofiji, ušla u SFRJ još 1979. godine da prati zbivanja oko bolesti i smrti Josipa Broza. Tada je živela u Zrenjaninu pod srpskim imenom kao Zorica Aleksić. Udala se i tada za vojno lice, koje je vrlo brzo dobilo premeštaj na aerodrom u Batajnicu. To je za ovu bugarsku špijunku bio pun pogodak, jer je odatle mogla lakše da skuplja podatke o zbivanjima u JNA i Beogradu. Međutim, već 1982. njen muž je prekomandovan u Bihać, pa se Bugarka na brzinu razvela i uputila za Batajnicu. Kako tu nije mogla da nađe utočište privremeno se sklonila u Kragujevac, i tu opet udala. Zadatak joj je bio da uđe u vojnu fabriku oružja. Hvatanjem Silvane Živkov - Milić otkriven je bugarski špijun Suzana Borisov. Osuđena je na deset godina robije, ali kaznu nije izdržala jer se u zatvoru obesila. Radi reciprociteta, kako se to obično u špijunskim poslovima radi, Bugarska je 1985. godine uhvatila Milomir Bogdanovića, kelnera iz Knjaževca i okrivila ga da je radio za Službu državne bezbednosti Srbije. Dve godine kasnije Bogdanović je na procesu u Sofiji osuđen na šest godina strogog zatvora.
U uspeh jugoslovenskih kontraobaveštajaca može se uračunati i otkrivanje stranih "krtica" u sopstvenim redovima. Egon Konradi, koji je u saveznoj policiji vodio sektor Zapad, raskrinkan je kao tajni agent Mosada. Namešten je za direktora "Kompasa" da se Služba ne bi obrukala. A kapetan RV i PVO Milan Stojanović pao je 1985. posle akcije "Grizli" u ruke KOS-a, jer je otkriveno da radi za CIA. Damir Cvitešić, tridesetogodišnji diplomata, činovnik SMIP-a osuđen je u Zagrebu na pet godina robije, jer je kao konzul radio i za italijansku tajnu službu. Inspektor Josip Majerski iz SDB RSUP-a Hrvatske prebegao je u BND, dok je Jusuf Karakuši, prvi policajac Kosova i Metohije otrčao iz Prištine pravo u krilo nove hrvatske tajne policije.
Kontraobaveštajac Toma Trajkovski je radio u XII upravi na kontraobaveštajnoj zaštiti saveznih organa. Tačnije, njegov posao je bio da otkriva koji se i kakvi špijuni muvaju oko federalnih funkcionera i do kakvih podataka dolaze. Tako je otkriveno, na primer, da je Marjan Rožič imao ljubavnicu, koja je bila saradnik italijanske obaveštajne službe. Na to upozorenje Rožič je uzviknuo : - Da li za to zna Stefan Korošec ? Nije ga bilo briga što je odavao državne tajne već da li će ga partijski sekretar Slovenije kazniti ili ne. Na jednoj žurci ljubavnica Staneta Dolanaca je čula kako ambasadori pričaju podrugljivo o procentu ifnlacije i skoroj develvaciji dinara u SFRJ. Besan zbog tog saznanja Stane Dolanc je sazvao rukovodstvo SDB Jugoslavije i napao ga za izdaju državnih interesa i nesposobnost da sačuvaju državnu tajnu : - Vi ste bušni. Ovde curi na sve strane. Odakle ambasadorima naši tajni podaci ? Dolanc je vrlo brzo spustio durbin i jednostavno pobegao sa tog sastanka kada su ga operativci SDB upitali kako da štite podatke iz saveznih organa kada je Milka Planinc mesec dana provela u razgovorima sa republičkim , pokrajinskim i regionalnim funkcionerima oko usklađivanja stepena inflacije i devalvacije. Dolanc je bio u pravu.
Osamdesetih i devedesetih godina Jugoslaviju su pohodili strani špijuni u različitim odežadama. Neki su bili obučeni kao ambasadori, neki kao atašei, a neki kao humanitarci. O tome mi je 1994. godine dr Adreja Savić, profesor iz Instituta bezbednosti iskreno govorio :
- I sami vidite šta se sve događa na prostorima bivše Jugoslavije. Prisutne su snage Unprofora, razne nazovi humanitarne i mirotvorne organizacije... Nije nikakva tajna ako kažem, da u tim organizacijama ima infiltriranih profesionalnih obaveštajaca. Nama su dolazile bezbrojne "belosvetske" delegacije, s raznim predznacima i iz njihovih redova registrovani su mnogi obaveštajni pokušaji upereni protiv naše zemlje. Oni su upućeni spolja i imaju određene obaveštajne zadatke. Između ostalog i da direktno destabilizuju naš ustavni poredak. U tom pogledu treba apostrofirati doprinos službe na blagovremenom onemogućavanju takvih pokušaja...Ja sam u svom udžbeniku za operativce jugoslovenskih tajnih službi istakao poseban značaj obaveštajno-bezbednosnog sistemu SAD. Amerika je danas jedina supersila i pod njenim uticajem stvara se novi svetski poredak. Celom svetu natura se sistem vrednosti Amerike. Pored SAD, tu treba pomenuti i Nemačku i njenu ulogu u raspadu SFRJ, zatim Vatikan, NATO, Organizaciju islamskih zemalja...Ne tvrdim da je to "neprijatelji". U sagledavanju stepena obima i intenziteta ugrožavanja našeg ustavnog poretka najveća opasnost dolazi od pomenutih zemalja. Njihove političke opcije su vrlo jasne, a pošto su njihove obaveštajne službe deo državnog aparata i u funkciji političkog establišmenta, onda je logično da sa te strane najviše osećamo ugrožavanje naše nacionalne bezbednosti. Naravno, tu treba pomenuti i bivše jugoslovenske republike, koje vrlo agresivno i intenzivno deluju protiv našeg ustavnog poretka. Nije vreme da se kaže koliko su stranih špijuna otkrile naše službe. Mnoga istraživanja su u toku, i ako bismo jedan beočug iz tog lanca obelodanili, pala bi cela akcija...
Sudeći prema izveštajima jugoslovenske tajne policije, koji su mi bili dostupni, najveći broj registrovanih ili kako se to zvanično pisalo "utvrđeni agenti", u oba ova perioda pripadali su tzv. antijugoslovenskoj neprijateljskoj emigraciji. To je po mišljenju jugoslovenskih kontraobaveštajaca bilo dosta logično, jer su politički emigranti, da bi opstali i na Istoku i na Zapadu, bivali prinuđeni da traže podršku i pomoć tamošnjih država, pa i njihovih obaveštajnih službi. Ta i takva saradnja na političkom planu, kroz proces rešavanja azila, boravka, radne dozvole, vrlo često se pretvarala u direktan obaveštano-propagandni rad protiv FNRJ i SFRJ. Prvo kroz formiranje političkih emigrantskih organizacija, a potom i kroz ličnu obaveštajnu aktivnost pojedinih lidera tih organizacija. Kada je, na primer, reč o Americi, u SDB SSUP-a postoje izveštaji u kojima se kaže da je dr Mate Meštrović, sin poznatog vajara Ivana Meštrovića bio agent CIA. A da su mnogi drugi poznati, posebno ustaški emigranti, kao na primer, dr Bogdan Radica, jer su bili najbrojniji i najači, radili za "više zapadnih obaveštajnih službi". Zavisno od terena na kome su se nalazili, ali i od akcija koje su izvodili, pa se tako za dr Krunoslava Draganovića, tvorca "pacovskih kanala" tvrdi da je bio američko - vatikanski agent. Međutim, u tajnim policijskim izveštajima, nema takvih kvalifikacija za ličnosti sa jugoslovenskog prostora, a posebno ne za visoke funkcionere FNRJ i SFRJ za koje se, inače, sumnjalo da su saradnici stranih službi. Poznato je, naime, da je Stane Dolanc kao ministar policije naređivao svojim kontraobaveštajcima da prate pojedine političare, posebno iz Hrvatske, za koje je sumnjao da rade za Amerikance, Nemce i Britance. Takav zadatak, na primer, dobijao je inspektor Ratko Sikimić iz Druge uprave SDB SSUP-a.
Devedesetih godina, posle raspada sistema bezbednosti SFRJ i cepanja tajne policije na osam novih službi, dojučerašnji čuvari bratstva i jedinstva postali su ljuti neprijatelji i agenti i špijuni jedni drugima. U Ljubljani, Zagrebu i Sarajevu objavljivana su imena bivših inspektora SDB i KOS-a na listi državnih neprijatelja, "udbomafije" i beogradskih špijuna, kako su ih sve nazivali. Iako su istovremeno, mnogi od njih, kao bivši radnici SDB jednostavno prešli u nove tajne službe novostvorenih država, koje nisu imale snage i kadrove da formiraju policijski čiste obaveštajne i kontraobaveštajne centre. Kako tvrdi kontraobaveštajac Dragiša Ristivojević taj posao je, na primer, za račun Hrvata u Bosni obavio Branko Kvesić, član HDZ-a i podsekretar SDB BiH. On je u Sarajevu formirao sopstvenu tajnu službu, koja je prikupljala podatke o JNA, o muslimanskim paravojnim formacijama i o stranačkim liderima u Bosni. Sve te podatke Kvesić je slao u Zagreb, u centralu novoformirane Službe za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske. U njenom vojnom i obaveštajnom delu radio je Josip Perković, takođe, bivši funkcioner državne bezbednosti, a u drugom, kontraobaveštajnom i bezbedonosnom bili su stari hrvatski tajni policajci Josip Manolić i Josip Boljkovac. Gledano sa pozicije treće Jugoslavije, raspadom SFRJ i formiranjem novih država, stvoreno je i novo inostranstvo u kome postoje strane tajne službe sa centralama u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu i Skopju. Hrvati su svoju tajnu policiju nazvali SZUP, Slovenci VIS, muslimani AID, a Makedonsci SDB. Hrvatska štampa se još i hvalila kako SZUP ima najmanje deset hiljada svojih agenata u Srbiji, računajući valjda sve Hrvate iz Beograda u svoje špijune. Ovog puta, međutim, aktivirajući, nekad samostalno, a ponekad i udruženim kolektivnim snagama, svoje špijune, ali i plaćenike i gurali su ih u Jugoslaviju, zemlje nove komšinice, ali opet, i Zapad i Istok.
CIA i MI6 su, na primer, preko svojih akreditovanih novinara dolazili do logora sa zarobljenicima, koje su kasnije u svom medijskom ratu, proglašavali za srpske kazamate za muslimane. Britanac Edvard Ed Viliami je tako, kao novinar istraživač "našao srpski koncentracioni logor za muslimane u Omarskoj". Amerikanac Peri Kolton je preko čoveka za vrbovanje Miljenka Filipovića iz Zagreba došao iz Virdžinije u Hrvatsku da se kao plaćenik bori protiv Srba. Velike sile, SAD i udružena armija NATO su SFRJ, a i SRJ špijunirale i sa nebesa. Moćne bespilotne letilice i visokoleteći Avaksi i sateliti skenirali su Jugoslaviju, a posebno njene oružane snage i paravojne jedinice sa velikuh visina, tako sigurno da su analitičari u Pentagonu i u Kremlju mogli da izbroje svaki jugoslovenski tenk i svaku dugu cev. Madlen Olbrajt, američki ambasador u OUN, mahala je danima sa satelitskim snimcima Srebrenice, tvrdeći za neku udolinu da je masovna grobnica u kojoj su "Srbi pokopali pobijene muslimane". Takvim špijunima suprostavljali smo se legendom da je JNA oborila Avaks, dok smo one što su hodali po zemlji, ipak, hvatali. Maksimalni učinak jugoslovenske kontraobaveštajne službe u to vreme bio je šezdesetak otkrivenih i uhvaćenih špijuna godišnje.
Stara policijska izreka glasi : "Špijunima se ne sudi, oni se opet vrbuju !" U praksi svih zemalja sveta, pa i Jugoslavije ova izreka je predstavljala jedan od principa kontraobaveštajnog rada. Zato se retko i dešavalo da se strani agenti i špijuni javno hapse i sude, a još ređe javnosti saopštavalo koliko je takvih osoba hvatano. To je počesto bila i posledica činjenice da su strani obaveštajci na dva načina opservirali tuđe zemlje. Legalno, kada se to moglo, preko zvaničnih diplomatskih i vojnih predstavnika ili mirovnih posmatrača. I ilegalno, u svim ostalim prilikama, bilo preko svojih obaveštajaca ili angažovanih špijuna na terenu. Neki od uhapšenih stranih agenata nisu suđeni, jer ih je zbog političkih poena kod stranih država jugoslovensko rukovodstvo pomilovalo i puštalo na slobodu. Tako se dogodilo da je Petar Ivezaj iz Amerike, uhvaćen u špijunaži u korist CIA na terenima Crne Gore jednostavno vraćen SAD, dok je grupa grčkih studenata - agenata iz Beograda proterana u Atinu. Prema nekim internim podacima SSUP-a i JNA od rata do početka devedesetih registrovano je oko pedeset hiljada osoba sa špijunskim i namerama udruživanja protiv narod u zemlji, a sudski je gonjeno samo oko jedanaest hiljada. U jednoj analizi SDB, na primer, piše da je od 62.459 lica, koja su "hapšena od organa unutrašnjih poslova" do sredine 1965. godine, samo u SAP Kosovo " po liniji državne bezbednosti za dela udruživanja protiv naroda i špijunažu uhapšeno je 4.974 lica - 968 za dela počinjena tokom rata, a 4.000 za dela počinjena posle rata." Dvadeset godina kasnije SFRJ je ćutala o ovakvim podacima, jer je to bio period kada se patilo od sindroma zvanog Brionski plenum.
Naša zemja i naše političko i policijsko rukovodstvo su kada su se opet našli na ivici građanskog rata, tek osamdesetih godina, međutim, izašli javno sa takvim poverljivim podacima. Prvo je Stane Dolanc u saveznom parlamentu izjavio da je služba bezbednosti 1982. prvo, onemogućila više pokušaja vrbovanja naših građana za obaveštajni rad protiv SFRJ, a potom da je zbog neprijateljske delatnosti i špiijunaže osuđeno šest stranaca i jedan Jugosloven. A kada su delegati Savezne skupštine razmatrali Izveštaj o radu SSUP-a 1989. godine nekako im je promakao podatak da je Služba državne bezbednosti Jugoslavije prethodne godine neutralisala čak pedeset stranih špijuna. Od toga polovina njih je osuđena zbog agenturnog delovanja protiv SFRJ. Kako se dalje o ovom podatku nije raspravljalo, deo javnosti, posebno jugoslovenski mediji, bili su zainteresovani za nastavak priče o tome ko cinkari Jugoslaviju. U pomoć je pozvana statistika, pa je tako utvrđeno precizno da je od 1979. do 1989. godine zbog špijunaže i odavanja državne tajne prijavljeno 64 osobe, optuženo 37, a osuđeno 31. Reč je o dva krivična dela, koja su u KZ SFRJ bila zavedena pod članom 128. i članom 129. špijunaža i odavanje državne tajne. To nisu masovna krivična dela, rekli bi pravnici, pa u tadašnjoj strukturi političkog kriminaliteta SFRJ nisu zauzimala bitnije i zabrinjavajuće mesto. Poređenjem ovih prethodnih podataka Saveznog javnog tužilaštva i cifara iz Izveštaja o radu SFRJ, međutim, lako se dolazi do zaključka da je SDB bila vrlo efikasna 1989. godine, jer je otkrila pedeset stranih špijuna. To je donekle i bilo logično, jer je Jugoslavija, opet, bila u krizi. A kada se to dešavalo i ranijih decenija, strani agenti su dolazili da tajno vide šta se to događa u SFRJ. Iza događaja u Hrvatskoj i Srbiji, na pragu sedamdesetih godina, kao i iza kosovskih nemira početkom osamdesetih, jugoslovenska državna bezbednost je čistila teren od špijuna. Devedesetih već špijuni su sami odlazili na svoje zadatke u Hrvatsku, Bosnu, Sloveniju, Makedoniju, ali ih je bilo na Kosmetu, u Srbiji, Beogradu i celoj SRJ. I tada je za njih važio isti Krivični zakon.
Bitku sa špijunima stranih tajnih službi u FNRJ, SFRJ i SRJ vodili su kontraobaveštajci Jugoslavije, republike Srbije i armije. Oni su po već klasičnoj šemi bili raspoređivani, uglavnom u dva sektora Zapad, koji se smatrao opasnijim i Istok, koji je tek postajao opasan, dok je treći nesvrstani bio tek u začetku. Ljudi koji su radili na otkrivanju špijuna danas su, ne samo u policijskim krugovima, legende svog zanata : Nikola Banićević, Nikola Nikolić, Ratko Sikimić, Milo Slavković, Vidan Marković, Slobodan Stević, Roko Dodik, Milutin Janković, Mladen Komljenović, dr Stevan Rodić, Branislav Pendić. U federalnoj tajnoj policiji na poslovima sa nesvrstanima, pored Jove Miloša, radili su i Vitomir Fotić, Nebojša Vidić, sin čuvenog političara Dobrivoja Baje Vidića, Predrag Peđa Đorđević. U Srbiji ugledni kontraobaveštajci su bili, za zemlje Istočne Evrope Halil Bučan, Milivoje Mirčić, za Zapad Dragoslav-Beli Dimitrijević, Voja Atanacković, Vlajko Stošić, Danilo Danilović, Dragan Mitrović, dr Obren Đorđević, Milan Tepavčević, Jovica Stanišić, Dragiša Ristivojević. Prema službenim podacima od 1967. do 1977. na primer, izvršeno je trideset pokušaja vrbovanja jugoslovenskih diplomata samo od strane CIA.