knjizara.com
U traganju za minulim vremenom 4 - Sodoma i Gomora

Marsel Prust (autor)

U traganju za minulim vremenom 4 - Sodoma i Gomora
rasprodato

Posle više od dve decenije, na srpskom se, ovog puta u Paideji, ponovo pojavilo celovito izdanje ciklusa romana „U traganju za izgubljenim vremenom”, za koji je autor prevoda svojevremeno dobio Oktobarsku nagradu Beograda

Kada je prošlo dvadeset godina od prvog izdanja (1983) mog prevoda Prusta, koji sam radio za Maticu srpsku, pomislio sam kako već tolike generacije naših čitalaca nemaju priliku da na svome jeziku nabave to veličanstveno delo, te da bi bilo dobro da svoj prevod pregledam i u njemu možda štošta popravim za jedno novo izdanje. Tim pre što

sam u ono vreme imao na raspolaganju, pored prvobitnog francuskog izdanja, mnogo puta preštampavanog, samo prvo kritičko izdanje, iz 1954, sa mnogo pouzdanijim tekstom, dok je u međuvremenu izašlo i novije, još pouzdanije kritičko izdanje 1987. Nijedno ne daje sasvim zadovoljavajući uistinu konačan tekst, jer je Prustov roman, strogo uzev, u stvari nedovršen: pisac se do samoga smrtnog časa upinjao da štošta dovrši ili popravi, ali jedan tako ogroman stroj od nekih 3.000 strana, u neprestanom bujanju, neizbežno je ponegde ostao neupotpunjen ili neusklađen. Stoga delo, povrh svoje tako izuzetne lepote, pruža čitaocu i jedan dramatičan prizor otimanja od bolesti i smrti.

Razlike između pojedinih francuskih izdanja potiču od neprestanih Prustovih izmena i dopuna (a kojima se ponekad i ne zna tačno mesto u tekstu), kako u svojeručnom piščevom rukopisu, tako i u daktilografskom prepisu (čije je neke delove pisac pregledao a neke nije), pa i u sačuvanim štamparskim korekturama (od kojih je takođe neke pisac pregledao, a neke nije, jer poslednja tri od sedam delova romana izdata su posle piščeve smrti).

Već opšti naslov celoga romana kod nas je odavno preveden, i često se tako i pominje, kao U traganju za izgubljenim vremenom – odista doslovno: temps perdu = izgubljeno vreme – a netačno, jer na francuskom to može imati dva značenja: vreme izgubljeno, propušteno, protraćeno, i: vreme nestalo, iščezlo jer je zauvek prošlo. Na srpskom izgubljeno vreme znači samo protraćeno vreme, pa se ne može reći da Prust oživljava izgubljeno vreme svog detinjstva i mladosti, nego samo zauvek nestalo, minulo vreme svoje prošlosti. Tako sam i naslov drugog odeljka romana u prvobitnom svom prevodu ostavio kako je kod nas već bilo prevedeno: U seni devojaka u cvetu, kao da se hoće reći: devojke u cvetu mladosti (a i mnogi Francuzi to tako razumeju, ali pogrešno). A to su ustvari devojke kao cvetovi, prostije rečeno, devojke cvetovi, kao što ih Prust na šest-sedam mesta u tekstu izričito i naziva, možda, kao veliki poklonik Vagnera, inspirisan devojkama-cvetovima u operi Parsifal. Još je gori slučaj sa poslednjim odeljkom, kome sam u prvobitnom prevodu ostavio doslovan prevod (a vrlo loš): Ponovo nađeno vreme – uostalom retrouver na srpskom se ne kaže ponovo naći, nego prosto – naći (nešto što je bilo izgubljeno), a zapravo je smisao: ponovni susreti s vremenom, ili prosto – susreti s vremenom, doživljaji vremena i njegovih dejstava. Da ne bih u toj meri „izmišljao” pomirio sam se s tim da dam jedan simboličan naslov, Vaskrslo vreme, smatrajući da naslov teško može da označi ili sažme sadržaj dela, nego pre da ga samo sugerira, simboliše.

Ti susreti s vremenom, vaskrsavanje prošlosti, ponovni doživljaj davnih trenutaka, u suštini su ovog romana, te romansirane, i umnogome izmišljene, povesti piščevog života kako ga priča pripovedač u prvom licu. Istinski doživljaj nekoga davnog trenutka, nije, po Prustu, izazvan voljnim sećanjem, već jedan čulni osećaj u sadašnjosti, istovetan sa jednim takvim čulnim doživljajem u prošlosti (ona čuvena Prustova magdalenica) jedini može u nama da istinski oživi prošlost, na isti način kao što su čulni utisci, impresije, naša jedino moguća autentična spoznaja stvarnosti. Takvi trenuci vaskrsavanja prošlih trenutaka pružaju nam doživljaj nečega vanvremenog u nama, nečega virtualno večnog, što im je zajedničko s umetnošću.

Može se dakle govoriti o Prustovom impresionizmu. I kao što je impresionizam pokrenuo razne preobražaje u slikarstvu, tako je i Prust, sa Židom, jedan od prvih preobražavalaca romana u dvadesetom veku. Time što je uveo pisca u roman kao jednu od ličnosti, kao što će učiniti i Žid u Krivotvoriteljima („Kovačima lažnog novca” – još jedan ne baš spretan naslov, koji sam nažalost preuzeo kao loše nasleđe), otklonio je onu radikalnu granicu između fikcije u romanu i „spoljne” stvarnosti, te zbivanja koja čitamo i koja pisac proživljava i kao ličnost u romanu i kao ličnost iz naše stvarnosti u stvari su istovremeno i tekst dela koje pisac piše.Dodajmo još da čitaoca osvaja i obilje života sa stotinama ličnosti, sve jedna življa od druge, iz aristokratije, u kojoj se Prust najviše kretao, iz umetničkog sveta i iz naroda, a valjda iznad svih čudesna ličnost barona De Šarlisa, koga možemo ubrojati u najimpresivnije ličnosti svekolike književnosti: kao i nekakav Don Kihot i Prustov baron je stalno izvan i iznad svake stvarnosti, jer toliko je šašav i lud, smešan i žalostan, i strašan i opasan čak, stalno u paroksizmu koji je i duboka tragedija i besprimerna komedija. On je u nekom smislu vrhunac u ovom romanu, jer ima najširi raspon ljudskosti.

Živojin Živojnović

Ostali naslovi koji sadrže ključne reči: Francuska književnost
Ostali naslovi iz oblasti: Romani

Izdavač: Paideia; 2007; ćirilica; 21 cm; 506 str.; 978-86-7448-394-7;