01.01.00
Rec
maj 1998
Obespokojavajuca fragmentarnost
ZAMISLITE DA IZ NEKIH RAZLOGA morate da pisete o gradu "Hordi zla" i "Manijaka" (da ne bude zabune radi se o navijackim grupama), gradu koji, izmedju ostalog, preseca i jedna reka cije me ime sasvim subjektivno podseca na ime devojcice, ali jako ruzne devojcice. Zamislite da takvi razlozi mogu biti sasvim banalni, recimo ziveli ste tamo u vreme kada se svaki stanovnik mogao osecati "svedokom svoje slave", a da za to nije morao da zahvaljuje instituciji olimpijskog duha zvanoj ZOI 84, vec domacoj trilogijskoj radinosti u reziji Eshila, ali bez eshilovskog zavrsetka. Zamislite, najzad, da to pisanje osetite kao spontanu zelju da izmestite sebe iz ludila mitologizovanja: ko sve nije (o)-pevao ili (za)-pevao iz "ex"-prestonice sevdah popa (L. Pavaroti, S. Le Bon, B. Voks), ko nije posecivao i dosecivao, razjasnjavao i pojasnjavao (MTV, Suzan Sontag), ko sve nije ucestvovao u sinegdohicnoj -- pars pro toto -- akciji da se sve (i Prostor i Vreme) sabije i utera u jedan grad okruzen planinama. Cini mi se da je Vule Zuric pronasao vrlo dobar nacin da izmesti svoj glas iz horde koja hladnokrvno upraznjava "mimikriju pogodjenosti", kako to suvo ali ispravno dijagnosticira Sloterdajk. Resenje je bilo bolno jednostavno: trebalo se podsmehnuti svojoj sudbini, demitologizovati vlastiti status, gmizati po zemlji i cuvati se lako zapaljivih "visinskih bolesti" perspektive koje se zavrsavaju guslarskim horovima. Trebalo je, najzad, nastaviti i osloboditi i Vreme i Mesto. Nista se ne zavrsava, vec nastavlja da tece. Zuriceva zbirka prica U krevetu sa Madonom je sastavljena od cetiri celine ugodno smestene izmedju prologa i epiloga. Implicitno zaceta na planu forme, hronologija dobija podrsku i na planu sadrzaja, tako da citalac u prvom delu zbirke moze razaznati scenografiju tzv. "opkoljenog grada", a u drugom izbeglicke enterijere i eksterijere. Potom se taj skupni viseimeni "ratni" i "izbeglicki" subjekat, veoma maglovit, dakle vise osecan nego oznacen, konacno razliva i izliva u jedno post-vreme, vreme izvan bilo kog secanja, vreme apokalipticnog "jezicko"-zurkastog ringispila, koje se zaustavlja "novostima dana".
Ovako "prepricana" hronologija nije, pak, autoru posluzila kao gradja za ispisivanje stranica romana i u tome treba videti pozitivnu teznju da se izbegne pretvaranje "zivota u sudbinu, secanja u koristan cin" (R. Bart), sto ce Zurica kostati jedne nagrade manje, deset puta manjeg tiraza i sto puta manje popularnosti. Zauzvrat, autorovim zanrovskim odabirom dobili smo nazad ono sto je uistinu nase: obespokojavajucu fragmentarnost.
Bas kao sto "zbirka prica" na izvestan nacin parodira "roman", tako i autorove "ratne price" iz prvog dela parodiraju sam rat. Smrt je "unakazena" do komicno-grotesknog (baba umire od udarca fudbalskom loptom), a i kada se dovede u vezu sa ratom ("Oblomov se zalaze za vojnu intervenciju Pecorin se sprema da stavi veto") citalac se uverava da pred sobom nema junake vec naduvane lutke koje glume likove za potrebe citaoca masturbatorskih (romanesknih) poriva. Tu "lutkarsku" prirodu vecine svjih likova Zuric ostvaruje njihovim uspesnim oneobicavanjem: osobenim "oznacavanjem" likova (Bidran, Bucak, nadimci, engleska imena, "toponimi" masovne kulture), pri cemu se ista "operacija" prosiruje i na celine i price koje se takodje ne imenuju vec samo "oznacavaju", buduci da naslovi (uglavnom) vesto izbegavaju sluzenje temi, cime je dodatno relativizuju. Oznaka je ime fragmenta: bez imena on je lisen ishodista (porekla), ali i uhodista. Oznaka je zastava na splavu plutajuceg lika. Smrt tu stvarno ne znaci nista, ali autor uspeva da ode korak dalje: ni to nista ne znaci nista.
Zuriceva "ratna" proza je proza odricanja: lutke su lisene imena, pamcenja, individualnosti, proslosti (komicna recenica: "Znate ja sam bila profesor u gimnaziji") i zelja (oni koji zele u gradu lutaka moraju ostati bezimeni: junakinja iz "Miss you Bozo Susec"), price su lisene uokvirujuceg zapleta, a citalac, u vecini slucajeva, mogucnosti da bude "pogodjen", "uznemiren", "zaprepascen", "frapiran". Iskliznuca nastaju onda kada se pripovedanje u prvom licu hotimicno izmeni u korist auktorijalnog pripovedaca ("Oblast "tema") koji pokusava da slucaj "Jugoslavije" uspostavi u ravni jednog tzv. "sireg konteksta", sto deluje nategnuto i otuzno melodramski. Kada hoce da "sintetizuje", autor zbirke U krevetu sa Madonom deluje bezivotno i papirnato; najbolje njegove price ogranicavaju perspektivu na zemlju, na tlo, na prividne banalnosti junaka koji ustaje, leze, pije, razgovara, krece se -- sve je tu naizgled otkriveno pred citaocem. Pa ipak, Zuric to usporeno pokretanje nicega koristi da bi preneo ono sto je mozda u knjizevnosti i najteze: osecaj. Ono sto sprecava da se taj osecaj potopi u ledenu frazu, u banalnost, u patetiku, u povodac kojim se armije razmazene derladi izvode iz bioskopa posto su suzama potopili i kokice i bliznjeg svog, jesu tihe ali veoma uspele pripovedacke invencije kojima Zuric osecaje izgubljenosti ("Neki dani su bolji"), straha ("A zar je i dug novembarski dan"), gladi "Lonnie"s Lament") raskriva kao senku koja junaka prati kroz celu pricu, tako lazno ogoljenu. Poente uspesnijih autorovih prica tako ne razresavaju dogadjaj, vec emociju, a dramatika nastaje u raspodeli onog sto je receno i onoga sto je tek nagovesteno. To je u izvesnom smislu kritika citaoca: njemu je sve receno ali on nije sve video, nije sve osetio. Citalac je ono banalno. Zasto? Zato sto je isuvise brz.
Ta specificna urbana brzina poznata je Zuricevim likovima, kratka "ispovest" jednog od njih -- "sve je bilo u pokretu i ja u svemu tome" -- mogla bi u tom smislu biti refren hora "posranih i nistih", ali ne samo njih. Brzina je ono sto autora pretvara iz procenitelja i ocenitelja u urbane parodije drevnih alhemicara, treba povezati sve, videti sve i probati sve, ali ne da bi se iz toga nesto dobilo, vec naprotiv, da bi se sve moglo ponoviti, jer secanja nema. Otuda price, nastale u krevetu sa Madonom, podsecaju na jedan zednogladni urbani stomak u kome biblioteka (tako draga nesto starijoj generaciji) nije povlasceno mesto tog "hedonizma", vec je to tzv. "zivot". Jedan Nemac, koji bi verovatno ponovo umro kada bi citao ovu prozu, ipak je mogao lucidno primetiti da svaka literatura pocinje u ljubavi prema svom zivotu. Danas ta ljubav verovatno nastaje pri pogledu na onu megalomnu bazu razlicitih mitova novog doba (kao sto su sport i masovna kultura) koji se istapaju u jezik, omogucujuci tako jednu vrstu nove "univerzalnosti" zasnovane u jeziku i nezavisne od sankcija, a u koju je moguce utrpati svoj zivot. To je onaj trenutak kada izmedju smrti i fudbala nema velike razlike. Otuda Zuric neprestano upotrebljava kodove mas-kulture, kao naznake, kao ovlasnu scenografiju njegovih storija, jer oni i ne mogu biti nista drugo. Oni funkcionisu ne i kao izbor po srodnosti vec kao broj. Oni ne zavode vlastitim oblinama vec tek kao deo neizbrojive horde, pred kojom osecamo strahopostovanje, ili potere za koju je jedan pisac ispravno primetio da moze delovati silno, iako je sastavljena od nistavnih pojedinaca.
Ta senkasta akumulacija "znanja" ujedno sluzi autoru i za tematsko-geografska prosirivanja ("Offspring"), i kao jezicki registar, pa tako Zuric ispisuje svoje price u poigravanjima sa specificnim terminologijama (kosarkaskom i bokserskom npr.). Nije otuda slucajno sto se atmosfera raskalasne zurke u poslednjem delu zbirke ("Bitka za ranjenike") situira u razigravanje jezika i ironizovanih termina. Mozda je to i poslednje mesto slobode. Nakon toga sve je u rigidnom recniku "novosti dana".
Kako zavrsiti? Pa, Zuriceva zbirka ima svojih uspona ali i padova, kada ubrzani pokret junaka ni na koji nacin nije umiren i usporen, makar i kroz neizbezni replay koji omogucuje ukljucivanje citaoca. Onda je to trucanje. Ipak, kompozicija zbirke koja se nazire, impulsivnost pisanja, ali i istovremena obazrivost prema pateticnom, primetna u najboljim pricama ove zbirke, kazuje da su i krevet i Madona zaista bili potrebni.
Slobodan Vladusic
********************************
Nasa Borba
31.03.1998.
Skice za portret: Vule Zuric, pisac
Izmedju 0 i 24
Vule Zuric, rodjen u Sarajevu 1969. godine. U Beograd dosao 1993. a sada zivi u Pancevu. Knjige: "Umri muski", "Dvije godine hladnoce", "U krevetu sa Madonom". Objavljivao i objavljuje u periodici, a zastupljen u antologiji "Tajno drustvo" Vase Pavkovica. Pismo koje je iz ratnog Sarajeva poslao Vasi Pavkovicu, prvo je objavljeno u "Knjizevnoj reci", a potom i u listu "Vreme"
Prvi pokusaji
Mozda je sve pocelo kada sam za deseti rodjendan od roditelja dobio pisacu masinu. Bila je to portabl "oldzmpija", Splendid 66. Od tog avgustovskog jutra poceo sam da udaram po sirotoj "oldzmpiji". Bukovski je i rekao da svako ko ima pisacu masinu jeste pisac. Ja sam ga shvatio ozbiljno, iako tada i nisam znao za Bukovskog. Na poslijetku sam, pred kraj srednje skole, a isao sam u Zeljeznicku tehnicku skolu i spremao se za otpravnika vozova, neke radove odnio pjesniku Stevanu Tonticu. Tontic mi je savjetovao da pokusam s najkracim pricama. Prvo sam mislio da je to bez veze, ali napisao sam jednu takvu pricu, spojivsi jedan vic i osjecanje koje je u meni izazvao film "Slucaj Harms". Ta prica se nalazi u mojoj prvoj knjizi.
Lektira
Lektira je sve. Za pisca, sve knjige koje je procitao, svi gradovi u kojima je boravio, sve pijace, svi ljudi koje je sreo, sve pjesme koje je cuo - sve je to lektira. Sve su to eksercici i dascice od kojih, koristeci jezik umjesto alata, pisac u svom podrumu, nesto stvara. Ako se zadrzimo samo na stampanim stvarima, mogu reci da sam ranije citao sve sto mi dodje do ruku. Nekada sam ocajavao zasto tih ruku nemam vise, pa da dolazi vise knjiga. Kasnije, mislio sam da imam neki plan citanja, nekakvu strategiju. Iz danasnje pozicije vidim da ta strategija nikad nije prestala da lici na veliki nered u djecijoj sobi kakve sretne porodice.
Autopoeticki iskaz
"Kratke opaske cesto su suve kao lisce caja; prepisivanje je vrela voda koja iz njih izvlaci aromu". Bio bih sretan kada bi neko, kada me vise ne bude, navedenu Jingerovu recenicu upotrebio da u najkracem okarakterise moj rad. U prvim godinama udaranja u "oldzmpiju" mislio sam da je pisanje zadovoljstvo samo kada pises prvu verziju price. Da nisam bio u prvu, malkice dokazuje i prva knjiga prica "Umri muski". Vremenom, zadovoljstvo je preslo u one sate kada prepisivanjem, kracenjem i mijenjanjem nastaje ono sto se usudjujem da nazovem pricom. Selin je rekao da su sve price odavno ispricane i da je ovom svijetu ostao samo stil. U knjizi "Otkucaji" Zivojin Pavlovic u stil ne vjeruje. Selin je moj covjek.
Trans-pripovedaci
Pred proslogodisnji Sajam knjiga, bas u "Nasoj Borbi", objavljen je tekst Tatjane Rosic u kojem je ona izvrsila novu podjelu najnovije srpske proze. Mene je svrstala u red-trans pripovjedaca. U principu, podjele i razvrstavanja me ne interesuju, pogotovo kada me nazovu prljavim realistom, neorealistom... Medjutim, tekst Tatjane Rosic je po meni bitan jer je tu epoha objasnjena stanjem stvari u modernoj srpskoj pripovjednoj knjizevnosti i obrnuto - epoha je izvrsila podjelu. Sto se tice samog termina, ja TRANS vidim kao nesto, ipak, veoma radikalno. Koliko je to trans od Milisava Savica i Vidosava Stevanovica do Basare i Albaharija, toliko se radi i o transu izmedju zivota u lijepoj lazi i prezivljavanja u ruznoj istini. Mozda je najbolje TRANS, onako kako ga ja vidim, okarakterisati kao kazaljku koja upire u vrh brojcanika. To je onaj prostor izmedju nule i dvadeset i cetiri.
Polemike
Pratim polemiku, u narodu popularno nazvanu tradicionalisti - postomdernisti jos od prvih svadja i uvreda na stranicama "Knjizevne reci". Tada sam mislio da odgovor o sustini problema stoji u pogovoru Aleksandra Jerkova za Antologiju beogradske price. Koliko sam shvatio, ne bjezim od zamke moguceg ucitavanja, Jerkov je u tom tekstu sveukupni knjizevni, pa i cijeli zivot kulture kod Srba u posljednjih stotinu godina vidio kao borbu seljackog i gradjanskog, pri cemu je moj zakljucak da to gradjansko odavno ne postoji. Medjutim, nakon mnogih tekstova Dragoslava Mihailovica, te, napokon, nakon Basarine "Virtualne kabale, "Loonedz tunesa" i feljtona u "Dnevnom telegrafu", problem je, po meni, dakle, radi se o misljenju s prostrane margine, dobio jos jedan plan. Taj plan se tice paradoksa da je, ma koliko dnevnih i drugih novina postojalo, prostor za objavljivanje tekstova i dobijanje kakvih-takvih honorara veoma suzen. Dakle, izmedju svihostalih problema i fenomena do kojih se u ovoj svadji stiglo, kao potpuno ravnopravan problem i fenomen stoji puka egzisitencija. Nekada davno, o tome je divno citao Dejan Djurovic. Emisija se zvala "Opstanak".
Jos jedan, cini mi se, najbolji i najkonkretniji odgovor, nasao sam u "Tumaranjima" Srdjana Valjarevica, serijalu koji se upravo zavrsio na stranicama "Danasa".
Sarajevski duh
Po meni, radilo se o mistifikaciji. Sarajevski duh nije postojao, postojala je samo prica o njemu, a pricu su izmislili oni kojima do ma kakvog duha nije stalo. Prica je u sustini bila surova. Morao si biti unutra, ili te uopste nije ni bilo. Prica o sarajevskom duhu je pocela i zavrsila se u politici. Rezultat te mistifikacije je grad koji se raspao u noci izmedju 5. i 6. aprila 1992. godine. Na radiju su javili da je Bosna postala suverena drzava, na televiziji je isao film "Valter brani Sarajevo", s okolnih brda su gruvali topovi, granatama cestitajuci sarajevskom duhu otelotvorenje. Neki su te veceri nazdravljali, drugi plakali. Film o Valteru nije vise prikazivan. Nije bilo struje. Ako je sarajevski duh i postojao, bio je to neki veoma zao duh.
Beogradski duh
Covjek moze, ali i ne mora da bude lijepo primljen u Beogradu. Covjek u Beogradu treba da bude primljen od samoga sebe. Ja sam sebe jako lijepo primio u Beogradu. Najistinitiju sliku Beograda mozete naci i u pjesmi Zabranjenog pusenja - "Ja nisam odavle".
U krevetu sa Madonom
Pa, svi naslovi mojih knjiga su ili direktni citati, ili parafraze. "Umri muski" se direktno poziva na Mek Tirnenov film. "Dvije godine hladnoce", po fantasticnosti tog uzasa, cvokocuci podsjecaju na jedan drugi naslov. U "Krevetu sa Madonom" jeste i provokacija, jeste i poziv na svojevrsnu igru, a najvise je kvalifikacija. Definitivno sam se odlucio za ovaj naslov kada je Dragoljub Micunovic, u jednoj televizijskoj emisiji, na pitanje ko je po njemu precijenjen, bez razmisljanja odgovorio: Madona. A kada je knjiga izasla, procitao sam roman Slobodana Novaka "Mirisi, zlato, tamjan" i tamo, u krevetu, ponovo zatekao jos jednu Madonu. Ovoga puta, stogodisnju staricu koja ima problema s probavom.
Pornografija zivota
Neki su knjigu prica u "U krevetu sa Madonom" procitali kao knjigu o pornografiji zivota. Ne bjezim od takvog tumacenja. Knjiga i jeste tu da bi u njoj svako procitao djelic svoje price. Ako do tog ogledanja citaoca u knjizi dodje - eto i piscevog zadovoljstva.
*************
Nasa Borba
5.02.1998.
Pre spavanja
Kako vreme prolazi, i kako nam se sve vise cini da je najgore proslo, a valjda jeste, sve cesce postavljamo sebi pitanje sta nam se to u proteklih osam godina dogodilo. I kako pritisak straha koji paralise svaku misao vremenom slabi, sve upornije pokusavamo da odgovorimo na ovopitanje postavljajuci sebi niz novih pitanja: sta nam se zaista dogodilo, zasto nam se to dogodilo, kakav je smisao svega toga, kakve su posledice, sta nas ocekuje u neposrednoj buducnosti. Sada vec veliki broj proznih knjiga napisanih u poslednjih nekoliko godina uverljivo svedoci o ovojpitanosti. Razume se, i nacin na koji se ova pitanja postavljaju i odgovori koji se nude razlikuju se od knjige do knjige. Ali kao da odsustvo straha koji paralise misao umanjuje autenticnost kako samih pitanja tako i ponudjenih ili tek naslucenih odgovora.
Zaista, kako verodostojno pisati o najnovijem ratu? Kako izbeci naknadne pokusaje da se ono sto se dogodilo smesti u kontekst ovog ili onog nacelnog i uvek pogresnog razumevanja sudbine nacije? Odgovor na ova pitanja pruza nam knjiga U krevetu sa Madonom Vula Zurica. Izdvojene iz nametnutog im konteksta takozvane velike istorije koja pripoveda o sudbini nacije, "male" povesti o tragicnim sudbinama pojedinaca, koje u nizu kratkih prica pripoveda Vule Zuric, u punoj meri predocavaju besmisao i apsurdnost rata. Vule Zuric je u svojim prethodnim knjigama pokazao da u potpunosti vlada formom kratke price i svedenim realistickim pripovednim postupkom. U ovoj knjizi tu vestinu upotrebio je da uoblici iskustvo steceno u vreme dok je ziveo u - i spolja i iznutra - opsednutom Sarajevu, odnosno izbeglicko iskustvo posle odlaska iz Sarajeva. Na prvi pogled, reklo bi se da je rec o prozi suvog, aktografskog stila u kojoj se cinjenice i dogadjaji nizu bez ikakvih objasnjenja ili naknadnih pripovedacevih komentara. Ali, upravo ovo odsustvo eksplicitnih komentara, odnosno bilo kakvih objasnjenja koja su nam nudjena tokom prethodnih godina; i sva se pokazuju kao nedovoljna, pogresna, besmislena. Kako se, recimo, moze opravdati i naknadnoosmisliti ono sto se dogadja devojci koja pokusava da ode iz Sarajeva: nju siluju svi oni od kojih je primorana da trazi pomoc. Ili, kako drugacije opisati zemlju u koju je, kao izbeglica, stigao pripovedac iz price "Svjedoci sopstvene slave" - do upravo ovako: "Ceca je pjevala KUKAVICU okacena o ekser, na golom, od dima pozutjelom zidu. Krcala je. Bio je to star tranzistor, kupljen pre nego sto su Ceci pocele da rastu dude i ostala skalamerija." S druge strane, pazljiviji citalac ipak ce uociti i razumeti implicitne komentare koje daje Zuricev pripovedac. Pre svega naslovima prica, kao i naslovom same zbirke, ali neobicnom formom, kao u odlicnoj prici "AH UM", Zuric podseca citaoca na ono sto bismo mogli da odredimo kao normalan, obican zivot, i tako jos vise pojacava utisak o apsurdnosti i tragicnosti dogadjaja koje opisuje. Time takodje demonstrira i nemogucnost da se iz perspektive prethodnog, obicnog zivota, pojmi zivot u ratnim okolnostima i u izbeglistvu. Pazljiviji citalac takodje ce primetiti da iako je, kako sam rekao, Zuricev prozni postupak na prvi pogled najtacnije opisati kao dokumentaristicki, to ipak ne bi bilo adekvatno odredjenje. Iz navedenog odlomka uocljivo je da Vule Zuric pazljivo bira detalje o kojima pripoveda i da svaki uvedeni motiv unosi u pricu novo znacenje. Na osnovu toga da se zakljuciti da naizgled faktografski stil Zuriceve proze nadilazi puko nastojanje da se citaocu pruzi verna slika stvarnosti.
Pored nekoliko antologijskih prica kakve su "Miss dzou, Bozo Susec", pomenuta "AH UM" i "Lonnie?s Lament", i za vecinu ostalih prica u knjizi s pravom se moze reci da su odlicne. U odnosu na prethodne knjige, ocigledno je da je zbirka U krevetu sa Madonom daleko pazljivije komponovana i da u njoj nema tematske raznolikosti svojstvene prethodnim zbirkama, sto u ovom slucaju doprinosi utisku o celovitosti i promisljenosti najnovije Zuriceve proze. S druge strane, i u ovoj knjizi Vule Zuric pokazuje sve one kvalitete zbog kojih je vredelo citati i njegove prve dve zbirke. I to je, rekao bih, sasvim dovoljno za zakljucak da je rec o odlicnoj knjizi.
Dejan Ilic
01.01.00
Alexandria br 1. 1998.
...U ciklusu "Kojot doručuje pticu trkačicu" zbirke priča "U krevetu sa Madonom" (1998; "Stubovi kulture"), Vule Žurić (1969) nema problem sa "pričanjem priče". U okviru uvodna dva ciklusa, pak, šteta je što broj izbegličkih i ratnih priča unekoliko premašuje poželjni okvir. Ponekad, naime, kao da Žurić smatra da je prividna nespojivost onoga što se doima kao iskustvena potka i sarajevskog žargona sa rok-rekvizitarijumom, odnosno nasleđem i, na drugoj strani, gruvanjem topova dovoljna da se priča sama napiše. No, koliko god radikalne poetske strategije bile primerene upravo opisivanju rata, kao jednog od najradikalnijih konteksta, pomenuti recept po sebi, osenčen ekstremizovanim verbalnim kerefekama i prazninom ? kako je to u priči "Oblomov se zalaže za vojnu intervenciju, Pečorin se sprema da stavi veto" ? svakako ne predstavlja optimalan put. Međutim, kada Žurić, zahvatajući u sam rat, osim na psovačkom diskursu, u žargonu i govoru o manje ili više prljavom seksu, insistira i na cinizmu i ironiji, te neposrednom propitivanju ekstremnih okolnosti skeniranjem njegovih žrtava ? odnosno onih koji manipulišu tim okolnostima ? on uspešno relativizuje pominjanu nestabilnost "terena". Možda najbolji primer za cinizam kao efikasnu alatku da Žurićev narator dočara vlastito nepoverenje u istoriju pruža rečenica: "Dimitriju Tucoviću bilo je lako da podnese te mirise, bio je spomenik" (iz priče "Zooropa"). Osim toga, vešto laviranje unutar skliskog sadejstva ironije i tuge pokazuje sazrelost ovog autora i njegovo moguće poetičko povođenje za Karverom, piscem koji je realističku vizuru verovatno najbolje iskoristio za fino artikulisanje i istovremeno relativizovanje sentimenata. Tako da se Žurić, sve uzev, uspešno izborio sa glavnim zamkama opšteg okvira svojih priča.
K tome, on vešto koristi dijalekte i njihove submodele, da bi socijalno dodatno motivisao likove. S druge strane, kada se stigne do istrajavanja na sarajevskom žargonu, donekle iskrsava jedan problem. Naime, kako je posredi govor sa znatno više narodskih leksema i turcizama ? a na uštrb anglicizama i germanizama ? nego što ih zatičemo u mikrojezicima drugih većih gradova bivše Jugoslavije, njegovo prelamanje kroz blazirano-urbanu postavku nije baš najpodesnije, stoga što tu nije reč ni o heterotopiji, ni o sasvim komplementarnim diskursima. ...