Franja Petrinović (Novi Slankamen, 1957) je književnik i književni kritičar iz Vojvodine, iz Novog Sada. Studirao je u Novom Sadu na Filozofskom fakultetu. Uređivao je kulturni časopis Polja, pisao je za novosadski Dnevnik, a posle toga je bio urednik u izdavačkoj kući Stylos. Autor je romana i eseja. Član je Upravnog odbora Društva književnika Vojvodine. Dela Mimezis, mimezis romana, roman, 1983. Tkivo, opsene: povest , roman, 1988. (n. izdanje 2001.) Izveštaj anđela, roman, 1997. Pred vratima raja, eseji, 2002. Poslednji tumač simetrije, roman, 2005. Nagrade nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine 1997. nagrada Branko Bajić 2002. Iskre kulture 2006. nagrada Laza Kostić 2006.
01.09.11 Polja
Visokokvalifikovani penjači
Trauma - stečajne legende, Franja Petrinović
Podnaslov nove zbirke priča Franje Petrinovića, stečajne legende, jasno određuje vre-menski i prostorni okvir pripovedanja. Okvir je savremenost obično obuhvaćena pozna-tom metaforom „tranzicija”, kojom označavamo prelaz iz upravne u tržišnu privredu, ali iprikrivamo mnogobrojne ljudske sudbine koju ona, kao osobeni totalitet, proždire. Ustvari, u viziji ove zbirke, reč je o preplitanju dva toka: ratnih zbivanja i ekonomskog propa-danja. Tranzicija, razume se, nije samo ekonomska kategorija, niti je ekonomija autonomna,već se pod okriljem tvrdog političkog znaka odvijaju najrazličitije sudbine za koje ostaje-mo slepi upravo zbog snage mehanizama u koje smo uključeni.
Naravno, može se postaviti pitanje zašto bi književnost bila zainteresovana za ovakveprocese? Odgovor na to pitanje jednostavan je: zato što je „tranzicija” totalitetska nemankoja se ne odražava samo na pravo na rad, visinu plate, marku automobila, kvadraturustana ili nekakve spolja vidljive simbole blagostanja. Tranzicija, iako hoće drugačije da jepredstave, ima biopolitičku moć, jer uslovljava ne samo naše radno okruženje, već i načinena koje upotrebljavamo slobodno vreme, konzumiramo umetnosti, učestvujemo u opštojekonomiji želje. Ukratko, ako ga već sasvim ne kontroliše, ona svakako menja način života.Zato tranzicija – koja zaista predugo traje! – ima suštinski značaj za književnost koja neće dabude umetnost jeftine utehe i da ostane slepa za deobu čulnog koja se odvija ovde i sada.Stoga je odmah potrebno reći da je glavni utisak posle čitanja Petrinovićeve zbirkepriča da je on uspeo da izrazi nešto što je veoma teško izraziti, pa čak i da progovori u imeonih koji su osuđeni na ćutanje. Pripovedanje je iznenađujuće neposredno, jer ne nastojiružnoću života da nadomesti estetikom lepog. Petrinović je u tome dosledan, pa je takosazdao izvestan vid bednih „Dablinaca”, koji su u stvari, slučajno ili namerno, svejedno je,Novosađani i Novosađanke čiji se život odvija kroz prizore nasilja i apsurda. U pitanju jesvojevrsna fenomenologija savremenog zla, ali ne onog koje bi pripadalo velikim priča-ma o političkoj, vojnoj, ekonomskoj dominaciji, već zla koje je međuljudsko, koje je plodslučajnih susreta, ispoljavanja besa zbog činjenica same egzistencije. Primera radi, u prvojpriči („Kaznena ekspedicija: obično s proleća”) pripoveda se o nasilnom događaju (pede-setogodišnjaka bez ikakvog povoda prebijaju tri mladića) koji se zbio u aprilu 1993. godine,sa prepoznatljivim gradskim prizorima (za one koji ih se sećaju). Narator prodire u svestžrtve, ali u toj svesti nema odgovora, ostaje samo bolno pitanje: „Šta će ostati od svega?Kakve uspomene na ovo vreme, na ovaj grad?” U narednoj priči reč je opet o mladićimakoji prebijaju prosjakinju, dok je prolaznica, junakinja priče, stavljena pred moralnu dile-mu šta da učini i kako da pomogne, iako dileme zapravo nema, jer je priroda nasilja takvada ne preostaje nikakav ostatak u jednačini traumatizovanih subjekata.
Pored izrazito oporih priča, rekao bih čak neprijatnih (naravno, za one koji će radije dalažu sebe nego što će da razumeju kakve sve veze mogu da se uspostave između ?kcije istvarnosti), postoje i one koje su humorne, bolje rečeno crnohumorne, poput antologijskepriče „Visokokvali?kovani penjač”. Pripoveda se o Sergeju, nezaposlenom sredovečnomčoveku, koji najednom nalazi privremeni posao u Gradskoj biblioteci – dobija duboke gu-mene čizme i iznosi knjige iz poplavljenog podruma. U pitanju su knjige negdašnjih nosi-laca moći, biopolitičke i svake druge, Lenjina, Bakarića, Kardelja. Posle sedam dana, junaknije stvorio svet, već ga je uništio, jer je sve knjige poslao na đubrište Istorije; ali sa knjiga-ma je tamo dospela i njegova egzistencija, temeljena na plemenitim idealima o usponu uvisine. Takav pojedinac je deo Istorije, jer kad je o gubitku smisla reč, on, naravno, ne možebiti kolektivan a da u isti mah ne bude individualan. Književno umeće još uvek ima poten-cijal da pronađe način da različite vidove gubitka smisla svede u okvire snažne metafore.Junaci priča su, dakle, „obični ljudi”, penzionisani nastavnici, pijačni prodavci, vojnalica u penziji, domaćice, krojači... Nije, međutim, u prvom planu njihova profesionalna ne-dovršenost, već raskol između plemenitih nadanja i aktuelnih životnih ostvarenja. Sve suto bivši ljudi koji su gajili bivše iluzije, jednako snažno kao što možda sadašnji ljude gajeiluzije koje će jednog dana biti bivše. Junaci Traume su robovi vremena uronjeni u nezna-nje, sukobe, greške, progonjenost, krivicu – ali pre svega su oni žrtve ljudi koji nemaju niosećaja ni smisla za sagledavanja proste činjenice da je drugi čovek isto tako ljudsko bićekao i oni sami. Petrinovićeve priče su uspela kartogra?ja apsurdnog prostora mržnje obe-leženog teško objašnjivim, ali sveprožimajućim nasiljem kroz koje „svet” proždire „čove-ka”, iako ostaje nerazjašnjeno pitanje krivice – zlo dolazi do ljudi i spolja, ali često ga i onisami neželjeno proizvode zbog nedostatka svesti o drugome. U stvari, možda je, kao štoje još deklamovao Volter, najteži zločin onaj koji činimo iz neznanja, ali uvereni u sopstve-nu ispravnost i čestitost.
Iako je ova zbirka imanentno sociologična na zaista uspeo način, to nije njeno glavnosvojstvo; glavna vrlina je veština kojom Petrinović pripoveda, način na koji otkriva svoje„adute”, postupak kojim izlaže fenomenologiju nasilja i gluposti. On se, naime, kreće oddokumentarizma, publicističkog stila, preko humornih tonova, postupka toka svesti, doalegorijskog diskursa, čime se postiže efekat simbolizacije sudbina koje nam deluju takoblisko i obično, mada su, trebalo bi priznati, često neopravdano proglašene nedostojnimknjiževnog predstavljanja. Pripovedač je rezigniran, melanholičan, daleki rođak onogašto je uspeo da utekne iz kitovih čeljusti kako bi nam ispričao povest o propasti jednogbroda. Trauma zbog tematskog jedinstva i poetičke koherencije nosi u sebi nagoveštajromana; u recepcijskoj ravni, to znači da se knjiga čita u jednom dahu, kao literarizovanazbirka vinjeta iz neposredne stvarnosti.
Pa ipak, potrebno je upozoriti da je u pitanju opora književnost – o tome najbolje sve-doči gorka ironija koja je bila potrebna da se povesti o suvišnim ljudima sa medijski, poli-tički i ljudski zatomljenog „smetlišta” istorije imenuju kao „legende”. Osim toga, Petrinovićkao da želi da nas isprovocira i naslovom. Američki psihijatar Dori Laub izdvaja nekolikoodbrambenih stavova koje zauzima onaj ko sluša ispovesti traumatizovanih subjekata: to-talna paraliza uzrokovana strahom; osećaj besa, koji se nesvesno usmerava prema osobikoja nam govori; totalno povlačenje i ukočenost zbog razočaranja; „posvećivanje” preži-velog (divinizacija); opsednutost činjenicama u kojima docnije ima malo mesta za indivi-dualna svedočanstva (obuzetost Istorijom); potpuna izgubljenost u afektaciji.Neka ostane tajna šta Trauma u performativnom pogledu nudi; dovoljno je reći da či-taoci neće ostati ravnodušni. Ako učinak bude dalja traumatizacija, za to svakako ne možebiti odgovaran pripovedač – pre svega zato što pokazuje ljudsku i umetničku brigu pre-ma svojim ?kcionalnim tvorevinama.
Vladimir Gvozden