Jednog jutra početkom oktobra Astrid je rekla da će otputovati. Stajala je pored lavaboa u kupatilu licem okrenuta svom odrazu u ogledalu, dok je stavljala karmin na usta. Već je bila obučena, elegantna kao i uvek, u tamnoplavom kao i uvek. Ima nečeg odmerenog, diskretnog u njenoj eleganciji; tamnoplava, crna i bela su njene omiljene boje, i nikad nije nosila cipele sa štiklom. Nisu joj neophodne. Kada je to rekla, pogledi su nam se susreli u ogledalu kao da je htela da vidi reakciju. Uvek je lepa, a najlepša je kada najzad shvatim da nisam u stanju da pogodim njene misli. Uvek me je fascinirala simetrija njenog lica. Simetrija lica nije nešto što se može uzeti zdravo za gotovo. Većina lica je malo nepravilna, ili im je nos iskrivljen ili imaju neki mladež, ožiljak ili zakrivljenu boru koja čini jednu stranu različitom od druge. Strane Astridinog lica ogledaju se jedna u drugoj duž njenog pravilnog nosa, koji u profilu izgleda kao blag, savršeno zaobljen luk. Njen nos ima nešto luksuzno i arogantno u sebi. Oči su joj zelene i uske, a razmak je širok, širi nego kod većine ljudi. Jagodične kosti su joj široke a brada šiljata i blago isturena. Usne su joj pune i gotovo da su boje kože, i kad se smeje, malo se izviju na lukav i osoben način, i tek nastale bore skupljaju se u male lepezaste zrake oko uglova njenih usana i očiju. Mnogo se smeje, čak i kad za to nema naročitog povoda. Kada se Astrid smeje, nemoguće je napraviti razliku između njene inteligencije i spontanosti kojom opaža svet oko sebe svojom kožom; temperaturu vazduha, toplinu svetlosti, hladnoću senke, kao da nikad nije želela da bude ni na jednom drugom mestu osim tu gde je. Godine su diskretno počele da se odražavaju na njenom telu, ali je još uvek vitka i uspravna; iako je prošlo osamnaest godina od kad je rodila svoje drugo dete, još uvek se kreće sa istom neopterećenom, spretnom lakoćom, kao kada smo se upoznali.
Odavno bih pošao da je tražim da nisam primio izveštaje sa tragovima njenog kretanja, ali ona, koliko shvatam, ne želi da bude nađena. Neću je tražiti. Pitao sam je kuda će. Tada još nije znala. Malo je stajala ispred ogledala, kao da je čekala reakciju. Pošto ništa nisam odgovorio, otišla je. Mogao sam da čujem njen glas iz sobe dok je razgovarala telefonom, ali nisam mogao da čujem šta govori. Njen glas ima nešto lenjo, opušteno u sebi, i s vremena na vreme bi joj pukao, kao da je uvek pomalo promukla. Malo zatim čuo se tresak vrata. Dok sam stajao pod tušem, video sam avion koji hvatajući jutarnje sunce izgleda kao svetleći znak koji prolazi između požarnog zida i krova šupe. Dok sam mazao lice penom za brijanje, morao sam sve vreme da brišem ogledalo, svaki put kada bi se zamaglilo, da ne bih nestao u magli. Uvek me susreće isti nepoverljivi pogled u ogledalu, kao da želi da mi kaže da on nije taj koji misli da jeste, čovek sa belom penom na licu. Ličio je na tužnog, umornog Deda Mraza, uramljenog u portugalske pločice koje su sačinjavale friz od glaziranih, plavih stabljika oko ogledala. Našla ih je u maglovitom selu blizu Sintre, prolazili smo kroz vijugave tunele zelenila na planinskom putu; ja sam psovao, jer sam imao blato na cipelama, dok je ona kritički i neodlučno ispitivala plave ornamente pločica kao da je bilo neke velike razlike, i usta su mi bridela dok sam pio jako vino koje mi je seljak u prsluku punom slame ponudio iz bureta sa dvokolice koju je vukao magarac. Te noći smo vodili ljubav u jednom plavom hotelu, a sjajne, plave latice i brodovi i ptice na zidovima dali su njenom uzdržanom jecaju zagonetni ton, što ju je istovremeno učinilo i dalekom i bliskom. Kada sam izašao iz kupatila, ona je već otišla. U stanu je bilo tiho. Rosa uglavnom živi sa svojim novim dečkom, a Simon je vozio motor negde na Sardiniji. Uskoro ćemo Astrid i ja ostati zaista sami. Nismo puno pričali o tome, možda zato što niko od nas dvoje nije mogao sasvim da zamisli kako će to izgledati. Ovo je bila nova tišina i kretali smo se u njoj sa novim oprezom. Ranije smo uživali u slobodi, kada deca iz nekog razloga nisu bila kod kuće. Sada su se sobe i prostorije u stanu otvorile kao jaz, koji bismo ili preskakali ili puštali da raste između nas. Čitav svet zvukova je zamro
18.12.04
Najvažnije u romanu je prevesti svoju privatnost...
Jens Kristijan Grendal
Jens Kristijan Grendal jedan je od najpriznatijih i najpoznatijih savremenih danskih pisaca. Objavio je preko deset knjiga, od kojih je najpoznatiji roman “Luka”, za njega je dobio prestižnu nagradu “Golden Laurels” 1999. godine, a među djelima novijeg datuma izdvajaju se “Tišina u oktobru”, “Virdžinija” i “Druga svjetlost”. Piše i eseje i dramske tekstove, povremeno i za novine. Knjige Jensa Kristijana Grendala prevedene su u više od 20 zemalja. “Tišina u oktobru”, pored ostalog, bila je na listi bestselera u “Washington Postu” i holandskom “NRC Handelsbladu” a u američkom “Library Journalu”, uvrštena je u devetnaest najboljih knjiga objavljenih u 2001. godini. “Tišina u oktobru” prvi je Grendalov roman objavljen kod nas, zahvaljujući novoj beogradskoj izdavačkoj kući “Okean” i prevodu Ivane Bojović.
Ovaj poznati danski pisac rođen je 1959. u Kopenhagenu i završio je Dansku filmsku školu, odsjek režije. Romane je počeo da piše od 1985. godine. Junak Grendalovog romana “Tišina u oktobru” je četrdesetčetvorogodišnji istoričar umjetnosti. Kada ga njegova žena Astrid napusti, poslije 18 godina zajedničkog života, iznenada i bez objašnjenja, on će se naći na prekretnici života. Taj događaj pokreće u njemu buru sjećanja i razmišljanja, u kojoj se sadašnjost i prošlost prepliću u pokušaju da objasni razlog njenog odlaska. Silovita i beznadežna mladalačka zaljubljenost, susret sa Astrid, brak i djeca, mondenski život u intelektualnim krugovima Kopenhagena, putovanja u Pariz, Lisabon i Njujork - sve su to djelići potresne ispovijesti glavnog junaka. Grendal otkriva najintimnije misli muškarca i svu zagonetnost postupaka žena.
Jens Kristijan Grendal je za “ART Vijesti” govorio iz Kopenhagena gdje živi, počevši razgovor o podsticajima za pisanje romana “Tišina u oktobru”:
- Želio sam da ispišem unutrašnje monologe čovjeka koji pokušava da se suoči sa sopstvenim životom i da otkrije šta se tu u njemu suštinski preokrenulo. Glavni lik je u svojim četrdesetim godinama i on shvata da je njegova prošlost znatno duža nego što će biti njegova budućnost. Dalje, on u romanu postaje sve više i više tajanstven, sve do momenta kada shvata da on više nije ona osoba kakva je nekada bio. Isto će tako otkriti kako on možda i nije dovoljno poznavao ženu sa kojom je proveo tolike godine. U stvari, glavni junak romana u jednom trenutku postaje nesiguran da dovoljno poznaje i samoga sebe.
“Tišina u oktobru” je roman koji ne može čitaoca ostaviti ravnodušnim zbog dubokih emocija. To je knjiga za podsticaj na razmišljanje i preispitivanje, pa je skoro nemoguće ne upitati Vas koliko je u ovom romanu istine? A koliko biografskog?
- Pa, čak i kada bih želio da odgovorim na ovo pitanje, ne bih našao pravi način da to učinim. Dok sam pisao “Tišinu u oktobru” bio sam zaslijepljen činjenicima koje sam izmislio, onim što sam vidio i što sam na sebi iskusio. Nije se moglo naznačiti i nije bilo moguće jasno razlikovati istinske činjenice od fikcije. Međutim, gotovo da ničeg nema autobiografskog u direktnom smislu. U jednu ruku ja mogu pisati samo ako naracija u vezi sa mojim ličnim iskustvom ide dublje nego što je autobiografski podatak. Činjenice same za sebe ništa ne znače, a mene kao pisca više interesuje postupak kako mi od tih fakata stvaramo lične identitete na osnovu tumačenja emocija i međusobnih veza sa drugima. Najvažnija stvar u jednom romanu je koliko ste uspjeli da “prevedete” svoju privatnost, intimno i lično iskustvo na jezik koji će koristiti i dijeliti sa drugima i kod njih podsticati određena osjećanja.
Koliko sam u pravu ako kažem da je roman “Tišina u oktobru” knjiga o prirodi konverzacije, umjetnosti i međusobnim odnosima?
- Kao što sam rekao, naš identitet je djelimično podijeljen sa kime živimo i zajedno dijelimo emocije. Na taj način odnosi podrazumijevaju puno toga za moje junake. U ovoj knjizi narator postaje umjetnički kritičar, slikarstvo postaje metafora za način na koji se on odnosi prema svojoj okolini. Slike su vrsta jezika iza jezika, a junak pokušava da sa njima opiše ono što nam se čini paradoksalno. Upravo taj način njegove žene koja ga je ostavila je svojevrsna misterija bjekstva. Njegovo razumijevanje ne sprečava očajni napor da shvati šta se to zapravo odigralo u njihovim životima. Slikarstvom se izražava na sebi svojstven način svijet takav kakav je, pronalazi se mir u nekom trenutku. To je gotovo utopijska ideja za jednog intelektualca!
Radnja ovog romana ispričana je unutrašnjim monolozima glavnog junaka? Zašto ste se opredijelili za ovaj vid pripovijedanja?
- Opredijelio sam se istovremeno za unutrašnje monologe i prekinute dijaloge vodeći se unutrašnjim nalozima i porivima mog glavnog junaka. Tako da sam bio slobodan da napustim Aristotelovo jedinstvo radnje, vremena i mjesta, da bih se radije kružnim tokom pripovijedanja i različitim asocijacijama vraćao ranijim mjestima i momentima. Sve ukazuje na isticanje važnog u knjizi: a to je drama koja se dešava u mislima glavnog junaka radije nego istinski događaji. Moj junak tumači život, pati zbog svojih osjećanja i pronalazi dosljedan identitet za sebe.
Kritika kaže da je “Tišina u oktobru” poput Prustove književne igre. Da li je to tačno?
- Ja bih iskreno želio da je tako! Jasno je da je Prust osnivač i začetnik unutrašnjeg monologa, romana toka svijesti, narativne strukture radije zasnovane na ponovnom sakupljanju i osvjetljavanju događaja, nego na tumačenju uz pomoć sata i kalendara.
Samo je jedan Vaš roman, “Tišina u oktobru”, preveden u Srbiji i Crnoj Gori. Ali, Vi ste napisali mnogo romana, eseja, dramskih tekstova. Kako ukratko možete izložiti sopstvenu poetiku?
- Meni je prosto nemoguće da to učinim. Književa poetika je poput kuvarskih recepata. Recepti uništavaju moje zadovoljstvo pri kuvanju, ali ja nastavljam dalje zamišljajući pune tanjire.
Koji su pisci i filozofi presudno uticali na Vaše pisanje?
- Već sam pomenuo Prusta. Ali, prije toga sam pisao pregršt eksperimentalnih romana pod uticajem Kloda Simona. Potom sam pronašao moj lični glas i stil i način kako da se bez teškoća i tuđih uticaja nosim sa određenim književnim žanrom. Pretpostavljam da je sada kasno da bilo ko utiče na moje pisanje. Međutim, postoje pisci koje sam ja otkrio kasnije, jer su mi srodni zbog vidljivih sličnosti. Jedan od njih je i Francuz, Patrik Modijano. On se uporno vraća jednoj te istoj temi, baš kao ja, naoko insistirajući da “obnova” dolazi ponavljanjem prije nego izmišljanje nečega “novog”. U njegovom slučaju stalna tekuća tema je Pariz poslije rata i u šezdesetim godinama prošlog vijeka, ljudi sa nejasnim identitetima i ljudi koji jednostavno nestaju.
A šta je sa savremenom danskom književnošću? Imate dosta novih imena...
- Nije više moguće označiti prave tendencije u danskoj književnosti. Uglavnom, postoje različiti pravci; njima pripadaju pisci moje generacije, ali i oni mlađi koji slijede tragove svjetske književnosti, ali isto tako obogaćuju specifičnu dansku tradiciju.
Ljudi sa Balkana obično misle da su Danska i druge skandinavske zemlje primjeri dobrih društava. Da li je ispravno to ubjeđenje?
- Ne bih bio u pravu kad bih rekao da je u pitanju samo društvo koje poznajem, ali posmatrajući stvari uočavam da smo srećni što smo razvili demokratiju na mirnom načinu. Takođe, mislim da naša društvena kultura posredovanja i pregovaranja među različitim mišljenjima i interesima doprinosi ostvarivanju boljeg javnog života u mnogim drugim državama. U drugu ruku Skandinavci su oduvijek uobičavali da žive u homogenim društvima i zbilja je neophodno razumjeti kako demokratija nije skandinavski izum, ali se više političke superstrukture, zbog rasta kulturnih različitosti, temelje na stalnim podjelama političkog značaja.
Kulturna protivrječnost
Pišete o krizi srednjeg doba i braku. Upitao bih Vas koliko je brak, kao institucija jaka danas u Danskoj?- U jednom slučaju broj razvoda sasvim sigurno je u porastu i brak se više ne posmatra kao stabilna institucija i kao primarna osnova društva. U drugom slučaju, poslije seksualne revolucije iz sedamdesetih i epidemije side iz osamdesetih godina prošlog vijeka, brak je povratio prvobitni simbol dobrog života, koji je ranije imao. To je kulturna protivrječnost, pa čak su i Danci, poput ostalih Zapadnoevropljana postali više egoistični, manje su naklonjeni da žrtvuju sebe radi svoje porodice. Ja sam ubijeđen da razvod ostavlja za sobom duboke egzistencijalne krize za većinu ljudi.
Izvještač sa beogradskih demonstracija
Postoji li danas u Danskoj interes za književnost sa prostora bivše Jugoslavije? Koliko poznajete književnost na ovim prostorima?
- Moram priznati da malo toga poznajemo. Ja sam čitao trilogiju Vladimira Arsenijevića, koja je prevedena na danski jezik, a imao sam i priliku da se sa njim vidim nekoliko puta. Jedanput je to bilo i u Beogradu, kada sam prije nekoliko godina za jedan danski list izvještavao o studentskim demonstracijama. Arsenijević mi se dopao i kao osoba i kao čestit pisac. Nalazim da su njegovi romani bolni, puni razočarenja, prikazuju dostojanstvo ljudi u pokušaju da ostanu humani i pored ludila i zla, koje se sve više širi oko njih.
Vujica OGNJENOVIĆ
