Milutin Ž. Pavlov rođen je u Kikindi 1943. godine. Diplomirao studije glume u klasi Ljubice Ravasi 1966. godine u Novom Sadu. Pesnik, pripovedač, esejista, romanopisac, književni kritičar, dramski pisac.
Prevođen na ruski, makedonski, jermenski, albanski, mađarski, rumunski, nemački jezik.
Autor brojnih knjiga poezije (Vatra zrelog bagrema; Ženi sam rekao ljubav; Bila jesen u novembru…), romana (Šarmer male varoši; Raspust; Velizar i Đurđica; Galop gospodina Aresa; Nebo je veliko dugme; Slika Edvarda Munka u kući mog brata…), zbirki pripovedaka (Razaznajem tornjeve; Klovnovi dolaze u podne; Cipele vranog konja…) i više radio-dramskih dela.
Za književni rad nagrađivan je brojnim značajnim nagrama i priznanjima. Živi i stvara u Novom Sadu.
24.10.07 Danas
Vojvodinarenje, ili: kad kere marširaju
Teraj kera, lutko moja bela, Sonja Jovanović
Opet stigao Sajam knjiga u naše krajeve, množe se izdanja i jubileji, rađaju nove izdavačke kuće. Rečju, poplava reči. Teoretičar Teri Iglton upotrebio je povodom jedne Šekspirove pretvorne a blagoglagoljive junakinje pojam "jezička inflacija": govoriti mnogo, zatrpavati svet rečima, po mogućstvu milozvučnim, i tim rečima sakriti nedostatak emocija i višak sebičnog interesa - to je, otprilike, bilo Igltonovo razumevanje ove oh-tako-zgodne sintagme. Međutim, jezička inflacija se širi neumoljivo na sve sfere; tako se emisija knjiga ne samo povećava, ne samo da se pojačava diskurs politike i kulture do nemogućih granica samohvale i bljuvanja na druge, nego se istrošenost jezika razliva i plavi kao ona Gustavova fleka. Setićete se kako je taj junak crtanog filma uzeo malo tuša da popravi svoj inicijal na dugmetu za košulju, pa se od jedne prosute kapi uflekala cela Mađarska. Ili to beše – Madžarska?
Da bismo se u rečima razabrali, Sonja Bajandićeva Jovanović sačinila je knjigu čija sva mudrost baš i nije u naslovu. "Teraj kera, lutko moja bela" (Dnevnik, 2007, drugo izdanje, važno je pomenuti budući da je prvo planulo) ima i podnaslov koji savršeno objašnjava sve ono što naslov zapliće: "vojvođanski rečnik za Panonce-početnike". Pisac predgovora nazvao je projekat Bajandićeve "lingvalnim vezom panonske firange". Eto jedne reči koja se mora savladati.
Sonja B. Jovanović odbija da bude lingvista u pokušaju; teško da će se stručnjaci za jezik naći uvređeni smelošću njenog projekta, jer njen motiv nije master na brzaka. Sudeći po pogovoru, rad na rečniku je autorki vojvodinarki poslužio najviše kao antiraketni mentalni štit onog zanimljivog proleća godine 1999.
Nije sasvim jasno zbog čega Panonac-početnik mora da apsolvira "Burov oblog", "vanilu", "broš" i "oklagiju", ali neke opštepoznate reči treba pomenuti i zbog nadahnutih tumačenja. "Vajat" je, valjda znamo svi od šuvarice do Bolonje, "pokrajnja sobica", ali ne moramo znati i da može biti namenjen starima koji uskoro putuju na onaj svet i kojima "viri zemlja iz džepova" - odnosno, spremni su da "razduže escajg"! U ovom rečniku spopliću se i nadgornjavaju kolonisti i Bunjevci, Nova Gajdobra (nekad Vekerla) i Futog, te Sonjine babe - jedna futoška paorka, druga madžarska vlastelinka. Iz duše tog čudnog gemišta kultura i običaja izranja katkad nepatvorena poezija. Tako "kokoška" može biti "cela jezgra oraha" i "štringla vune ili pamuka". Neke odrednice su prave male anegdote. Kad bi firma Švarckopf znala da je njen zaštitni znak, crna silueta, ušao u futoški jezik kao "bečati čovek", možda bi se malo sofisticiranije predstavila barem potesu od Veternika do Rumenke (negdašnjeg Piroša). Devojka koja se džaba belila i puderisala špecijama poznate firme - džaba, jer ne bi na "roglju" videla simpatiju - mogla je samo da kaže: "Žali bože bečatog čoveka!".
Srešćemo i reči koje nas podsećaju na detinjstvo provedeno uz Zmajeve pesme: "ajzliban", ili ono apsolutno misteriozno "šumangele!" ("begaj!") i "šapca lapca". Naići ćemo na urnebesne pasvorde koji su izazivali kikot u "Pokondirenoj tikvi" ili "Pop Ćiri i pop Spiri": "alaboner", "obrstšlag", "gužvara". Prepoznaćete ponešto iz Balaševićevog opusa, "fićok" (rakije), a to mu dođe fraklić ili satljik. Neke reči imaju različita značenja u Banatu i Bačkoj: "amišan" je u Bačkoj "pohlepan, gramziv, alav", u Banatu "lukav"; "paorentina" je u Banatu ugledan građanin sela, u Bačkoj prostak. "Gomboce" će u sred Beograda danas moći da pojedu i Crnogorac i Hercegovac, znajući odlično o čemu se radi čak i ako su samo u prolazu okrznuli nekadašnji Sekić a današnji Lovćenac ili pak Sečanj, a Beograđani možda neće imati pojma šta je to, pošto im je baba prečanka pravila samo kitnikez.
Kad hoće da vas po panonski opsuju, otići ćete u kilenc, Kureševo, očin točak ili peršun, a nenadmašna kletva koju izriče deda kada meće unuka na krilo glasi - "otac te prokarto!"
"Babin budžak" je strana sveta s koje nailazi nevreme, sever-severozapad, ista ona strana s koje duva vetar neprilika i u "Hamletu" i u Hičkoku. Novosađanima je to Futog, Futogu Srem, Gajdobri Bačka Palanka. Aludirajući na konjokradice koji bi se iz banatskih došunjali u bačke atare, jedna poslovica u ovom vojvođanskom rečniku tvrdi: "Iz Banata u Bačku, samo je sunce dobro što dolazi!". U svetlu novonajavljenih demografskih pseceva i cvišni, i ono je na putu da postane fest sumnjivo.
Vladislava Gordić-Petković