1989. i ono što je pre toga bilo... (Prvi deo)
„Vreme je za pravdu, vreme je za istinu...“
„Disciplina kičme“
Učili su nas svojevremeno na časovima biologije: kada stavite žabu u vodu i zatim posudu zagrevate dok voda ne proključa, žaba će se skuvati a da toga neće biti svesna. Možda je tako i sa odrastanjem. Daj grupi dvadesetogodi{njaka radio i posle petnaest godina oni neće ni primetiti da su odrasli. Ili se ovaj „zakon radio-odrastanja“ može primeniti samo u Srbiji i samo u slučaju Radija B92? A možda ključ leži u „katalizatorima“- proganjanju, pretnjama, zatvaranjima, prisluškivanjima... pokušajima „starijih“ da nama koji smo pod okriljem B92 pronašli način da ostanemo normalni pokažu put za odlazak iz ove zemlje. Da nas nateraju da postanemo deo virtuelne Srbije u kojoj i dan-danas nesuđeni lekar, a sada konobar iz Njujorka, polemiše sa frizerkom iz Toronta koja je diplomirala arhitekturu, da li se u Hagu sudi Miloševiću ili srpskom narodu.
Kada sam 15. maja 1989. ušao u zgradu Doma omladine Beograda (DOB), na čijem se drugom spratu nalazila „redakcija“ Omladinskog radija B92, prvo što sam primetio bilo je da lift ne radi. Za nekoga sa sto i više kilograma možda dovoljan razlog da odustane, tim pre što je studio bio na petom spratu. Ali, popeo sam se i tu ostao.
Nepunih mesec dana pre toga na audiciji sam primljen u redakciju „Indexa 202“, studentske emisije u okviru Programa 202, gde su svakoga dana studenti, uglavnom manje uspešni, imali sat vremena da kažu ono što oni smatraju važnim. I to skoro slobodno. Tada sam prvi put sreo Milicu Kuburović, koja je na prijavnici Radio-Beograda potvrdila da sam ja zaista Dušan Mašić i da su me oni zaista pozvali da dođem kod njih u redakciju. Milica je imala 20 godina, tri manje od mene, bila je u crnom i sa jakom šminkom. Već je dosta dugo radila u „Indexu“ i skoro da je došla do statusa urednika emisije. U svakom slučaju, bila je jedna od najmlađih, a takvi obično idu da dočekuju goste. U narednih nekoliko dana upoznao sam i ostale zvezde „Indexa 202“: Sašu Kovačevića, Sašu Žigića, Aleksandra Vasića, Zorana Mamulu, Srbu Bogdanovića, Voju Žanetića, Duleta Novakova... Sve urednici emisija. Zatim, uslovno rečeno, rezerve: Dragan Đilas, Milica Kuburović, Slavica Jovović, Milica Delević... Naravno, bio je tu i glavni urednik Nenad Cekić, ali on obično nije imao vremena da mnogo priča s „početnicima“. A ja sam stvarno to i bio. Nikoga od njih nisam poznavao od ranije, osim „sa radija“, nisam imao ni „vezu“ – jednostavno sam bio uspešan na testu opšte kulture, a izgleda da su pronašli nešto zanimljivo i u tekstu koji sam pisao na audiciji, ne sećam se više na koju temu, pa su odlučili da me pozovu. Moj rad u medijima pre toga svodio se na nekoliko tekstova u lokalnom opštinskom listu o rukometnom klubu za koji sam igrao. Radio sam i na razglasu u osnovnoj školi i malo je falilo da budem i urednik. Pohađao sam i jednu omladinsku novinarsku školu. Ali, voleo sam medije. Redovno sam čitao novine, gledao televiziju, ali najviše slušao radio. Više govor nego muziku. Rad u „Indexu“ svodio se na dva-tri odlaska nedeljno, obično da bi urednik izjavio da ga ne zanima ono što sam ja imao nameru da uradim. Za ono što je trebalo uraditi, uvek je bilo dovoljno „iskusnijih“. Možda bi se, zbog takvog pristupa, ne baš ni tako mladom, ali definitivno upornom „talentu“ moja novinarska karijera brzo završila, te bih se možda ozbiljno posvetio i studijama tehnologije i danas mućkao bog će ga znati šta, da se nije pojavio prostor u obliku Omladinskog radija B92. Tu sam upoznao sve dobre, manje dobre i ostale junake ove priče. Od čistačica i kafe-kuvarica, do vodećih domaćih i svetskih političara, intelektualaca, novinara, muzičara, umetnika... Oni su ti koji su od B92 napravili ono što je danas. Oni su ti koji će mi pomoći da Vama, koje zanima priča o radiju B92 i Srbiji devedesetih, tu priču i ispričam. A Vi ste bili značajan deo te priče.
U aprilu 1989. svi su u „Indexu“ pričali o omladinskom radiju. Znalo se da će početi sa radom 15. maja u podne, ali se nije znalo kako. U toku su bili razgovori „velikih“ urednika, o kojima mi „početnici“ nismo znali ništa. Nismo znali ni da se sama ideja o omladinskom radiju javila nekoliko godina ranije. Možda više iz zavisti nego zbog potrebe. Naime, Zagreb i Ljubljana, veliki gradovi tada velike Jugoslavije, imali su svoje radio-stanice. U Ljubljani Radio-Študent, a u Zagrebu Omladinski radio 101. U Beogradu se sve svodilo na jednu omladinsku i jednu studentsku radio-emisiju. „Ritam srca“, koji se emitovao na Studiju B, i „moj“ „Index 202“. Bilo je tu i nekoliko omladinskih novina, oko kojih se s vremena na vreme dizala velika prašina. Više među onima koji su te novine pravili nego kod onih koji su ih čitali. A Beograd, prestonica, nije mogao da ima svoj omladinski radio. Gorica Stanković (kasnije Nešović) bila je krajem osamdesetih poznato radijsko ime. Svi koji su slušali Studio B, najpopularniju gradsku stanicu, to su dobro znali. I na B92 trebalo je da bude jedna od „zvezda“. Nekoliko godina starija od mene, a „veeeeeeliko“ ime. Uvek vesela, puna energije. Onako omalena, stalno je „zujala“ kroz redakciju i širila neverovatnu količinu pozitivne energije. U njenoj glavi ideja o radiju rodila se mnogo ranije:
„Mi smo bili prilično isfrustrirani činjenicom da imamo dve omladinske emisije u Beogradu, a nemamo radio“, priča mi Gorica. „Uvek nam se činilo da nam je to mnogo malo, a i nije ’naše’. Jedno 4 godine pre osnivanja Radija B92 sedeli smo u ’Suncu’ (znameniti restoran u podnožju DOB-a) sa Radomanom Kanjevcem (tada urednik ’Indexa’). Prvi put u životu imali smo sastanak. Redakcije ’Ritma srca’ i ’Indexa 202’ organski se nisu podnosile. Nismo imali dodirnih tačaka. ’Index’ je nas ’pljuvao’ kako smo klinci, kraće postojimo od njih, itd., itd. Znam da je prvi put bio razgovor na temu da postoji neka ideja, inicijativa da zajedno napravimo radio. A kad će to da bude? Kaže: Pa za jedno 4 godine. Uuuuuuu! To je bio žešći bedak, ko će to tol’ko da čeka. Steva Vuletić nam je bio u to vreme urednik i on je bio predsednik sindikata u GKSSO-u. I mi smo stalno pričali: ’Stevo, daj malo u strukturama, kod ovih dole na drugom spratu... Poguraj.’ I onda je počelo češće da se priča da je moguće da ćemo imati radio, da ćemo ga dobiti, a kad – niko nije znao da kaže.“
Za osnivanje radija morali su, što bi se reklo, da se steknu mnogi uslovi. Nije bilo dovoljno samo da postoje ljudi koji bi na tom radiju radili. Sve je, kao uostalom i danas, zavisilo od politike. U zakonu nije postojala mogućnost da se osnuje privatna stanica. O nezakonitom emitovanju tada se nije smelo ni razmišljati, a kamoli da neko postavi predajnik i počne da emituje. Što se toga tiče, Jugoslavija je bila ozbiljna država. Ne ko danas, kada svakom mesaru, poslastičaru ili kafedžiji otvaranje radija nije ništa ozbiljniji greh od sitnog zakidanja na računu. Savez komunista kontrolisao je sve: državu, vojsku, policiju, sport, kulturu, medije... Živote svih nas. Od malih nogu su nas učili da su oni koji su bili protiv Tita i Partije odavno emigrirali. Sa njima su se po raznim inostranstvima obračunavali naši „najbolji“ ljudi iz DB-a, među kojima je bilo, kasnije će se ispostaviti, veoma dobrih pljačkaša banaka i ubica. To nas mlade nije mnogo zanimalo. Naše je bilo da učimo, možda i na neku „dobrovoljnu“ radnu akciju da odemo, a za ostalo će se već neko pobrinuti. Ako si dobar, primiće te u Partiju, a onda je tu i zaposlenje, stan, krediti... Pa zar ti treba još nešto? A šta ako nisi dobar? E, i onda će se Partija brinuti za tebe, doduše uz malu pomoć „narodne“ milicije i sudija koje su „u ime naroda“ radile sve {to im se kaže. Ja nisam bio član Partije. Nisam išao ni na akcije. Od „društvenih“ akcija nosio sam zastavu Grčke usred Knez Mihajlove u pratnji sarajevske olimpijske baklje 84-te. Išao sam ranije i da dočekujem druga Tita odakle god se on vraćao. Igrao sam rukomet, bio odličan đak, tu i tamo pomagao slabijima. Kao takav sam zaglavio u Štipu (Makedonija) na odsluženju vojnog roka od 15 meseci. Nesrećna generacija ’85-86... Osma sednica me je mimoišla na prvoj godini studija i tek sam kasnije morao da učim ko se tu s kim obračunavao. A tu je, zapravo, počelo sve ono što nas je kasnije snašlo, a što mi „obični“ građani nismo mogli da saznamo ili da spoznamo. Pucanja unutar Partije bilo je i ranije, ali sada je na čelo došao čovek koji će zagorčati živote stotinama hiljada ljudi. Neke će oterati van zemlje, mnoge, nažalost, u grob. Mene je, izgleda, Milošević uterao u B92 i za to bi valjda trebalo da mu budem zahvalan.
No, da se vratimo politici koja je omogućila nastanak moje druge kuće.
Prvi „političar“ s kojim sam došao u kontakt bio je Dragan Pavlović, predsednik beogradske omladine (GKSSO). Kasnije će Dragan biti i prvi demokrata Mladenovca, poslanik DS-a u srpskom parlamentu, jedan od bitnijih ljudi okupljenih oko Zorana Đinđića u vreme dok je bio premijer. Od Dragana ću kupiti i drvene police tokom sankcija, jer je on imao i fabriku nameštaja. Uvek otvoren za priču, visok i sa izrazom lica po kome nikada nisi mogao sa sigurnošću da kažeš šta misli. Objasnio mi je kako su se to sticali „uslovi“ za nastanak B92. „Ja sam, u nekom formalnom smislu, bio vlasnik te omladinske redakcije ’Ritam srca’, koja je radila u okviru Studija B“, kaže Pavlović. „Zakoni su bili takvi. Među novinarima i mlađim ljudima funkcioneri nisu bili omiljena pojava. Na samu funkciju predsednika gradske omladine došao sam u nekim čudnim okolnostima u Srbiji, kada je posle tog titoističkog perioda na prostoru bivše Jugoslavije nastala izvesna liberalizacija, ali i narastanje nacionalnih politika gde se tadašnja elita od radničke avangarde transformiše u nacionalnu. Zadržava se ista tehnika vladanja i počinju ozbiljne manipulacije. Pošto je omladinska organizacija bila deo sistema i funkcionisala u jednom zatvorenom krugu gde se medijski prostor otvarao samo kao dekoracija ili protokol, gde je sistemu bilo važno da predstavi prisustvo mladih, smatrao sam da je vrlo važno da se nešto u toj medijskoj sferi promeni. U čitavoj bivšoj Jugoslaviji prva kritička misao se javljala u omladinskim medijima. U Sloveniji je to bila Mladina, u Zagrebu Radio 101.“
02.06.06 NIN
Poseban poklon
Talasanje Srbije, Dušan Mašić
Knjiga “Talasanje Srbije” Dušana Mašića, nekadašnjeg novinara Radija B92, objavljena je nedavno, ali sa dve godine zakašnjenja. Iako je autorova namera bila da ovom knjigom na poseban način obeleži 15 godina od osnivanja Radija B92, izašla je tek na njegov 17. rođendan. Ideja je bila, kaže Mašić, da se kroz najvažnije događaje za zemlju i za Radio B92 ispriča priča o ljudima koji su od piratske andergraund stanice napravili najpoznatiji radio na Balkanu. “Ovo nije monografija o Radiju B92, iako se iz podnaslova "Knjiga o Radiju B92" može tako zaključiti, ovo je vrlo lična priča o ljudima sa kojima sam radio i vremenu u kome smo živeli. Pišući knjigu ja sam na neki način ponovo proživljavao tih 15 godina. Ne znam da li ćete mi verovati ako kažem da sam se nekoliko puta rasplakao, ali nisam jedini. Plakali su i neki sagovornici; ipak, najvažnije je kako će ovo doživeti obični čitaoci. Ako knjiga posluži nekome da napravi novi radio "a la B92", da okupi grupu mladih talentovanih dvadesetogodišnjaka i napravi najslušaniji radio, za početak u Beogradu, to će biti moj najveći uspeh”, kaže Mašić za NIN.
Nekadašnji novinar napominje da je B92 sada drugačiji, što je dobro jer daje nadu da je i Srbija drugačija. “Da li se meni to sviđa ili ne, to je već drugo pitanje. Meni lično je "onaj stari B92" bio draži ali sam konačno shvatio da on ne bi imao budućnost, dok ovakav radio ima.”