01.01.00
Rec
april 1997
#32
TRENUTAK KONTINUITETA
Problem monolita
Ljubitelji naucne fantastike ostali su, sve do pojave Odiseje 3001, ocarani ali i zbunjeni znacenjem tajanstvenog obeliska u kljucnim scenama Odiseje 2001. Simbolika tog znacenja bila je ocigledna; na izvestan nacin, starovremenski receno, obelisk je trebalo da predstavi "alfu i omegu" celokupnog iskustva coveka i njegove civilizacije, objedinjujuci proslost i buducnost, tajnu postanka i tajnu nestanka, kako pojedinca tako i samog roda. Ali dalji pokusaji tumacenja bili su tek puka nagadjanja: neprozirni monolit je zastrasujuce dominirao horizontom citanja tj. gledanja Odiseje 2001 upravo zahvaljujuci neprozirnosti znacenja koja se posmatraju.
Sastavljanje antologije cesto se pretvara u poduhvat u kome se "izbor po sklonosti" (ili srodnosti) pretvara u projekat cija doslednost, koherentnost i principijelna zasnovanost dobijaju na sveobuhvatnom znacenju slicnom onom koje posreduje obelisk iz spomenute naucnofantasticne price. To bi se moglo nazvati "problemom monolita", jer se upravo monolitnost -- tj. sto je moguce veca doslednost, istice u vecini predgovora i pogovora antologija kao garancija kompetentnosti njenog sastavljaca. I kao u slucaju neprozirnog monolita iz Odiseje, postanak, razvoj, buducnost, pa i smisao same knjizevnosti -- sve bi to trebalo da se nadje istovremeno u jednoj jedinoj knjizi, koja ce poput spomenika, zahvaljujuci propagiranju novih vrednosti, zaposesti dominantno mesto u trenutnom knjizevnoistorijskom i knjizevnokriticnom poretku, pri cemu znacaj takvog poduhvata mora ostati neprikosnoven I nesumnjiv, od opste vaznosti, iako zasnovan na tajanstvenom licnom afinitetu autora antologije.
Prednost pacvorka
U jednom autoritarnom poretku knjizevnih vrednosti, kakav je poredak srpske knjizevnosti, greske izazvane neprikosnovenoscu ispravljaju se tek vek ili pola veka kasnije, pa i to mukotrpno i postepeno. Jednom uspostavljena monolitna vizija knjizevnih vrednosti zaklanja ostale mogucnosti interpretacije poretka, pokazujuci se kao njegov uspostavljac a ne tek kao jedan od delica mozaika.
Otuda je nuzan napor da se sastavljanju antologije pridje na drugaciji nacin. Svest o tome istaknuta je sve cescim izbegavanjem da se izbor tekstova nazove "antologija" -- umesto toga koriste se naslovi "hrestomatija" ili prosto "knjiga", koji ukazuju na proizvoljnu nepredvidivost licnog ukusa i stava sastavljaca. Druga mogucnost je da se pri sastavljanju antologije istakne licni, autorski pecat koji nam svaki poduhvat ove vrste prikazuje kao kreativni cin, bez pretenzija na sveobuhvatna vazenja. S jedne strane, to onemogucava uobicajene polemike koje prate pojavu ovakvih projekata (a po pravilu one su brojne i dugotrajne), a s druge strane pruza priliku da se o antologiji govori kao o jos jednom Tekstu.
Vasa Pavkovic se nije odrekao naziva "antologija", ali on se nalazi tek u podnaslovu knjige Tajno drustvo koja predstavlja trinaest reprezentativnih mladih pripovedaca srpske knjizevnosti (Srdjan Valjarevic, Zoran Ciric, Narcis Agatic, Zoran Pesic, Mikailo Bodiroga, Nina Rabrenovic, Jelena Rosic, Veselin Markovic, Goran Petrovic, Vladimir Tasic, DJordje Jakov, Vule zuric, Dejan Ilic). U svom pogovoru Pavkovic, takodje, navodi i kriterijume svog izbora (nuzno objavljena bar jedna pripovedacka knjiga, iako price nisu nuzno uzete iz objavljenih knjiga nego i iz periodike, kao i moguci poeticki pregled raznovrsnih "mustri" koje upotrebljavaju izabrani pisci: preformulisana realisticka proza, fikcijsko-fakcijska proza, initimisticko-lirska proza, fantasticka proza, metafikcijska proza, apsurdisticko-destrukcijska proza), sto bi manje upucenog citaoca navelo na pomisao kako se ipak radi o klasicnom poretku sastavljanja antologije u kome autor obrazlaze sto objektivnije moze subjektivne stavove. Ipak, vec neformalne (mozda katkad i suvise) beleske o autorima, te sam izbor prica (odsustvo iskljucivosti u pristupu) govore nam da naslov knjige nije lazno signalizovao jednu lepu knjigu bez "alfa i omega" pretenzija. Pogovor ovoj antologiji Pavkovic nije, otuda, napisao da bi utemeljio novi poredak vrednosti vec da bi istakao svoje razloge za sastavljanje ovakve knjige. Jedan od kljucnih je taj sto mu se ucinilo da se prvi put u srpskoj knjizevnosti nova generacija pripovedaca razvila ne u antagonizmu prema prethodnoj, vec u kreativnom dijalogu sa prednostima ali i manama njenih poeticko-pripovednih resenja. Radi se, dakle, o jednom, za srpsku knjizevnost vrlo retkom, trenutku kontinuiteta koji se paradoksalno desava upravo u istorijskom periodu apokaliptickih razaranja sto upravo nosi pozitivne vibracije koje traba na neki nacin zabeleziti, i to kao pobedu koliko generacije "mlade srpske proze" 80-ih, toliko i nove generacije pripovedaca 90-ih.
Istina je da je Vasa Pavkovic medju clanove svog "tajnog drustva" uvrstio i one pripovedace koji su, verovatno, formirali svoj ukus I poeticka nacela pocetkom 80-ih (sto znaci da su bili pristalice zavere "mlade srpske proze" ali se nisu kao takvi javno oglasili), ali su se kao pripovedaci javili krajem 80-ih ili pocetkom 90-ih (Mikailo Bodiroga, Narcis Agatic, Veselin Markovic, Goran Petrovic). Isto tako je cinjenica da je autor ove antologije vise tragao za slicnostima nego za razlikama pripovedackih praksi, iako izabrane price daju dovoljno materijala da se i o ovim drugim vrlo opsirno raspravlja. Ipak, ocigledno je da se radi o generacijskom dijalogu a ne generacijskom raskolu, u kojem cak i zabludeli sanjari koji nisu stigli da se istaknu ili angazuju nalaze svoju rehabilitaciju.
Pored rehabilitacije vremena rec je, naravno, i o vrednosnoj promociji novih imena. Moguce je da je licni ukus sastavljaca ovde odneo prevagu nad kritickom selektivnosscu: poneki mladi pisac zastupljen u ovoj antologiji verovatno ima bolju prozu nego onu kojom je potvrdio svoje clanstvo u "tajnom drustvu" (Vladimir Tasic, Vule zuric, Srdjan Valjarevic, pa i sam Goran Petrovic), narocito ako se imaju u vidu price objavljene u periodici.
Ali, kao sto je vec naglaseno, Pavkoviceva antologija nije zamisljena ni kao iskljuciva ni kao monolitna. Njena je prednost pre svega u pregledu raznovrsnih, katkad sasvim oprecnih mogucnosti stvaranja price; u ljupkosti pacvorka koji stvaraju navedene pripovedacke "mustre" i price izabrane da ih ilustruju. Moglo bi se, dakle, primetiti da je Pavkovic imao vise naklonosti za samu vrstu i tip "rada" nego za savrsenstvo izrade izabrane pripovedacke tehnike. Otuda neke od ovih prica verovatno nece biti antologijske u klasicnom smislu te reci, iako ce njihovi autori ocigledno biti oni cija ce se imena nalaziti i u sadasnjim i u buducim antologijama srpske proze. Neki od njih, poput Vladimira Tasica, mozda ce pre biti zapamceni po svojoj intimisticko-lirskoj prozi (kakva je "Pseudologija fantastika", naslovna prica jedine dosadasnje Tasiceve zbirke) nego po vestoj fikcijsko-fakcijskoj naraciji (koju ilustruje prica "Poslednje otkrice profesora Korbena"). Pitanje je, takodje, da li insistiranje na mustri preformulisane realisticke proze koja otvara knjigu (Srdjan Valjarevic "Mozda bi trebalo da pises dnevnik"), a i posebno na znacaju apsurdisticko-destruktivistickog obrasca koji zatvara knjigu (Zoran Pesic: "Kratki intervju sa Karlom Luisom"), moze imati prednost nad retkom suptiloscu pripovedne tehnike DJordja Jakova ili nad lirsko-intimistickom pricom Vuleta zurica.
Ipak, ovo su tek moguce primedbe u domenu licnog afiniteta kriticara i sastavljaca; ostaje nepromenjena cinjenica da Tajno drustvo Vase Pavkovica, pored dobro utemeljenih licnih razloga, pruza zadovoljstvo razgledanja raznovrsnih uzoraka naracije koji svakog citaoca oslobadjaju mucne dominacije monolitne poeticke samosvesti uobicajenih antologija.
Tako se Tajno drustvo moze citati i u socioloskom kljucu: kao ozbiljan pokusaj knjizevno-istorijskog vidjenja novih tokova knjizevnosti, ali i kao projekat ciji ce prevashodni cilj biti da relaksirajuci oslobodi prostor za mogucnosti nove citalacke percepcije.
TATJANA ROSIC