Mitropolit Crnogorsko-primorski AMFILOHIJE
Predgovor
Od mučeničke smrti Sv. Jovana Vladimira, Zetskoga kralja, prošlo je skoro 1000 godina. Od tada se mnogo šta promijenilo u Skadru, njegovoj prestonici, kao i na prostorima na kojima je vladao srpskim narodom. No, i pored svih promjena njegov narod je vjekovima opstajao i održavao se na svojim ognjištima u Skadru i oko Skadra. Njegov sveti spomen, obnavljan djejstvom njegovih čudotvornih moštiju, vaskrsavao je uvijek iznova, objedinjavajući oko sebe ne samo Srbe nego i Romeje (Vizantijce), Arbanase i Latine.
Prvih dvjesta godina poslije njegovog mučeništva tijelo mu je počivalo u Manastiru Prečista Krajinska, zajedno sa njegovom vjernom suprugom Kosarom (ostaci toga Manastira sa kulom i danas postoje na tlu Crne Gore, u Vladimiru). Odatle su (1215), iz poštovanja prema Mučeniku, prenijete u Manastir Šin Đon (Sveti Jovan), na petnaestak kilometara od grada Elbasana. Tu su one vjekovima počivale. Kakvo poštovanje je Mučenik uživao vidi se i po tome da su njegove prve Službe i Pohvale pisane i sačuvane ne samo na srpskom nego i na grčkom jeziku, a onda sa grčkog prevođene na crkvenoslovenski. Mučenička krv i žrtva pripada svima ljudima i svima narodima, pa i mučeništvo ovog srpskog Kralja, na kome je utemeljeno državotvorno i duhovno biće srpskog naroda, prvo Zete, potonje Crne Gore, a onda Raške (Srbije) i ostalih srpskih zemalja.
Blagodareći zračenju ličnosti i djela Sv. Jovana Vladimira, Skadar, kao i Manastir Šin Đon, a takođe i Prečista Krajinska, igrali su i igraju do danas veoma značajnu ulogu u duhovnosti, kulturi i postojanosti srpskog naroda na bližim i daljim prostorima oko Skadarskog jezera. Ta uloga i značaj kao da su previđani u posljednja vremena. U naše dane, međutim, kada smo ponovo u potrazi za sobom i svojim sabornim pamćenjem i predanjima, prirodno je da se vraćamo ovim Prostorima i onim ličnostima koje su ih oplodile i osveštale svojim djelima i podvizima. Ličnost i djelo Sv. Jovana Vladimira ima među njima prvorazredni značaj.
Za to vraćanje ovom svetom Mučeniku roda našega i obnavljanje svenarodnog sjećanja na njega, od posebnog je značaja 1925. G. kada je objavljeno (povodom proslave 900-godišnjice njegovog spomena) nekoliko značajnih studija, među kojima je najznačajnija " Čitanka o Sv. kralju Jovanu Vladimiru" koju je sastavio Vladika Nikolaj, tadašnji episkop Ohridski. Od objavljivanja ove " Čitanke" mnogo šta se izdogađalo kako sa nama tako i sa posljednjim ostacima našeg življa u Albaniji, ali i sa moštima Svetog Jovana Vladimira. Prvo je oko 300 porodica srpskih ča čelu sa Episkopom Skadarskim Viktorom protjerano iz Skadra i okoline (1933/34. G). Većina izgnanika je naseljena u Metohiji, najviše u okolini Manastira Dečana, odakle su se mnogi u toku Drugog svjetskog raša i Poslije njega raselili po raznim mjestima (Episkop Viktor je umro u Dečanima i tu sahranjen 1938. godine). Novo još strašnije stradanje zadesilo je slovenski srpski živalj u Vraki i Skadru poslije raša. Tri hrama su im razorena, sveštenici pobijeni (iroša Štirkić), zatvarani (Veliša i Lazar Popović) i kao progonjeni okončali svoj život, narod lišen jezika, imena i vjere pravoslavne. Njihovo mučeništvo se tako sjedinilo sa mučeništvom njihovog svetog rodonačelnika Vladimira: skadarsko-vračanska Crkva (Skadarski vikarijat kao jedna od Eparhija Srpske Crkve) srpskog naroda naših dana Primila je i nosila na sebi rane svetoga Kralja zetskoga Vladimira. Ali i njegove svete mošti kao i manastir u kome su vjekovima počivale doživjeli su istu sudbinu.
Novi talas izbjeglica iz Vrake i Skadra do koš je došlo prošle godine vratio nam je iz zaborava ovaj napaćeni i od svih napušteni narod, podsjetio nas na veličinu njegove ugroženosti i težinu stradanja, a takođe podstakao na traganje za moštima Sv. Jovana Vladimira. Prve vijesti o njima saznali smo početkom prošle godine od novinara Jovana Plamenca. Dugo se nije znalo da li su mošti Mučenika uopšte sačuvane ili su uništene prilikom uništavanja samog manastira u kome su počivale, u manastirskoj crkvi u oltaru, sa desne strane, u drvenom kovčegu, koji je bio smješten u kameni sarkofag. Taj sarkofag je bio zapečaćen sa tri pečata i otvaran je svake godine na dan Sv. Vladimira. Tog dana je iznošen u manastirsko dvorište na poklonjenje hodočasnicima, i pravoslavnim i rimokatolicima i muslimanima.
Šta se poslije raša dogodilo sa moštima Sv. Vladimira, u kakvom su stanju, da li su uopšte sačuvane, nije se znalo. Albanija je sistematski uništavala tragove srpskog i pravoslavnog duhovnog nasljeđa, a naša država se nije interesovala ni njime ni sudbinom naroda koji je vjekovima bio njegov čuvar.
Navedeni novinar Plamenac poslije svoje posjete Albaniji objavio nam je (preko "Pobjede", srijeda 9. januara 1991.) veliku radost i utjehu. Pronašao je svete mošti kralja Vladimira u crkvi Svete Marije u Elbasanu. Tu su prenijete iz Šin Đona 1967. godine, dakle godine kada je Albanija postala zvanično prva ateistička zemlja svijeta. Novinar je našao mošti "u malom ćivotu, ni jedan metar dugačkom, nepokrivenom, već sasvim propalom. Ćivot je na stolu, tamo gdje je nekada bio oltar. Na ćivotu nema krsta. Uz njega je prislonjena mala ikona Bogorodice. Svete kosti Vladimirove prekrivene su vunom, starom, kao izvađenom iz nekog raspalog jorgana... Svete lobanje nema. Gdje je? Neko je ukrao. Crkva Svete Marije takođe je propala. Ikonostas je polomljen, a to što je od njega ostalo, bačeno je u jedan ćošak. Unutra se uvukla silna vlaga; Po kamenom podu je voda. Ikona nema. Kažu da su u Tirani, na restauraciji..."
Ovaj dirljivi opis stanja u kome se nalaze mošti svetoga srpskoga Kralja Mučenika, pokazuje da se njegovo mučeništvo produžilo i ponovilo, i to u još težem vidu od onoga prvog kada mu je sveta glava posječena. Njegovo stradanje je ponovo istovjetno sa stradanjem njegovog naroda, opet za narod i za pravdu Božju.
Nadu nam uliva započeta obnova Pravoslavlja u Albaniji. Kako čujemo, obnavlja se i Manastir Šin Đon, pa se nadamo u Boš da će i mošti ovog Mučenika naći ponovo pokoja u ovom drevnom svetilištu i da će se narod Božji ponovo počeši okupljati oko njih i njima krijepiti i duhovno obnavljati, kao što je to činio prošlih vjekova.
Neka i objavljivanje ove "Čitanke o Svetom Jovanu Vladimiru" bude doprinos toj obnovi kao i obnovi u nama spomena i pamćenja na ovu izuzetnu ličnost naše istorije, utkanu u njeno korijenje. Od vremena njene prve pojave malo šta je pisano kod nas o svetom Mučeniku. Jedino značajno što je objavljeno jeste njegovo Žitije, u Žitijima svetih za maj (Beograd 1974), koje je napisao i dopunio novijim podacima o. Justin Popović. Ovu "Čitanku" objavljujemo u njenom prvobitnom vidu, sa dodatkom pjesme o Svecu Momira Vojvodića, ijedne novije ikone, rađene ljubavlju sestara Manastira Banje kod Risna. Ovu ikonu je izdalo novoosnovano "Pravoslavno bratstvo Sv. Jovana Vladimira" koje ima za cilj da okupi oko svetog imena Mučenika, sve njegove potomke, kako one koji su ostali vjerni svojim vjekovnim ognjištima u Skadru i Vraki, tako i one koji su izgnani i izbjegli Crnu Goru i Srbiju i drugdje. Ista je namjena i ove " Čitanke": da budi ljubav prema Mučeniku i da objedinjuje oko njegovog sveštenog spomena sve mučenikoljupce, kako među pravoslavnima u Albaniji, tako i na svakom drugom mjestu. Tom i, cilju želi da posluži i novoosnovana pravoslavna knjižara"Sv. Jovan Vladimir" u Njegoševoj ulici u Podgorici. Vraćajući se spomenu Sv. Vladimira i obnavljajući pamćenje na njega, vraćamo se sebi i svojim vječnim izvorištima i putokazima.
