Sumpor

11.06.06

O zagonetnim ubistvima, interkontinentalnoj zavjeri i drevnim mističnim ritualima koji vuku korijene iz renesansne Firence, pišu Daglas Preston i Linkoln Čajld u romanu “Sumpor” (izdavač “Solaris”, prevod Jasna i Nemanja Jovanov). Junak njihovih brojnih romana, specijalni FBI agent Pendergast, u “Sumporu” otkriva stravično ubistvo na tavanu: zadimljene ostatke zloglasnog kritičara umjetnosti Džeremija Grouva, sa istopljenim krstom na grudima. Otisak kopita progoren u pod i miris sumpora podsjećaju na legendarne užase koje snađu one koji sklope pakt sa đavolom. Istraga Pendergasta vodi kroz Njujork, pa do oronulog zamka u Italiji, gdje se kriju brojne tajne.
“Sumpor” je prvi dio trilogije, poslije koga slijede romani “Ples smrti” i “Knjiga smrti”. Inače, Daglas Preston i Linkoln Čajld su koautori bestselera “Relikvija”, “Zmajeva planina”, “Relikvarijum”, “Olujni oblak”, “Granica leda”, “Kabinet čudesa”, “Mrtva priroda sa vranama”. Daglas Preston je radio u muzeju i predavao engleski jezik na Prinstonu, a Linkoln Čajld je bivši književni urednik, objavio je brojne antologije priča o duhovima i paranormalnim pojavama. O romanu “Sumpor” za “Vijesti” govorio je Daglas Preston koji je na početku razgovora rekao:
- “Sumpor” je jedan od naših najsloženijih novijih romana i pred nama je bilo veliko iskušenje kako zadržati svaki mali zaplet, kako ga provući kroz cijelu knjigu, a da ona ostane napeta, usredsređena na temu i u dobrom tempu. Imali smo u ovom romanu i veliki opseg različitih likova, te je i to bio veliki izazov. To je bilo poput slikanja na velikom platnu, ponekad je potrebno i izmaći se kako bismo ustvari vidjeli ono što smo uradili. Mi volimo da čitamo velike, ogromne, složene romane, a baš takve romane i volimo da pišemo. Dotjerane knjige, “jednolinijske” nijesu za nas - kao što nijesu ni za naše čitaoce.

Da li je smrt Džeremija Grouva na početku “Sumpora” zaista najava velike katastrofe?
- Smrt Džeremija Grouva je početak ubistava u nizu koja se protežu preko dva kontinenta i koja izgledaju potpuno nemoguća, varljiva i misteriozna, a jedino što izgleda moguće je da je sam đavo tu umiješao svoje prste. Ali naravno, postoje mnoga iznaneđenja i preokreti duž tog puta. Ništa nije onako kako nam se to čini...

Zašto baš ova smrt ima veze sa biblijskom pričom o Sodomi i Gomori?
- Da, postoji veza, ali nijesmo je isuviše produbljivali. Priča o Sodomi i Gomori je jedna od najužasnijih i najsilnijih u cijeloj Bibliji i definitivno je bila inspiracija za nas. Ta priča ima veliku ulogu u zapletu, u stvari u dvije glavne sporedne radnje.

U zapletu romana “Sumpor” nalazi se i priča o jednoj od znamenitih Stradivari violina. I opet se kao pozornica pojavljuje muzej. Koliko je istinita priča o violinama?
- Sve što smo napisali o Stradivari violini, uključujući tehnike izrade, tajne i moderna tehnološka dostignuća kojima se tačno utvrđuje kako Stradivari stvara zvuk, je istinito. Stradivari muzej postoji, baš kao što smo ga opisali. Tu sam išao i napravio opsežne bilješke. Većina informacija o Stradivariju potiče iz Američkog naučnog žurnala i drugih naučnih novina, gdje naučnici već decenijama pokušavaju da riješe tajne Stradivarija.

U jednu ruku “Sumpor” je roman o đavolu i tamnoj strani čovjekove ličnosti. Slažete li se sa ovom tvrdnjom?
- Da, apsolutno. On istražuje najtamniju stranu ljudskog bića, za tu stranu mi često okrivljujemo đavola, ali ta tama je zaista dio naše prirode, prirode ljudskog bića. Kraj “Sumpora” podsjeća na priče Edgara Alana Poa...
- Bravo! Da, i Linkoln i ja smo veliki fanovi Edgara Alana Poa, i kraj našeg romana zaista podsjeća na Poove priče, i to je namjerno učinjeno kako bi podsjećalo na Poa, pogotovo na priču “Bačva amontiliada”. To je omaž jednom od naših literarnih junaka.

Nije uobičajeno da dva pisca rade na ovako uspješnim trilerima. Kako vi i Linkoln Čajld sarađujete: ko smišlja zaplete, kako se potom organizujete, pišete poglavlja... Kako poredite rukopise, dorađujete ih?
- Mi veoma blisko sarađujemo. Najprije u globalu osmislimo knjigu. Onda raspravljamo o deset prvih poglavlja, ponekad su ti razgovori dugi, a ponekad i sa grubim argumentima. I onda, ja obično napišem prvu verziju rukopisa. Linkoln preradi moj rad, što me naravno uvijek razljuti, pa potom ja preradim njegov rukopis, što i njega razljuti, rukopis tako ide u krug sve dok roman ne bude gotov. Konačni rezultat, nekako, uvijek ispadne bolji nego što bi to bilo ko od nas mogao i da zamisli. I na samom kraju intervjua želio bih da dodam da smo veoma zadovoljni što su naše knjige dostupne i u Crnoj Gori, pozdravljamo sve naše čitaoce u Crnoj Gori i šaljemo im najtoplije pozdrave.

NOBELOVA FABRIKA U ITALIJI

Zar je Alfred Nobel u Italiji zaista imao fabriku u kojoj je proizvodio dinamit?
- Da. To mjesto zaista postoji, baš onako kako smo ga i opisali u romanu, sa izuzetkom Balardove laboratorije. To je jedno od najčudnijih i najmisterioznijih mjesta koje sam ikad vidio. Mi smo i bili tamo, jer jedan moj prijatelj, Italijan, radi za firmu koja trguje nekretninama i oni su pokušali da prodaju imovinu (za 20 miliona eura) jednom američkom graditelju stambenih naselja. (I ta prodaja nije uspjela.) Jednoga dana smo obišli to mjesto i istraživali i ja sam rekao: “Ovo je izuzetna pozornica, ovako nešto nikada nijesam vidio - biće odlična za roman”.

Vujica OGNJENOVIĆ