18.03.06
Ljudska prava neotuđiva vrijednost svakog pojedinca
Sonja Tomović-Šundić
Profesor na Univerzitetu Crne Gore dr Sonja Tomović Šundić u svojim brojnim studijama raspravama i objavljenim knjigama (šest) bavi se problemima antropologije, filozofije, estetike, književne kritike. Odnedavno obavlja funkciju savjetnika za ljudska i manjinska prava predsjednika Republike Crne Gore.
Na Univerzitetu Crne Gore predajete antropologiju. Možete li u kratkim crtama objasniti suštinu tog predmeta?
- Kao jedna od najmlađih filozofskih disciplina antropologija se bavi problemom čovjeka sa ontološkog stanovišta, sa ciljem da se odrede esencijalne forme u promjenljivim oblicima ljudske egzistencije. Od antičkih mudraca do savremenih mislilaca čovjek jeste osnovno filozofsko - antropološko pitanje. Antropologija je u svom korijenu filozofska disciplina, što će se posebno potvrditi u radovima Hajdegera, Eugena, Finka, Martina Bubera, Levinasa i drugih. Međutim, u razvitku savremene antropologije sve više su osim filozofske ideje o čovjeku prisutna istraživanja i rezultati posebnih nauka. U prvom redu sociologije, lingvistite, etnologije, psihologije, biologije i drugih. Spajanjem iskustva prirodnih i duhovnih nauka, tj. interdisciplinarnim pristupom fenomenu čovjek kao i svijetu koji je on stvorio, dat je osnov za kompleksno razumijevanje problema. Tako će socijalna antropologija, kulturna ili politička antropologija sa svojim empirijskim istraživanjem poslužiće kao temelj. Pitanja o ličnosti, ljudskoj prirodi, kulturi u radovima Tajlora, Boasa, Rut Benedikt, Redklif - Brauna, Evansa Pričirda ili Malinovskog postaće važna za savremenu antropologiju i ozbiljnu filozofsku misao o čovjeku.
Što je suštinsko pitanje koje bi izdvojili u Vašoj knjizi "Studije i ogledi iz antropologije"?
- Nastojala sam da u posebnim osvrtima analiziram osnovne antropološke pojmove, od opšteg pojma čovjek do osnovnih fenomena ljudskog postojanja. U fokusu mog interesovanja našli su se opšte - ljudski problemi kao što su: jezik,umjetnost, mit, kultura, religija, komunikacija, ljudska prava, mediji... Sva pitanja razmatrana su naravno u odnosu na ljudsku ličnost. Na osnovu relevantnih antropoloških studija izdvoljiva je teza o duhovnoj unikatnosti ljudskog bića koja čini osnov jednog najuniverzalnijeg shvatanja jednakosti. Istraživanjem kulture, kultrunih tvorevina, vjerovanja i saznanja, obreda i običajno-pravnih regulativa prisutnih kao obrazaca, mišljenja i ponašanja, može se i empirijski dokazati da su čovjek, njegove ustanove i institucije, plod naše osobeno biološko-duhovne prirode. U tom kontekstu racionalnost bez obzira na različite iracionalizme koji se ispoljavaju u istoriji, politici, mitovima, običajima, tradicionalizmima, postaje mjera našeg usavršavanja...
Da li se može li se govoriti o povezanosti antropologije i umjetnosti, što se donekle i osjeća u Vašem snažnom interesovanju za književnost? Bavite se analizom klasične ali i moderne, kako evropske i domaće književne baštine...
- Pripremila sam za štampu knjigu "Književno- antropološki potreti", koji su nastali kao plod višegodišnjeg izučavanja literature. Kao i u knjizi posvećenoj piscu Danilu Kišu i onim vezanim za estetske teorije, umjetnost je bila povod za antropološko promišljanje. Tako su se u fokusu mojih preokupacija našli različiti pisci i njihove raznorodne poetike. Od klasičnih pisaca Petra Prvog, Njegoša i Matavulja, do modernijih Pekića, Pavića, Selimovića, Bulatovića, ili Kiša. Jedinstveno u tom raznolikom izboru jeste istraživački obrazac kojim sam nastojala da rasvijetlim najdublje značenjske strukture.Tim razotkrivamo sve više da je književnost velika priča o čovjeku i njegovoj sudbini. Svaka velika literatura je zapravo antropologija, tj.saga posvećena načinu ljudskog postojanja. Pri tome, za razliku od nauke koja se bavi opštim, prozno književno djelo je uvijek upućeno na pojedince čije biografije čine univezalnim. U umjetnosti se prepliću istorija i politika, estetika i moral, tvoreći suštinsko jedinstvo u čijem je centru ljudsko biće. U tom smislu umjetnost je prvorazredno antropološko svjedočanstvo, sveobuhvati zasjek u kulturni i duhovni identitet epohe. I što je još važnije umjetnička vrijednost književnog djela upravo je srazmjerna snazi antropoloških uvida njihovih autora. Na taj način sve više se potvrđivalo stanovište da je književnost nenadmašno slovo u vremenu i slovo nad vremenom, u kome nastaje spoj vidljivog i nevidljivog da bi se na estetski upečatljiv način prikazao život u njegovim različitim aspektima. I pri tome, književna djela jesu primarni antropološki izvori preko kojih je moguće proučavati čovjeka i složene međuljudske odnose u svijetu koji smo stvorili.
Njegoš je vječna inspiracija za istraživače. Jednom prilikom ste rekli da je Njegoševa riječ uvijek ono "novo pod suncem" jer je ispunjena raznovrsnim značanjima jer nam govori o nama samima za sva vremena. Da li ste u tom smislu pripremili još neku knjigu sa stanovišta modernih estetskih teorija?
- Ovih dana iz štampe izlazi knjiga "Njegoš, pjesnik i mislilac". O Njegošu je pisano mnogo pa je njegošologija i sama postala predmet nauke o književnosti. U istraživanjima posvećenim Njegošu cilj mi je bio da slijedeći njegov pjesnički izraz utvrdim nepobinu vezu između pjevanja i mišljenja. Sva tri velika spjeva "Luča", "Gorski vijenac" i "Šćepan Mali" zapravo su jedinstveni misaoni obrazac.On je nastao na idejama,"Luče" da bi se pokazao u svim Njegoševim pjesničkim tvorevinama. Njegoševo pjesništvo izraz je najdubljeg misaonog osjećanja života. Pjesnik je svoju refleksiju izrazio jezikom poezije, da bi svom doživljaju, intelektualnom i emotivnom dao poetsku formu. Ali, po suštini njegov govor sličan je onom prvo-govoru, kada se u jeziku otkrivao smisao svijeta. Pri tom umjetnička vrijednost njegove poezije samo je dobila najdublje pozadinske slojeve. Njegoš je pjesnik koji je snažno izrazio dubinski smisao postojanja slaveći božansku harmoniju, poredak, svjetlost. U njegovoj poetskoj antropologiji čovjek je luča, tj. svjetsloni zrak uronjen u tamu materije.Ta duhovnost jeste naša veza sa Proviđenjem. Jer za Njegoša pjesništvo je više od puke umjetničke forme. Poezija je put saznanja koji nadmašuje pojmove našeg mišljenja, mogućnosti nauke i filozofije. Pjesnici su bogom nadahnuti ljudi kadri da se upute izvan granica iskustva u sam centar velike Tajne stvaranja. Zato Njegoševa poezija nije samo pitanje istorije ili teorije književnosti, ona je osnov za temeljno pitanje filozofije, antropologije i religije. Jer vladika je u pjesničkoj formi iskazao svoju misao o nastanku čovjeka,smislu postojanja ali i ključnim istorijskim, moralnim i političkim pitanjima.
Na kraju, da li su vaša antropološka istraživanja osnov za shvatanje ideje o ljudskim pravima?
-Naravno. Ideja o ljudskim pravima u modernoj epohi utemeljena je u filozofskim raspravama tri velika mislioca: Loka, Kanta i Mila. Lokova razmišljanja o prirodnoj jednakosti ljudskih bića postaće osnov za poimanje ljudskih prava kao neotuđivih vrijednosti svakog pojedinca. Tako će se na jednom sensus comunisu izgraditi misao o individualnim ljudskim pravima. Nasuprot kolektivističkim ideologijama koje čovjeka utapaju u obezličenu masovnost negirajući njegovu ličnost, demorkatska kultura je upravo ukazivanje na principijelnu vrijednost individualnih prava. Za Kanta, recimo, fundamentalno moralno pravo jeste svrha po sebi,a um samo prosuđuje i utemeljuje to pravo. Danas više nego ikad jasno je da postoji potreba jedne opšte koncepcije o uslovima koji su nužni za društva koja ljudskim bićima priznaju njihovo dostojanstvo.Taj dignitet ljudskog bića temelji se na Lokovoj ideji "prirodnih čovjekovih prava" koja imaju pravni,ali i metafizički smisao. Tako su danas osnovne liste koje treba u pravom smislu da obezbijede i zaštite ljudska prava obavezujuće za sva legitimna društvena uređenja. Pojam ljudskih prava jeste u centru moralnog, političkog i javnog mišljenja jer se preko tog pitanja prelamaju i utemeljuju najfiniji odnosi između pojedinca i državne moći. Međunarodni mehanizmi oličeni u pravnim dokumentima, poveljama, deklaracijama i ugovorima su uput za usklađivanje unutrašnjeg pravnog poretka posebnih država preko opšte- prihvaćenih normi poštovanja čovjeka bez obzira na njegovu pripadnost, određenoj rasi, polu,naciji, religiji ili partiji.
Prema dometima evropske tradicije
Da li će i koliko modeli podsticanja individualnog stvaralaštva kulturne komunikacije, te prožimanja sa drugim kulturama unutar evropskog, ali i našeg prostora omogućiti očuvanje vlastitog identiteta?
-Kulturna komunikacija u modernom dobu naročito je osnažena novim tehnološkim i civilizacijskim dostignućima. U tom kontekstu ne postoje više marginalne kulture, niti razlike između periferije i centra u kulturnim dešavanjima, budući da je riječ o brzom i kružnom protoku informacija. U svakom slučaju razmjenom kulturnih vrijednosti, upoznavanje sa različitim kulturnim tradicijama, ne ugrožava opstanak autentičnog kulturnog identiteta. Time se samo mjerimo prema najvišim dometima evropske i svjetske tradicije. Jer kultura podrazumijeva otvorenost i slobodu u kojoj se prepoznate vrijednosti uzimaju kao zajedničke, nezavisno od mjesta gdje su nastale. U tom kontekstu svaka kultura ugrađuje svoj doprinos u taj mozaik, u kome svaki segment u velikoj duhovnoj knjizi čovječansta ima dostojno mjesto. Pri tome se ništa ne gubi od prvobitnog sjaja. Ako se strateški razmišlja u domenu kulturne politike, plasiranje vlastitih produkcija i upoznavanje sa dostignućima drugih naroda, su dva sinhronizovana procesa. A to samo znači potvrdu antropoloških teorija o univerzalnosti ljudskih pitanja koja se u svakoj kulturi reflektuju kao manje ili više vrijedna djela umjetnosti, religije, mita, nauke, filozofije. Uostalom, razumijevanje je osnov sporazumijevanja, a postignuti sporazum među različim kulturama upravo je moguć ako se imaju u vidu najviši standardi koji ujedinjuju ljude prema starom helenskom trojedinstvu: istine, ljepote i dobrote.
Olivera Ugrin