Diplomirao je biologiju na Harvardu. Godinu dana proveo je na Tajlandu baveći se istraživačkim radom vezanim za malariju. Potom je na Univerzitetu Kalifornija upisao studije medicine. Njegov prvi roman, Štimer klavira, privukao je ogromnu pažnju publike zbog svoje neobične priče, koja se odigrava u 19. veku u prašumi Burme. Autor kaže kako je inspiraciju za ovaj roman crpeo iz priča o kolonistima koji su u prašume i necivilizovane delove sveta sa sobom donosili raznorazne predmete poput kada, klavira i slično.
U magnovenju završnog sećanja, slika po imenu Burma svešće se na sunce i ženski suncobran. Pitao se koje će vizije ostati – kafeni tok Salvina posle oluje, palisade ribarskih mreža u praskozorje, sjaj mlevene kurkume, plač prašumskih lijana. Mesecima su slike treperile u dnu njegovih očiju – katkad bi se upalile i zamrle kao sveće, katkad bi se borile za pažnju, gurale se napred kao roba što je nuđahu prodavci na bazaru. Katkad bi to prosto bile prolazne, zamrljane teretne zaprege putujućeg cirkusa – svaka kola pripovedahu sopstvenu priču jedva dostojnu verovanja, i to ne zbog kakve manjkavosti u zapletu, već zato što Priroda ne može dopustiti takvu zgusnutost boje, a da ne orobi i isprazni preostale delove sveta. Ipak, nad svim tim vizijama uzdiže se goruće sunce, izliva se preko njih kao bleštava bela boja. Bedin-saya – tumači snova – iz zasenjenih, mirisnih kutaka tržnica pripovedahu mu da se nad Burmom uzdiže drugačije sunce nego nad ostatkom sveta. Dovoljan je bio jedan pogled u nebo da bi to i sam shvatio. Sunce je spiralo puteve, ispunjavalo pukotine i sene, uništavalo perspektivu i teksturu. Horizont se pekao, tresao, sagorevao kao zapaljena dagerotipija, preeksponirana, uvijenih ivica. Vreli zraci rastapahu nebo, banjane, gusti vazduh, njegov dah i grlo, njegovu krv. Fatamorgane doletahu s udaljenih puteva da mu uvrnu ruke. Koža mu se ljuštila i pucala.
Sada to sunce lebdi nad suvim putem. Pod vrelom zvezdom usamljena žena šeta držeći suncobran, pamučna joj haljina treperi na povetarcu, bosa stopala odnose je ka ivici vidnog polja. On posmatra ženu, gleda kako prilazi suncu, sama. Pomišlja da je pozove, ali ne može da govori.
Žena ulazi u fatamorganu, u avetinjski odraz svetlosti i vode, koji Burmanci zovu than hlat. Oko nje vazduh drhti, cepa joj telo, razdvaja ga, vrti. Potom i ona nestaje. Preostaju samo sunce i suncobran.
Ministarstvo odbrane
London
24. oktobar 1886.
Dragi gospodine Drejk,
Moje me je osoblje izvestilo da Vam je naša služba uručila zahtev za izvršenje zadatka u ime Njenog veličanstva, ali da niste upoznati s prirodom misije. Ovo pismo ima za cilj da razjasni detalje i hitnost tog izuzetno ozbiljnog pitanja, i zahteva da se javite u Ministarstvo odbrane, gde ćemo Vam dodatna uputstva pružiti pukovnik Kilijan, operativni direktor Burmanske divizije, i ja.
Kratak pregled dotične materije. Kao što Vam je najverovatnije poznato, od naše okupacije priobalnih burmanskih država, pre šezdeset godina, do nedavne aneksije Mandaleja i Gornje Burme, Njeno veličanstvo smatra da je okupacija i pacifikacija te teritorije ključna za bezbednost naše imperije u celoj Aziji. Uprkos vojnim pobedama, nekoliko skorašnjih događaja ugrozilo je naše burmanske posede. Noviji obaveštajni izveštaji potvrdili su konsolidaciju francuskih snaga duž reke Mekong u Indokini, a istovremeno, lokalni neredi u samoj Burmi ugrožavaju naše pozicije u udaljenim regijama zemlje.
Godine 1869, za vladavine burmanskog kralja Mindon Mina, u Burmu smo poslali sanitetskog majora Entonija Kerola, lekara, diplomca Univerzitetske školske bolnice u Londonu, koji je 1874. raspoređen na udaljeni punkt u državi Šan, na istoku kolonije. Otkako je stigao, sanitetski major Kerol pokazao se kao nezamenljivo vredan za vojsku, i to ne samo u smislu neposrednih medicinskih dužnosti. Ostvario je upečatljiv napredak u stvaranju savezništava s urođeničkim prinčevima, a njegova lokacija, iako udaljena od naše komande, ključna je tačka za pristup visoravni Šan, na jugu, i za brz razmeštaj trupa duž granice sa Sijamom. Detalji Kerolovog uspeha prilično su neobični, pa ćete o njima biti detaljno obavešteni kad se javite u Ministarstvo odbrane. Krunu trenutno najviše brine izuzetno čudna poruka sanitetskog majora, koja je prošlog meseca prispela kao jedna u nizu poprilično zamornih depeša u vezi s njegovim zanimanjem za klavir.
Izvor naše brige je sledeći: iako smo navikli da od sanitetskog majora dobijamo neobične naloge u vezi s njegovim medicinskim istraživanjima, u decembru smo dobili vrlo zbunjujuće pismo kojim je zahtevao kupovinu i isporuku jednog koncertnog klavira marke „erar“. Isprva su naši oficiri u Mandaleju izrazili sumnjičavost, no dva dana kasnije kurir je doneo i drugu poruku, u kojoj je Kerol insistirao na ozbiljnosti zahteva, kao da je predvideo nevericu našeg osoblja. Na naš odgovor – da je isporuka koncertnog klavira logistički nemoguća – uzvraćeno je još jednim zaduvanim glasnikom nedelju dana kasnije. On je doneo kratku depešu, čiji je sadržaj vredan celovitog navođenja:
Gospodo,
S dužnim poštovanjem prema vašoj službi, ovim ponovo podnosim zahtev za isporuku klavira. Poznat mi je značaj mog položaja za bezbednost ovog regiona. Kako hitnost moga zahteva ne bi opet ostala neshvaćena, budite uvereni da ću dati ostavku na svoju dužnost ukoliko mi klavir ne bude isporučen u roku od tri meseca. Potpuno sam svestan da mi moj čin i dugogodišnji staž daju pravo na častan otpust i punu penziju, vratim li se u Englesku.
Sanitetski major Entoni Dž. Kerol, Me Lvin, država Šan
Kao što možete i zamisliti, ovo pismo izazvalo je ozbiljnu zapanjenost među našim osobljem. Sanitetski major besprekorno je služio Kruni; njegov dosadašnji rad je primeran, a ipak je dobro shvatio koliko zavisimo od njega i njegovih savezništava s lokalnim prinčevima, kao i ključni značaj takvih savezništava za bilo koju evropsku silu. Nakon izvesnih rasprava odobrili smo mu zahtev, te je koncertni klavir „erar“, izrađen 1840, otpremljen iz Engleske u januaru. Početkom februara stigao je u Mandalej, a potom je pomoću slonova i nosača prebačen Kerolu lično. Iako je cela ujdurma prilično namučila neke naše ljude u Burmi, Kerol je nastavio da ostvaruje dobre službene rezultate i izvrsno je napredovao u geodetskim snimanjima snabdevačkih puteva preko visoravni Šan. Zatim smo, prošlog meseca, primili još jedan zahtev. Vlažnost je, po svoj prilici, raširila kućište „erara“ toliko da se instrument raštimovao, a svi lokalni pokušaji popravke ostali su bez uspeha.
Time stižemo do pravog cilja ovog pisma. Kerol je u svojoj poruci izričito tražio štimera specijalizovanog za koncertne „erare“. Iako smo odgovorili da se klavir možda može popraviti i na neki lakši način, sanitetski major ostao je neumoljiv. Na kraju smo pristali, a potraga među londonskim štimerima klavira iznedrila je nekoliko veštih zanatlija. Kao što sigurno znate, Vaše kolege su većinom u poodmaklim godinama, zbog čega im naporno putovanje ne bi odgovaralo. Nešto detaljniji uvid doveo nas je do Vas i do gospodina Kloda Hejstingsa iz Poltrija u Londonu. Budući da ste navedeni kao specijalista za „erare“, smatrali smo podesnim da uslugu zatražimo od Vas. Ukoliko odbijete naš zahtev, kontaktiraćemo s gospodinom Hejstingsom. Kruna je spremna da Vam tromesečni rad nadoknadi u visini Vaše jednogodišnje zarade.
Gospodine Drejk, Vaša veština i iskustvo preporučuju Vas za ovaj izvanredno važan zadatak. Ljubazno zahtevamo da što pre stupite u vezu s našom službom, radi razgovora o ovom pitanju.
S poštovanjem,
Pukovnik Džordž Ficdžerald,
Pomoćnik direktora za vojne operacije,
Burmanska i istočnoindijska divizija
Beše kasno popodne. Sunce se kroz mali prozor probijalo u sobu punu klavirskih ramova. Edgar Drejk, štimer klavira, specijalista za „erare“, spustio je pismo na sto. Koncertni iz 1840. je divan, pomisli on, te pažljivo savi pismo i zavuče ga u unutrašnji džep. A Burma je daleko.
26.06.04 Pobjeda
Tajanstvena i čudesna Indokina
Danijel Mejson: "Štimer klavira"
Čarls-Robert Darvin je prije nekih 130 godina, napustivši studije medicine završio teologiju na Kembridzskom univerzitetu, a potom kao član ekspedicije na čuvenom "Biglu", otplovio na obale Južne Amerike. Tamo se, naravno, nije bavio svojom teologijom, već biologijom, pa je ubrzo postao jedan od najpoznatijih biologa toga vremena. A, Danijel Mejson, na Harvardu je diplomirao biologiju, a potom otišao takođe na jug, ali istočnije (na granicu Mjanmara i Tajlanda) i tamo se počeo baviti više medicinom nego biologijom (zbog čega je kasnije, vrativši se u Ameriku, upisao studije medicine u San Francisku). Ipak, to ga putovanje u bespuća Indokine, nije odvelo u društvo slavnih ni biologa ni ljekara (iako se intenzivno bavio problemima malarije), već ga je u "trenu" uvelo u društvo poznatih bestseler pisaca.
Danijel Mejson napisao je 2002. godine roman "Štimer klavira", koji mu je donio svjetsku slavu, a ovih dana ovaj bestseler dostupan je i našim čitaocima - objavila ga je "Laguna" u prevodu Gorana Kapetanovića. Sam autor kaže da je bio zadivljen predivnim predjelima tog dijela azijskog kontinenta i da je dijeleći svoje vrijeme na putovanju od Univerziteta u Bankoku do provincije Tangong, gdje je bilo veoma puno ljudi oboljelih od malarije, počeo da se sve više interesuje za tamošnju kulturu, istoriju i medicinu. U toku toga upoznavanja i proučavanja došao je do niza interesantnih podataka koji su datirali još iz vremena dok su ti predjeli bili pod kolonijalnom upravom Engleske. Na osnovu raznih dokumenata i uz pomoć piščeve imaginacije, počeo je da piše knjigu. Veoma vješto, dovitljivo i napeto, počeo je da stvara jednu elegantnu, neobičnu i zanimljivu priču punu divnih momenata i nezaboravnih, veličanstvenih prizora, koji čitaocu nudi ugodno putovanje u jedan već skoro zaboravljeni svijet.
Glavni lik romana je Edgar Drejk, poznati štimer klavira, kome, dok je u krugu svoje porodice živio mirnim i povučenim životom u svojoj Engleskoj, iznenada stiže poziv iz britanskog Ministarstva odbrane da hitno ide u Burmu. U tamošnje dzungle i nedođije sa jednim izuzetno neobičnim zadatkom. Naime, trebalo je da dovede u red već raštimovani klavir tamošnjeg sanitetskog majora, koji je, osim muzike imao još i niz drugih hobija.
U romanu "Štimer klavira" Mejson briljantno opisuje Edgarovo putovanje kroz Evropu, Crveno more, Indiju, Burmu... Opisuje njegove neobične susrete sa raznim misticima, banditima, prevarantima, kao i susret sa jednom posve interesantnom i očaravajućom ženom koju ni na jedan način nije mogao da dovoljno spozna. Posebno iznenađenje Edgar je doživio smjestivši se u tvrđavu tamošnjeg doktora koja se nalazila na jednoj udaljenoj rijeci u Burmi. Autor to opisuje kao poseban svijet pun tajanstvenog, ali i opasnog, što njihovog junaka Edgara na čudan način uzbuđuje. Mejson u svom romanu takođe veoma slikovito opisuje predjele Burme, njenu kulturu, ljude... Veoma darovito i uz sve ljepote prirodnog blaga, kombinuje političke i istorijske događaje dočaravajući sliku jednog (ne)stvarnog svijeta 19. vijeka.
"Klavir je u mom romanu simbol evropskog kolonijalizma" - kaže Mejson, "ali, isto tako smatram da je ljepota evropske muzike univerzalna. Najprije sam počeo priču sa klavirom, napisao nekoliko stranica o pijanisti u Burmi i uočio da to nije to. Tada sam shvatio da je lik štimera klavira dosta interesantniji. Ideja o polomljenom klaviru je tragična, zamislite tu ljepotu - da jedna gomila metala i drveta nam može dati predivne zvuke Betovena". Mejson kaže da nikada ne bi napisao ovu knjigu da nije pohađao medicinsku školu. "Sada radim na svojoj drugoj knjizi, radnja se dešava u doba otkrića Brazila i ta priča me fascinira. U međuvremenu mi je ostalo još malo ispita da okončam studije i onda ću se sasvim posvetiti pisanju"...
Vujica Ognjenović
29.09.03 Politika
Hitovi za jesen
U "Igraču" Koluma Mekene čitaoci će se sresti i sa Margot Fontejn, Džonom Lenonom, Joko Ono, Endijem Vorholom, Mikom Džegerom
Nekoliko novih knjiga izdavačke kuće "Laguna", koja svima koji pomno prate svetske liste bestselera izuzetno brzo omogućava da hitove dobiju i na srpskom jeziku, izazivaju posebnu pažnju. Na prvom mestu je roman američkog pisca irskog porekla Koluma Mekena "Igrač" (prevod sa engleskog Nenad Dropulić), koji govori o jednom od najvećih baletskih umetnika prošlog veka, Rudolfu Nurejevu.
Iako pisac u uvodu napominje da je "Igrač" plod mašte, i da su likovi i događaji izmišljeni "uz izuzetke nekih javnih ličnosti koje se pojavljuju pod pravim imenima", gotovo je izvesno da je Mekena svoje delo posvetio životu i delu Rudolfa Nurejeva.
"Laguna" je odlučila da ovaj roman prevede zato što je ove godine u svetu obeležena šezdeset peta godišnjica rođenja, i deseta godišnjica smrti Rudolfa Nurejeva, "baletskog genija, slavnog čoveka sa neizmernim egom, povučenog čoveka koji namerno nije osporavao laži koje su govorene o njemu, čak ih je podsticao. Vremenom, one su postale legende..".
Mračna komora
Kolum Meken, kaže Dejan Papić, vlasnik izdavačke kuće "Laguna", nije napisao još jednu biografiju Rudolfa Nurejeva, već je stvorio izmaštanu priču o njegovom životu. "Igrač" je podeljen u četiri knjige koje slede različite faze u Nurejevljevom životu: rusku, početak karijere u zapadnom svetu, vrhunac (kada je Nurejev pripadao samom vrhu svetskog džet seta), i poslednje godine života kada se slavni umetnik povukao u svoj stan u Parizu gde se borio sa fatalnom bolešću. U "Igraču", sledstveno piščevoj ideji, čitaoci će se sresti i sa poznatim imenima kao što su: Margot Fontejn, Džon Lenon i Joko Ono, Endi Vorhol, Mik Džeger, Žaklina Kenedi Onazis...
"Mračna komora", prvi roman Rejčel Sajfert, kćerke Nemice i Australijanca, rođene u Oksfordu i sada žiteljke Berlina, bila je prema ocenama književne kritike toliko dobro delo da se našlo u najužem izboru za Bukerovu nagradu za 2001. godinu! U prevodu Vere Nenadov na srpski "Mračna komora" je sada i pred našim čitaocima. Ambiciozan i snažan, kako ocenjuju kritičari, ovaj roman pripoveda o tri "obična Nemca". O Helmutu, mladom berlinskom fotografu koji je živeo tridesetih godina prošlog veka, i o Lori, dvadesetpetogodišnjoj devojci koja 1945. godine vodi svoje mlade rođake preko razorene Nemačke. Njene roditelje, naciste, zarobili su saveznici. Treći lik je Miha koji, krajem prošlog veka, pokušava da odgovori na pitanje šta je njegov deda radio u ratu. Demoni prošlosti izranjaju iz tmine, a autorka hrabro, samim tim provokativno, preispituje pitanje krivice i kao da sugeriše da niko nije "u potpunosti lišen krivice".
Avantura u Burmi
"Laguna" je pored ova dva romana objavila i "Štimera klavira" Danijela Mejsona u prevodu Gorana Kapetanovića. I Mejson, poput Koluma Mekene, čitaoce upozorava da je reč o romanu čijim je stranicama zavladala mašta. Naime, likovi klavirštimera Edgara Drejka i ljudi koji ga okružuju na putu od Engleske do Burme gde ide da bi naštimovao dragoceni, divni instrument sanitetskog majora Entonija Kerola, jesu plod mašte. Ali vreme, kraj pretprošlog veka, i geografske odrednice su ne samo istinite nego date na taj način da se celi roman prati sa uživanjem.
"Štimer klavira" se može nazvati i avanturističkim delom koje, kroz mešavinu muzike, prirode i poezije, daje neobičnu sliku Burme pred kraj 19. veka.
Goran Kapetanović preveo je i roman Dženet Fič "Beli oleander", delo čija se radnja dešava u Kaliforniji, a koje na potresni način govori o odnosu majke i kćerke, i "o potrazi za ljubavlju i identitetom". Kome je teže: majci, koja je slaba ali dovoljno snažna da ubije ljubavnika, ili kćerki koja se po odlasku majke u zatvor kreće od jedne do druge starateljske porodice kako bi lagano sazrevala, shvatala život, učila ga. I, ako je ikako moguće, i zavolela. "Divna i otrovna" knjiga, baš kao što je beli oleander, kako glasi i naslov romana.
I, najzad, izdvojićemo zabavni roman Džona O’ Farela "Najbolje za muškarca" koju je za "Lagunu" preveo Aleksandar Marković. Ovo delo blisko je prozi Tonija Parsonsa i Nika Hornbija, a govori o mukama nezrelog muškarca koji još nije načisto hoće li da odraste i prihvati obaveze novopečenog oca.
A. Cvijić