Srpski pisci o srpskom jeziku

09.12.03 Politika

Izdavačka kuća "Istočnik" iz Beograda objavila je nedavno knjigu "Srpski pisci o srpskom jeziku", koju je priredio prof. Miloš Kovačević.

Ova hrestomatija, na oko trista stranica, ne računajući uvodno slovo priređivača, prolog i epilog, sadrži i četiri tematska ciklusa: "Ime(na) srpskog jezika" (Tiodor Rosić, Skender Kulenović, Miodrag Bulatović, Žarko Komanin, Budimir Dubak, Radomir Uljarević), "Lepote Vukovog srpskog jezika" (Laza Kostić, Meša Selimović, Isidora Sekulić, Matija Bećković, Radomir Konstantinović, Ljubomir Simović), "Nagrađivanje i oplemenjivanje srpskog jezika" (Petar Kočić, Sima Pandurović, Marko Car, Ivo Andrić, Boško Petrović, Tanasije Mladenović, Milovan Danojlić, Duško Trifunović, Miloš Crnjanski, Slobodan Rakitić, Nenad Grujičić, Stanislav Vinaver, Rastko Petrović) i "Poetska upotreba (srpskog) jezika" (Miodrag Pavlović, Radoslav Bratić, Rajko Petrov Nogo, Ivo Andrić, Momčilo Nastasijević, Vasko Popa, Stevan Raičković, Miro Vuksanović, Ratko Deletić, Milorad R. Blečić, Branko Miljković, Ljubiša Jocić, Borislav Radović, Danilo Kiš, Oskar Davičo).

Hrvatski jezik je čakavski

Ovo je knjiga, objašnjava priređivač, proznih tekstova srpskih književnika, prozaista i pesnika, o srpskom jeziku. A kad srpski pisac o jeziku piše, pa čak kad reč jezik upotrebi i u značenju jezik uopšte, on misli na srpski jezik. On i o jeziku, uopšte, sudi isključivo preko srpskog jezika. Jer, srpski pisac i jeste srpski, pre svega zato što piše na srpskom jeziku. Tako se srpski jezik, u ovde sakupljenim tekstovima srpskih pisaca, javlja u dvostrukoj ulozi: u ulozi sredstva iskazivanja misli i u ulozi književne teme, odnosno objekta književne deskripcije.

Hrestomatiju, s razlogom, otvara tekst Vuka Stefanovića Karadžića "Srbi svi i svuda", u kojem se, između ostalog, kaže: "Južni Sloveni, svi osim Bugara, po jeziku se dijele na troje: prvi su Srbi, koji govore što ili šta (i po čemu se prema čakavcima i kekavcima mogu nazvati štokavci) i na kraju slogova imaju o, mjesto l; drugi su Hrvati, koji mjesto što ili šta, govore ča (po čemu se i zovu čakavci) i na kraju slogova ne promjenjuju l na o, a u ostalome se vrlo malo razlikuju od Srba; treći su Slovenci, ili kao što ih mi zovemo Kranjci, koji mjesto što govore kaj (po čemu ih naši i kekavcima zovu), koji se od Srba i od Hrvata, po jeziku, mnogo više razlikuju nego Srbi i Hrvati između sebe, ali su, opet, njima mnogo bliži nego ijednom drugom slovenskom narodu".

I dok Slovenci svoj kajkavski, odnosno kekavski, kako bi rekao Vuk, odnegovaše u svoj književni jezik, primećuje Kovačević, dotle se Hrvati odrekoše svog čakavskog, kao književnog jezika, a za svoj književni jezik prigrliše srpski štokavski jezik.

Tako je počela golgota srpskog jezika, o kojoj Tiodor Rosić kaže: "Srpski narod izgnali su iz sopstvenog jezika. Taj izgon bio je, isprava, tih, pritvoran i podmukao, a zatim nasilan, otvoren i beskompromisan. A sve je počelo kada je u drugoj polovini HIH veka, uz pomoć Đure Daničića, u naziv srpskog književnog jezika uguran i hrvatski prilepak. Prihvativši Vukov srpski jezik, Hrvati nisu prihvatili i njegov naziv, nego su uz srpsko ubacivali i svoje ime u naziv jezika".

A Žarko Komanin veli: "Pošto je komunistički grom udario, svojevremeno, u vrh Lovćena i Njegošev grob, stvorivši novokomponovane Crnogorce, ni oni nisu hteli zaostati za nacionalno komponovanom komunističkom sabraćom, pa požuriše s proklamacijama kako, eto, ni u Crnoj Gori srpski jezik ne treba više da bude srpski nego crnogorski".

Miodrag Bulatović je, svojevremeno, govorio: "Nema varijanti... Dosta nam je jedan jezik. A ti crni u gori kukavci što traže varijantu i mladost svoju na to troše, nijesu u stanju ni da upotrijebe jezik koji imaju, a kamoli da ga zloupotrijebe".

Glava obezglavljenom narodu

O jeziku kojim je govorio i pisao, Meša Selimović je zapisao: "Vukov jezik, živ i svež, miriše na njivu, na planinski vetar, na krv, znoj, prkos, na široke prostore života, sa svim što je u njemu dobro i zlo, lepo i ružno. To je apokrifni, izrazito svetovni jezik, osveštan mukom i gorkim iskustvima, sav ovozemaljski, čak i kad izražava naivnu fantastiku svoje detinje kosmogonije, neumitan kad pamti, podsmešljiv kad se spori, ciničan kad se poštuje, gibak, životan, ubedljiv uvek".

Matija Bećković, na sebi svojstven način, kaže: "Jezik je naša nevidljiva crkva... Reč je otpečatila zapečaćenu istorijsku sudbinu, otkrila put iz bespuća, uzela upravu i dala glavu obezglavljenom narodu".

A umna Isidora Sekulić je ostavila i ovaj zapis: "Najbolju poeziju stvorio je narod. Najveći naš moderni pesnik, vladika Rade Njegoš, neškolovan je brđanin. Jezik narodne pesme naše, epske i lirske, jezik "Gorskog vijenca", "to je veličanstvena dikcija, vanredan stil, stvoren za izraz visokih duhovnih potreba, za aforističku misao, za religioznu mudrost, za očišćen bol. Za nas Srbe, za naš poseban slučaj, mi se usuđujemo postaviti ovu tezu: dok jezik u prostom narodu ne postane stilski i pesnički moćan, nema pesnika koji će na tom jeziku pevati znatnu i veliku poeziju".

I, za kraj, misao Radoslava Bratića: "Jezikom se podiže i učvršćuje građevina. On je jedina šansa da čitalac poveruje kako neke nade ima i na samom dnu".

Z. Radisavljević