20.02.14
Ćirilica je izraz nacionalnog samopoštovanja
Predrag Piper
Večernje novosti, 01. mart 2014.
Jovanka Simić
Akademik i ugledni slavista Predrag Piper o našoj samosvesti, odnosu prema srpskom jeziku, pismu i identitetu. Ako ne vodimo jezičku i kulturnu politiku u našem interesu, vodiće nam je neko drugi.
VEK i po deli nas od trenutka kada je Društvo srpske slovesnosti donelo odluku o neophodnosti izrade Enciklopedije nauka i usvojilo plan rada na toj srpskoj „knjizi nad knjigama“. San tadašnjih srpskih intelektualaca ni danas nije sasvim dosanjan.
U Matici srpskoj u Novom Sadu, ovih dana promovisana je treća knjiga drugog toma Srpske enciklopedije, višegodišnjeg nacionalnog poduhvata Matice, SANU i Zavoda za udžbenike. Prema planu, enciklopedija bi trebalo da bude zaokružena u narednih dvadesetak godina. Jer, nije to obična knjiga. Ona je oslonac nama i budućim naraštajima u razvijanju jezičke, nacionalne, istorijske, političke i duhovne samosvesti i čuvanju našeg identiteta.
- Nedostaje nam još 14 planiranih knjiga, a da bi te knjige bile kvalitetno napisane i objavljene, bila bi potrebna još veća društvena, ali i stručna podrška - kaže u intervjuu „Novostima“ dr Predrag Piper, jedan od naših najuglednijih lingvista i slavista i potpredsednik uređivačkog odbora Srpske enciklopedije.
* U čemu bi se ogledala ta podrška?
- Društvena podrška ogledala bi se pre svega u potpunoj i redovnoj primeni Zakona o Srpskoj enciklopediji. I stručna podrška bi mogla biti još veća. Korisna bi, na primer, bila razvijenija enciklopedistička kritika u okviru koje bi se stručno, dobronamerno i konstruktivno predlagala rešenja koja bi rad na ovoj enciklopediji, ali i na drugim enciklopedističkim i srodnim poduhvatima, učinila još boljim. Delim mišljenje onih koji smatraju da je čast pisati za Srpsku enciklopediju, ali imam utisak da ne pristupaju svi tom poslu s jednakim entuzijazmom. Ipak, krug saradnika Srpske enciklopedije stalno se proširuje, što se, uostalom, moglo i očekivati.
NOVOSADSKI DOGOVOR
* KOLIKO je štete srpskom jeziku doneo Novosadski dogovor iz 1954?
- Bilo bi bolje i prirodnije da je srpskom jeziku dopušteno da se stalno razvija kao srpski. Novosadski dogovor jedni su, izgleda, potpisali neiskreno, drugi nevoljko, a treći su možda verovali da čine dobru stvar. Danas je lako biti sa zakašnjenjem hrabar i prebacivati potpisnicima Novosadskog dogovora oportunizam, ali to nije korektno. Ko je u ono vreme smeo da odbije nešto što je smišljeno u državnom i partijskom vrhu? Izgleda da tako smelih ljudi nije bilo među onima od kojih je zatraženo da dogovor potpišu, a ako bi ih bilo, verovatno bi prošli kao neznani junaci, ali takvi kojima se ni grob ne zna.
* Promociji Enciklopedije u Matici srpskoj prisustvovao je i predsednik Tomislav Nikolić. Očekujete li da država ubuduće posveti veću pažnju nacionalnim kapitalnim delima?
- Da, veoma se nadam većoj podršci države izradi Srpske enciklopedije. Ohrabruje to što su taj projekat podržali i predsednik Republike Srbije i ministar za prosvetu, nauku i tehnološki razvoj Republike Srbije.
*Za završetak SE predviđen je rok od dve decenije. Može li se njen završetak ubrzati?
- Enciklopedije se obično pišu u ustanovama tipa leksikografskih zavoda, u kojima radi nekoliko desetina vrsnih stručnjaka. Srpska enciklopedija je projekat Matice srpske, SANU i Zavoda za udžbenike, ali na tom projektu je samo nekoliko stalno zaposlenih mlađih stručnjaka, čija primanja zavise od redovnosti pristizanja sredstava koja treba da se obezbeđuju budžetski, na osnovu Zakona o Srpskoj enciklopediji. Svi urednici i saradnici Srpske enciklopedije rade na tom projektu honorarno. U finansiranju Srpske enciklopedije bilo je i prekida i zastoja. Ako bi se Zakon o Srpskoj enciklopediji u potpunosti primenjivao, bez zastoja, tempo izrade svakako bi bio brži uz isti ili viši kvalitet. Kvalitet nam ipak uvek mora biti važniji od brzine rada.
* Kako vidite naš odnos prema sopstvenom jeziku?
- Istorija srpskog jezika nije tekla samo jednim tokom, niti samo u jednom smeru, niti samo pod jednim nazivom, ali je srpski jezik sačuvao i svoj identitet, kao jedinstvo suštinski istog u vremenu, i svoj integritet, kao jedinstvo suštinski istog u prostoru i društvu. Obaveza svih kojima je srpski maternji jezik, jeste negovanje srpskog jezika i podsticanje svega najboljeg u njemu. Negujući jezik, uzrastamo u njemu, a i on u nama. Rečju je stvoren svet, pa je i čoveku dato da rečju izražava svoje stvaralačke mogućnosti, koliko je za to sposoban i koliko je toga dostojan.
* Šta bi se Srbima trebalo još dogoditi, pa da počnu da brinu, cene i čuvaju svoj jezik poput Francuza i drugih evropskih nacija?
- Prolazili su i drugi narodi kroz slične nevolje, pa su neki ipak nalazili dobra rešenja i oporavljali su se od opšte raslabljenosti. Sigurno bi se od njih moglo nešto naučiti, ako nam se danas kao državi uopšte dozvoljava da tražimo izlaz iz stanja u kojemo smo sada. Možda nekome, radi balansa snaga na Balkanu i nečijih globalnih geostrateških interesa, odgovora da budemo ovakvi kakvi smo sada, ili još manji i slabiji. Ako ne vodimo jezičku i kulturnu politiku koja je u našem interesu, vodiće nam je neko drugi. Oslabljene narode lakše je potčiniti i asimilovati. Poštovanje srpskog jezika i ćiriličkog pisma za Srbe treba da bude, i za mnoge jeste, izraz nacionalnog i ličnog samopoštovanja.
RUSIJA SESTRA, A NE BRAT
* DA li je Rusija, istorijski gledano, bila naš oslonac i možemo li se u ovom teškom vremenu pouzdati u nju, kao u starijeg brata, kako mi to volimo da kažemo?
- I Srbija i Rusija su imenice ženskog roda. Ne znam ko je smislio izraz stariji brat za Rusiju u odnosu na Srbiju, ali očigledno to nije dobro smišljeno. Uzgred, prvi značajniji kulturni uticaji Istočnim Slovenima su stigli od Južnih Slovena, a ne obratno. Ali ta vrsta nadgornjavanja o tome ko je stariji nema smisla. Rusija je često bila oslonac srpskom narodu, posebno u odbrani vere, kulture i teritorije, i nikad nas nije vojno napala, niti je bila član nekog vojnog saveza protiv Srbije. Srbija nije imala pouzdanijeg saveznika od Rusije mada u srpsko-ruskim odnosima nije baš sve išlo lako i glatko.
* U čemu je spas?
- Ne mislim da je spas u ekonomskim i političkim reformama kojima bismo sve više ličili na svoje tlačitelje, nego pre svega u preispitivanju sistema vrednosti. Ako se većina naroda okupi oko pravih vrednosti i čvrsto se za njih založi i intelektualno, i emotivno i operativno, potrebna rešenja će se naći. Bez posvećenosti se ništa veliko ne može postići. Uostalom, svako od nas pre nego što potraži krivce u drugima, može se zapitati da li je učinio sve što može, a pošto verovatno nije, da počne od sebe, barem od razvijanja sopstvene dobronamernosti.
* Kako to rade drugi narodi?
- I Srbi, pored svih svojih kvaliteta, imaju šta da uče od drugih naroda, od Japanaca do, na primer, Jevreja, Grka, Rusa itd., pogotovu od Rusa, koji su nam bliži od mnogih drugih po mnogo čemu, a pre svega po preovlađujućem pogledu na svet i sistemu vrednosti. U Rusiji postoji jasan program vođenja jezičke politike, koji je institucionalizovan, koji se zasniva na odgovarajućem jezičkom zakonodavstvu, naučnoj i didaktičkoj literaturi kao i na obrazovanim kadrovima, i koji, što je najvažnije, uspešno funkcioniše. Ni tamo nije sve idealno, ali su njihova iskustva u vođenju jezičke politike nesumnjivo dosta uspešna.
* Autor i koautor ste nekoliko univerzitetskih udžbenika i udžbenika za osnovce i srednjoškolce. Šta to „škripi“ u našem obrazovnom sistemu, te nam mlade generacije odlikuju vrlo skromno opšte znanje i nedovoljno poznavanje maternjeg jezika?
- Očigledno je da je nešto trulo u temeljima sadašnjeg obrazovnog sistema. Da li je to posledica nesolidno izvedene reforme ili je sistem s namerom tako postavljen, o tome sada ne mogu suditi, ali je svakome jasno da postajemo narod sa sve skromnijim opštim obrazovanjem i, pogotovu, vaspitanjem, a takvim se narodom lakše manipuliše. Najboljih će tako biti sve manje, jer nekima neće biti ni data prilika da se razviju, a drugi će otići tamo gde misle da će im biti bolje. Taj proces je odavno počeo. S druge strane, privilegija mog, profesorskog poziva jeste u tome što se svakodnevno uveravam da dolaze u talasima nove darovite generacije, koje mogu biti uspešne u razvijanju pravih vrednosti uprkos svemu na šta se sad žalimo.
* Jesmo li više dobili ili izgubili hvatanjem u „bolonjsko kolo“?
- I da nije bilo reforme univerziteta, koja se tako zove, neke reforme bi svakako bilo jer su promene bile potrebne. Ova reforma ima i dobre i loše strane, više ove druge. Žalim za mnogim vrednostima univerzitetske tradicije u Srbiji, koje smo ovom reformom nepotrebno i brzopleto odbacili.
* Da li bi reformu trebalo započeti od naziva univerziteta?
- Trebalo bi. Mnogi univerziteti u Evropi nose nazive po svetovnim i duhovnim ličnostima koje su posebno značajne u kulturnoj istoriji sredine kojoj univerzitet pripada, kao uzori koji nadahnjuju. Univerzitet u Beogradu trebalo bi da se zove Univerzitet Svetog Save, prvog srpskog arhiepiskopa, utemeljivača samostalnosti Srpske pravoslavne crkve i jednog od utemeljivača srpske države, diplomatije, prava, zdravstvenog sistema, utemeljivača srpske prosvete i lepe književnosti. Kao što u Nemačkoj jedan od najpoznatijih univerziteta nosi ime Martina Lutera, u Škotskoj Sv. Andreja, u Engleskoj Svete Trojice, u Bugarskoj Sv. Klimenta Ohridskog, u Makedoniji Sv. Kirila i Metodija i tako dalje, pa na njima studiraju i predaju pripadnici različitih konfesija, agnostici i ateisti, tako, i još više, ima osnova da se Univerzitet u Beogradu nazove Univerzitet Svetog Save. Svetli likovi velikih ljudi mogu imati neobično jaku vaspitnu funkciju, što je uvek, a pogotovu sada, nasušno potrebno.
* Šta bi država i nadležna ministarstva trebalo da urade na poboljšanju obrazovnog sistema i na zaštiti srpskog jezika i ćirilice?
- Pre svega, da ne krše čl. 10 Ustava Republike Srbije. Ako neka država ne poštuje u potpunosti svoj ustav, tu prestaje svaki razgovor o pravnoj državi, demokratiji, pravima čoveka itd.
* Šta je Srbiji od Kosova i Metohije ostalo?
- Ko ne nosi u sebi Kosovo i Metohiju, ne zaslužuje da ga ima ni u svojoj državi. Zato Kosovo i Metohiju treba imati, pre svega, u sebi. Srbi su nekoliko vekova opstajali i opstali bez države zahvaljujući jakom verskom, etničkom, jezičkom, istorijskom samopoštovanju. U temelju tog osećanja su i pravoslavno hrišćanstvo, i Sveti Sava, i Sveti knez Lazar, i naziv naroda, i naziv zemlje, i naziv jezika, i srpska ćirilica, i Kosovo i Metohija, i Njegoš, i Karađorđe, i Jevrosima majka, i Nikola Tesla... sve se ne može staviti u jednu rečenicu - onoliko koliko zaslužujemo da ih imamo kao najbolji deo sebe. Iako izgleda paradoksalno, u vremenu kada smo bili bez države, bili smo u pogledu čvrstine identiteta kompaktniji nego danas. Uporedo sa stvaranjem nove srpske države počeo je, nažalost, proces rastakanja pojedinih komponenti etničke samobitnosti, što sada ugrožava i same temelje države. Kao kod svake bolesti, destruktivni uticaji koji su dolazili spolja sve više su pridobijali za podršku samorazarajuće činioce iznutra.
* Da li približavanje Srbije EU, istovremeno znači i udaljavanje od Rusije?
- Razumno približavanje Srbije zemljama EU shvaćeno kao saradnja bez uslovljavanja ne mora značiti udaljavanje od Rusije.
Dnevnik - Novine i časopisi, 20.02.2014
Poštovanje ćirilice za Srbe je deo nacionalnog i ličnog samopoštovanja
Pre dva dana u Matici srpskoj predstavljen je drugi tom a treća knjiga Srpske enciklopedije, višegodišnjeg nacionalnog poduhvata MS, SANU i Zavoda za udžbenike. Tom prilikom potpredsednik uređivačkog odbora SE, akademik Predrag Piper naglasio je da su objavljivanjem ovog, drugog toma, podignuta oba stuba planirane velike leksikografske građevine-oni su “lice te kuće znanja o srpskom narodu”.
Predrag Piper (1950) je jedan od naših najuglednijih lingvista i slavista-rusista. Redovni je profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, predaje više predmeta na osnovnim, master i doktorskim studijama, takođe je i redovni član SANU. Autor je brojnih osnovnoškolskih, srednjoškolskih i univerzitetskih udžbenika, naučnih radova i knjiga.
Da li je srpska kulturna javnost dovoljno svesna važnosti dugogodišnjeg projekta Srpske enciklopedije, a naročito oni koji odobravaju novac za takav poduhvat, pitali smo akademika Pipera?
– Veliki zajednički projekat SANU, Matice srpske i Zavoda za uybenike, Srpska enciklopedija, ostvaruje se po planu uprkos nestabilnim vremenima u kojima se na njemu radi, kaže naš sagovornik. -Postoji čvrsta volja uredništva i izdavača da se tako nastavi i da se projekat uspešno dovede do kraja. Ocenjivanje i same enciklopedije i mesta koje joj se daje u srpskoj naučnoj kulturnoj i naučnoj politici, kao i odnosa koje prema njoj ima naučna, kulturna i najšira javnost, biće lakše kada se prema enciklopediji, ili bar prema njenim prvim tomovima uspostavi vremenska distanca, ali je Vaše pitanje sasvim umesno i u našem vremenu.
Govoreći načelno, pozitivan odnos srpske kulturne javnosti prema Srpskoj enciklopediji potvrđuje niz afirmativnih ocena te enciklopedije u našoj periodici, a pozitivan odnos države prema tom projektu potvrđuje činjenica da ga država finansijski podržava na osnovu Zakona o Srpskoj enciklopediji. Govoreći konkretnije, čitaoci verovatno s različitim očekivanjima uzimaju u ruke nove tomove Srpske enciklopedije. Možda bi neki u njoj želeli da vide više osobina opšte enciklopedije, a drugi više osobina nacionalne enciklopedije, jedni više biografskih članaka, a drugi manje takvih članaka, jedni više krupnih enciklopedijskih članaka, a drugi smatraju korisnijim i preglednijim da se krupni predmeti izlože u većem broju zasebnih odrednica itd. Neko se može zapitati da li je krug saradnika Srpske enciklopedije dovoljno širok, a na takvo pitanje može se odmah odgovoriti da se iz toma u tom broj saradnika vrlo uočljivo povećava. Izuzetno je važna stalna podrška države projektu izrade Srpske enciklopedije. U odnosu države prema Srpskoj enciklopediji najjasnije se pokazuje njen odnos prema nacionalnim prioritetima u oblasti nauke, kulture i obrazovanja.
Može li se nekako ubrzati završetak SE, jer se rok od dve decenije koje su potrebne za rad ovim tempom i raspoloživim ljudima, čini nekako predugačkim za merila informatičkog doba?
– Ako se pogledaju iskustva drugih zemalja u izradi višetomnih opštih i nacionalnih enciklopedija, vidi se da su na tom poslu bili angažovani timovi stalno zaposlenih saradnika u ustanovama tipa leksikografskih zavoda, u kojima je izrada enciklopedije jedini ili prioritetni zadatak. Na izradi Srpske enciklopedije imamo samo nekoliko stalno zaposlenih i više stotina honorarnih saradnika. Poboljšanjem statusa projekta Srpske enciklopedije, adekvatnijim finansiranjem, koje bi omogućilo i izvesne promene u organizaciji rada, kao i u tehnološkoj opremi, izrada SE mogla bi biti ubrzana. S druge strane, iako živimo u civilizaciji u kojoj je stalno ubrzavanje svega i svačega postalo njena dominantna crta, treba se hladne glave zapitati da li je brzina u izradi enciklopedije najvažnija. Kada se uzme u ruke bilo koji tom Srpske enciklopedije, kada se vidi njena struktura i kvalitet, malo ko će se, ako ima iskustvo u tome kako nastaje naučna knjiga, zapitati: da li je to ipak moglo još brže? Ne bi bilo dobro da se ovaj tempo uspori, i nadam se da se to neće desiti, a nije nemoguće da se on ubrza, mada na tome ne bi trebalo previše insistirati, pogotovu ako se ne bi značajnije poboljšali uslovi izrade Srpske enciklopedije.
Kako sačuvati ćirilicu?
– Postoji mnogo načina kako se može čuvati ćirilica. Pre svega, treba pisati ćirilicom u svakoj prilici kada pišete na srpskom jeziku. Mnogi vatreni pobornici ćirilice pišu mi pisma latinicom kao da im je teško da na računaru promene pismo (što traje samo sekund). Svako može da se odrekne i vere pradedovske, i nacionalnog pisma, i srpskog imena, i srpskog jezika u nekim važnim domenima upotrebe, pa čak i osećanja pripadnosti srpskom narodu (ili da mu umanji značaj), kao što može da promeni prezime ili čak da se odrekne roditelja, ako misli da za to ima jak razlog. Ali kome nije zakržljalo osećanje razlikovanja dobrog od rđavog, njemu se ne mora se objašnjavati zašto je ćirilica deo srpskog identiteta i zašto je ružno odbacivati je ili je potiskivati, ili pasivno prepuštati da je drugi guše. Kao što niko normalan neće ravnodušno gledati kako mu neko maltretira roditelje ili mu nameće neke druge ljude za roditelje (ili ga uči da je civilizacijska prednost imati dve majke i dva oca), slično tome je pogubno odricati se ćirilice i priređivati joj lapot. Poštovanje ćirilice za Srbe je deo nacionalnog i ličnog samopoštovanja. Neko bez toga manje-više može, a neko ne može i u tome je osnovna razlika.
Kako tumačite ponovno buđenje interesovanja za izučavanje ruskog jezika i kulture u našoj zemlji ?
– Ako govorimo o razlozima postepenog porasta interesovanja za učenje ruskog jezika, oni se mogu videti pre svega u uspravljanju Rusije na svetskoj sceni i njenog povratka na pozicije jedne od svetskih sila u mnogim oblastima. Pored toga, za nas je posebno značajno jačanje srpsko-ruske ekonomske saradnje.
Ako se vaše pitanje odnosi na moje vrednovanje te činjenice, ja, kao i mnogi drugi, to pozdravljam , ne samo iz ekonomskih razloga. Rusija je jedna od retkih zemalja u Evropi koja nas nikada nije vojno napala (niti bila članica nekog vojnog saveza protiv Srbije), a mnogo puta nam je pomogla, čak i na svoju štetu. Pa ni to nije najvažnije. Još je važnija duhovno-kulturna bliskost većine Srba i većine Rusa. U vreme kada zlo postaje sve aktivnije, kada se stvari na svetskoj sceni zahuktavaju tako da to sve više liči na novi „pohod na Istok“ (a znamo koliko su prethodni bili krvavi i kako su se završili), i kada nas na Zapadu uglavnom vide, voleli to neki ovde ili ne, kao tradicionalnog ruskog saveznika, pa se tako prema nama i ophode, obnavljanje saradnje sa Rusijom (bez prekidanja saradnje sa svima drugima gde je to moguće i dobro) prirodno je i jedino ispravno, a neprirodno je i pogubno stavljati se na stranu neprijatelja Rusije, ma koliko oni poricali da to jesu.
Kao jedan od naših najuglednijih slavista-rusista napisali ste ili ste bili koautor mnogih osnovnoškolskih i srednjoškolskih uybenika. Prema vašem iskustvu, koje su najslabije tačke našeg obrazovnog sistema i zašto se stiče utisak da je taj sistem u neprekidnim reformama koje ne daju rezultate?
– Žanr novinskog intervjua ne dopušta ni da se pobroje slabe strane sadašnjeg obrazovnog sistema U Srbiji. Najveću slabost vidim u tome što je radi afirmisanja obrazovanja veoma potisnuta, gotovo istisnuta iz obrazovnog sistema ideja vaspitanja, koja je po meni važnija. Vrlo obrazovan, a moralno zapušten čovek može biti opasan za društvo, za šta je lako naći mnogo primera i u istoriji, i u našoj sadašnjici. Nažalost, duše mladih ljudi sve više oblikuju ulica, jeftina zabava koja se agresivno reklamira, loši mediji itd. Srećom, još ima mnogo toga da se pročita, čuje i vidi što vaspitno nadahnjuje, a ima i divnih primera, koji hrabre i nadahnjuju.
Radmila Lotina
Počeci srpske enciklopedistike
– Kada je pre sto pedeset godina Društvo srpske slovesnosti donelo odluku o potrebi izrade Enciklopedije nauka i usvojilo plan rada na enciklopediji, ta odluka je predstavljala izraz svesti srpske nauke o potrebi stvaranja srpske enciklopedije – podsetio je akademik Piper.- Takođe i izraz volje da se taj veliki posao započne, pa se stoga odluka Društva srpske slovesnosti o zapiočinjanju rada na Enciklopediji nauka može smatrati početkom srpske enciklopedistike, iako se ona nije počela ostvarivati odmah nego znatno kasnije.