Srda pjeva, u sumrak, na Duhove

16.05.09

Vreme, 20.5.2009

Beograd je balkanski Njujork


"Iskreno, meni jedno dobrih četiri-pet godina pomirenje jako ide na živce. Kad mi neko spomene pomirenje između Srba i Hrvata, bude mi loše u svakom pogledu jer je to ona vrsta općeg mjesta i stereotipa koja čovjeku svrdla mozak gore od mamurluka. Mislim da se pomirenje desilo. Najprije su se pomirili kriminalci, atentatori, ubice i šverceri, a nakon njih raznorazni, da tako kažem, privredni subjekti. Mire se i obični ljudi, u tišini i u žalosti za pobjeglim godinama života, ali to novine uglavnom ne zanima"

Povod za dolazak Miljenka Jergovića u Beograd bila je promocija njegove knjige Srda pjeva u sumrak na duhove. To je njegova peta knjiga koju je nakon Mame Leone, Buick Rivere, Rute Tannenbaum i Dvora od oraha u Srbiji izdala Izdavačka kuća Rende. Promocija je održana u vreme kada je u Beogradu održavana manifestacija Dani Sarajeva, pa razgovor počinjemo pitanjem koliko jedna takva manifestacija može da pomogne obnavljanju veza prekinutih ratovima. "Dani Sarajeva u Beogradu važna su manifestacija, ali ne zbog uspostavljanja prekinutih veza", kaže Jergović. "Ukoliko te veze nisu uspostavljene u poslednjih deset godina koliko se na sve strane svojski trude da brbljaju na temu uspostave veza, onda one neće nikada ni biti uspostavljene i vjerojatno ih ni ne treba uspostavljati. Ali, Dani Sarajeva su važni zbog one generacije koja je rođena krajem osamdesetih i početkom devedesetih, koja niti se sjeća Jugoslavije niti pamti da su ikada ikakve veze postojale. Riječ je o generaciji koja ni ne poznaje ljude s druge strane granice. Nama koji smo stariji mnogo toga se podrazumijeva, a njima se ništa ne podrazumijeva, možda ni ne znaju da su naši jezici skoro potpuno isti, da smo mi u svakom pogledu jako slični i da na neki način dijelimo niz zajedničkih iskustava, što istorijskih, što ličnih, biografskih."

"VREME": Na promociji ste pomenuli brojne seanse i sastanke u režiji međunarodnih organizacija na temu pomirenja, na kojima su uglavnom učestvovali ljudi koji se međusobno nikada nisu ni svađali. Da li je još uvek potrebno govoriti o pomirenju i kako znati da smo se konačno pomirili, ako ne po tome što već skoro 15 godina ne ratujemo?

MILJENKO JERGOVIĆ: Iskreno, meni jedno dobrih četiri-pet godina pomirenje jako ide na živce. Kad mi neko spomene pomirenje između Srba i Hrvata, bude mi loše u svakom pogledu jer je to ona vrsta općeg mjesta i stereotipa koja čovjeku svrdla mozak gore od mamurluka. Mislim da se pomirenje desilo. Najprije su se pomirili kriminalci, atentatori, ubice i šverceri, a nakon njih, raznorazni, da tako kažem, privredni subjekti. Mire se i obični ljudi, u tišini i u žalosti za pobjeglim godinama života, ali to novine uglavnom ne zanima.

S obzirom na to da ste knjigu promovisali u okviru Dana Sarajeva, da li to znači da ste sarajevski pisac?

Ta dva događaja su se slučajno poklopila. Ne volim sebe definisati, a stalno od mene traže da se definišem, pa na to moram pristajati. Ja sam sarajevski pisac jer sam većim dijelom svoga formativnog iskustva Sarajlija. Prvih 27 godina života sam proveo u Sarajevu. Ja sam bosansko-hercegovački pisac iz istog i niza drugih razloga. Ja sam hrvatski pisac jer već šesnaest godina živim u Zagrebu i jer sam, ‘ajde da i to izgovorimo, po nacionalnosti Hrvat. Ja sam sve to skupa zajedno i nemam ništa protiv da budem još nešto osim svega toga.

Čitajući vaše kolumne o Sarajevu objavljene u Historijskoj čitanci čini se kao da vam u odnosu na Zagreb i Beograd Sarajevo izgleda pomalo provincijalno. Koliko je tačan taj utisak? Kako vidite ova tri grada?

U odnosu na Zagreb, Sarajevo sasvim sigurno nije provincija, pogotovo nije u odnosu na današnji Zagreb koji se, nažalost, svakodnevno radikalno provincijalizira. To je grad u kom ne postoje nijedne novine s kulturnim dodatkom. U novinama jedva da postoje kulturne rubrike. U odnosu na Beograd, Sarajevo je naprosto puno manji grad. Beograd je u zadnjih sedam-osam godina povratio nešto od svoje stare slave i svojom veličinom i šarenilom neusporediv je sa bilo kojim drugim južnoslavenskim gradom. Beograd je stvarna metropola Balkana, Njujork Balkana. Ali, ne vidim zbog čega bih ja kao Sarajlija ili kao današnji stanovnik Zagreba bio na to ljubomoran. Hvala bogu, Beograd mi nije daleko, mogu doći kad god hoću.

U Srbiji je nedavno vođena jedna manja polemika o tome da li države bivše Jugoslavije imaju isti jezik i da li je reč o jedinstvenom kulturnom prostoru. Šta mislite o tome?

U lingvističkom smislu, to je sasvim sigurno isti jezik. U političkom, ideološkom i formativno-identitetskom smislu, radi se, pouzdano, o više jezika, pa zato postoji i više imena tih jezika. Međutim, ni u kolokvijalnoj komunikaciji ni u umjetnosti, kulturi i književnosti, ta činjenica ne znači previše. Svako kome je maternji jezik srpski, sa iskustvom svoga jezika može savršeno kompetentno razumjeti hrvatski i čitati hrvatske pisce. I obrnuto. A što se tiče kulturnog prostora, kako svi težimo tim evropskim integracijama i kako smo svi zapravo maleni i siromašni, ako ne predstavljamo isti kulturni prostor, nas će nestati, pojest će nas mekdonaldsi i meksičke sapunice.

Može li se govoriti o, na primer, balkanskoj književnosti na isti način na koji se govori o latinoameričkoj?

Naše književnosti su izdiferencirane. One jesu pojedinačne, ali skupno čine zajednički kulturni prostor srodnih kulturnih i povijesnih iskustava i istih ili sličnih jezika. U tom smislu, južnoslavenske književnosti jesu nešto nalik latinoameričkim književnostima.

Govoreći o Srda pjeva u sumrak na duhove rekli ste da je to knjiga o Jugoslaviji i da ste želeli da je napišete jer pisati i govoriti o Jugoslaviji nije popularno. Međutim, Titova slika na bilo kom proizvodu, od jogurta i piva do pidžama, garantuje uspeh u prodaji. Nedavna poseta Ante Markovića Beogradu izazvala je opšte oduševljenje i kolektivni napad teške nostalgije.

Smeta mi to potiskivanje sjećanja i jednog velikog dijela životnog iskustva. Ja sam prvih 25 godina svog života živio u Jugoslaviji. Mnogi ljudi koji danas vladaju ovim zemljama su u Jugoslaviji proveli po pedeset, šezdeset godina. Svejedno, njima je jako stalo da se to iskustvo nekako potisne, falsifikuje, da se kaže da je bilo drukčije nego što je stvarno bilo. U Hrvatskoj je moderno govoriti da se živjelo u zemlji u kojoj su Hrvati bili robovi srpskih interesa. U Srbiji je moderno govoriti da se živjelo sa lažnom braćom, koja su samo iskorištavala velike srpske ratne pobjede i veliki srpski antifašizam. U svakoj zemlji bivše Jugoslavije postoji neki stereotip kojim se želi tu zemlju prikazati kao nešto nenormalno i neprirodno što nam je nanosilo teške boli i patnje. Ne mislim da je Jugoslavija bila neka savršena zemlja, ali ne prihvaćam tu vrstu falsifikovanja iskustva i mislim da je Jugoslavija jedna velika priča koja treba biti ispričana, a ne zaboravljena.

Nedavno ste se opet našli usred jednog skandala na hrvatskoj kulturnoj sceni, doduše ovoga puta vrlo svesno i namerno. Šta je problem u vezi sa tim što ste uvršćeni u Hrvatsku književnu enciklopediju?

Riječ je o jednoj bizarnoj kupusari i unaprijed promašenom projektu na koji je do sada potrošeno 2,5 miliona eura i koji kasni već šest godina. Već je u svom nastajanju taj projekat ćorak, hidrocentrala u pustinji, most preko ničega. Tim sam povodom napisao jedan rugalački tekst, ne bih li kako povrijedio taštinu ljudi koji rade Hrvatsku književnu enciklopediju, pa da me iz nje izostave. Umjesto da tako i postupi, jer čemu ću im uopće ja, taj Velimir Visković napisao je tekst kojim me prilično nemušto pokušava denuncirati, pa recimo kaže da sam pišući do polovice 1993. za hrvatske novine iz opkoljenog Sarajeva, pisao nacionalističke tekstove. Ili da sam načinio udvorički intervju s Ivom Sanaderom. Ili da po Beogradu širim bratstvo i jedinstvo. Na te luckaste budalaštine nisam mu odgovorio.

Priča o vama kao bivšem nacionalisti koji je svašta govorio i pisao za vreme rata, a onda se "preorijentisao", prisutna je i u beogradskoj čaršiji.

Mislim da je tu riječ o bivšim Sarajlijama, koji se dobro i tačno sjećaju da sam pred rat napisao niz tekstova u kojima sam grmio protiv izjednačavanja Karadžića, Izetbegovića i Kljuića, to jest SDS-a, SDA, i HDZ-a, jer je Karadžić tada bio glavni i u osnovi jedini ratni huškač. Zar mislite da bih danas o tom vremenu drukčije mislio? Također, upozoravao sam da naši fašizmi nisu započeli s Tuđmanom, nego čak tri godine prije njegove pojave, s Miloševićem, te da oni koji to zaboravljaju nužno aboliraju Miloševića od bilo kakve odgovornosti. Zar mislite da danas drukčije o tom vremenu mislim? No, te stvari je vrlo lako provjeriti. Kako sam tašt čovjek, svoje ratne tekstove, do kojih mi je stalo jer mi je to bilo neko važno vrijeme koje sam osjećao kao sudbinsko u životu, objavio sam u knjigama Nazi bonton, iz 1997. i Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu koja je izašla 2005. Nisam u tim tekstovima izmijenio nijedan zarez.

Vaše priče i romani su, između ostalog, i pokušaj da se objasni priroda zločina. Među likovima ima dobrih ljudi koji u nekom trenutku obuku uniformu, odu i postanu izvršioci zločina. U isto vreme, o kreatorima i nalogodavcima pravih, realnih zločina, na primer, o Miloševiću i Tuđmanu, mislite sve najgore. Gde je pravi potencijal, kapacitet za to da se zločin dogodi? Da li u glavama onih koji sede u nekom Karađorđevu i crtaju mape na jelovnicima, a da pravi rat i leševe verovatno nikada nisu ni videli, ili u tom dobrom komšiji kog nešto natera da ubija?

Moram priznati da ja ne bih znao ni umio da pišem prozu o Tuđmanu ili Miloševiću. Nije da me njih dvojica ne zanimaju, jako me zanimaju, bavim se obojicom, evo već pola života, ali ja do njihovih razloga, pameti i koncepcije ne dopirem, iako puno o tome mislim, i volio bih jednom shvatit kako tu stvari stoje. Ali, do koncepcije takozvanih običnih ljudi koji se nađu u centrifugi istorije i velikog i masovnog zločina mogu misliti i tu nalazim razloge i motivaciju. Od takozvanih velikih istorijskih ličnosti, u mojim knjigama se pojavljuje samo jedna, i to kao epizoda. To je Draža Mihailović u Dvorima od oraha. Moram priznati da, kada sam to pisao, bilo me je malo strah šta će ljudi u Hrvatskoj reći i ko će me i kako zbog tog Draže Mihailovića napasti. Jer, on nije prikazan kao sotona, što bi iz hrvatske perspektive bio red i obaveza, nego je prikazan kao jedna prilično tragična ličnost. No, dogodilo se da to niko živ nije primijetio. Iz toga zaključujem da su tu knjigu čitali ili ljudi koji su mi naklonjeni pa su razumjeli o čemu pišem, ili su mislili da je to neka moja ekscentričnost, ili nisu shvaćali o čemu je i o kome tu zapravo riječ. O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali.

Milošević je neki bizarni polubankar, polupolitičar koji je pušio debele cigare i imao ženu koja je čak i za one socijalističke prilike užasno neukusno izgledala. Ja ne mogu nikako ući u glavu i razloge tog čovjeka. Zašto je sve činio da izazove rat, a bio je bez ideala, sretan, debeo i zadovoljan, i nitko nije ugrožavao njegov status? A sa Tuđmanom imam problem jer je on na kraju ispao važna istorijska ličnost, iako je svojim ljudskim i intelektualnim formatom bio sitna i bijedna, napuhana kancelarijska hulja, koja je samo u ratu, i to nizom tuđih blagonaklonosti, mogla postati visoki oficir. Bio je potkapacitiran za bilo kakav ozbiljan posao, ljubomorni jadnik, koji je imao tako beskrajnu sujetu, o kojoj se u Srbiji nedovoljno zna. Recimo, do srpske štampe nikad nije došla jedna njegova genijalna izjava, malo prije nego što će umrijeti. Rekao je da bi on sigurno dobio Nobelovu nagradu za književnost, ali nisu mu je dali jer je Hrvat. On je to o sebi sasvim ozbiljno mislio.

Milošević i Tuđman bili su samo projektanti radova, a problem našega zla se sastoji u tome što je odgovornost za njega ipak kolektivna, jer kada je Milošević izišao u Kosovu Polju i rekao "Niko ne sme da vas bije" ili kada je nakon toga došao na Gazimestan, narod u Srbiji se masovno zapalio, i to je gorenje naroda, da se izrazim terminima Ramba Amadeusa, trajalo više od deset godina, skoro do srpskoga samouništenja. To je problem. U tome što je Milošević, ili Tuđman, srao koješta ne može, nažalost, biti osnovni problem. A sa druge strane nije neka utjeha, ali i drugima se događa gorenje naroda. Vrlo slična stvar, s planetarno dramatičnijim posljedicama, dogodila se Amerikancima kada su glasali za Džordža V. Buša. Možemo zaboraviti da su glasali za njega prvi put. Okej, zeznuli su se, ali glasali su za njega i drugi put i to u ogromnoj većini. Ne vidim bitne razlike između Džordža Buša Mlađeg i Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i drugih balkanskih i orijentalnih diktatora.

Možda jedna mala razlika ipak postoji, pošto smo ovde imali svojevrstan fenomen da se u gotovo isto vreme vodi rat u Hrvatskoj, koji je gotovo isključivo bio rat za teritoriju, dok je sa druge strane rat u Bosni imao obeležja i verskog rata.

Nije to bio vjerski rat, nego rat bezvjernika koji su se koristili vjerskim brendovima. Rat u Bosni priča je o dogovoru Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu. Postojao je dogovor, u Hrvatskoj su Tuđman i njegovi otvoreno govorili da hrvatski problem nisu Srbi nego Muslimani, to su otvoreno pisale njihove novine i to je bila javna stvar. Hrvati su, po Tuđmanovom nalogu, po Hercegovini i srednjoj Bosni činili isto što i Srbi, katkad bivajući i okrutnijima, palili su sela, srušili su svaku džamiju koja im se našla pri ruci i otvorili su niz koncentracijskih logora u koje su, kao recimo u Dretelju ili Gabeli, znali strpati sve živo što je islamske vjere. To je istina o tom vremenu koja danas u Hrvatskoj nije naročito popularna, ali ipak, govori se o njoj puno otvorenije i širi je konsenzus o tome nego što u Srbiji postoji konsenzus oko Srebrenice i drugih zločina. Vrlo je neugodna stvar i to da se priznavanjem Srebrenice i pričom o Srebrenici pokušavaju prikriti svi drugi srpski zločini u Bosni, a bogami ih je i te kako bilo. Ne mislim nužno i samo na Sarajevo. Treba vidjeti šta se dogodilo u Foči, u Prijedoru, Višegradu, Rogatici... Srbija sa tim ima niz problema, sa samom sobom, a dijelom i sa onim šta je učinila međunarodna zajednica koja istini o onome što se događalo u Bosni i Hercegovini nije baš naročito doprinijela jer im je najviše bilo stalo do toga da uzmu Kosovo, a ne da stvari privedu razumnim i civilizacijski prihvatljivim rješenjima. Energija koju su uložili u oduzimanje Kosova i discipliniranje Srbije tim povodom, stostruko nadilazi energiju uloženu u mir u Bosni i Hercegovini i prekid tog rata. Da su stoti dio te energije uložili 1992, ne da ovog rata ne bi bilo, nego bi i Milošević i Karadžić bili stjerani u mišju rupu. Ali, međunarodne zajednice se ta stvar jednostavno nije ticala i to se vidi po nizu bizarnih presuda u Hagu. Taj sud je važan, mislim da je i ovako naopak nama napravio veliku korist, ali dao je i niz katastrofalnih rezultata i raskopao nove rane. Recimo, presuda Ramušu Haradinaju je nešto do čega je došlo na način kakav ne postoji ni u mafijaškim filmovima, tako što su svjedoci umirali. Time je raskopana rana koja će trajati dugo i koja onemogućava da se u glavama ljudi u Srbiji učini nešto sa tim Kosovom i sa svojim doživljajem Kosova. Koliko će dugo stvari biti tako međusobno upetljane, pošto gotovo svaka priča o književnosti na ovom prostoru, polemika o jeziku i slično, na kraju preraste u priču o politici, ratovima i zločinima?

A zašto bi bilo loše govoriti o politici? Malo mi idu na živce oni pisci i intelektualci koji se prave da je govor o politici prljanje usta ili skrnavljenje književnosti i razgovora o njoj. O politici treba govoriti, jer ako se ne govori, politički i stranački nesporazumi prodiru u polje kulture. Bolje da mi izvršimo agresiju na teritoriju politike, nego da politika vrši agresiju na nas.

Jovana Gligorijević

Politika,16.05.2009

Prešao sam Albaniju sa srpskom vojskom

U identifikaciji sa žrtvom prvi je korak prema osveti i alibiju za sledeće zločine. Kada se identifikujete sa zločincem, onda pokušavate da budete odgovorni građanin, a na neki način i odgovorni pripadnik nekog naroda, kaže naš

Kažu da ako želite da razumete odnose u bivšoj SFRJ, dovoljno je da čitate romane Miljenka Jergovića. Ovaj bosanski i hrvatski pisac (Sarajevo, 1966), koji od 1993. godine živi i radi u Zagrebu, predstavio je u Beogradu svoju novu knjigu „Srda pjeva u sumrak na Duhove”, koju je objavila beogradska izdavačka kuća „Rende”. Isti izdavač objavio je Jergovićeve romane „Mama Leone”, „Buick rivera”, „Ruta Tanenbaum”, „Dvori od oraha”.

Vaš novi roman „Srda pjeva u sumrak na duhove” krimi je priča, koja u svoju prstenastu formu uključuje i niz drugih pripovesti o sudbinama ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Sadašnjost je za Vas između ostalog posledica komplikovane prošlosti, od Austro-Ugarske, preko Drugog svetskog rata do ratova iz devedesetih?

Ne, ne mislim da je sadašnjost nužno uslovljena nečim što nas je određivalo, ili čak što se samo događalo, u bližoj ili daljoj prošlosti. Ali svakako mislim da je prošlost, individualna i kolektivna, nešto što bi trebalo pamtiti barem stoga jer je to onaj važan, ako ne i najvažniji, deo našeg imaginarija. Kada sanjamo ili kada samo maštamo, kao i kada se ljutimo na komšije i proklinjemo ih do u deveto koleno, mi nanovo preživljavamo neku stvarnu ili izmišljenu prošlost. Kao piscu, a i kao privatnoj osobi, dakle građaninu, silno mi je važna i inspirativna ta neka prošlost koja obuhvata sećanja moje generacije, sećanja generacije naših roditelja i generacije naših baka i dedova. To je, barem u mome slučaju, kontingent neke žive i aktivne memorije. Ispričaću, za ilustraciju, jednu kratku pričicu: moja pratetka Melanija Mila Jergović bila je udata za Budimira Dimitrijevića, visokog poštanskog službenika, nosioca ordena Svetog Save i jugoslovenske krune petog reda, rezervnog inženjerijskog poručnika i solunca. To je najmanje što se da navesti iz njegovog kurikuluma. Bio je silno blag, taj moj čika Bude, blag i smotan, i nije baš bio za svakodnevnog života i svakodnevnih problema, pa mu je najdraže bilo razgovarati sa mnom. A imao sam između pet i dvanaest godina. Bio je savršen pripovedač, kao i, srećom, mnogi iz moje šire porodice, i ispričao mi je, svaki dan, skoro svaki korak svoje albanske golgote. To je deo moje lične memorije, moga ličnog sećanja i, na kraju, moga ličnog iskustva. Ja sam, na neki način, prešao Albaniju sa srpskom vojskom i sećam se toga. Eto, zato su moje knjige često komponovane od fragmenata žive prošlosti.

Među Vašim junacima su Srbi koji preživljavaju ratove iz devedesetih ostajući u Hrvatskoj, Beograđani iz mešovitih brakova koji se vraćaju u Zagreb, Hrvati koji beže iz Sarajeva. Kako ih sve povezuje ubijena devojčica, čije je poreklo nepoznato i koja igra na muziku Cece Ražnatović?

Da, taj motiv prosjakinje koja nasred zagrebačke ulice početkom ovog milenijuma igra i peva Cecine pesme zapravo nije izmišljen. Viđao sam jednu takvu devojčicu, malu Romkinju, godinama. Ona je pevala i nije imala pojma da bi ljudi oko nje mogli imati neki problem s tim pesmama. Likove u romanu ne povezuje samo ubijena devojčica, nego ih, važnije od toga, povezuje činjenica da su im se sudbine rasprostirale mimo logike koja će biti uspostavljena granicama novonastalih država. Tome nipošto ne prilazim patetično i bolećivo, ali za dobru je tragediju dovoljna već ta činjenica da čoveku u jednom trenutku kroz sudbinu i kroz biografiju biva prosečena državna granica.

Da li ste neke od ovih priča koje ispisujete videli u svom okruženju, čuli u svojoj porodici, da li ste nekoga od junaka možda poznavali?

Priče koje čovek izmišlja mora da su se jednom već dogodile. Kako bi ih izmislio ako se nisu dogodile? Ono čega nema u iskustvu, toga nema u jeziku, a onda valjda ni u priči. Ne, nijedan lik iz „Srde” nije prepisan ili prekopiran iz stvarnosti.

U prethodnom Vašem romanu „Dvori od oraha”, koji između ostalog takođe govori o sukobima četnika, ustaša i partizana, pa kažete da u čitavoj Evropi nije bilo žrtava koje su toliko molile svoje ubice, upravo zbog toga što su ih poznavale. Šta sa onim zločinima koje su počinili „nepoznati nepoznatima”, da li je zlo malo lakše pojmiti?

Opet ću reći nešto što nije ni jako pametno, a ni posebno originalno: u dvadesetom su veku narodi s ovih naših južnoslovenskih prostora u punom smislu reči postali braća po krvi. I to po međusobno prolivenoj krvi. U nas se ubica uvek poznaje sa žrtvom, a gotovo je redovno s njom imao razdoblja ljubavi i privrženosti. Čak ni u trenutku zločina njegova mržnja nije samo mržnja. Zato se i ubijamo s takvom okrutnošću: pokušavamo sami u sebi ubiti sklonost, razumevanje, komšiluk sa žrtvom. Lično, iz autopedagoških razloga radije o sebi i svojima mislim kao o zločincima nego kao o žrtvama. U identifikaciji sa žrtvom prvi je korak prema osveti i alibiju za sledeće zločine. Kada se identifikujete sa zločincem, onda pokušavate da budete odgovorni građanin, a na neki način i odgovorni pripadnik nekog naroda. Što se tiče zločina koji su nepoznati počinili nad nepoznatima, stvar je prosta kao pasulj: jeste li ikada videli da se iznajmljivači soba na Jadranu ljute na Nemce ili na Italijane, ili da u njima vide sinove, unuke ili braću onih koji su i po Dalmaciji ubijali njihove očeve, dedove ili braću? Nema toga. Iskreno smo užasnuti samo onim što su poznati činili poznatima.

U pamćenju je ključ razumevanja, kažete. Koliko su Srbi, Hrvati i Bosanci danas spremni da se na pravi način obračunaju sa novijom istorijom bivše Jugoslavije i svojim udelom u njoj?

Tačno onoliko koliko su spremni da razumeju one druge. Svoju ulogu u istoriji naši će ljudi shvatiti onda kada za zločince iz vlastitog naroda budu imali manje razumevanja nego za zločince iz drugih naroda. Teško je to prihvatiti, ali čovek bi trebalo da ima neuporedivo veći problem s nekim ko je ubijao u njegovo ime nego s nekim ko mu je ubio nekoga bliskog.

Smatrate li sebe kritički orijentisanim intelektualcem i kakav je njihov položaj u Hrvatskoj i BiH?

Ja sam pisac, i kao takav imam razumevanja za sve svoje likove. Takođe, pokušavam da razumem motive ljudi koji me okružuju, bez obzira na to jesu li masovni zločinci ili recimo poslastičari. U osnovi, posao pisca i jeste da razume, a ne da osuđuje.

Kako vidite položaj srpske i drugih manjina u Hrvatskoj, jer i o tome pišete?

O tome bi, verujem, kompetentnije od mene govorili, recimo, srpski starci iz zadarskoga ili šibenskog zaleđa, ili iz Knina, možda. Ono o čemu ja mogu govoriti, ipak, jeste samo televizijska i novinska slika, ili to što znam iz druženja sa ljudima u Zagrebu, koji su, eto čuda, katkad baš i Srbi. Međutim, ono što je definitivno tužno u priči o hrvatskim Srbima jeste to što su oni, sticajem tragičnih okolnosti i ispreplitanjem raznih krivnji, pretvoreni u folklornu činjenicu. Trenutno, vlast, te veći deo političkih i kulturnih elita, ponose se, barem u Zagrebu, tom folklornom činjenicom, ali to ne znači puno.

Šta danas hrvatski, bosanski i srpski intelektualci čine na pospešenju dijaloga sa drugima, da li je to dovoljno i ko je među njima otvoreniji za dijalog?

Za dijalog su uvek najotvoreniji oni koji i bez ceremonijalnih prilika ionako komuniciraju. A čini mi se da sve više komunicira i neki običan svet. Nakon godina i godina muke, jada i pretvaranja, ljudi ponovo otkrivaju da imaju rođake u Beogradu i Novom Sadu, pa im odlaze u posete. To je, moram priznati, ona vrsta dijaloga do koje lično najviše držim. Pomalo sam sumnjičav prema okruglim stolovima i simpozijumima.

Da li ozbiljno mislite da je od košarkaškog prvenstva 1977. godine, kada je Jugoslavija postala prvak Evrope, i od čuvenog dobacivanja Moke i Kiće, našim mentalitetima postalo uobičajeno ponižavanje onih drugih?

Ne, počelo je to davno pre, ali je u detinjstvima moje generacije taj događaj bio neka vrsta kolektivne erupcije ideje o vlastitoj veličini. Danas u Hrvatskoj nema sportske pobede ako se protivnik, barem verbalno, ne ponizi. Zato volim kada hrvatske ekipe gube, pogotovo ako gube od Srba. Naravno, ništa lično u tome nema: da se kao moj prijatelj Boris Dežulović preselim u Beograd, navijao bih protiv srpskih timova i ekipa. Naš svet treba lečiti sportskim porazima.

Šta mislite o tome da se sve u Hrvatskoj, pa i u Srbiji, meri ulaskom u Evropsku uniju?

Evropa je nama svima nužnost, ali mi se gadi kad nužnost postaje i moda.

Marina Vulićević



Blic

Lakše je mrzeti nego razmišljati


Mržnja vodi u krvoproliće, a koren joj je u činjenici da je lakše nekoga mrzeti nego o njemu razmišljati - rekao je Miljenko Jergović, popularni pisac čija proza osvaja naklonost brojne čitalačke publike na eks-Ju prostoru. U razgovoru za „Blic” popularni književnik govori o romanu „Srda pjeva u sumrak na duhove” (kod nas objavljen u izdanju kuće „Rende”), o negdašnjoj zajedničkoj državi i odnosu prema njoj, o ljudskoj sklonosti za pripadnošću grupi, književnosti, srpsko-hrvatskim odnosima...

O svojoj novoj knjizi Miljenko Jergović kaže: „Htio sam ispričati niz umreženih privatnih priča, obuhvaćenih jednim ubistvom, ali i područjem Jugoslavije. Koliko god to nekome zvučalo patetično i već pomalo naporno, ljudi kod nas imaju potrebu da se riješe vlastite prošlosti s onim samoprezirom i hladnokrvnošću s kojom se svakoga jutra rješavaju vlastitih fekalija. Htio sam da napišem roman o Jugoslaviji. Osim što smo u toj zemlji živjeli i što nas je ona i u pozitivnom i u negativnom smislu formirala, mi se te zemlje, kao mentalne i emocionalne činjenice do kraja života ne možemo riješiti. Zašto se onda ja kao pisac ne bih njome bavio? Uostalom, da produžim onu malopređašnju figuru: kao što se čovjek užasne kada jednoga jutra u svojoj stolici ugleda krv, pa više ne gleda hladno na to što je ostavio za sobom, tako bismo i o Jugoslaviji morali misliti kao o nečemu što je u nama, čime se trebamo baviti i što je, po svoj prilici, neizlječivo.
Koliko u knjizi ima autentičnog?
- Pa, u priči o ubistvu maloljetne prosjakinje iz nepoznate istočnoeuropske zemlje, a koja se događa u Zagrebu, autentično je i ništa i sve. Naime, takvih priča pune su novinske crne kronike. U tom su smislu autentična i pojedina poglavlja - svako je posvećeno drugom liku - koja su situirana u različitim dijelovima bivše Jugoslavije.

A autobiografskog?
- Autobiografski je u romanu samo osjećaj vezan za pojedine gradove i njihov duh, miris i okus, kao i za lokalne mentalitete i mentalitetne stereotipe.

A junaci knjige čije se životne priče sudaraju pa i prepliću oko glavne junakinje i koji su sa njom (simbolično) predstavnici raznih ekstremizama? Šta je to što ih, i što ljude uopšte uzev, gura, tera u takve „izme”?
- Stvar je, nažalost, jednostavna. Lakše je nekoga mrziti, nego o njemu razmišljati. Također, sigurnije je biti zaštićen pripadnošću nekoj masi, rulji ili narodu - svakako većini, nego biti manjinac, svejedno koje vrste. Te dvije stvari, čini mi se, ljude prirodno vode u krvoproliće i u desetljeća mržnje. Međutim, ja mislim da je u životu dostojno čovjeka da uvijek bude manjinac, a književnost se, vjerujem to, može misliti, čitati i stvarati samo iz radikalno manjinske pozicije. Nema pisanja iz prvoga lica množine.

Govorite i o tome da su ratovi na ovim područjima (a znamo da se to može reći za sve ratove na svim područjima) pogazili i poništili saosećanje, plemenitost ljudskost. Dakle, šta je ostalo?
- Ono što je bilo i prije i što uvijek ostaje. Ostali su živi i mrtvi. Ne volim lamentirati nad posljedicama ratova. One su, pogotovo u našem slučaju, uvijek iste.

U ovom vašem romanu se prepoznaju elementi trilera, socijalne drame... A kog nam je žanra realnost?
- Nema odgovora na to pitanje. Naša je realnost uglavnom lažna poput onih legendarnih sjednica Centralnog komiteta SKJ.

Kako vidite kvalitet i (ne)moć savremene književnosti?
- Knjige su moćne iako ne mijenjaju svijet. Ali ono što ne postoji u književnosti, ono što nije pretvoreno u priču, to se zapravo nije ni dogodilo. Prošle godine su od srpskih pisaca meni važne priče pričali Vladimir Pištalo, Radoslav Petković, Srđan V. Tešin, Vladimir Kecmanović...

Cigarete i vegeta
A kako vidite sadašnje „mirno i moderno” doba? Mislite li da je u njemu novac najviša vrednost?
- Zgadi mi se život kada na ulazu u Beograd vidim reklame hrvatskih trgovačkih lanaca, čiji vlasnici nisu učinili ništa da se, recimo, srpski turisti osjećaju prijatnije u Hrvatskoj ili da se kaže: ako već Srbima prodajemo cigarete i vegetu, daj da onda i Srbi nama prodaju kajmak i ajvar. Također, zgade mi se srpsko-hrvatski odnosi kada čujem aktualnog hrvatskog ambasadora u Beogradu kako te odnose svodi isključivo na interese velikih hrvatskih korporacija u Srbiji, a recimo, i on i kompletna ambasada bojkotiraju prikazivanje hrvatskih filmova na Festu.

„Srda pjeva u sumrak na duhove”
Miljenko Jergović, pisac koji je popularnost među ovdašnjim čitaocima stekao knjigama „Sarajevski marlboro”, „Mama Leone” i drugima, uzima za centralni događaj u romanu „Srda pjeva u sumrak na duhove” ubistvo dvanaestogodišnje Srde Kapurove, ponosne prosjakinje-plesačice, koja svojim čudnovatim plesom (uz zvuke srpskih turbo-folk hitova), mami osmehe i novac Zagrepčana u jednoj prometnoj ulici gde crveno svetlo na semaforu predugo traje. Priča je ispričana iz pet različitih uglova. Odnosno, pet volšebnih junaka, sa fascinantnim životnim pričama, čije geografske putanje idu preko Srbije, Hrvatske, Bosne, povezano je sa Srdom Kapurovom. Ko ju je od njih silovao, zadavio i ostavio da truli u praznom stanu?

Tatjana Nježić

23.05.09 Danas

Pisanje (proze) u neku ruku predstavlja oblik nostalgije, jer ma koliko se pisac/spisateljica trudili da izbegnu govor o prošlosti, to prosto, prirodom posla, nije moguće. Svako pisanje podrazumeva određenu distancu prema svom objektu, a svaka vremenska udaljenost podrazumeva neku vrstu nostalgije, ma koliko se trudili da to sakrijemo. U tom smislu, Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, poslednji roman Miljenka Jergovića (Rende, 2009) nije izuzetak, ali ni ne skriva svoju nostalgičnu prirodu, za razliku od nekih drugih romana koji za svoju temu imaju hronotop SFRJ.

Ona se, naravno, ne ogleda u prostim izjavama kako je nekada svim narodima, pa i Srbima i Hrvatima, kao onima koji su SFRJ rasturili, bilo bolje u zajedničkoj domovini, već pre svega u onom blago ironičnom, ponekad čak i pokroviteljskom epskom, pripovedačkom, duhu koji vlada ovim romanom. Jer, ako se po nečemu Jergovićev opus izdvaja u savremenom mnogoglasju hrvatske, pa i srbijanske proze, onda to svakako jeste ljubav prema pripovedanju. Ona prosto plavi i nosi pred sobom svaku vrstu isključivosti i besmisla. Tako i u slučaju Srde, i kao romana i kao lika, čija je sudbina samo povod da se zadre u dubinu i širinu jugoslovenskih (hrvatsko-srpskih, možda je ispravnije reći) sukoba i šizmi, ali i da se oni osvetle kroz velik broj različitih sudbina, od kojih je svaka tako tipično ovdašnja i tako poznato tragična.

Jergovićevo majstorstvo u kumulativnom pripovedanju, koje je demonstrirao u Srdi, ne može se uporediti ni sa jednim pišućim autorom/autorkom sa ovih područja. Njegove narativne digresije često za cilj imaju autorski komentar, mada se takođe čini da su same sebi dovoljne. Kako bilo, stiče se utisak da je kontrola kojom pripovedač drži konce priče u rukama potpuna. Srda je poput Tristrama Šendija, s tom razlikom što je narator strog prema priči i oseća da mora da je dovede do kraja. Upravo to osećanje konačnosti, koje je zajedničko i autoru i čitaocima, kao iskaz, ali i svest o onome što je bilo dok je bilo neke vrste hrvatsko-srpske državne zajednice, obavezalo je Jergovića da roman završi, odnosno da zadrži priču u svojim rukama i da je ne prepusti strastima svojih likova. Zbog toga u narativu i postoji takav suvereni glas pripovedača koji će nam ukazivati dokle je spreman da ide, u koje zabrane neće zalaziti, odnosno na koji će nam način prezentovati epilog.

Zamišljena kao vrsta rašomonskog pripovedanja o jednom ubistvu, Srda ipak nije detektivski roman. Čak ni prosede koji Jergović bira ne liči na krimić. Na koncu, sasvim je irelevantno ko je ubio Srdu Kapurovu, a svaki je čitalac voljan da po sopstvenom nahođenju odluči ko je zapravo ubica. U jednakoj meri u kojoj je Srda samo prosjakinja koja pleše na jednoj zagrebačkoj raskrsnici, i njene ubice - ili njen ubica - jeste samo jedan od likova u romanu, u istoj meri važan koliko i ostali. Čak ni pet fokalizatora, oko kojih se vrti pet poglavlja romana i čiji je Srda zajednički imenitelj, nemaju potpuni primat nad ostalim likovima kojima roman obiluje. Svaka, pa i najmanja sudbina, ma koliko ovlašno dotaknuta, važan je činilac u mozaiknoj strukturi znanja i poznanja onoga što bi se nazvalo privatna istorija Jugoslavije 1918-1991, ispričana kroz događaje u Zagrebu i Beogradu u periodu od 1991. do 2005.

Zaista se čini, posebno imajući u vidu širinu zahvata kojim se u Srdi kreće kroz istoriju, da roman nije napisao jedan čovek, odnosno da mu je prethodilo ogromno istraživanje. Međutim, pomenuta ironijska distanca, ali i paraliterarna igra sa umetnutim persiflažama autora poput Kiša ili Mana, otkrivaju ukorenjenost Jergovićevog teksta u književnost, a samim tim i u onaj vid ideosinkretičkog mišljenja i kreacije kojim se ova ljudska delatnost razlikuje od svake druge. Jergovićeva Jugoslavija, re-kreirana u Srdi, nalikuje možda mojoj ili vašoj, ali se u istoj meri razlikuje od one koja je stvarno postojala. Zbog toga ovaj roman nije nostalgičan prema Jugoslaviji, već prema onome što je Jugoslavija predstavljala za svakog od čitaoca, ali i za autora, a to se umnogome razlikuje od predstava o bivšoj državi koje u svojim mitemama koriste vladajući establišmenti u Hrvatskoj i Srbiji.

Srda pjeva, u sumrak, na Duhove predstavlja događaj u savremenoj južnoslovenskoj književnosti, ne samo zbog toga što svojim čitaocima daruje neponovljivu priliku da saučestvuju u gradnji sveta koji im je istovremeno poznat i nepoznat, već i zbog toga što pokazuje da postoje stvari poput dobrog i duhovitog pripovedanja koje nikada neće izaći iz mode

Vladimir Arsenić