Srbi među evropskim narodima

20.03.09

“Nigdje u svijetu nema moderne nacije odnosno moderne kulture i politike bez kulture sjećanja i pamćenja te kritičke refleksije o iskustvu prošloga”


Profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Drago Roksandić, respektabilni je poznavalac prilika turbulentne novije prošlosti južnoslavenskih zemalja. Kao historičar i kao svjedok. Studirao je u Zagrebu, magistrirao u Beogradu, doktorirao opet u Zagrebu, njegova kasnija karijera obilježena je naučnim projektima, sudjelovanjem u međunarodnim institutima i predavanjima na prestižnim katedrama. Ali... Kao i milioni drugih – Roksandić je početkom devedesetih bio primoran vlastitim očima gledati sumrak i raspad jedne države. Nacionalna trvenja u Jugoslaviji bila su fatalna za strahote koje će se dogoditi i on im je pokušao pristupiti mudrošću naučnika, ali ga one nisu mimoišle: za vrijeme nacionalističkog udara u Hrvatskoj, njegovo mirotvorstvo dočekano je ispod oka i on se povukao u naučni kabinet ne želeći istupati javno više od deset godina. Niti njegova beogradska epizoda nije prošla bez posljedica: morao se povući s mjesta asistenta na beogradskom Filozofskom fakultetu, o čemu danas, dvadeset godina kasnije, nije spreman govoriti. Povod ovom razgovoru je knjiga Sime Ćirkovića “Srbi među evropskim narodima”, koja je nedavno štampana u Hrvatskoj i uz pohvale i polemičke tonove zbog “prevođenja” – predstavljena je u Zagrebu.
Kako kao povjesničar gledate na knjigu Sime Ćirkovića “Srbi među evropskim narodima”? Koliko je ova knjiga drugačija od ostalih historija Srba do sada napisanih?
- Najprije, legitimacijski. Ako negdje u svijetu zađete u knjižnicu bilo kojeg prestižnijeg sveučilišta te u referentnoj biblioteci potražite djela o Srbima ili Hrvatima, vrlo je vjerojatno da će to biti poneko djelo nekoga tko ne potječe iz srpske ili hrvatske kulture odnosno, nekoga tko je već dovoljno akulturiran negdje u velikom svijetu da ima nepisano pravo objavljivati na svjetskim jezicima o tako prijepornim baštinama poput srpske ili hrvatske. Meni je osobno jako stalo da se što više ljudi od struke, tko god oni bili, bavi ovim dijelom svijeta, ali držim da je vrlo važno da i ovdašnji ljudi od struke sami kazuju svijetu o sebi na način koji će svijet razumjeti. Dakle, kada izdavač poput Blacknjell Publishing Ltd pozove nekoga poput profesora Sime Ćirkovića da napiše jednosveščanu sintezu srpske povijesti, koja će sigurno ući u brojne referentne biblioteke, ona postaje i svojevrsni srpski brend, ali i subjekt u dijalogu.
Drugo, komunikacijski. Zanimalo me i što to kazuje profesor Ćirković svijetu o Srbima i kako to iskazuje. Svaka je sinteza povijesti jednog naroda, kako god teorijski i interpretacijski utemeljena i izvedena bila, u suštini “velika priča” (grand narrative) o tome odakle narod dolazi i, implicitno, kuda ide. Historijska znanost se najteže suočava s izazovom sinteze jer se i svaki ozbiljniji pokušaj suočava s granicama ove znanosti same.
Treća, interpretacijski. Najvažniji inovacijski doprinos profesora Ćirkovića u ovom je slučaju genealoška deetnizacija srpske povijesti. Narod je za njega društvena skupina sa sviješću o pripadnosti istoj zajednici. Dalje, mnogo ga više zanimaju prostori srpske povijesti nego jednoznačno shvaćeni teritoriji, isto tako ga mnogo više zanimaju vremena srpske povijesti, u kontinuitetima i diskontinuitetima, nego irealne linearne projekcije tradicionalnih periodizacija. Meni je posebno blizak način na koji on sažima procese stvaranja moderne srpske nacije na konfliktnim imperijalnim višegraničjima (“Između krsta i polumeseca”, “Sultanovi štićenici”, “Nastajanje modernog hrišćanskog društva”), kao svojevrsni obrazac primjene metode “izazova” i “odgovora” (Tod`nbee). Iako su zaključne cjeline “Za nacionalnu državu i protiv nje” te “Svi Srbi u jednoj državi” drugačije izvedene jer je i epohalni kontekst drugačiji, a problemi povijesti i suvremenosti zaoštreniji, svojevrsna je cjelina i razdoblje od 15. stoljeća do danas.
Četvrto, mentalno. Ova knjiga čitatelja suočava sa sviješću da je narod povijesno otvorena društvena zajednica, da može nastajati, razvijati se, ali i nestajati, da je ključ “sudbine” naroda – izraz koji profesor Ćirković ne koristi – u ljudima samim, u individualnom i kolektivnom smislu. Ključ je u pojedincima i skupinama koji se sa narodom identificiraju i koji svoju identifikaciju provjeravaju prije svega time kako odgovaraju na egzistencijalne, na epohalne izazove koji su bitni za provjeru njegovih ljudskih mogućnosti.
Ova knjiga je izašla i u hrvatskom izdanju. Kakav je njezin značaj u Hrvatskoj?
- Koliko ja znam, to je prvi put da se jedno važno djelo o srpskoj povijesti, rad jednog od najboljih srpskih povjesničara, tiska u Hrvatskoj u hrvatskom izdanju. Medijske su reakcije dosad bile vrlo korektne. Zagrebački “Jutarnji list” je svoj izvještaj s Okruglog stola povodom knjige naslovio “Hrvatski povjesničari hvale knjigu ‘Srbi među europskim narodima’ (22.01.2009). Dakako da nema govora o tome da je recepcija unisona i da neće biti prijepora. Oni su i potrebni, ali je najvažnije da se ova knjiga u hrvatskoj javnosti ne pojavljuje kao incident. Vidjet ćemo što to znači za budućnost suradnje povjesničara iz Hrvatske i Srbije. Ipak bih se usudio prognozirati da je sada agenda mogućih zajedničkih rasprava. Nikada ne treba zaboraviti da je s raspadom Jugoslavije razina hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa pala niže nego ikada u modernoj epohi. Vrlo mnogo će trebati učiniti s obje strane da se detraumatiziraju hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski odnosi.
Drugo, ima povjesničara koji ističu važnost ove knjige u hrvatskoj historiografiji. Profesor Ivo Banac s tim u vezi ističe sljedeće: “Ovdje, doista po prvi put, imamo diferenciranu povijest nastajanja jedne moderne južnoslavenske nacije iz niza posve raznorodnih elemenata i to pod vrlo određenim okolnostima, koje uključuju i posebno raznoliku religijsku povijest. Ćirković je zadao smrtni udarac raznim esencijalistima, zapravo tvorcima modernih nacionalnih historiografija i njihovim nastavljačima, koji su moderne identitete projektirali u daleku prošlost, te na taj način stvorili jednu posve anakronu sliku prošlosti. Zato je Ćirkovićevo djelo izuzetno relevantno i za hrvatsku historiografiju, koja objavljivanjem ovog djela dobija i stanovito ogledalo za posao koji sama mora obaviti.”
Knjiga je u Srbiji izazvala reakcije i polemike zbog “prijevoda” na hrvatski jezik. Kako vi na to gledate?
- Oprostite, nisam obaviješten da je bilo polemika u Srbiji. Znam da su Radoje Arsenić u “Politici” i Zorica Stanivuković u NIN-u pisali o Okruglom stolu “Sinteza kao izazov hrvatskoj i srpskoj historiografiji i kulturi” u Zagrebu 22. januara 2009. godine. Za mene su njih dvoje Zagrepčani i to ne od jučer. Profesor Milorad Pupovac, koji je javno doveo u pitanje ovo izdanje zbog ideologijske manipulacije jezikom, pouzdano nije Beograđanin.
Kad je o Beograđanima riječ, među sudionicima Okruglog stola u Zagrebu su bili profesori s Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu Radivoj Radić, Milan Ristović i Nikola Samard`ić, koji, siguran sam – svaki pojedinačno na osobno prepoznatljiv način – imaju svoje vrlo uočljivo mjesto u suvremenoj srpskoj historiografiji. Nisu štedjeli riječi podrške i izdanju i Okruglom stolu u Zagrebu. Koliko sam obaviješten, javno su to rekli i u Beogradu. U “Politici” sam sâm pročitao riječi kolege Radića da je djelo profesora Ćirkovića “u vremenu teških frustracija promovisano u Zagrebu na najbolji mogući način”.
Ipak, bilo je i polemičnih reakcija u beogradskim medijima sudeći prema naslovima novinskih tekstova: “Kada Jovan postane Ivan” ili “Nije prevod nego redaktura”...
- Ne bježim od rasprave o “prijevodu” jer sam i na skupu o tome govorio. Riječ je o znanstvenom djelu čija terminologija mora biti izbrušena onako kao što se može izbrusiti dijamant. Nije riječ o djelu iz lijepe književnosti, koje je na bošnjačko-crnogorsko-hrvatsko-srpskim “širinama” i “dužinama”, siguran sam, besmisleno prevoditi. Na kraju krajeva, koliko god netko htio dokazivati da su jezici hrvatske i srpske kulture svemirski daleko jedan od drugog, poriče ih činjenica da se danas Ivu Andrića ili Vladana Desnicu i s jedne i s druge strane smatra ponajboljima među “svojima”! Nije riječ o filmu, kada se prevođenje pretvara u grotesku itd.
Riječ je o znanstvenom pojmovlju, o onome što jednu disciplinu čini održivom te je nemoguće i neodgovorno previdjeti terminološke razlike, koje su se tradicijski, ali i u posljednjih dvadesetak godina, posvuda razvile. Koji će profesor povijesti bilo gdje u državama nastalim raspadom Jugoslavije sada već i umjeti upoznati svoje studente s terminologijom “drugih”. Zna li danas svaki student povijesti u Srbiji što je “tlaka”? Što mislite, koliko studenta povijesti u Hrvatskoj zna što je “rabota”? Ako nešto i zna, bit će to neka “prljava rabota”! Da li će studenti u Srbiji danas znati što je “podavanje”? Vjerojatno će pomisliti da to ima neke veze sa seksom? Da li će studenti u Hrvatskoj znati što je to “desetak”? Neće jer je za njih “desetak” “desetina”, a sam leksem “desetak” značenjski nešto sasvim drugo. Takvih je terminoloških problema danas vrlo mnogo. Da su čuveni “čitaoci – statističari” gospođe Zorice Stanivuković ovako pristupili srpskom i hrvatskom izdanju ove knjige, ne bi našli “svega petnaest reči koje zahtevaju – ne prevod, nego pojašnjenje”, ne bi našli ni samo sto pedeset riječi, već koju stotinu! A to je ono što sam rekao u raspravi u Zagrebu. Potrebu za prevođenjem stručnih izdanja smanjit će terminološki priručnici. Oni će omogućiti, na kraju krajeva, da svaka nacionalna historiografija sama bolje funkcionira. Koliko takvih priručnika danas ima, nije teško provjeriti. Da ne govorim o onomastičkim i toponomastičkim problemima. Da li bi Srbi pristali umjesto “Jovan Pavle II” govoriti i pisati “Ivan Pavao II”?
Nije ovaj poduhvat s hrvatskim izdanjem knjige profesora Ćirkovića “prevodilačka farsa”, kao što to tvrdi gospođa Stanivuković, već je izvjestiteljska farsa to što je ona učinila pišući o ovom Okruglom stolu.
One moje kolege koje se u dobrom raspoloženju stvorenom povodom ovog izdanja javno diče da čitaju sve i na srpskom i na hrvatskom i na latinici i na ćirilici ipak zaboravljaju da to duguju prije svega tome što su se školovali u SFR Jugoslaviji. Oni i danas koriste intelektualni kapital koji su stekli u djetinjstvu i mladosti. Mladi svijet u Beogradu ili Zagrebu koji danas studira na “bolonjski” način, s krajnje ograničenim popisima literature, razvija jezičnu kulturu koja je vrlo, vrlo daleko od one koju sredovječni sveučilišni profesori te lideri manjinskih kulturnih društava nostalgično i odlučno zagovaraju.
I hrvatska i srpska historiografija u devedesetima bile su često navijačke u odnosu na ulogu svojih naroda u novijoj povijesti. Da li su se danas strasti smirile u korist znanstvene korektnosti?
- Nigdje u svijetu nema moderne nacije – odnosno moderne kulture i politike – bez kulture sjećanja i pamćenja te kritičke refleksije o iskustvu prošloga. Profesionalna se historiografija bavi samo s malim dijelom izazova o kojemu je ovdje riječ. Drugo, u situacijama tektonskih socijalnih kriza i to s egzistencijalnim rizicima i s nepredvidljivim ishodima, iluzorno je očekivati od velike većine povjesničara da će se ponašati drugačije nego velika većina “malih ljudi”. Treće, historiografija u Jugoslaviji, godinama u sjeni vidljivih i nevidljivih središta moći, razapeta između profesionalnog etosa i dirižističke političke kulture, nije ni mogla razviti veći broj jakih ljudi, spremnih da i intelektualno i praktično budu javni akteri proturatne civilne kulture.
Danas nije dobro što se ponekad od povjesničara iziskuje da budu posljednji koji će početi komunicirati s onima “drugima”. To stvara dojam da se od struke očekuje da učini još nešto što se u ratu nije apsolviralo na poželjan način. Nije dobro ni to što je u odnosima između Hrvatske i Srbije previše otvorenih pitanja iz bliske prošlosti i to nimalo bezazlenih, što još više sužava prostor za istraživačku komunikaciju povjesničara.
Međutim, mnogo se toga može učiniti i, na koncu konca, čini što je u interesu razvoja obje historiografije. Broj osobnih veza vrlo praktične naravi je očigledno u stalnom porastu, naročito kada je riječ o mlađim ljudima. Što ih i kada sve motivira, manje je važno od činjenice da su komunikacije nužne.
Kako gledate na taj stalni “suvišak povijesti” koji do danas trese društva balkanskog poluotoka?
- Jugoistok Evrope je ljudski i civilizacijski najsloženiji dio kontinenta i, očigledno, njegova periferija. Teško je pobjeći od prošlosti kada se na sve strane priviđa da se ona stalno vraća i to na načine u kojima je teško razlučiti ljudsku tragediju od farse. I ova, tekuća svjetska kriza stvara dojam, na žalost, da je malo koja elita u jugoistočnoj Evropi išta suvislo naučila iz iskustava baštinjenih posljednjih deset, dvadeset godina. Rekao bih da sve to nema veze sa “suviškom povijesti” već sa strahom od budućnosti i nespremnošću na kreativno prihvaćanje velikih svjetskih izazova u vlastitom “dvorištu” i “susjedstvu”.
Ud`benici povijesti na svim stranama južnoslavenskih zemalja pate od svojevrsne kategorizacije “naši” i “njihovi” što dovodi do prijenosa starih animoziteta na nove generacije. Kakve su perspektive jedne istinoljubivije nastave povijesti?
- Teško mi je na to pitanje odgovoriti jer sam se samo 1989/1990. godine aktivno bavio s problemima promjena u nastavi povijesti. Posljednjih godina sam jedino bio prihvatio poziv iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa raditi na “Podunavskom separatu”, kao član povjerenstva koje je trebalo iznaći model za nastavu suvremene povijesti u etnonacionalno složenom i traumatiziranom hrvatskom Podunavlju nakon isteka međunarodno zajamčenog moratorija. Cijela skupina nas je elaborirala model multiperspektivnosti, koji su protivnici u javnosti očigledno svjesno falsificirali kao politiku više povijesnih istina. Iskustvo je u svakom slučaju bilo dragocjeno. Ne bih komentirao meni poznate ud`benike u Srbiji, ali bih imao što reći.
Kultura povijesnog mišljenja u etnonacionalno složenom i politički pluralističkom društvu, k tome, opterećenom traumatiziranim 20. stoljećem, pretpostavlja mnogo složenije pristupe od krutih shema nastavnih planova i programa te ud`benika kao njihovih najutjecajnijih instrumenata. Kada će sofisticiraniji modeli doći na dnevni red, nemoguće je proreći. Čini mi se da u posljednje vrijeme stvari idu nabolje, ali su vrlo daleko od zadovoljavajućeg.
Na suđenju Branimiru Glavašu, optuženom za ubojstva civila srpske nacionalnosti u Osijeku u jesen 1991, svjedočio je i Josip Boljkovac, hrvatski ministar unutarnjih poslova u to vrijeme, ustvrdivši da su “Hrvati htjeli taj rat i oni su prvi napali Srbe i Jugoslaviju”. Što mislite o ovoj izjavi, odnosno kako vi kao povjesničar gledate na prirodu posljednjih ratova na ovim prostorima?
- Čuo sam za tu izjavu gospodina Josipa Boljkovca. Nisam je pročitao u izvornoj formulaciji i u kontekstu u kojem je izrečena. Međutim, to nije bitno za moj odgovor na vaše pitanje.
SFR Jugoslavija je bila vrlo komplicirana zemlja, ali ne i vještačka, k tome, bila je zemlja u dubokoj krizi. Dakle, za izlazak iz te krize njoj je trebalo vremena i mira, što znači, racionalnu, dijalošku i pluralističku političku kulturu te mnoštvo praktičnih reformi koje bi relativizirale maksimalističke aspiracije iz 1980-ih godina partijskih naciokracija. Ekstremno zaoštravanje nacionalnog pitanja bilo je populistički pokušaj tih nomenklatura da poslije smrti Josipa Broza Tita zadrže politički legitimitet.
Srbija je tada počela prednjačiti u masovnoj nacionalističkoj mobilizaciji. Malo tko izvan Srbije to nije doživio kao najveću opasnost. K tome, relativno sve skuplju Jugoslavensku narodnu armiju sve se manje doživljavalo kao jugoslavensku, naročito nakon što je ona počela tražiti svog “strateškog partnera” nakon što je ostala bez Vrhovnog komandanta. Da se ne bismo krivo razumjeli. Za mene je neupitno da je kriza u to doba bila najsloženija pa i najteža u Srbiji. Mnogi su se u Jugoslaviji i poigravali s time. Oficijelna “hrvatska šutnja”, pored ostalog, stvorila je silan politički vakuum u hrvatskom javnom mnjenju, koji je vrlo brzo, što je naročito važno, legalno supstituiran pluralističkom nacionalističkom mobilizacijom i u Hrvatskoj.
Imajući na umu traumatiziranost hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa u Hrvatskoj u 20. stoljeću, a naročito u razdoblju od 1941. do 1945. godine, ne vjerujem da je išta moglo zaustaviti lavine kada su one krenule.
Presudan je ipak bio redoslijed inicijativa stare/nove slovenske političke elite pod geslom “Evropa zdaj”. Kada je neimenovani francuski diplomata upozorio Lojzea Peterlea da će deklaracija o nezavisnosti prouzročiti rat između Srba i Hrvata, ovaj mu je navodno odgovorio: Cela fait des décennies lju’il en r?vent: laissez-les donc se battre! (Već desetljećima o tome sanjaju. Pustite ih, dakle, da se tuku!) To piše u knjizi koju su objavili nimalo nepoznati Daniel Vernet i Jean-Marc Gonin Le r?ve sacrifiée (Žrtvovani san) iz 1994. godine.
Kada čovjek danas vidi koliko dugo traju pristupni pregovori za Europsku uniju i o čemu se sve i kako pregovara, poklič “Evropa zdaj” je u jugoslavenskoj drami vjerojatno bio najciničniji koji se moglo čuti. Bilo je mnogo mračnijih, ali ne i ciničnijih.
Dakle za mene je u to doba bio najvažniji mir, koji će omogućiti racionalan, ravnopravno usuglašen izlaz iz krize, kakav god on bio. U konačnici, da se vratim na poruku knjige profesora Ćirkovića, svatko je sam odgovoran za ono što čini ili ne čini.

Najveće ratne žrtve

Kao znanstvenik vi ste kroničar (jednog dijela) povijesti srpske zajednice u Hrvatskoj. Kako vidite njezin položaj u bliskoj i turbulentnoj prošlosti?
- Nikada sebe nisam smatrao kroničarem Srba u Hrvatskoj. To ste vjerojatno metaforički kazali. Uvijek sam bio kritičar u horizontu njihove tradicije. Da, vrlo malo je ljudi koji se u tridesetogodišnjem kontinuitetu znanstveno bave poviješću Srba u Hrvatskoj. Budući da sam od 1969. do 1989/1990. godine živio između Zagreba i Beograda, ljudski i profesionalno umrežen na obje strane, više godina prije rata meni je bilo kristalno jasno da rat u Jugoslaviji nije isključen i da će Srbi u Hrvatskoj biti instrumentalizirani, s obje strane, dakako na vrlo različite načine ali sa sličnim učincima te postati najveće ratne žrtve. Inače sam načelno bio protiv primjene sile u rješavanju otvorenih problema jugoslavenske zajednice pa sam se i tim s više uvjerenja opredjeljivao za takvu pluralističku političku kulturu u Hrvatskoj koja će spriječiti rat. To je bitno za moj odgovor na ovo vaše pitanje.
Inače, najvažniji dio svojih javnih inicijativa i stajališta iz 1990. i 1991. godine objavio sam u Zagrebu, 1996. godine, u nakladi SKD Prosvjeta i to pod naslovom Protiv rata. Prilozi povijesti iluzija. Sada, pored ostalog, pišem opsežnu Povijest Srba u Hrvatskoj. Ne trebam vas uvjeravati da neću izbjeći detaljniju elaboraciju pitanja koje ste mi postavili.


Bojan Munjin

27.01.09

Akademik Sima M. Ćirković izražava zadovoljstvo što se njegova knjiga „Srbi među evropskim narodima” pojavila i na hrvatskom jeziku, i napominje da, ipak, nije reč o prevodu u pravom smislu te reči
Kada Jovan postane Ivan
Dr Sima M. Ćirković; Naslovna strana engleskog izdanja

– Da li će moja knjiga „Srbi među evropskim narodima” biti objavljena na hrvatskom, ruskom ili italijanskom jeziku prevashodno zavisi od izdavačkih prava kojima raspolaže svetski poznata izdavačka kuća „Blekvel pablišing” (Blackwell Publishing Ltd) – kaže za „Politiku” akademik i profesor dr Sima M. Ćirković povodom pisanja našeg lista o prevodu ovog njegovog kapitalnog dela na hrvatski jezik.

„Blekvel pablišing” je, dodaje akademik Ćirković, i dao podsticaj za pisanje i prvi je, i pre srpskog izdanja, 2004. godine objavio ovu knjigu na engleskom jeziku, pod naslovom „The Serbs”, u renomiranoj ediciji „Narodi Evrope”.

– Pre bih rekao da je knjiga prilagođena na hrvatski, ili da je reč o hrvatskoj redakciji izdanja. Budući da je hrvatski izdavač, takođe, otkupio prava od „Blekvel pablišinga”, odlučeno je da je prevod lakše prilagoditi na hrvatski sa srpskog, nego sa engleskog jezika. Ja sam dobio na uvid tekst koji je na hrvatski prilagodio Ante Bašić i zajedno smo radili na mnogim imenima i izrazima kojih je, svakako, više od samo petnaest stručnih izraza – objašnjava akademik Ćirković, podsećajući:

– Da ne spominjem da su svi Jovani na hrvatskom Ivani. Međutim, negde je bilo neophodno ostaviti, na primer, Jovan Oliver. Bilo je i drugih sličnih finesa koje je trebalo uskladiti, i zbog toga sam kao autor knjige bio u kontaktu sa hrvatskim izdavačem.

I rusko izdanje knjige koje je najavljeno biće prevedeno sa srpskog jezika, a u pripremi je i slovenačko izdanje knjige, istakao je akademik Ćirković.

Prema rečima profesora Ćirkovića, čak i ako bi se kao autor usprotivio objavljivanju svoje knjige na nekom od pomenutih jezika, novi prevodi i izdanja pojaviće se samo uz saglasnost „Blekvel pablišinga” koji prodaje izdavačka prava. Ipak, profesor Ćirković je izrazio zadovoljstvo što se njegova knjiga pojavila i na hrvatskom jeziku, i napomenuo je da ipak nije reč o prevodu u pravom smislu te reči.

Delo Sime M. Ćirkovića pojavilo se, posle izdanja na engleskom, 2004. godine na srpskom jeziku u maloj beogradskoj izdavačkoj kući „Ekvilibrijum”, a godinu dana kasnije počeli su pregovori o hrvatskom izdanju sa zagrebačkim izdavačem „Golden marketing – tehničkom knjigom”. Hrvatsko izdanje pojavilo se 2008. godine pod naslovom „Srbi među europskim narodima”.

Inače, uoči predstavljanja hrvatskog izdanja ove knjige i okruglog stola, održanih u Zagrebu prošle nedelje, Filozofski fakultet sveučilišta u Zagrebu, Centar za komparativnohistorijske i interkulturalne studije, objavio je intervju sa profesorom Simom M. Ćirkovićem kao prvu svesku serije „Dijalog s povodom”. Razgovor je vodio prof. dr Drago Roksandić. U tom razgovoru, pored ostalog, profesor Ćirković je istakao da srpsko izdanje knjige nije bilo naročito zapaženo u Beogradu, i da nije izazvalo diskusiju o temama kod kojih su napuštena tradicionalna shvatanja u domaćoj istoriografiji.

M. Vulićević

Radivoj Radić, istoričar: Nesporno mnogo vredna knjiga

Istoričar dr Radivoj Radić bio je jedan od učesnika stručnog okruglog stola koji je pod nazivom „Sinteza srpske povijesti kao izazov hrvatskoj i srpskoj istoriografiji i kulturi” održan prošle nedelje u Zagrebu povodom knjige „Srbi među europskim narodima” akademika Sime M. Ćirkovića, objavljene na hrvatskom jeziku.

Ističući da je akademik Ćirković jedini naš istoričar koji može da napiše celokupnu istoriju srpskog naroda, od doseljavanja na Balkan do devedesetih godina 20. veka, dr Radić za „Politiku” kaže da je ovo delo u vremenu teških frustracija promovisano u Zagrebu na najbolji mogući način. Razgovorima za okruglim stolom dat je dobar publicitet, bilo je i puno publike a pitanja su bila sva umerena. Svi prilozi će biti objavljeni u časopisu, napominje naš istoričar.

Na pitanje o hrvatskom prevodu, kako je zabeležila i hrvatska štampa, Radić kaže da je istoričar a ne lingvista, da je izdavač tražio da delo bude prilagođeno hrvatskom jeziku ali da je, od svega, najvažnija činjenica da je u predstavljanju ove nesporno mnogo vredne knjige o istoriji Srba, iz pera akademika Ćirkovića, učestvovalo i Veće srpske nacionalne manjine, a razgovorima je prisustvovao i naš ambasador u Hrvatskoj Radivoj Cvjetićanin, koji se i sam angažovao oko toga. A. C.

15.09.05

“Znatan deo istoričara je izabrao da se identifikuje sa nacionalnom istoriografijom XIX veka, da je nastavlja i da deluje u službi nacionalne politike”


Nagrada “Vladimir Ćorović” za životno delo dodeljena je ovih dana akademiku Simi Ćirkoviću. Zato što je po oceni žirija, njegovo delo, između ostalog, krupan doprinos ugledu koji naša medievistika uživa u okviru evropske i svetske istoriografije.

Svoju internacionalnu reputaciju profesor Ćirković je posebno učvrstio knjigom Srbi u srednjem veku, koja je najpre objavljena u Evropi na tri svetska jezika (Jaca Book), a potom i na srpskom. Ona je, po svemu sudeći, bila preporuka stranom izdavaču (Blacknjell Publishing, Oxford) da od njenog autora, iako je ekspert za našu srednjovekovnu istoriju, zatraži da napiše celovitu istoriju Srba, od početka do danas. Tom laskavom i rizičnom izazovu Ćirković nije odoleo i tu njegovu kratku istoriju našeg naciona (Srbi među evropskim narodima-The Serbs), posle engleskog izdanja sada možemo čitati i na srpskom jeziku (izdavač beogradski “Ekvilibrium”).



Sudeći po istoriografskom učinku u poslednjih 10-15 godina izgleda kao da doživljavate drugu mladost. Kako to uspevate u vremenu koje je nenaklonjeno ozbiljnom naučnom radu?



- Penzionerske godine donose i neke prednosti. Čovek se isključi iz brojnih aktivnosti koje kradu vreme a neplodne su, tako da preostale snage čovek može štedljivo da usredsređuje na projekte do kojih mu je stalo. U ovoj disciplini veliki značaj ima sabiranje znanja, upijanje ne samo iz literature i dokumentacije, već i iz životnog iskustva. Dođe vreme kad čovek više ne može da putuje i istražuje, kad je upućen na to da iskoristi i upotrebi ono što je celog veka skupljao. Otuda nije baš retka pojava da istoričari dodaju ponešto svome opusu u godinama kad se svet odmara.



Prvi put ste se upustili u pisanje celovite srpske istorije i, po prvim javnim ocenama i mišljenjima koja smo imali prilike da čujemo, u tome izuzetno uspeli. Šta vas je navelo da se upustite u takvu avanturu? Sam naučni izazov ili i želja da stranoj i domaćoj čitalačkoj publici pružite celovit i objektivan prikaz srpske istorije, nasuprot mnogim parcijalnim, jednostranim i pristrasnim?



- Poslovi te vrste prihvataju se kad ima garantije da će biti objavljeni. Otuda impuls dolazi od izdavača. Kad mi se Blacknjell obratio s pozivom, mislio sam na neku verziju knjige Srbi u srednjem veku koja je izašla u Italiji, Francuskoj, Rusiji i kod nas. Međutim, izdavač je hteo srpsku istoriju celom dužinom, ne samo srednji vek. Tu, naravno, počinje avantura jer sam se kao istraživač bavio periodom kasnog srednjeg veka, negde do početka XVI stoleća. Bila su dva izazova da se ipak u to upustim. Jedan je bio da očima medieviste pokušam sagledati šta se dalje dešavalo sa Srbima kakve poznajemo u XV veku; drugi izazov je bio da se istoriji naroda priđe sa stanovišta koje je odavno preovladalo u svetskoj nauci, naime, da se u razvoju etničke zajednice pored kontinuiteta uočavaju i prekidi i velike promene. Tako sam razumeo intencije kolekcije The Peoples of Europe. Ipak, to ne bi bilo dovoljno da se odlučim da nije bilo desetotomne Istorije srpskog naroda. Ona je srazmerno nedavno izašla i “inventarisala” je znanja iz svih perioda. Nisam mislio da pravim rezime tih knjiga, već sam u njima video čvrst oslonac i sredstvo orijentacije u bogatoj literaturi.



Prikazivanje srpske istorije u komparativnom osvetljenju ima, pretpostavljamo, i svojih prednosti i svojih ograničenja. Sa čim ste se vi više sretali i koliko ste lično zadovoljni rezultatom koji ste postigli?



- Velika ograničenja dolaze od obima. Zadato je 90 000 reči ili po našem 360 “šlajfni”, pri čemu se moralo nekoliko procenata rezervisati za proširenje do koga dolazi prilikom prevoda sa srpskog. Očigledno je da se 13 stoleća mogu prikazati samo vrlo sažeto, strogo birajući ono što je najvažnije. U skladu sa koncepcijom knjige i profilom kolekcije najvažnija je bila celina naroda kao grupe, kao zajednice koja je iz stoleća u stoleće dospevala u drukčije uslove, od kojih su neki pogodovali integraciji, drugi dezintegraciji. Morale su biti izostavljene bezbrojne pojedinosti o ličnostima, delima, institucijama, spoljnoj politici država u kojima su Srbi živeli. U čemu se ispoljava komparativni pristup? Time što se postavljaju pitanja koja su se pokazala relevantna u proučavanju evropskih naroda, ne samo u procesu nastajanja (tamo, germanska i romanska, ovde, slovenska i romejska komponenta), nego i elementima kulture i intelektualnim sredstvima kojima se stvarala svest o sebi, o onome što obezbeđuje kontinuitet i trajnost.



Zašto je ponovo dobar deo istoriografske literature krajem prošlog veka, i na početku ovog, postao blizak patriotskoj publicistici u tretiranju istorije srpskog i drugih naroda na južnoslovenskom prostoru?



- Ta pojava ima korena u metodološkoj usmerenosti istoriografije kod nas. Nije se ukorenilo shvatanje da je moderna istoriografija deo kritičke svesti, da je ona oblik kako se sadašnje vreme obračunava sa prošlošću. Svaka epoha imala je u skladu sa kulturnim stanjem svoj način suočavanja sa sopstvenom prošlošću, pa tako bi i ovo vreme egzaktne nauke i temeljne razočaranosti ideologijama, moralo u ispitivanju prošlosti nastojati na tačnosti i na kritici ideoloških premisa u nasleđenoj istoriografiji. Znatan deo istoričara je, međutim, izabrao da se identifikuje sa nacionalnom istoriografijom XIX veka, da je nastavlja i da deluje u službi nacionalne politike.



U takvom kontekstu i pri takvim interpretacijama mnoge teme i problemi srpske istorije su opet izmistifikovani i zamagljeni da bi se istorijska nauka stavila u službu dnevne politike. Kako vi u ovoj knjizi gledate na tu našu opsednutost starom slavom i veličinom, na etnogenetske teorije kojima se svrstavamo među najstarije narode na svetu, Kosovsku bitku kao navodni međaš srpske istorije, Srbe “tri zakona” i sl.



- Primeri koje ste pomenuli nisu karakteristični za današnju srpsku istoriografiju, čak i kad nije onako kritički usmerena kako bi ovo vreme tražilo. Kao i u XIX veku i sada imate publicistiku koja se na svoj osobeni način bavi prošlošću. Ona je masovnija, ima više kanala kroz koje deluje, ima lakši pristup čitaocima prijemčivim i u drugim oblastima za ono što je iracionalno, senzacionalno, što odudara od “zvanične” nauke itd. Na svakom koraku može se osetiti uticaj te kvaziistorijske literature. Deo popularnih predstava o prošlosti oblikuje se i oživljavanjem i širenjem davno prevaziđenih shvatanja. Izvesne granice tom uticaju postavlja, ipak, činjenica da je paraistorijska literatura fragmentarna, da se odnosi na pojedine događaje ili periode.



U novije vreme plasiraju se i priče o navodnom urođenom srpskom otporu modernizaciji. Kako vi ocenjujete početke naše evropeizacije i njenu povezanost sa “srpskom revolucijom”?



- Celokupna nova srpska istorija protiče u znaku modernizacije, koja je postepeno uzimala maha zahvatajući sve veće delove naroda. Prvi veliki talas modernizacije, istovremeno i evropeizacije, izmenio je tokom XVIII veka deo srpskog naroda oslobođen turske vlasti. U toku nepunog stoleća od bespravne raje obrazovano je hrišćansko društvo sa seljaštvom, građanstvom, plemstvom, vojničkim staležom i oficirima. Sa komparativnog stanovišta je zanimljivo da taj period modernizacije podstiče i predvodi oslobođeni deo crkve. Ona pomaže elementarno obrazovanje u široko rasprostrtoj mreži škola, ona stavlja štampu u službu narodne kulture, ona prihvata i posrbljuje baroknu umetnost, a, na drugoj strani, ona oživljuje i približava masama tradicije o staroj srpskoj državi, svetim vladarima i junacima. Tekovinama toga talasa modernizacije ustanci su otvorili put u Srbiju, kojoj su decenije bile potrebne da se osposobi za recepciju.

Svugde su inovacije izazivale otpor, to nije neka srpska specifičnost, kao što nije ni načelno suprotstavljanje napretku u vreme kad se politički interesi počinju artikulisati kroz političke partije i pokrete.



Šta je donela modernizacija putem socijalizma? Može li se istorijski braniti teza po kojoj su u njegovoj eri Srbi jedini gubitnici dok su svi drugi narodi profitirali?



- Kao kod onog prvog talasa modernizacije tako i kod ovog treba razgrnuti stvari sa površine i zagledati u korene, pitati se o uslovima za napredak nacionalne zajednice: da li brojčano raste ili opada, da li se u nju ulazi ili iz nje izlazi, da li je rascepljena jazom koji deli bogate od većine siromašnih, da li su joj delovi pritisnuti bedom i desetkovani boleštinama, da li joj se uzdiže kulturni nivo, da li je sposobna da prihvati iz sveta tekovine koje unapređuju zdravlje i blagostanje, da li joj raste ili opada ugled u svetu nacija itd. itd. Popularno mišljenje kod nas pogrešno podrazumeva da promene u ovom smislu dolaze same od sebe. Posle Drugog svetskog rata skoro sve nacije u svetu bile su suočene sa potrebom obnove i lečenja rana. Režim zaveden u obnovljenoj Jugoslaviji od jeseni 1944. do završetka rata u maju 1945. imao je u rešavanju toga zadatka izvesne prednosti. Progres i težnja ka socijalnoj pravdi bili su u najdubljim ideološkim slojevima, u “prvoj zemlji socijalizma” imao je, bar neko vreme, uzor i obrazac, odatle je dolazio ideal “elektrifikacije i industrijalizacije”. Dinamizam, sposobnost mobilizacije masa i nasleđenih stručnih potencijala, srazmerno brzo formiranje naučne i tehničke inteligencije, uspostavljanje veze sa svetom posle izlaska iz “istočnog bloka”, omogućili su da dođe do promena opisanih u poglavlju o modernizaciji. Rezultatima modernizacije pravdana je politika komunističkog jednopartijskog režima. Time se, ipak, nije mogla odbraniti njegova dogmatična priroda, prezir za ljudska prava i demokratske institucije, što modernizacija takođe podrazumeva.



Koji su sve činioci uticali, kako pišete, na orijentaciju i neadekvatnu reakciju Srba na izazove jugoslovenske krize?



- To je teško sa malo reči objasniti. Mogu da uputim na Epilog svoje knjige, koji se baš time bavi. U suštini je odnos prema federaciji, koja je evoluirala. U početku su iza fasade vladali centralni partijski i državni organi dok su organi federalnih jedinica sprovodili direktive; prema kraju stvarnu vlast su imale partijske oligarhije republika (“Jugoslavija je ono o čemu se mi dogovorimo”). U prvim godinama su Srbi, ne samo emigracija i protivnici režima, bili nezadovoljni federalnim uređenjem. Kasnije, kad su postajali vidljivi znaci da se republike pretvaraju u nacionalne države, postali su branioci federacije. Tendencija ka pretvaranju republika u nacionalne države nije imala jednake posledice. Jednima (Slovenija, Makedonija, Crna Gora) ona je omogućavala homogenizaciju i dovršavanje integracije unutar granica republike, drugima su granice ometale integraciju, odvajale delove koji su živeli u raznim republikama. Najviše su bili pogođeni Srbi, ali ne samo oni, pogođeni su bili i Hrvati, Muslimani, pa i Albanci. U vreme krize svoj stav prema federaciji određivali su prema svojim interesima kako su ih sagledavali.



Gde su se Srbi našli posle raspada Jugoslavije?



- Obično se pri sagledavanju položaja Srba ukazuje na sličnosti sa stanjem na početku XX veka, kad su bili podeljeni u više država i u nekima bili u položaju manjinske narodnosti. Pri tome se gube iz vida veoma bitne razlike u odnosu na to vreme. Evropa nije podeljena i zavađena, već se ujedinjuje. Sve države u okruženju Srbije ili su već formalno članice Evropske unije ili svim snagama nastoje da to postanu. Na duži rok gledano Srbija i države u kojima Srbi žive streme istom cilju i dobrovoljno se podvrgavaju principima uređenja međunarodnih odnosa, poštovanju ljudskih prava i prava manjina. Najvažnija je slobodna komunikacija matice sa svojim delovima i njihovo učešće u životu i unapređivanju nacije.



I, na kraju, pored najavljenog izlaska knjige o caru Dušanu, recite nam na čemu trenutno radite?



- Brinem se o izlasku knjižice sa izdanjem latiničkog prepisa rudarskog zakonika despota Stefana Lazarevića i radim na dopunjavanju svojih poglavlja u naučnom izdanju knjige o Dušanu, zajedničke sa pok. B. Ferjančićem.



Zamagljivanja separatista u Crnoj Gori



Koliko je, po vašem viđenju, za aktuelne, loše odnose Srbije i Crne Gore, “kriv” crnogorski separatizam, a koliko srpsko shvatanje nacionalne države i zajedničke države?



- Kad je počelo evoluiranje federalnih jedinica u nacionalne države Crna Gora je bila pred izborom da li će nastaviti tradicije jedne od srpskih država, one koja je 1855. zakonom priznavala ravnopravnost strancima “iako u ovoj zemlji nema nikakve narodnosti do jedine srbske i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne”, ili će produžiti ogorčenost odbačene dinastije i njenih pristalica. Dugo ta dilema nije postala javni problem, međutim, pod uticajima odozgo i sa strane, republika je postajala instrumenat odvajanja stanovništva od njegovih srpskih korena. Takvoj politici se opire značajan deo življa u Crnoj Gori, Crnogoraca koji ostaju privrženi svojim tradicijama i uviđaju lažnost ideoloških zamagljivanja separatista. I teza po kojoj problemi u Crnoj Gori dolaze od Srbije spadaju u takvo zamagljivanje. U crnogorske poslove ne upliću se Vranjanci ili Banaćani, već Crnogorci, a to je produžetak problema odnosa režima prema svome narodu.





Da li je Makedonija prestala da bude pravoslavna?



Aktuelni crkveni (i državni) sukob sa Makedoncima upućuje na podsećanje kako su Srbi stekli svoju autokefalnost. Vi pišete da je u doba Nemanjića “bilo prirodno da se državni okvir ispuni autokefalnom crkvom”. Zašto je to onda za SPC danas neprirodno kada se radi o drugim crkvama i državama?



- Kanoni vaseljenskih sabora namenjeni su da večno traju, a svet se neprekidno menja. To neizbežno otežava primenu kanona i otvara prostor za nejednaka tumačenja. Koliko god da se menjala priroda političkih granica i uvećavalo etničko šarenilo, dva načela su se, izgleda, oduvek poštovala. Jedno traži da se pastir postavlja iz naroda a ne dovodi i nameće sa strane, drugo da crkvene granice slede političke granice. Srpska pravoslavna crkva ima znatno iskustvo sa prilagođavanjem novovekovnim državnim granicama. Kad je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bilo je potrebno diplomatskih napora i novca da se do 1920. godine kanonskim postupkom preuzmu episkopije koje su bile pod crkvenim središtima izvan srpske države. Laiku danas pada u oči da Srpska pravoslavna crkva ima eparhije u Mađarskoj, Hrvatskoj, Nemačkoj, Italiji, Sjedinjenim Državama, Australiji itd. a nema ih u Bugarskoj, Rumuniji, Rusiji, Grčkoj, državama koje imaju svoju pravoslavnu crkvu i hijerarhiju. Da li je Makedonija prestala da bude pravoslavna?

Sava Dautović