Željko Petronijević je sedeo na niskoj klupi, s glavom u dlanovima na kolenima, i osećao kako mu oko natiće, još toplo posle završene utakmice. Ostali košarkaši su ga obilazili. Činilo mu se da ga prekoraćuju ili, prosto, preskaću, Govorili su tiho, kao u snu, tako da je njihov žamor bio dalek, u odnosu na buku u hali jedva čujan. Trljao je nos između prstiju, i žmurio, sklupčan u svlačionici, i smanjen. Da je mogao da izađe iz svog tela i pogleda se, video bi sebe kao igračku na kojoj se presijava znoj, ili mast. Dres broj četrnaest, na njemu, bio je vlažan kao da je Petronijević, tren ranije, bio trčao po pljusku.
Broj petnaest ga je dodirnuo po ramenu, utešno, ali četrnaestica nije reagovala na prijateljski dodir. Mislila je samo o tabli i košu, sada u magli, i peni, udaljenoj. S glavom na kolenima protekle prizore opažao je, poput muve, kroz mrežu, treperavu.
Kada je došao u Vršac, slutio je da to nije dobro, i da će se njegov boravak u banatskoj varoši loše završiti. U to su ga još više ubedile priče o dugoj i uzbudljivoj tradiciji grada, a on je već prvog dana mogao samo da se uveri da su dve višespratnice, kao džinovske rugobe, u varoškom jezgru zasenile preostala zdanja iz prošlog veka i, prividno, odgurale u stranu. U gradu u kome se izmišljaju priče, pisane i usmene, mnogo šta se uglavnom razvija naopako, po nečijem crnom scenariju. Čudovišne građevine lićile su na dva rogobatna košarkaša.
Uplašio se pri pomisli da bi jedno ćudovište moglo da nosi dres broj četrnaest, njegov, narandžast. Kada je ušao u hotel - "Srbija" je bila jedan od kiklopa - naježio se i dugo preturao po torbi dok nije pronašao lićnu kartu koju je zatražila nasmejana recepcionerka. I njena Ijubaznost, uz otvoren osmeh, učvrstila ga je u verovanju da se nešto loše kuva i da će njegova sportska karijera biti tužna, za pojedine možda i smešna ako se na vreme tome ne usprotivi, tako što će brzo, nenajavljeno, otputovati iz Vršca.