Spletkarenje sa sopstvenom dušom

20.12.04

Romani Marije Jovanović „Spletkarenje sa sopstvenom dušom“ i „Kao da se ništa nije dogodilo“ nalaze se već duže od godinu dana u vrhu čitanosti po podacima iz brojnih knjižara i biblioteka. Reč je o knjigama objavljenim kao autorska izdanja, dakle bez mnogo reklame, a koja su otkupljena za biblioteke!

Kako gledate na činjenicu da su vam knjige u samom vrhu čitanosti?

- Kao na jedno lepo čudo! Posebno kada je reč o prvoj knjizi. Kad sam je objavila nisam ni sanjala da će iko da je pročita. Počela je da se prodaje bez ikakve medijske reklame, bez ikakvog pojavljivanja u štampi, samo na osnovu tih usmenih preporuka za koje smatram da su najefikasnije. Iskreno, oduvek sam želela da pišem. Odvažila sam se na taj korak tek kada sam probila tu neku barijeru svoje stidljivosti i sopstveno mišljenje da sam nedostojna pojavljivanja na književnoj sceni. A kad je taj prvi korak učinjen, bez ikakvog opterećenja sam napisala drugu knjigu.

U romanu „Kao da se ništa nije dogodilo“ teče ljubavna priča koja se dešava danas i ovde. Vi zapravo plasirate tezu o našem vremenu kroz reči „krv“ i „šljokice“?

- Istorijski fon događanja u toj knjizi jesu baš ove godine. Drago mi je ako to vidite kao neku definiciju vremena, jer za mene to jeste to. Živeli smo u vremenu u kome su nam gotovo u svim medijima, odnosno televizijama ređali red šljokica, odnosno red neke nesuvisle i histerične zabave, pa red krvi i smrti. I sve se to slagalo u jedan galimatijas iz koga smo svi mi izašli duboko, duboko oštećeni. Ovo što se sada događa, govorim to sa hladnom jezom, u stvari je povratak najstrašnijih aveti bliske prošlosti. Zato sam 2004. godinu doživela kao jednu od najdepresivnijih godina u mom životu. Moralno i svako drugo dno koje smo dotakli devedesetih ne samo da je sada prosvrdlano već je izdubljeno u kvadratnim metrima. Kapije zla su širom otvorene i njime smo preplavljeni. I to je mene kao osobu potpuno blokiralo ovih godinu dana. Na ličnom planu nisam imala nikakvih lomova, čak bih mogla reći da imam razloga da budem vrlo zadovoljna, ali kao jedno osvešćeno društveno biće i, usuđujem se reći, intelektualac tragično sam depresivna, kako nisam bila za deset godina vladavine Miloševića.

Koliko ljubav može da pomogne čoveku u takvim (ne)prilikama?

- Moje knjige jesu romani o ljubavi pošto tu postoji ljubav kao jedno esencijalno osećanje na više planova; prema prijateljima, prema porodici, prema muškarcu, prema svojoj zemlji i svom narodu na jedan normalan način... Naravno da smatram da ljubav može da spasi čoveka u svakom pojavnom obliku; od hrišćanske do erotske i da bude utočište i pribežište. Ali za ljude koji su prosto primorani da žive u nečovečnim uslovima ta individualna sreća duboko je ugrožena.

Ima li izlaza?

- Gotovo da sam izgubila i veru i nadu, a kažu da se to poslednje gubi. No, osećam u poslednjih mesec dana da se onako, kao iskra u meni budi bunt. Lepi bunt nepristajanja. Iz te totalne duhovne i stvaralačke paralize nastojim u nekom besu i revoltu da pronađem, ako ništa drugo, individualni izlaz.

Pišete li treću knjigu?

- O upoređivanju vremena. Jednog, kada se činilo da smo deo nekog sveta, 70-te godine, jedno lepo vreme. Doduše komunističko, ali lepo u smislu akumuliranja pozitivne energije, a sa druge strane paralela sa ovim što dešava danas, od tragičnog ubistva premijera Đinđića pa nadalje. To ubistvo je Srbiju nepovratno unazadilo. Đinđić je bio motorna snaga koju jedno društvo čeka da se rodi bar sto godina, a ubijen je sa leda i na štakama. Svaka čast „junačinama“ koji su to učinili na najmorbidniji od svih mogućih načina. Kao vrhunac besmisla, umesto da to ubistvo postane, što bi bilo za očekivati, kolektivno traumatično iskustvo i sećanje, doživeli smo, paradoksalno, da se izvršioci ubistva tretiraju kao medijske i političke zvezde, a njihovi „nastupi“ u sudnici prenose se kao najinteresantniji tok-šou. Čujem da će prvooptuženi objaviti i nekakvu tobožnju knjigu i, pitam se, ima li kraja sveopštem beščašću?

Tatjana Nježić

21.06.04

Već sa svojim prvim romanom “Spletkarenje sa sopstvenom dušom”, za koji je 2000. godine dobila Bazarovu nagradu “Žensko pero”, Marija Jovanović, postala je pisac čiji se novi naslovi iščekuju. I njen drugi nedavno objavljeni roman “Kao da se ništa nije dogodilo” potvrđuje uspjeh prvog. Marija Jovanović rođena je 1959. godine u Beogradu, gdje je završila filozofiju. O svojim vezama sa književnošću, Marija Jovanović za “Pobjedu” kaže:
- I prije objavljivanja svojih romana, a i danas, radim posao koji nema nikakve veze ni sa literaturom, niti sa filozofijom, što nikako ne znači da sam se zbog toga od njih udaljila. Naprotiv; budući po strani od napora vezanih za zarađivanje »hljeba nasušnog«, one su za mene ostale utjeha i spas, najčistije i najljepše pribježište. I što je stvarnost u zemlji koja je mijenjala granice, a uporno zadržavala ime »Jugoslavija«, bivala mračnija, strašnija i grotesknija, postojanje takvog utočišta bivalo mi je sve neophodnije.

* Vaš prvi roman “Spletkarenje sa sopstvenom dušom” je ljubavna priča sa tužnim krajem, koju prate filozofska razmišljanja i eseji o svakodnevnim stvarima. Da li ste u ovom romanu kroz pitku ljubavnu priču htjeli čitaocima da približite svijet filozofije i grčke mitologije?
- Kada bi trebalo da odredim žanr “Spletkarenja”, ja bih prije rekla da je to roman o ljubavi. Uvjerena sam da će oni koji su ga pročitali, shvatiti zašto mi je to važno i osjetiti nijansu u značenju, jer tu nije riječ samo o muško-ženskom odnosu, već o ljubavi u najširem smislu, pa tako i prema sveukupnom nasleđu Helade.
Roman je, inače, struktuiran tako da je narativni tok “ispresijecan” umetnutim pričama, koje za temu imaju po neko filozofsko pitanje. Te “filozofske minijature” nijesu, međutim, propedeutika ili popularani uvod u filozofiju, već imaju vrlo precizno određenu funkciju - da budu protivteža, blago-ironičan ili duhovit otklon prema ispovijesti glavne junakinje koja je, pak, pisana u povišenom emotivnom tonu; ponekad i na samoj ivici pathos-a. Iako se mogu čitati kao nezavisne priče, pa su čak i od glavnog toka fabule formalno odvojene svojim naslovima, ove parabaze dobijaju svoj puni smisao tek u cjelini romana, jer se u njima razmatraju upravo ona flozofska pitanja ili ideje koje imaju veze sa događajima iz života glavne junakinje Marine.

* O filozofiji je na sjajan način popularno pisao Justejn Gorder u svojim knjigama. Da li Vam je on, možda bio uzor?
- Slažem se sa Vašom konstatacijom da je Justejn Gorder na briljantan način uspio da čitaocima približi filozofiju, ali nijesam pisala pod uticajem “Sofijinog svijeta”. Mislim da se nikakave paralele ne mogu povući između njegovog i mog romana, jer se Gorder u svom djelu bavi flozofijom-kao-takvom; ona, sama po sebi, jeste sadržaj njegovog romana. U “Spletkarenju sa sopstvenom dušom”, kao što sam već rekla, “filozofske mrvice” se javljaju, u vidu promišljeno načinjenih rezova na tkivu naracije, kao komentar Marinine ispovijesti i mali predah od visokog napona emocija. U mom romanu, dakle, postoji svojevrsna upotreba filozofije, a ne prepričavanje njene povijesti.

* U “Spletkarenju sa sopstvenom dušom” kažete da “u zlehudim zemljama politika i društvno uređenje u ogromnoj mjeri određuju individualnu sudbinu”. Pa, da li bi životni putevi Vaših junaka bili drugačiji da ne žive na Balkanu? Znači li to da ne vjerujete da je svakom čovjeku ucrtana sudbina?
Ne vjerujem da ljudskom sudbinom vlada fatum, nemilosrdni usud koji nam pri rođenju podijeli “cedulje” sa unaprijed ispisanim, nepromjenljivim sadržajem. Na to pitanje mogu decidirano i lako da odgovorim. Ali, potrebno je malo više prostora da bi se objasnio komplikovani mehanizam uzajamnog dejstva između onoga što čovjeka, na neki način, uslovljava i njegove slobode. Stojim na stanovištu mnogobrojnih mislilaca koji su suštinu čovjeka određivali upravo preko pojma slobode. Slobodu, pak, ne treba shvatiti kao čist voluntarizam, već kao mogućnost izbora. Ona nas, kako Kjerkegor veli, “čini većim i od anđela”, ali nosi sobom i teško breme odgovornosti. S druge strane, čovjek ne živi u vakumu, nezavisno od drugih ljudi i okolnosti, već svoje izbore čini u određenim istorijskim, društvenim, političkim i porodičnim “datostima”. Taj zadati okvir, konstelacija u koju “upadamo”, bez svoje volje, samim činom rođenja, može biti manje ili više srećna.
Citirani stav o “zlehudim zemljama” zastupa moja junakinja i taj iskaz je u funkciji oblikovanja njenog karaktera. Meni lično, mnogo je bliža Heraklitova misao koja se, takođe, nalazi u romanu – “karakter je čovjeku sudbina”.

* U oba vaša romana, glavni junaci (i Marina i Sofija) osvajaju simpatiju čitalaca, a duboko su nesrećni. Radije se opredjeljujete za patnju i bol umjesto sreće. Iz kog razloga?
- Nijesam se unaprijed opredijelila da mi patnja i bol budu tema romana, već one ishode kao nužna posljedica iz kombinacije ova dva faktora o kojima sam maloprije govorila – društveno - istorijske uslovljenosti nečijeg života sa jedne strane, i individualnih, egzistencijalnih grešaka koje pojedinac čini, sa druge. Radnja oba romana se, najvećim dijelom, odvija tokom olovnih devedesetih godina u Beogradu, kada je režim otvoreno-brutalno vježbao obesmišljavanje naših života. Svi znamo šta su te godine donijele – ratove, kolone izbjeglica, naglo osiromašenje i, što je najgore, raspad svih dotadašnjih vrijednosti. Marina i Sofija su ne samo zatečene i zarobljene u toj kolektivnoj nesreći, već i na najintimnijem planu prave izbore koji će se pokazati tragičnim po svojim posljedicama. U umjetničkom smislu, bilo bi , zaista, krajnje neuvjerljivo da sam pokušala da iz toga izvučem nekakav usiljeno srećan kraj.

* Na koga bi se danas po Vama mogli odnositi stihovi Jorgosa Seferija “tone svako ko pokrene golemo kamenje”, koje citirate u romanu?
- Na onog ko je pokušao da, zalažući svoju pamet, obrazovanje, hrabrost, sposobnost i energiju, na bolje pokrene stvari u zemlji koja ne prašta nečiju plemenitu izuzetnost; u zemlji koja teži i bira da u njoj caruje agresivna osrednjost. Pri tome, konkretno, imam na umu Srbiju, pošto ovdašnje prilike poznajem dobro da bih kategorički i bez griže savjesti mogla izreći ovakav poražavajući i ružan sud. Imam na umu i konkretnu osobu - to je pokojni premijer Zoran Đinđić. Strašna je istina da je veliki dio srpskog naroda spreman da herojima nazove one koji su direktno odgovorni za zločine koje su vršili, tobože, u naše ime. Istovremeno, taj dio naroda nije umio da razumije, primi i prihvati suvišak Đinđićevog entuzijazma, umjeća, britkosti, volje i snage koje nam je na dlanu dao, neštedimice i onako u komadu, bez odmjeravanja i zadrške. Očigledno da je to smetalo. Smetalo što je privatno bio ostvaren i uspješan na svim poljima. Smetalo je što je u političkom djelovanju bio hrabar da narodu, željnom uspavanki, laži i nerealnih obećanja, kaže istinu u lice. Smetalo je što nije bio djelatno jalov, što je umio da donese odluke i da ih sprovede u život. Smetalo je, izgleda presudno, što je bio više nego hrabar da na sebe preuzme svu odgovornost za ono što je moralo i trebalo biti učinjeno povodom Miloševića, a da se, pri tom, narodu nije dodvoravao nesuvislim pravdanjem, alibijima i izvinjenjima.

Bez čitaoca, knjiga je mrtva stvar

- Pripadam armiji tihih posvećenika i zaljubljenika u literaturu kojima je knjiga isto što i disanje, hrana ili piće – dakle, jedna apsolutna neophodnost. Sa obzirom na to da je biće umjetničkog djela, naravno i književnog, uvijek biće-za-Drugog, usmjereno-ka-Drugom, onome ko ga »prima« i proživljava, uloga recipijenta, neizmjerno je važna. Jer, bez čitaoca, knjiga je samo predmet. Mrtva stvar. Kamen. U tom smislu, sebe sam oduvijek smatrala dijelom književnosti. Dijelom tog čudesnog procesa u kome svojim sa-učestvovanjem darujem postojanje i trajanje umjetničkoj tvorevini, a posebno knjigama.

Hajka na Danila Kiša

* Vaša junakinja Marina gaji simpatije prema Danilu Kišu, naziva ga “duhovnim ocem i bratom, Danilo Veliki, mali Andi”.... Da li su i Vama bliski stavovi ovog pisca?
- Apsolutno. U geneologiji mojih “duhovnih srodnika” Danilo Kiš zauzima jedno od najvažnijih mjesta. Najprije kao pisac, a zatim kao vrhunski intelektualac i čovjek zavidnog moralnog integriteta. Znamo kako i čime je platio svoju titansku borbu protiv soc-realističkih, ignorantskih, palanačko-frajlinskih stavova tadašnhjih vajnih kritičara koji nijesu vladali ni osnovnim pojmovima književne teorije, već su Kiša napadali pijačnom terminologijom, optužujući ga da “krade sižea”, da “prepisuje” i “preuzima” iz tuđih djela; iako se on sa njima superirorno obračunao u “Času anatomije”, cijela ta hajka, cijela ta sumanuta situacija u kojoj je o teorijskim stvarima trebalo da govori sa teorijski polu-pismenim i polu-priučenim, a razularenim i vlašću opijenim spodobama i ingnorantima, Kiša je potpuno iscrpila i oduzela mu dragocjeno vrijeme za stvaralački rad. Ima li veće tragedije za čitaoce i za jednu kulturu nego te što smo zbog organizovanog, sistematskog blaćenja, vrijeđanja i maltretiranja kojima je Danilo Kiš bio godinama izložen, ostali prikraćeni za ko zna još koliko njegovih knjiga.

Svi koji žive u diktatorskom režimu ne moraju postati policijski doušnici

- Naravno da se ne može porediti život koji neko proživi u doba terora crvenih kmera ili Staljinovih čistki, sa nečijim koji protekne na relativno mirnom mjestu i relativno snošljivim političkim prilikama. Ali, uvijek postoji manevarski prostor za slobodan izbor. Ne moraju, na primjer, svi koji žive u diktatorskom režimu, nužnim načinom postati policijski doušnici.

Radi se na tome da se Đinđić što više okleveta

Đinđić bio sušta suprotnost jednoj iskompleksiranoj inferiornosti i to je platio svojim životom. Ali, to nije bilo dovoljno. Sada se, štaviše, ubrzano radi na tome da se Đinđić, posthumno, potpuno diskredituje i da se njegov duh i ideja onog što je predstavljao ukalja, naruži i što više okleveta. Mene je sramota što (makar) intelektualna javnost nije ustala i pokazala da postoji granica zla ispod koje se ne sme ići.
Očigledno da je pokretanje “golemog kamenja” pokazalo koliko je dubok naš mrak i šta iz njega, iz te tame i crnog bezdana, može da izmili i izgmiže.

Vujica Ognjenović

13.06.04 Pobjeda

Rijetko se desi da prvi roman nekog pisca bude tako dobar i snažan kao što je roman „Spletkarenje sa sopstvenom dušom” Marije Jovanović. Ovo je knjiga u kojoj glavna junakinja bez uljepšavanja gleda u sebe, svoju prošlost, život oko sebe, svoju zemlju, porodicu, prijatelje... Ona nikoga i ništa ne idealizuje, a ipak nas, kao nekom magijom, sa svakom stranicom koju pročitamo, sve više i više uvlači u svoj svijet prepun emocija, mladalačke lakomislenosti, srušenih ljubavi, pogrešnih odluka, ispaštanja...
Glavna junakinja potiče iz ugledne porodice, živi sa roditeljima i sestrom. Bila je dobar đak, poslušno dijete, vodila normalan život. Na ljetovanju u Grčkoj upoznaje Vasilisa Prekrasnog, u koga se na prvi pogled zaljubljuje. U njemu vidi otelotvorenje svojih snova. Provodi sa njim nezaboravne dane. Povratak u Jugoslaviju teško joj pada, ali godina brzo prolazi i dolazi novo nezaboravno ljeto s Vasilisom. Njihova ljubav, davala joj je snagu, bila je opsjednuta njime, kao i on njom. Uslijedili su i njegovi dolasci u Beograd. Sve je bilo savršeno. Marina se upisuje na fakultet i upoznaje nove ljude, između ostalog, Ozirisa, inteligentnog mladića, koji je pokazivao naklonost i simpatiju prema Marini. Vasilis je dolazio, bio joj podrška, prihvatao njene nove prijatelje. U trenucima kada je terbalo da ode u vojsku na dvije godine, Vasilis joj predlaže brak. Uplašena tom ponudom Marina traži razlog da prekine sve to. Nije joj se odlazilo iz Beograda i sa fakulteta. I ona ostavlja Vasilisa. Ubrzo započinje vezu s Ozirisom i udaje se za njega. Od tog momenta njen život kreće drugim tokom. Brak je trajao svega nekoliko dana, poslije čega se vratila roditeljima. Uslijedile su porodične tragedije, gubitak oba roditelja, sestrin promašeni brak i rođenje bolesnog djeteta. Marina sve češće razmišlja o Vasilisu, koji se u međuvremenu oženio i dobio djecu. Mislila je da su sva ta dešavanja u njenom životu kazna za ono što je uradila Vasilisu. Šta joj donosi susret sa njim poslije 18 godina u Grčkoj?