Smutna vremena

01.01.15 Republika

Knjiga Božidara Jakšića pod više nego indikativnim naslovom Smutna vremena (koja se sastoji od 26 većim dijelom ranije objavljenih rasprava i članaka, te ponekog pisma) prvenstveno je knjiga o elitama i njihovoj odgovornosti za transformaciju građana/ki u podaničku masu. Ako se ima u vidu da su svi ti tekstovi izvorno nastali u periodu od 2003. do naših dana (s jednom iznimkom, neobjavljenim pismom NIN-u iz 1985.), bit će jasan vremenski kontekst govora o smutnim vremenima (pri čemu ne treba zanemariti ni autorovo uvodno upozorenje kako na Balkanu ta vremena traju više od stotinu godina). Postavljajući pitanje zbog čega takva vremena traju sve do naših dana i rezultiraju izostajanjem prosperiteta te sve dubljim potonućem u siromaštvo, atomiziranost i sistemsku korupciju, Božidar Jakšić ukazuje na nedoraslost lokalnih elita izazovima vremena (pri čemu dovodi u pitanje i opravdanost da se one uopće i nazovu elitama).

Prvi dio knjige (pod naslovom „Elite između službe i slobode“) problematizira pitanje o elitama posredstvom analiza stavova političke i kulturne elite Srbije o Evropi i aktivnostima Srpske akademije nauka i umjetnosti na planu oblikovanja nacionalnih i državnih interesa, te isticanjem dvojice intelektualaca koji su umjesto službe i prilagođavanja autoritetima odabrali slobodu, Gaje Petrovića i Rudija Supeka (pri čemu je Petrovićev profil ocrtan pomoću komparacije s likom Stanka Lasića, a kod Supeka posebno ističe njegov dosljedan antifašizam i otpor svakoj vrsti nacionalizma); taj dio knjige zaključuje osvrtom na članak Dušana Boškovića „Podešavanje ratne slike“, koji su – kao i sam Jakšićev osvrt – izvorno objavljeni u Republici.

Drugi dio knjige koncentrira se na konzekvencije opredjeljenja elita za službu: to opredjeljenje komplementarno se podudara s izostankom građanstva i s reproduciranjem podaničkog mentaliteta (ili, kako to autor formulira, „građani Srbije žive u mamurluku podaništva a mamurni podanici se samo povremeno razbude kao građani“). Generacije su izrastale u atmosferi podaništva, prakticirajući javnu poslušnost i privatno ogovaranje vlasti, bez spremnosti na preuzimanje rizika javnog djelovanja i bez svijesti da se same moraju izboriti za kvalitetniju i stalnu kontrolu vlasti i svih drugih centara moći; umjesto toga, „vlast se ogovara i sluša“. Autoritarna vladavina, duboko utkana u političku historiju Srbije (pri čemu valja napomenuti da se autor nipošto ne ograničava na prilike u Srbiji, već kritičkom seciranju podvrgava i ekvivalentne fenomene u susjedstvu), u kombinaciji s ustrajavanjem na potrazi za krivcima koji su uvijek drugi i drugačiji, rezultira beznađem.
Treći i zaključni dio knjige samo je naizgled lišen kontinuiteta s prva dva dijela. Iako se tu radi o komentarima knjiga drugih autora (od Karla Marxa i njegovog 18. Brumairea, preko Dušana Kecmanovića, Nebojše Popova, Todora Kuljića, Svetozara Livade i Džemala Sokolovića, pa do Ante Lešaje), ipak se pitanje o elitama i njihovoj odgovornosti provlači kroz većinu ovih tekstova, jednako tako kao i problematski sklop autoritarnosti, fašizma i mogućih alternativa rastućem beznađu. Razumljivo, u ovoj knjizi alternative nisu sustavno elaborirane. No, to i nije njezina svrha. Ona nudi utemeljenje otpora onom što izaziva beznađe, utemeljenje koje je moguće tek na putu afirmacije života i ljudske slobode kao osnovnih vrijednosti.

I u cjelini i pojedinačno, ovo je djelo Božidara Jakšića iznimno značajan doprinos kritičkom promišljanju recentnih i aktualnih društvenih zbivanja, s posebnim obzirom na karakter, ulogu i odgovornost elita. Ne bi bilo pravedno ukoliko se ovo djelo marginalizira. A ne bi bilo ni racionalno: Smutna vremena rijedak su glas i razuma i uma, analize i utemeljene kritike, toliko potreban u epohi obilježenoj regresijom na svakom planu društvenog života.
Lino Veljak