Beogradski slikar i pisac Momo Kapor (Sarajevo, 8. april 1937 – Beograd, 3. mart 2010) došao je sa devet godina iz Sarajeva, gde je rođen, u Beograd, postavši jedan od protagonista beogradske pripovedačke škole.
Po obrazovanju akademski slikar, završio je beogradsku Likovnu akademiju u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića; u književni život glavnog grada ušao je početkom šezdesetih prošlog veka i od tada je objavio više od pedeset knjiga i romana. Provincijalac, Foliranti, Una, Zelena čoja Montenegra, Dosije Šlomović, Konte, Magija Beograda, Putopis kroz biografiju, Od istog pisca, Uspomene jednog crtača, i mnoge druge bile su na bestseler listama, a neke od njih su na njima još uvek.
Prevođen je na mnoge svetske jezike. Od ostalih beogradskih pisaca razlikuje se i po tome što je sam ilustrovao svoje knjige, negujući poseban lirski crtački stil. Bio je dugogodišnji novinar-kolumnista vodećih beogradskih listova. Njegov opus upotpunjuje dvadesetak izvedenih radio, TV i pozorišnih drama kao i nekoliko filmskih scenarija. Po njegovim knjigama snimljeno je nekoliko igranih filmova, a i sam je bio scenarista mnogih filmskih i televizijskih projekata. Svoje slike je izlagao retko, nekoliko puta u Njujorku, Bostonu i Karakasu, u Ženevi, Frankfurtu, Briselu, Parizu, Udinama, Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, Zrenjaninu i na Mećavniku.
Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske.
28.08.04
Orijentalni fatalizam
Živeti sa sjajem u očima: Momo Kapor
Iako se nedavno pojavilo nekoliko novih knjiga Mome Kapora, svejedno ne možemo uzviknuti „Kapor je u modi!“. Kapor Moma, naime, nikada ne izlazi iz mode, stranice njegovih romana i zbirki priča po bibliotekama istanjile su se od listanja, a broj ponovljenih izdanja za sujete drugih pisaca je faktor stresa broj 1. A šta da se radi kada je samo za ovo kratko vreme i „Zograf“ iz Niša objavio „Ljubavne priče“, a beogradska „Knjiga-komerc“ „Dosije Šlomović“...
Kapor je obišao svet, naslikao bezbroj slika koje krase galerije i privatne stanove, stigao i do ratišta, da bi naslovom zbirke priča poručio kako „Smrt ne boli“ (Grafički atelje Dereta). Zato prvo pitamo...
Više od četiri godine ste proveli na ratištu. Kome je bilo teže, Kaporu piscu, ili Kaporu slikaru?
- Slikaru. Kada je čovek u ratu, on potpuno gubi volju za slikanje, zbog toga što na svakom koraku nailazi na srušene kuće. Da bismo verovali u slikarstvo moramo da verujemo u trajnost zida na kojem će slika da visi. Da bismo verovali u trajnost zida, moramo da verujemo i u postojanost kuće u kojoj se nalazi taj zid. A čovek se oseća potpuno besmisleno u svom zanatu slikara kada u ruševinama bez krova vidi ostatke zidova i na njima tamne kvadrate tamo gde su nekada stajale neke slike kojih više nema.
Pisac? To je potpuno druga uloga. Pisac se puni kao ispražnjen akumulator jer se svakoga dana susreće sa najboljim pričama svoga života. Mislim da su ratovi jedino dobri za pisce. Oni su nesreća za svakog drugog, ali pisci su inače šašavi ljudi i dali bi ne znam šta, i svoj život, da pronađu priču. U književnosti, priča se najskuplje plaća. Kasnije, čovek to napiše brže ili sporije, veštije ili manje vešto, ali najpre mora da mu se dogodi priča. A najopasnije priče, mnogo opasnije od onih ratnih koje sam pisao, bile su ljubavne priče jer se zbog ljubavi može lakše izgubiti glava nego u ratu.
Emocije ponesu
Ali, i jedne i druge teško je pisati a da se ne padne u patetiku?
- Ja imam osobinu, koju sam nasledio sa mediteranskim mentalitetom, odatle potiču moji preci, iz Hercegovine, a to je vedri fatalizam orijentalnog tipa. Naime, nikada nisam ni sebe, ni svet oko sebe, uzimao preterano ozbiljno, i uvek sam imao prema sebi i prema drugima ironičnu dimenziju. Jer, ako čovek uobrazi da je neka ozbiljna figura, to može da bude kobno po njega. Patetika može da ugrozi pisca kada se radi o ljubavnim dramama. Jer, ponekada vas emocije tako ponesu da se više ne kontrolišete. I zato je ljubav jača od rata.
Čini se, lako pišete. Možda se kod nas ne oprašta to što neko lako, a lepo piše?
- Verovatno. Nisam razmišljao o tome. Ali, ta lakoća kojom se pišu priče je plod teškog nauka. Možda je najbolje priče o ratu napisao jedan pisac koga dugo niko ne pominje, Marko Miljanov. To je zbirka od koje bi, od svake priče, Amerikanci mogli da naprave najmanje po dva igrana filma. Zašto? Uzmite američku ars poetiku i njihovu prošlost: kod njih je najznačajniji istorijski spomenik još uvek štala gde je snimljen film „Kod OK korala“, gde se Vajat Erp pobio sa braćom Klanton i Meklauri. E, sad, zamislite, mi po Evropi vodimo ljude da gledaju katedrale iz IX veka, freske iz XII veka, a kod njih štala, OK koral! Ali, zato su oni imali pisce od čijih su života, njihovog tipa života, napravili spomenike. Na primer, čitav Mark Tven je veliki spomenik jednoj Americi koja više ne postoji. Moja jedina čežnja u životu, koja je ostala neostvarena, kojoj sam se približio donekle u „Adi“ i u „Beleškama jedne Ane“, bila je da napišem nešto slično Tom Sojeru i Haklberi Finu. Mi nemamo takve knjige.
Je li Vam žao što Vas je kritika vrednovala, kako kažete, sa zakašnjenjem?
- Ne, ne. To mi je uvek tako u životu. Ja sam već izdresiran da primam te stvari sa lakoćom. I sa malo sete, naravno. To vam je kao kada vam na nekom prijemu priđe jedna dama u godinama, niste je videli jedno sto godina, i kaže vam „Bože, kako sam ja bila zaljubljena u vas kada ste imali dvadeset godina i nosili onaj beli džemper na Kolarcu!“ Ja poludim i kažem: „Pa zašto mi to tada niste rekli, bio sam na ivici samoubistva, bio sam najusamljeniji mladić na svetu, neuspeo, nevoljen. Promenili biste mi život. A Vi mi to sada kažete, kad je već kasno.”
Ja ne mogu da se požalim na kritiku, o meni su pisali najozbiljniji, ne kritičari nego stručnjaci za književnost, i ja sam na to strašno ponosan. To je nešto što mene ispunjava zahvalnošću prema njihovom trudu, zahvalnošću što su obratili pažnju na to što radim, ali me ne čini preterano srećnim, jer sreća nije u opisu mog radnog mesta.
Da li Vas još muči pitanje da li ste slikar ili pisac?
- Ne, ja sam slikar.
Ali, na jesen će Vam izaći novi roman?
- Napisao sam ga pre dve godine i to je roman koji ima možda najlepše ime od svih mojih romana, a ono je najtužnija reč na srpskom jeziku. Samac. To je priča o jednom velikom imenu naše satire kome je nadimak Servantes i koji kao penzionisani satiričar živi u jednom dvorištu na Čuburi koje, naravno, ima česmu, lipu, golubarnik u dnu. Kratak roman, od 120 strana, i ako bude dobar, moj izdavač će ga dobiti. Ali, plašim se da ga dam, jer imam osećaj da bih mogao još nešto da ispravim.
Neki mladi ljudi
Kritični ste?
- Vrlo sam kritičan. Znate, ja sam studirao i završio slikarstvo kod najstrožeg profesora na Akademiji, Nedeljka Gvozdenovića, koji je bio neženja, sav posvećen slikarstvu, i samo slikarstvu. I svojim đacima, nama, ulio je takve visoke kriterijume, i takvu sumnjičavost, da ja nisam smeo da pravim izložbu dok je on bio živ, toliko me je bio strah od njega! On je mene voleo na neki svoj način, poseban, i mi smo se družili kada sam završio Akademiju, kada mi više nije bio profesor, ali taj odnos profesor - student je ostao isti. I princip umetnosti - da jedna slika, ili jedna knjiga, nikada nije završena - ostao je kod mene isti. E, sad, budući da mene ne zanima moj položaj u književnosti kroz 100 godina, ne bih se bavio time da uzmem moje stare knjige pa da ih ponovo pišem, kao što je to radio Mihailo Lalić, na primer. Ja mislim da su one plod jednog vremena, jednog temperamenta, i nekih godina. Tako, kada čitam moj prvi roman, „Foliranti“, na primer, zapanji me ta fantastična žestina, taj sjaj u očima koji sam imao, ta patnja, ta životna radost, životna tuga, uopšte ta radoznalost koja se kasnije lagano gubi u knjigama a zamenjuju ih filigransko isterivanje stila, lepota forme. Ali, taj sjaj... to je kao kad ste mladi, i vozite se vagonom treće klase, negde u provinciju, po noći, i gledate u mutnom staklu svoje lice i vidite da vam se oči sjaje. Posle toga se vozite u kadilaku zatamnjenih stakala, i gledate svoje lice u tamnim staklima, i vidite da vam se oči više ne sjaje. Između te dve scene je protekao ceo moj život. Ponekad mi se oči zasjaje, kao u ponekoj knjizi.
Ili, u susretu sa mladima?
- Poslednjih godina na Odseku za književnost, na Filozofskom fakultetu na Palama, predajem Savremeni roman kao gostujući profesor. Tako imam priliku da vidim te divne mlade ljude, da čujem njihova pitanja, ono što ih zanima i da pokušam da im na najjednostavniji način prenesem misteriju pisanja romana. Zanimljivo, ovde u Beogradu, nikada Filozofski fakultet i Odsek za književnost nije pozvao niti Pekića, niti Kiša, niti Dobricu Ćosića, niti bilo koga od uspešnih pisaca da održi toj deci tečaj iz kreativnog pisanja. Ali, ono što me ispunjava i ogromnom tugom jeste to što ti klinci koji sada imaju 21 - 22 godine uopšte nisu videli svet. Oni imaju jednu skromnu biblioteku, nisu čuli za mnoge pisce koje im ja pomenem. Recimo, kažem Darelova prepiska sa Henrijem Milerom, oni ne znaju ni ko je Darel ni ko je Henri Miler, jer toga nema u biblioteci. Kažete Selindžer, oni nisu čuli za Selindžera. Oni ne samo da nisu videli Trst koji je naše prvo inostranstvo već nisu videli Sarajevo koje im je na 24 kilometra. Jer, oni su Republika Srpska, a grad Sarajevo pripada islamskoj federaciji. Oni nisu videli Dubrovnik, nisu videli Zagreb, Ljubljanu, oni jednostavno nisu prešli granice tog svog malog sveta. A ja, onda, pokušavam da im ulijem nadu iz te krivice za koju mi nismo krivi, za nju je kriv svet koji nas je okružio i onemogućio toj mladoj generaciji da vidi i da se obrazuje. Pokušavam da im kažem da je, možda, to baš njihova velika prednost što će u književnost ući potpuno neopterećeni iskustvom, što nisu videli ništa. Možda nas očekuje jedna plejada pisaca koji nisu videli svet.
A koji mogu biti sjajni...
- A koji mogu biti sjajni, zašto da ne, jer njihova je radoznalost vrednija od mog poznavanja sveta koji je blaziran. A izgubljena radoznalost nikada se, ničim, ne može nadoknaditi.
Anđelka CVIJIĆ
17.07.04 Politika
Nova biblioteka Grafičkog ateljea Dereta
Momo Kapor: “Lero - kralj leptira” i “Smrt ne boli”
Grafički atelje Dereta pokrenuo je novu biblioteku pod nazivom „The best of Momo Kapor” u kojoj će biti objavljene najlepše knjige ovog našeg izuzetno poznatog, cenjenog i mnogo čitanog pisca. Do sada su izašli „Lero - kralj leptira” i, upravo ovih dana, „Smrt ne boli” sa podnaslovom „Priče iz poslednjeg rata”. U štampi se, kako najavljuje poznati beogradski izdavač, nalazi „Blokada Beograda (Hronika 123 nedelje blokade)”, a do kraja godine izlaze Kaporove knjige: „Uspomene jednog crtača”, „Sentimentalno vaspitanje”, „111 priča”, „Skitam i pričam”, i „Halo Beograd 011 Istok-Zapad”.
U susretu sa novinarima povodom izlaska zbirke „Smrt ne boli”, Dragan Lakićević, književnik i Kaporov kolega, izuzetno je nadahnuto govorio o celokupnom delu Mome Kapora, podvlačeći da je Kapor „veliki srpski pisac, jedan od najvećih živih srpskih pisaca koji predstavlja lekciju srpske književnosti 20. veka”. Iz ove „Kapor lekcije”, smatra Lakićević, učiće se kako su tumači srpske književnosti 20. veka izbegavali prozu Mome Kapora, iako su je sami rado čitali, i u njoj uživali!
Govoreći o knjizi „Smrt ne boli” Dragan Lakićević je rekao da „svaki rat ima svog pisca, i svaki pisac ima svoj rat. Momo Kapor kao da se tokom cele svoje književne mladosti pripremao za ovaj rat, koji je buknuo krajem prošlog veka, u užem zavičaju njegovih predaka”. Na književno zreli način shvatio je pravdu i nepravdu ovog rata, dodao je Lakićević.
U zbirci priča „Smrt ne boli” pojavljuju se slavni i nepoznati, izmišljeni junaci. Jezik je škrt, osećanja suzbijena a prejaka; svaka priča, uostalom, kaže i sam pisac, doživljena je i odživljena. Moma Kapor, inače, objašnjava da je naslov knjige „prepisao” sa jednog tenka, na kojem je to pisalo. Tenk je 1993. bio u Kninu, pored drugog, na kojem je - da drugi ne bi izginuli! - stajao upozoravajući natpis „Ne prilazi mi jer mogu da umrem i sam”... „U ovoj knjizi nema nimalo politike ni patriotizma”, dodaje Kapor. „U njoj su književni zapisi, poput onih Vuka Karadžića, o jednom pokoljenju u ratu.”
A. C.